Izraelska kopnena invazija na Pojas Gaze medijski je gurnula u drugi plan rusku agresiju na Ukrajinu. Iako rat Rusije protiv Ukrajine po broju angažiranih snaga i sredstava te mogućim geopolitičkim posljedicama daleko nadmašuje sukob Izraelskih obrambenih snaga (IDF) i terorističkog krila Hamasa, izvještaji s ukrajinskog ratišta nisu više udarne vijesti u svjetskim medijima.
Gotovo je sigurno da se kopnena invazija IDF-a na Pojas Gaze neće proširiti u znatno veći regionalni sukob na Bliskom istoku. Međutim, i pored relativno ograničenog konflikta, koncentracija masovnog stradanja palestinskih civila zaokupila je pažnju svjetske javnosti, pogotovo na Zapadu i u muslimanskim zemljama.
Goleme snage
U neposrednim borbama u Pojasu Gaze angažirano je maksimalno do 30.000 boraca vojnog krila Hamasa, brigade al-Qassam. Približno jednako ima pripadnika IDF-a u Pojasu Gaze. Ukupno se na cijelom bojištu pod oružjem nalazi do 400.000 vojnika svih zaraćenih strana. Na ukrajinskom ratištu samo u obavljanju neposrednih borbenih zadaća na fronti sudjeluje oko 900.000 vojnika obje strane. Vojska Ruske Federacije angažirala je u Ukrajini više od 85% konvencionalnih snaga kopnene vojske, sve raspoložive zračne desantne jedinice, snage mornaričke pješadije i postrojbe za specijalne operacije.
Prostor na kojem se izvode borbene operacije, kao i broj stanovnika koji neposredno trpi posljedice rata između Rusije i Ukrajine, višestruko je veći nego u slučaju sukoba IDF-a s Hamasom. Linija fronte neposrednog sukoba u Pojasu Gaze iznosi oko 70 kilometara. Oružane snage Ukrajine i Vojske Ruske Federacije dijele bojišnicu dužine više od 1000 kilometara. Površina samo okupiranog dijela Ukrajine četiri puta je veća nego Izraela, Zapadne obale i Pojasa Gaze zajedno.
Geopolitički odnosi
Ukrajinski rat iz temelja je uzdrmao opskrbu većeg dijela Europe energentima, a poremećena je i globalna opskrba žitom. Dakle, neprijateljstva na istoku Europe negativno utječu na živote ljudi na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini.
Rat u Pojasu Gaze, osim porasta islamofobije i antisemitizma te povremenih masovnih protesta i sažaljenja, nema bitan utjecaj na živote prosječnih Europljana. Koliko god izgledalo okrutno, bezosjećajno i nemoralno, pitanje 2,3 milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze neće značajno utjecati na globalne geopolitičke odnose u bliskoj budućnosti. Niti jedna relevantna država, uključujući i arapske susjede, ne želi biti dio rješenja opstanka tog nesretnog naroda. Iz tih je razloga svaka buduća solucija za rješenje palestinskog pitanja ograničena isključivo unutar Zapadne obale, Pojasa Gaze i konačno samog Izraela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovisnost o Americi
S druge pak strane, eventualna pobjeda Rusije u ratu protiv Ukrajine bila bi podloga i ohrabrenje za daljnji ekspanzionizam Ruske Federacije. Bi li u tom slučaju vektori ruskog imperijalizma išli prema Europi, Zakavkazju, središnjoj Aziji ili možda Sjevernom polu, pitanje je procjene prioriteta i mogućnosti realizacije ukazanih prilika. Stoga je važno da Rusija osvajački pohod na susjednu suverenu državu spozna kao vrlo lošu odluku, a ne samo trapavu realizaciju. Inače bi percepcija isplativosti agresije samo perpetuirala daljnje akcije na obnovi carstva.
Europa, gotovo razoružana u godinama nakon prestanka Hladnog rata, ovisna je o američkoj vojnoj pomoći u slučaju ruske kopnene agresije. Procjenjuje se da europske države trebaju najmanje pet godina za ozbiljniju reformu, opremanje i rast oružanih snaga kao učinkovitog sredstva odvraćanja ruskih nuklearnih prijetnji.
Kupovanje vremena
Nema dvojbe, ukrajinska borba protiv ruske agresije kupuje potrebno vrijeme za izgradnju obrambenih kapaciteta država članica Europske unije i NATO-a. Prosječni mjesečni gubitak od oko 100 tenkova i 16.000 vojnika onemogućava modernizaciju, reorganizaciju i konsolidaciju ruske vojne mašinerije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, to nikako ne opravdava održavanje Ukrajine na životu radi produženja dugotrajnog iscrpljujućeg sukoba zaraćenih strana. Ako žele povoljno okončanje sukoba, članice Europske unije, zajedno sa zemljama NATO-a, moraju postaviti jasan geopolitički i obrambeni cilj koji podupiru, a to je vojni poraz ruske invazije na Ukrajinu. Nažalost, Europska unija kao organizacija nema jasnu i nedvosmislenu poziciju glede vojnih ishodišta rata u Ukrajini.
Kampanjska pomoć
U trenucima kada se očekuje novi masovni ruski udar po ukrajinskoj infrastrukturi, otvaranje pristupnih pregovora za članstvo Ukrajine u EU isto je kao davanje toplog napitka od kamilice bolesniku kojemu su slomljene ruka i noga. Ukrajini je potrebna velika količina streljiva, suvremenog naoružanja i opreme. Vojna pomoć mora biti planska i konstantna, a ne kampanjska, od jedne do druge donatorske konferencije. Europska unija je priznala da nije u stanju isporučiti milijun granata kalibra 155 milimetara do ožujka 2024. godine!
Usporedbe radi, mala, siromašna, nerazvijena Sjeverna Koreja isporučila je Ruskoj Federaciji milijun projektila velikog kalibra u samo nekoliko mjeseci. Iako sjevernokorejsko streljivo ne zadovoljava sve tehničke kvalitete, infuzija iz Pyongyanga izravno je pridonijela održanju kontinuiteta vatrene sposobnosti ruske artiljerije tijekom ukrajinske ofenzive krajem ljeta i početkom jeseni. Dok se demokratska i bogata Europa kilavi, tragično je da dva autokratska režima, Iran i Sjeverna Koreja, države koje su na daleko nižoj tehnološkoj i industrijskoj razini od zapadne Europe, uspijevaju osigurati dostatnu opskrbu streljivom za nasilnika iz Kremlja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Važan posjet
Ipak, tu su Sjedinjene Države. Jučerašnji iznenadni posjet američkog tajnika za obranu Lloyda Austina Kijevu dolazi u politički i vojno kritičnom periodu. Dok se u Washingtonu čuju sve brojniji glasovi koji bi preispitali vojnu pomoć Ukrajini, državni tajnik prenio je jasnu poruku predsjedniku Ukrajine Volodimiru Zelenskom. “Ostat ćemo s vama na duge staze. Ono što se dogodilo ovdje u Ukrajini – to nije važno samo za Ukrajinu, već je važno i za ostatak svijeta. To je svakako važno Sjedinjenim Američkim Državama”, bio je izričit u svojoj izjavi Lloyd James Austin III., umirovljeni general s četiri zvjezdice i jedan od najbližih suradnika predsjednika Joea Bidena.
Njegove riječi jasna su poruka i europskim saveznicima koji svoj odnos prema ratu u Ukrajini zauzimaju u sjeni najvećeg saveznika. Dakle, pomoć SAD-a Ukrajini nastavlja se bez obzira na događanja u Pojasu Gaze.
Ipak, vijest koju prenosi poznati ruski bloger WarGonzo mogla bi zabrinuti Moskvu. Po njegovom navodima, vlada u Erevanu odlučila je svoje zalihe taktičkih balističkih raketa OTR-21 Tochka prebaciti u Ukrajinu. Iako ima samo tri raspoloživa lansera, na skladištu se nalazi oko 200 raketa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Armenija i rakete
Na početku ruske agresije Ukrajina je raspolagala s oko 100 raketa ovog tipa. Već prvog dana napada Ukrajinci su dvjema raketama pogodili zračnu bazu Millerovo u Rostovskoj oblasti. U napadu je sigurno uništen jedan višenamjenski borbeni zrakoplov Suhoj Su-30SM. Mjesec dana kasnije, 24. ožujka 2022. godine, istim tipom rakete pogođen je, zapaljen i potopljen desantni brod ruske mornarice Saratov, usidren u luci Berdjansk u Ukrajini.
Balistička raketa OTR-21 Tochka U, NATO oznake SS-21 Scarab, napravljena je tehnologijom s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Maksimalan domet iznosi joj 120 kilometara. Masa bojeve glave je oko 420 kilograma. Za današnje pojmove raketa je neprecizna – cilj pogađa unutar radijusa od 95 metara.
Ipak, kako je Ukrajincima dostupna zapadna tehnologija, obavljene su preinake na sustavu navođenja rakete u cilju poboljšanja preciznosti. Po istom izvoru, Armenija će u Ukrajinu poslati i preostale sustave protuzračne obrane sovjetskog porijekla 9K33 Osa, NATO kodnog imena SA-8 Gecko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Armenci se okreću
Ovo bi mogao biti samo nastavak procesa sve većeg udaljavanja Erevana od Moskve i Organizacije Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti (ODKB ili CSTO), ruske verzije NATO saveza. Podatke o slanju naoružanja Ukrajini zasad nije moguće provjeriti. Međutim, sigurno je da se Erevan sve više udaljava od Moskve i CSTO-a. Armenija još nije službeno zatražila povlačenje iz CSTO-a, no premijer Armenije Nikol Pashinyan i njegova vlada potpuno su izgubili vjeru u svrsishodnost takve organizacije.
U dva navrata tijekom nedavnih sukoba s mnogo moćnijim Azerbajdžanom CSTO, odnosno Moskva, nije pružio nikakav oblik zaštite Armeniji. Iz tih razloga Armenci zahtijevaju povlačenje ruskih mirovnih trupa s njihovog teritorija i okreću se prema Zapadu.
Centripetalne silnice
Kome odgovara nastavak sukoba u Pojasu Gaze? Ratne operacije odgađaju pozivanje na odgovornost premijera Izraela Benjamina Netanyahua zbog propusta koji su doveli do strašnog masakra 7. listopada na jugu Izraela. U tome se slažu mnogi relevantni izraelski medijski izvori. Drugi dobitnik nastavka krvoprolića u Pojasu Gaze jest Moskva. Barem u dijelu skretanja medijskog fokusa s brutalne i bezobzirne agresije na Ukrajinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na žalost Kremlja, američka administracija osjetila je tu tendenciju i poslala važnog igrača u Kijev, s potvrdom o dugoročnoj pomoći. A što se tiče Armenije, to je samo još jedan dokaz nezaustavljivog slabljenja centripetalnih silnica Moskve te potvrda stalnog degradiranja političkog i vojnog utjecaja u donedavno neprikosnovenim zonama utjecaja Kremlja.
Svijet ne smije zaboraviti Ukrajinu. Koliko god to zvučalo okrutno, bezosjećajno i nemoralno, rat u Gazi je zapravo geopolitički nevažan
Ukrajinski rat iz temelja je uzdrmao svijet, ovaj sukob na Bliskom istoku nije i neće
Niti jedna relevantna država, uključujući i arapske susjede, ne želi biti dio rješenja opstanka tog nesretnog naroda. Iz tih je razloga svaka buduća solucija za rješenje palestinskog pitanja ograničena isključivo unutar Zapadne obale, Pojasa Gaze i konačno samog Izraela
Izraelska kopnena invazija na Pojas Gaze medijski je gurnula u drugi plan rusku agresiju na Ukrajinu. Iako rat Rusije protiv Ukrajine po broju angažiranih snaga i sredstava te mogućim geopolitičkim posljedicama daleko nadmašuje sukob Izraelskih obrambenih snaga (IDF) i terorističkog krila Hamasa, izvještaji s ukrajinskog ratišta nisu više udarne vijesti u svjetskim medijima.
Gotovo je sigurno da se kopnena invazija IDF-a na Pojas Gaze neće proširiti u znatno veći regionalni sukob na Bliskom istoku. Međutim, i pored relativno ograničenog konflikta, koncentracija masovnog stradanja palestinskih civila zaokupila je pažnju svjetske javnosti, pogotovo na Zapadu i u muslimanskim zemljama.
Goleme snage
U neposrednim borbama u Pojasu Gaze angažirano je maksimalno do 30.000 boraca vojnog krila Hamasa, brigade al-Qassam. Približno jednako ima pripadnika IDF-a u Pojasu Gaze. Ukupno se na cijelom bojištu pod oružjem nalazi do 400.000 vojnika svih zaraćenih strana. Na ukrajinskom ratištu samo u obavljanju neposrednih borbenih zadaća na fronti sudjeluje oko 900.000 vojnika obje strane. Vojska Ruske Federacije angažirala je u Ukrajini više od 85% konvencionalnih snaga kopnene vojske, sve raspoložive zračne desantne jedinice, snage mornaričke pješadije i postrojbe za specijalne operacije.
Prostor na kojem se izvode borbene operacije, kao i broj stanovnika koji neposredno trpi posljedice rata između Rusije i Ukrajine, višestruko je veći nego u slučaju sukoba IDF-a s Hamasom. Linija fronte neposrednog sukoba u Pojasu Gaze iznosi oko 70 kilometara. Oružane snage Ukrajine i Vojske Ruske Federacije dijele bojišnicu dužine više od 1000 kilometara. Površina samo okupiranog dijela Ukrajine četiri puta je veća nego Izraela, Zapadne obale i Pojasa Gaze zajedno.
Geopolitički odnosi
Ukrajinski rat iz temelja je uzdrmao opskrbu većeg dijela Europe energentima, a poremećena je i globalna opskrba žitom. Dakle, neprijateljstva na istoku Europe negativno utječu na živote ljudi na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini.
Rat u Pojasu Gaze, osim porasta islamofobije i antisemitizma te povremenih masovnih protesta i sažaljenja, nema bitan utjecaj na živote prosječnih Europljana. Koliko god izgledalo okrutno, bezosjećajno i nemoralno, pitanje 2,3 milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze neće značajno utjecati na globalne geopolitičke odnose u bliskoj budućnosti. Niti jedna relevantna država, uključujući i arapske susjede, ne želi biti dio rješenja opstanka tog nesretnog naroda. Iz tih je razloga svaka buduća solucija za rješenje palestinskog pitanja ograničena isključivo unutar Zapadne obale, Pojasa Gaze i konačno samog Izraela.
Ovisnost o Americi
S druge pak strane, eventualna pobjeda Rusije u ratu protiv Ukrajine bila bi podloga i ohrabrenje za daljnji ekspanzionizam Ruske Federacije. Bi li u tom slučaju vektori ruskog imperijalizma išli prema Europi, Zakavkazju, središnjoj Aziji ili možda Sjevernom polu, pitanje je procjene prioriteta i mogućnosti realizacije ukazanih prilika. Stoga je važno da Rusija osvajački pohod na susjednu suverenu državu spozna kao vrlo lošu odluku, a ne samo trapavu realizaciju. Inače bi percepcija isplativosti agresije samo perpetuirala daljnje akcije na obnovi carstva.
Europa, gotovo razoružana u godinama nakon prestanka Hladnog rata, ovisna je o američkoj vojnoj pomoći u slučaju ruske kopnene agresije. Procjenjuje se da europske države trebaju najmanje pet godina za ozbiljniju reformu, opremanje i rast oružanih snaga kao učinkovitog sredstva odvraćanja ruskih nuklearnih prijetnji.
Kupovanje vremena
Nema dvojbe, ukrajinska borba protiv ruske agresije kupuje potrebno vrijeme za izgradnju obrambenih kapaciteta država članica Europske unije i NATO-a. Prosječni mjesečni gubitak od oko 100 tenkova i 16.000 vojnika onemogućava modernizaciju, reorganizaciju i konsolidaciju ruske vojne mašinerije.
Međutim, to nikako ne opravdava održavanje Ukrajine na životu radi produženja dugotrajnog iscrpljujućeg sukoba zaraćenih strana. Ako žele povoljno okončanje sukoba, članice Europske unije, zajedno sa zemljama NATO-a, moraju postaviti jasan geopolitički i obrambeni cilj koji podupiru, a to je vojni poraz ruske invazije na Ukrajinu. Nažalost, Europska unija kao organizacija nema jasnu i nedvosmislenu poziciju glede vojnih ishodišta rata u Ukrajini.
Kampanjska pomoć
U trenucima kada se očekuje novi masovni ruski udar po ukrajinskoj infrastrukturi, otvaranje pristupnih pregovora za članstvo Ukrajine u EU isto je kao davanje toplog napitka od kamilice bolesniku kojemu su slomljene ruka i noga. Ukrajini je potrebna velika količina streljiva, suvremenog naoružanja i opreme. Vojna pomoć mora biti planska i konstantna, a ne kampanjska, od jedne do druge donatorske konferencije. Europska unija je priznala da nije u stanju isporučiti milijun granata kalibra 155 milimetara do ožujka 2024. godine!
Usporedbe radi, mala, siromašna, nerazvijena Sjeverna Koreja isporučila je Ruskoj Federaciji milijun projektila velikog kalibra u samo nekoliko mjeseci. Iako sjevernokorejsko streljivo ne zadovoljava sve tehničke kvalitete, infuzija iz Pyongyanga izravno je pridonijela održanju kontinuiteta vatrene sposobnosti ruske artiljerije tijekom ukrajinske ofenzive krajem ljeta i početkom jeseni. Dok se demokratska i bogata Europa kilavi, tragično je da dva autokratska režima, Iran i Sjeverna Koreja, države koje su na daleko nižoj tehnološkoj i industrijskoj razini od zapadne Europe, uspijevaju osigurati dostatnu opskrbu streljivom za nasilnika iz Kremlja.
Važan posjet
Ipak, tu su Sjedinjene Države. Jučerašnji iznenadni posjet američkog tajnika za obranu Lloyda Austina Kijevu dolazi u politički i vojno kritičnom periodu. Dok se u Washingtonu čuju sve brojniji glasovi koji bi preispitali vojnu pomoć Ukrajini, državni tajnik prenio je jasnu poruku predsjedniku Ukrajine Volodimiru Zelenskom. “Ostat ćemo s vama na duge staze. Ono što se dogodilo ovdje u Ukrajini – to nije važno samo za Ukrajinu, već je važno i za ostatak svijeta. To je svakako važno Sjedinjenim Američkim Državama”, bio je izričit u svojoj izjavi Lloyd James Austin III., umirovljeni general s četiri zvjezdice i jedan od najbližih suradnika predsjednika Joea Bidena.
Njegove riječi jasna su poruka i europskim saveznicima koji svoj odnos prema ratu u Ukrajini zauzimaju u sjeni najvećeg saveznika. Dakle, pomoć SAD-a Ukrajini nastavlja se bez obzira na događanja u Pojasu Gaze.
Ipak, vijest koju prenosi poznati ruski bloger WarGonzo mogla bi zabrinuti Moskvu. Po njegovom navodima, vlada u Erevanu odlučila je svoje zalihe taktičkih balističkih raketa OTR-21 Tochka prebaciti u Ukrajinu. Iako ima samo tri raspoloživa lansera, na skladištu se nalazi oko 200 raketa.
Armenija i rakete
Na početku ruske agresije Ukrajina je raspolagala s oko 100 raketa ovog tipa. Već prvog dana napada Ukrajinci su dvjema raketama pogodili zračnu bazu Millerovo u Rostovskoj oblasti. U napadu je sigurno uništen jedan višenamjenski borbeni zrakoplov Suhoj Su-30SM. Mjesec dana kasnije, 24. ožujka 2022. godine, istim tipom rakete pogođen je, zapaljen i potopljen desantni brod ruske mornarice Saratov, usidren u luci Berdjansk u Ukrajini.
Balistička raketa OTR-21 Tochka U, NATO oznake SS-21 Scarab, napravljena je tehnologijom s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Maksimalan domet iznosi joj 120 kilometara. Masa bojeve glave je oko 420 kilograma. Za današnje pojmove raketa je neprecizna – cilj pogađa unutar radijusa od 95 metara.
Ipak, kako je Ukrajincima dostupna zapadna tehnologija, obavljene su preinake na sustavu navođenja rakete u cilju poboljšanja preciznosti. Po istom izvoru, Armenija će u Ukrajinu poslati i preostale sustave protuzračne obrane sovjetskog porijekla 9K33 Osa, NATO kodnog imena SA-8 Gecko.
Armenci se okreću
Ovo bi mogao biti samo nastavak procesa sve većeg udaljavanja Erevana od Moskve i Organizacije Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti (ODKB ili CSTO), ruske verzije NATO saveza. Podatke o slanju naoružanja Ukrajini zasad nije moguće provjeriti. Međutim, sigurno je da se Erevan sve više udaljava od Moskve i CSTO-a. Armenija još nije službeno zatražila povlačenje iz CSTO-a, no premijer Armenije Nikol Pashinyan i njegova vlada potpuno su izgubili vjeru u svrsishodnost takve organizacije.
U dva navrata tijekom nedavnih sukoba s mnogo moćnijim Azerbajdžanom CSTO, odnosno Moskva, nije pružio nikakav oblik zaštite Armeniji. Iz tih razloga Armenci zahtijevaju povlačenje ruskih mirovnih trupa s njihovog teritorija i okreću se prema Zapadu.
Centripetalne silnice
Kome odgovara nastavak sukoba u Pojasu Gaze? Ratne operacije odgađaju pozivanje na odgovornost premijera Izraela Benjamina Netanyahua zbog propusta koji su doveli do strašnog masakra 7. listopada na jugu Izraela. U tome se slažu mnogi relevantni izraelski medijski izvori. Drugi dobitnik nastavka krvoprolića u Pojasu Gaze jest Moskva. Barem u dijelu skretanja medijskog fokusa s brutalne i bezobzirne agresije na Ukrajinu.
Na žalost Kremlja, američka administracija osjetila je tu tendenciju i poslala važnog igrača u Kijev, s potvrdom o dugoročnoj pomoći. A što se tiče Armenije, to je samo još jedan dokaz nezaustavljivog slabljenja centripetalnih silnica Moskve te potvrda stalnog degradiranja političkog i vojnog utjecaja u donedavno neprikosnovenim zonama utjecaja Kremlja.