Neukaljanog moralnog digniteta otišao je prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Njegov doprinos pobjedi u Domovinskom ratu nije vrednovan vilama i luksuznim stanovima, nego poštovanjem njegovih suboraca.
Upravo sam se spremao predati dužnost u Operativnom centru Zbora narodne garde (ZNG) na Tuškancu kad je zazvonio telefon. S druge strane javio se general Anton Tus. Zamolio je da dođem u njegov ured i podnesem izvještaj o situaciji na ratištu. Tog dana, 21. rujna 1991. godine, konačno je stupila na snagu odluka o formiranju Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. General Anton Tus postavljen je za njegovog prvog načelnika.
Još uvijek u civilnoj odjeći, smireno je saslušao moj izvještaj
U „Dvorcu“, kako smo zvali tadašnje zapovjedništvo ZNG-a na Tuškancu, ponovno sam susreo poznati lik. Na sebi je još uvijek imao civilnu odjeću. Nije ga smetala ta formalnost da odmah počne raditi. Smireno i staloženo saslušao je moj usmeni izvještaj. Zadubljen u situacijsku kartu postavio je nekoliko pitanja i zamolio da ga redovno obavještavamo o bitnim promjenama.
A situacija je bila, umjereno rečeno, vrlo neizvjesna i u znatnoj mjeri kaotična. U institucionalnom smislu postojalo je Ministarstvo unutarnjih poslova, sa svojom organizacijskom strukturom, unutar kojeg se nalazio i Zbor narodne garde.
Dok je MUP bio ustrojena i naslijeđeno funkcionalna organizacija, ZNG je u zapovjednom smislu bio neka vrsta hibridne organizacije u kojoj su funkcionirale gardijske i mobilizirane brigade, ali bez uspostavljene cjelovite vertikalne crte vođenja zapovijedanja na nacionalnoj razini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S Tusom na čelu, znao sam da će ‘tarifa’ slobode biti niža
Uz to, postojali su i lokalni krizni stožeri, koji su bila neka vrsta paralelne političke zapovjedne strukture. Partijska vojska HSP, Hrvatske oružane snage, imala je svoje zapovjedništvo. Uz to sve postojale su razne samoorganizirane, naoružane grupe građana. U jednom gradu znalo ih je biti nekoliko. Dakle, nije postojala čvrsta subordinacija niti jedinstvena linija zapovijedanja, što je osnovni preduvjet za učinkovito vođenje oružane borbe.
Ukratko, vodio se općenarodni obrambeni rat kako je tko znao i umio, čime se stiglo i moglo. Pored toga, ne treba zaboraviti da je još u kolovozu 1991. godine Hrvatska redovito uplaćivala u federalni budžet za financiranje JNA. Hrvatski politički vrh, nakon što je ukinuo republičku teritorijalnu obranu, iz razloga koje još treba proučiti, uporno je odugovlačio ustrojiti vlastite funkcionalne oružane snage.
Osobno, kao profesionalni vojnik, niti jednog trenutka nisam sumnjao u konačnu pobjedu. U pitanju je samo bila cijena koja se mora platiti. S generalom Tusom na čelu, bio sam siguran da će „tarifa“ slobode biti znatno niža.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Anton Tus uvijek je bio na strani pobjednika’
Moj optimizam bila je briga suprotne strane. Rat u Hrvatskoj često je bila tema zabavno-humorističnih emisija na beogradskim televizijama. Dok se u Hrvatskoj ginulo, prostački komentari i degutantne „šale“ davale su osnovni ton ratno-relaksirajućim emisijama vrlo prizemnog sadržaja.
Tako je u jednoj od emisija Milovana Ilića- Minimaxa gostovao i vojni komentator i novinar Miroslav Lazanski. Svoju zagrebačku adresu netom prije je zamijenio za beogradsku. Prema njegovom mišljenju, JNA nastupa vrlo oprezno. Kad odluči ubaciti u višu brzinu završit će posao u Hrvatskoj za nekoliko dana. Međutim, brinula ga je jedna sitnica.
„General Anton Tus prešao je na hrvatsku stranu, a on je uvijek bio na strani pobjednika!“, u listopadu 1991. godine tvrdio je, sad već pokojni, Miroslav Lazanski. Normalno, to nije bilo njegovo mišljenje. Samo je podijelio razmišljanje i zabrinutost obavještajno-sigurnosnih struktura JNA , čiji je bio višegodišnji suradnik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina oko smrti pilota nije se zataškala
Generala Tusa prvi put sam osobno susreo 1988. godine na aerodromu Tuzla. Zbog nemogućnosti izvlačenja stajnog trapa, kolega Dragan Ćirić morao je iskakati iz aviona. Da bi sačuvao okolna naselja od udara sedam tona teškog zrakoplova tipa Orao, letjelicu je usmjerio prema jezeru Modrac.
Na žalost, vjetar je njegov padobran odnio na jezero. Kapetan prve klase, Ćirić, nije preživio svoj hrabri čin. Istoga dana, general-pukovnik Anton Tus, u funkciji zapovjednika ratnog zrakoplovstva bivše države, s cijelom ekipom došao je u našu eskadrilu. Pažljivo je saslušao svakog od pilota i mehaničara. U ovakvim situacijama obično se kao krivac za nesreću traži netko na nižoj razini. Vrlo često isticalo se kako je sustav ok, ali pojedinci čine „devijacije“.
General Tus je obećao da će biti provedena neovisna i stručna istraga nesreće. Rečeno-učinjeno. Komisija je zaključila ono u što smo svi već sumnjali. Osnovni krivac za neizvlačenje stajnog trapa bila je greška u konstrukciji aviona za što je bio odgovoran Zrakoplovno tehnički zavod iz Žarkova, pokraj Beograda. Istina se nije zataškala. Gubitak pilota i aviona posljedica je greške u sustavu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rujan 1991. kao prekretnicu rata u Hrvatskoj
U listopadu 1991. godine ranjeni hrvatski vojnici, koji su ležali u bivšoj Vojnoj bolnici u Dubravi, poželjeli su vidjeti načelnika glavnog stožera, generala Tusa. Njihove želje prenio sam generalu Imri Agotiću. Zbog obima posla nisam vjerovao u ostvarenje želje ratnika na liječenju. Međutim, dva dana kasnije, na vijestima je objavljena posjeta generala Tusa ranjenim borcima u bolnici u Dubravi.
Dolazak generala Tusa na čelo Glavnog stožera Oružanih snaga treba gledati u širem kontekstu. Rujan 1991. godine treba promatrati kao prekretnicu rata u Hrvatskoj. Ako je do tada hrvatsko rukovodstvo davalo prednost političkim, u odnosu na vojna sredstva, od rujna 1991. pa do zaključenja Sarajevskog primirja, oružana borba postaje dominantan sadržaj Domovinskog rata.
U tom smislu postoji interakcija između zakonodavnih, institucionalnih i kadrovskih rješenja iz domene obrane. Donosi se novi Zakon o obrani. Omogućava se formiranje i ustrojavanje funkcionalnih oružanih snaga i Glavnog stožera kao izvršnog operativno planskog tijela koje zapovijeda postrojbama Hrvatske vojske. Na čelo Ministarstva obrane dolazi Gojko Šušak, čovjek od posebnog povjerenja predsjednika Franje Tuđmana, a na čelo glavnog stožera general Anton Tus.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tihi lider koji je znao prednosti i nedostatke protivnika
Stožerni general Tus imao je karakteristike tihog lidera. Svojom karizmom vojnika visokog ranga okupljao je suradnike oko sebe. Za razliku od, uvijek na svađu spremnog generala Martina Špegelja i beskrajno hvalisavog generala Janka Bobetka, general Tus je bio timski igrač. Svoje podređene prvo je saslušao pa tek onda donosio odluke.
U prvi plan je stavljao ekipu okupljenu oko zajedničkog cilja. Zasluge je podjednako dijelio sa svojim suradnicima dok je osobno stajao iza teških odluka, koje se ponekad nisu svidjele vrhovnom zapovjedniku. Bio je lojalan vojnik. Predsjednika Franju Tuđmana nikad nije javno kritizirao niti mu je podmetao preko novina.
Samo tri mjeseca ranije napustio je JNA. Vrlo dobro je znao prednosti i nedostatke protivnika. Bio je na čelu velikog sustava. Imao je iskustvo upravljanja složenim procesima. O vojnim kompetencijama i poznavanju ratne vještine stožernog generala Antona Tusa ne bih trošio riječi. Događaje i procese prosuđivao je na strategijskoj razini. Nije se bavio satnijom u obrani ili bojnom u napadu. To je prepuštao podređenima. Ne samo zbog načela preraspodjele odgovornosti, nego i zbog činjenice što je vjerovao ljudima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tusova smjena bila je isključivo politički motivirana
Prije njegovog dolaska, obrana Hrvatske vodila se kroz brojne, uglavnom uzajamno nepovezane, lokalne borbe taktičke razine. Dominiralo je defanzivno djelovanje. Nakon manje od tri mjeseca, Hrvatska vojska već izvodi ofanzivna djelovanja operativne razine. Stvaraju se uvjeti za potpisivanje primirja i međunarodno priznanje Hrvatske.
Smjena prvog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, stožernog generala Antona Tusa, isključivo je bila politički motivirana. Osnovni razlog razlaza s predsjednikom Franjom Tuđmanom bila je njegova politika prema Bosni i Hercegovini. O tome je mnogo puta i sam general Tus govorio. Povijest je pokazala da je general Anton Tus i ovaj put bio u pravu.
Depolitizacija vojske izgledala je redikulozno
Međutim, nekritički čuvari lika i djela Franje Tuđmana i Gojka Šuška u prvi plan proturaju tezu kako je general zbora Anton Tus u preustroju Hrvatske vojske zastupao princip po kojem bi Glavni stožer Oružanih snaga bio nadređen Ministarstvu obrane.
Vrlo maliciozno imputira mu se nametanje nekakvog ruskog modela. Ustvari, radi se o potpunoj zamjeni teza. U demokratskim sustavima, način vođenja i zapovijedanje vojskom izvodi se iz političkog sustava države. Dakle, predsjednički, polupredsjednički ili parlamentarni način organizacije izvršne vlasti determinira i nadležnosti izvršne vlasti u odnosu na oružane snage. U svakom slučaju, vođenje i zapovijedanje oružanim snagama mora biti jedinstveno, neprekidno i jasno razgraničeno između pojedinih dijelova vlasti.
Na žalost, u hrvatskom polupredsjedničkom sustavu dominirao je partijsko-komesarski način upravljanja i vođenja oružanih snaga. Postojale su paralelne linije zapovijedanja, gdje je ministar obrane, mimo znanja Glavnog stožera, preko svojih pouzdanika zapovijedao postrojbama. Mnogi procesi unutar sustava odvijali su se nekoordinirano, bez nadzora i kontrole. Formalno deklarirana depolitizacija vojske izgledala je redikulozno s brojnim generalima učlanjenima u vladajuću stranku. Njihovo napadno prisustvo u vojničkim odorama na javnim partijskim skupovima nije išlo u prilog depolitizaciji vojske.
Tus umirovljen na vlastiti zahtjev u travnju 1996.
Devijantnost takvog sustava izišla je vidjelo kad su podređeni pomoćnici 1998. godine bukvalno prisilili ministra obrane Andriju Hebranga na ostavku. Nije na poziciji izdržao ni pet mjeseci. Frakcijske borbe unutar vladajuće partije vodile su se unutar obrambeno-sigurnosnog sustava.
Stožerni general Anton Tus zastupao je suprotan način upravljanja obrambenim sustavom. Na žalost, neke metastaze takvih malignih procesa osjećamo i danas u stalnom prepucavanju oko nadležnosti između ministra obrane i Vlade na jednoj te predsjednika Republike na drugoj strani.
Nakon Oluje, 1996. izvršeno je veliko kadrovsko preslagivanje unutar oružanih snaga i sustava obrane. Bilo je jasno da sistem više ne treba usluge generala-zbora Antona Tusa. Umirovljen je na vlastiti zahtjev, 1. travnja 1996. godine, s dužnosti pročelnika Ureda za međunarodnu vojnu suradnju.
Počast zaslužuješ samo ako si njihov – zna se
U pripremi proslave dana Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, novopostavljeni zapovjednik general-bojnik Josip Čuletić na spisak uzvanika stavio je i generala zbora Antona Tusa. Međutim, neki bezvezni lik, mislim bivši profesor marksizma, kojeg je politička uprava Ministarstva obrane postavila za „političkog komesara“, hrvatskim zrakoplovcima precrtao je ime generala Tusa s liste uzvanika.
Je li to učinio na temelju instrukcija iz političke uprave ili samovoljno, više nije ni važno. Međutim, to pokazuje kako se tadašnja vlast odnosila prema zaslužnim vojnicima. Počast zaslužuješ samo ako si njihov – zna se. Reakcija general-bojnika Josipa Čuletića bila je, blago rečeno, burna.
„Politički komesarčić“ koji se usudio mijenjati odluku generala Čuletića i precrtati ime generala zbora Tusa, podvijena repa, sa suznim očima, napustio je ured zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva osobno je pozvao stožernog generala Antona Tusa. Kao pravi gospodin, zahvalio se na pozivu, ali obično ne ide na mjesta gdje ga smatraju nepoželjnim.
Ponosan i častan, bez mrlje u karijeri
Međutim, nije to bio jedini primjer selektivnog pamćenja vladajuće partije. Četvrt stoljeća kasnije, na proslavi Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dana Hrvatske kopnene vojske, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, umirovljeni general-pukovnik Krešimir Ćosić, kao zaslužne ljude za stvaranje Hrvatske vojske istaknuo je ministra obrane Gojka Šuška i general-zbora Janka Bobetka.
Bivši potpukovnik Jugoslavenske narodne armije, sad istaknuti član HDZ-a, kao da je zaboravio tko je bio prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Kao da je povijest izbrisala ime čovjeka koji je bio na čelu vojske u najkritičnijem periodu Domovinskog rata.
Možda bi se i prisjetio stožernog generala Antona Tusa da se i on učlanio u HDZ. Međutim, ponosan i častan, bez mrlje u karijeri, Anton Tus želio je biti samo vojnik u službi svoga naroda. Neprijatelj ga je respektirao. Vojnici su ga voljeli. Suradnici slijedili i poštovali. Svi osim – zna se! General-zbora Anton Tus bio je prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme! Njemu na čast, Hrvatskoj na ponos.
Telegramov komentator: Služio sam pod Tusom u dvije države. Za razliku od beskrajno hvalisavog Bobetka, bio je timski igrač
Neprijatelj ga je respektirao. Vojnici su ga voljeli. Suradnici slijedili i poštovali. Svi osim - zna se!
Smjena prvog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, stožernog generala Antona Tusa, bila je isključivo politički motivirana. Osnovni razlog razlaza s predsjednikom Franjom Tuđmanom bila je njegova politika prema Bosni i Hercegovini. O tome je mnogo puta i sam general Tus govorio. Povijest je pokazala da je i ovaj put bio u pravu
Umro je Anton Tus, čovjek kojeg sam poznavao i koji mi je bio zapovjednik u dvije različite države, u dva različita sustava. Način na koji je, bez obzira na okolnosti, držao do svoje vojničke časti i zavidne razine profesionalizma, uzor je koji treba slijediti.
Neukaljanog moralnog digniteta otišao je prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Njegov doprinos pobjedi u Domovinskom ratu nije vrednovan vilama i luksuznim stanovima, nego poštovanjem njegovih suboraca.
Upravo sam se spremao predati dužnost u Operativnom centru Zbora narodne garde (ZNG) na Tuškancu kad je zazvonio telefon. S druge strane javio se general Anton Tus. Zamolio je da dođem u njegov ured i podnesem izvještaj o situaciji na ratištu. Tog dana, 21. rujna 1991. godine, konačno je stupila na snagu odluka o formiranju Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. General Anton Tus postavljen je za njegovog prvog načelnika.
Još uvijek u civilnoj odjeći, smireno je saslušao moj izvještaj
U „Dvorcu“, kako smo zvali tadašnje zapovjedništvo ZNG-a na Tuškancu, ponovno sam susreo poznati lik. Na sebi je još uvijek imao civilnu odjeću. Nije ga smetala ta formalnost da odmah počne raditi. Smireno i staloženo saslušao je moj usmeni izvještaj. Zadubljen u situacijsku kartu postavio je nekoliko pitanja i zamolio da ga redovno obavještavamo o bitnim promjenama.
A situacija je bila, umjereno rečeno, vrlo neizvjesna i u znatnoj mjeri kaotična. U institucionalnom smislu postojalo je Ministarstvo unutarnjih poslova, sa svojom organizacijskom strukturom, unutar kojeg se nalazio i Zbor narodne garde.
Dok je MUP bio ustrojena i naslijeđeno funkcionalna organizacija, ZNG je u zapovjednom smislu bio neka vrsta hibridne organizacije u kojoj su funkcionirale gardijske i mobilizirane brigade, ali bez uspostavljene cjelovite vertikalne crte vođenja zapovijedanja na nacionalnoj razini.
S Tusom na čelu, znao sam da će ‘tarifa’ slobode biti niža
Uz to, postojali su i lokalni krizni stožeri, koji su bila neka vrsta paralelne političke zapovjedne strukture. Partijska vojska HSP, Hrvatske oružane snage, imala je svoje zapovjedništvo. Uz to sve postojale su razne samoorganizirane, naoružane grupe građana. U jednom gradu znalo ih je biti nekoliko. Dakle, nije postojala čvrsta subordinacija niti jedinstvena linija zapovijedanja, što je osnovni preduvjet za učinkovito vođenje oružane borbe.
Ukratko, vodio se općenarodni obrambeni rat kako je tko znao i umio, čime se stiglo i moglo. Pored toga, ne treba zaboraviti da je još u kolovozu 1991. godine Hrvatska redovito uplaćivala u federalni budžet za financiranje JNA. Hrvatski politički vrh, nakon što je ukinuo republičku teritorijalnu obranu, iz razloga koje još treba proučiti, uporno je odugovlačio ustrojiti vlastite funkcionalne oružane snage.
Osobno, kao profesionalni vojnik, niti jednog trenutka nisam sumnjao u konačnu pobjedu. U pitanju je samo bila cijena koja se mora platiti. S generalom Tusom na čelu, bio sam siguran da će „tarifa“ slobode biti znatno niža.
‘Anton Tus uvijek je bio na strani pobjednika’
Moj optimizam bila je briga suprotne strane. Rat u Hrvatskoj često je bila tema zabavno-humorističnih emisija na beogradskim televizijama. Dok se u Hrvatskoj ginulo, prostački komentari i degutantne „šale“ davale su osnovni ton ratno-relaksirajućim emisijama vrlo prizemnog sadržaja.
Tako je u jednoj od emisija Milovana Ilića- Minimaxa gostovao i vojni komentator i novinar Miroslav Lazanski. Svoju zagrebačku adresu netom prije je zamijenio za beogradsku. Prema njegovom mišljenju, JNA nastupa vrlo oprezno. Kad odluči ubaciti u višu brzinu završit će posao u Hrvatskoj za nekoliko dana. Međutim, brinula ga je jedna sitnica.
„General Anton Tus prešao je na hrvatsku stranu, a on je uvijek bio na strani pobjednika!“, u listopadu 1991. godine tvrdio je, sad već pokojni, Miroslav Lazanski. Normalno, to nije bilo njegovo mišljenje. Samo je podijelio razmišljanje i zabrinutost obavještajno-sigurnosnih struktura JNA , čiji je bio višegodišnji suradnik.
Istina oko smrti pilota nije se zataškala
Generala Tusa prvi put sam osobno susreo 1988. godine na aerodromu Tuzla. Zbog nemogućnosti izvlačenja stajnog trapa, kolega Dragan Ćirić morao je iskakati iz aviona. Da bi sačuvao okolna naselja od udara sedam tona teškog zrakoplova tipa Orao, letjelicu je usmjerio prema jezeru Modrac.
Na žalost, vjetar je njegov padobran odnio na jezero. Kapetan prve klase, Ćirić, nije preživio svoj hrabri čin. Istoga dana, general-pukovnik Anton Tus, u funkciji zapovjednika ratnog zrakoplovstva bivše države, s cijelom ekipom došao je u našu eskadrilu. Pažljivo je saslušao svakog od pilota i mehaničara. U ovakvim situacijama obično se kao krivac za nesreću traži netko na nižoj razini. Vrlo često isticalo se kako je sustav ok, ali pojedinci čine „devijacije“.
General Tus je obećao da će biti provedena neovisna i stručna istraga nesreće. Rečeno-učinjeno. Komisija je zaključila ono u što smo svi već sumnjali. Osnovni krivac za neizvlačenje stajnog trapa bila je greška u konstrukciji aviona za što je bio odgovoran Zrakoplovno tehnički zavod iz Žarkova, pokraj Beograda. Istina se nije zataškala. Gubitak pilota i aviona posljedica je greške u sustavu.
Rujan 1991. kao prekretnicu rata u Hrvatskoj
U listopadu 1991. godine ranjeni hrvatski vojnici, koji su ležali u bivšoj Vojnoj bolnici u Dubravi, poželjeli su vidjeti načelnika glavnog stožera, generala Tusa. Njihove želje prenio sam generalu Imri Agotiću. Zbog obima posla nisam vjerovao u ostvarenje želje ratnika na liječenju. Međutim, dva dana kasnije, na vijestima je objavljena posjeta generala Tusa ranjenim borcima u bolnici u Dubravi.
Dolazak generala Tusa na čelo Glavnog stožera Oružanih snaga treba gledati u širem kontekstu. Rujan 1991. godine treba promatrati kao prekretnicu rata u Hrvatskoj. Ako je do tada hrvatsko rukovodstvo davalo prednost političkim, u odnosu na vojna sredstva, od rujna 1991. pa do zaključenja Sarajevskog primirja, oružana borba postaje dominantan sadržaj Domovinskog rata.
U tom smislu postoji interakcija između zakonodavnih, institucionalnih i kadrovskih rješenja iz domene obrane. Donosi se novi Zakon o obrani. Omogućava se formiranje i ustrojavanje funkcionalnih oružanih snaga i Glavnog stožera kao izvršnog operativno planskog tijela koje zapovijeda postrojbama Hrvatske vojske. Na čelo Ministarstva obrane dolazi Gojko Šušak, čovjek od posebnog povjerenja predsjednika Franje Tuđmana, a na čelo glavnog stožera general Anton Tus.
Tihi lider koji je znao prednosti i nedostatke protivnika
Stožerni general Tus imao je karakteristike tihog lidera. Svojom karizmom vojnika visokog ranga okupljao je suradnike oko sebe. Za razliku od, uvijek na svađu spremnog generala Martina Špegelja i beskrajno hvalisavog generala Janka Bobetka, general Tus je bio timski igrač. Svoje podređene prvo je saslušao pa tek onda donosio odluke.
U prvi plan je stavljao ekipu okupljenu oko zajedničkog cilja. Zasluge je podjednako dijelio sa svojim suradnicima dok je osobno stajao iza teških odluka, koje se ponekad nisu svidjele vrhovnom zapovjedniku. Bio je lojalan vojnik. Predsjednika Franju Tuđmana nikad nije javno kritizirao niti mu je podmetao preko novina.
Samo tri mjeseca ranije napustio je JNA. Vrlo dobro je znao prednosti i nedostatke protivnika. Bio je na čelu velikog sustava. Imao je iskustvo upravljanja složenim procesima. O vojnim kompetencijama i poznavanju ratne vještine stožernog generala Antona Tusa ne bih trošio riječi. Događaje i procese prosuđivao je na strategijskoj razini. Nije se bavio satnijom u obrani ili bojnom u napadu. To je prepuštao podređenima. Ne samo zbog načela preraspodjele odgovornosti, nego i zbog činjenice što je vjerovao ljudima.
Tusova smjena bila je isključivo politički motivirana
Prije njegovog dolaska, obrana Hrvatske vodila se kroz brojne, uglavnom uzajamno nepovezane, lokalne borbe taktičke razine. Dominiralo je defanzivno djelovanje. Nakon manje od tri mjeseca, Hrvatska vojska već izvodi ofanzivna djelovanja operativne razine. Stvaraju se uvjeti za potpisivanje primirja i međunarodno priznanje Hrvatske.
Smjena prvog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, stožernog generala Antona Tusa, isključivo je bila politički motivirana. Osnovni razlog razlaza s predsjednikom Franjom Tuđmanom bila je njegova politika prema Bosni i Hercegovini. O tome je mnogo puta i sam general Tus govorio. Povijest je pokazala da je general Anton Tus i ovaj put bio u pravu.
Depolitizacija vojske izgledala je redikulozno
Međutim, nekritički čuvari lika i djela Franje Tuđmana i Gojka Šuška u prvi plan proturaju tezu kako je general zbora Anton Tus u preustroju Hrvatske vojske zastupao princip po kojem bi Glavni stožer Oružanih snaga bio nadređen Ministarstvu obrane.
Vrlo maliciozno imputira mu se nametanje nekakvog ruskog modela. Ustvari, radi se o potpunoj zamjeni teza. U demokratskim sustavima, način vođenja i zapovijedanje vojskom izvodi se iz političkog sustava države. Dakle, predsjednički, polupredsjednički ili parlamentarni način organizacije izvršne vlasti determinira i nadležnosti izvršne vlasti u odnosu na oružane snage. U svakom slučaju, vođenje i zapovijedanje oružanim snagama mora biti jedinstveno, neprekidno i jasno razgraničeno između pojedinih dijelova vlasti.
Na žalost, u hrvatskom polupredsjedničkom sustavu dominirao je partijsko-komesarski način upravljanja i vođenja oružanih snaga. Postojale su paralelne linije zapovijedanja, gdje je ministar obrane, mimo znanja Glavnog stožera, preko svojih pouzdanika zapovijedao postrojbama. Mnogi procesi unutar sustava odvijali su se nekoordinirano, bez nadzora i kontrole. Formalno deklarirana depolitizacija vojske izgledala je redikulozno s brojnim generalima učlanjenima u vladajuću stranku. Njihovo napadno prisustvo u vojničkim odorama na javnim partijskim skupovima nije išlo u prilog depolitizaciji vojske.
Tus umirovljen na vlastiti zahtjev u travnju 1996.
Devijantnost takvog sustava izišla je vidjelo kad su podređeni pomoćnici 1998. godine bukvalno prisilili ministra obrane Andriju Hebranga na ostavku. Nije na poziciji izdržao ni pet mjeseci. Frakcijske borbe unutar vladajuće partije vodile su se unutar obrambeno-sigurnosnog sustava.
Stožerni general Anton Tus zastupao je suprotan način upravljanja obrambenim sustavom. Na žalost, neke metastaze takvih malignih procesa osjećamo i danas u stalnom prepucavanju oko nadležnosti između ministra obrane i Vlade na jednoj te predsjednika Republike na drugoj strani.
Nakon Oluje, 1996. izvršeno je veliko kadrovsko preslagivanje unutar oružanih snaga i sustava obrane. Bilo je jasno da sistem više ne treba usluge generala-zbora Antona Tusa. Umirovljen je na vlastiti zahtjev, 1. travnja 1996. godine, s dužnosti pročelnika Ureda za međunarodnu vojnu suradnju.
Počast zaslužuješ samo ako si njihov – zna se
U pripremi proslave dana Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, novopostavljeni zapovjednik general-bojnik Josip Čuletić na spisak uzvanika stavio je i generala zbora Antona Tusa. Međutim, neki bezvezni lik, mislim bivši profesor marksizma, kojeg je politička uprava Ministarstva obrane postavila za „političkog komesara“, hrvatskim zrakoplovcima precrtao je ime generala Tusa s liste uzvanika.
Je li to učinio na temelju instrukcija iz političke uprave ili samovoljno, više nije ni važno. Međutim, to pokazuje kako se tadašnja vlast odnosila prema zaslužnim vojnicima. Počast zaslužuješ samo ako si njihov – zna se. Reakcija general-bojnika Josipa Čuletića bila je, blago rečeno, burna.
„Politički komesarčić“ koji se usudio mijenjati odluku generala Čuletića i precrtati ime generala zbora Tusa, podvijena repa, sa suznim očima, napustio je ured zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva osobno je pozvao stožernog generala Antona Tusa. Kao pravi gospodin, zahvalio se na pozivu, ali obično ne ide na mjesta gdje ga smatraju nepoželjnim.
Ponosan i častan, bez mrlje u karijeri
Međutim, nije to bio jedini primjer selektivnog pamćenja vladajuće partije. Četvrt stoljeća kasnije, na proslavi Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dana Hrvatske kopnene vojske, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, umirovljeni general-pukovnik Krešimir Ćosić, kao zaslužne ljude za stvaranje Hrvatske vojske istaknuo je ministra obrane Gojka Šuška i general-zbora Janka Bobetka.
Bivši potpukovnik Jugoslavenske narodne armije, sad istaknuti član HDZ-a, kao da je zaboravio tko je bio prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Kao da je povijest izbrisala ime čovjeka koji je bio na čelu vojske u najkritičnijem periodu Domovinskog rata.
Možda bi se i prisjetio stožernog generala Antona Tusa da se i on učlanio u HDZ. Međutim, ponosan i častan, bez mrlje u karijeri, Anton Tus želio je biti samo vojnik u službi svoga naroda. Neprijatelj ga je respektirao. Vojnici su ga voljeli. Suradnici slijedili i poštovali. Svi osim – zna se! General-zbora Anton Tus bio je prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme! Njemu na čast, Hrvatskoj na ponos.