Godina je 2023., od formalnog okončanja ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prošlo je točno dvadeset i osam godina, a još jedan međunarodni dan nestalih osoba prolazi bez ikakvog vidljivog pomaka po pitanju nestalih ljudi. S izuzetkom priopćenja Documente i par tekstova na regionalnim portalima koji se bave temama suočavanja s prošlosti na marginama javnosti te kontinuiranog pritiska s desnice na vladajući HDZ oko pitanja nestalih osoba, prilikom svakog službenog kontakta sa Srbijom, šira javnost nije senzibilizirana za ove teme.
To je u neku ruku razumljivo, jer je običnim ljudima spontano dosta priča o ratu i o njegovim posljedicama, ali je istovremeno i neshvatljivo kada je riječ o ljudima koji upravljaju politikama i vladama. Posebno u svjetlu činjenice da je dosadašnji način suočavanja s prošlošću doživio realni neuspjeh i da se kao najlogičnije moguće rješenje pomaka u tom procesu nameće barem to da članovi obitelji svih nestalih, ili barem najvećeg dijela njih, saznaju za sudbinu svojih najbližih.
Dvostruki kriteriji
Možemo mi sada zaključiti kako vladajućim, mahom nacionalističkim politikama, nije ni stalo do suočavanja s prošlošću i o tome kako su na svaki način bili i ostali antagonizirani s nevladinim organizacijama i pojedinim intelektualcima i medijima koji su na procesima suočavanja i pomirenja inzistirali, što je tako.
No, čak i njima takvima se ne može imputirati to da ne žele pronaći nestale ljude. Istina je i to da se, barem kada govorimo o Hrvatskoj, do šire javnosti teško probija činjenica da je među onih 1806 još uvijek nestalih dobar postotak Srba iz Hrvatske, ali tih ćemo se dvostrukih kriterija teško riješiti. Nije se teško prisjetiti s kakvim su se pritiscima i nasiljem svojevremeno susretali Fred Matić i Bojan Glavašević kad su nešto slično javno izgovorili.
Primat ideologije nad humanizmom
Ono s čim se zapravo suočavamo u ovom za iscjeljenje društava prijeko potrebnom procesu, je primat ideologije nad humanizmom. Jer se jedino tako može objasniti zbog čega je proces pronalaska nestalih prepušten nižim razinama i inerciji u kojoj se ljudi ipak, ali vrlo sporo pronalaze, umjesto da to bude prva i ključna tema svih međudržavnih razgovora ili unutardržavnih, ako govorimo o Bosni i Hercegovini.
Štoviše, vrlo je izvjesno da bi, kada bi pitanje pronalaska nestalih postala bitna društvena tema, pritisak javnosti utjecao i na vlasti da podijele do kraja svoje informacije, ali i na savjest nekih ljudi koji su izravno sudjelovali u zločinima i znaju mjesta stradanja ljudi. Vjerojatno na većinu takva društvena atmosfera ne bi utjecala, ali ako bi bilo tko s probuđenom savjesti pomogao u pronalasku makar jednog čovjeka, dobili bismo puno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Hrvatskoj je još 1806 nestalih
I koliko god neke ratne ideologije bile još uvijek žive i koliko god rat još uvijek bio isplativ za političku eksploataciju, realan je interes građana da ga ostavimo iza sebe i krenemo dalje, što je opet moguće pritiskom na vlastite vlade i politike.
Da bi do tog čuda i nekog ljudskog pomirenja na kraju i došlo, prethodno je potrebno da ideologija izgubi bitku pred humanizmom i stvarnim životom i da, npr. vlade počnu međusobno surađivati, ali i postanu maksimalno kooperativne prema nevladinim organizacijama koje su uložile desetljeća rada na ovim pitanjima. Za početak bi im mogli pomoći barem na način da se prestane stvarati atmosfera u široj javnosti u kojoj ih se samorazumljivo doživljava kao one koji ne vole vlastitu zemlju i koji su strani plaćenici.
S čim doista ne bi izgubili ništa u biračkom tijelu, a njima bi bilo neusporedivo lakše raditi posao s kojim se bave. Ovaj tekst, ispisan tužnim povodom, možda je i najbolje završiti s informacijom da u Hrvatskoj još uvijek imamo 1806 nestalih osoba, a u Bosni i Hercegovini njih čak 7618.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Hrvatskoj je i dalje 1806 nestalih osoba. Nažalost, ideologija i dalje ima primat pred humanizmom
Još jedan međunarodni dan nestalih osoba bez većih rezultata
Vrlo je izvjesno da bi, kada bi pitanje pronalaska nestalih postala bitna društvena tema, pritisak javnosti utjecao i na vlasti da podijele do kraja svoje informacije, ali i na savjest nekih ljudi koji su izravno sudjelovali u zločinima i znaju mjesta stradanja ljudi
Godina je 2023., od formalnog okončanja ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prošlo je točno dvadeset i osam godina, a još jedan međunarodni dan nestalih osoba prolazi bez ikakvog vidljivog pomaka po pitanju nestalih ljudi. S izuzetkom priopćenja Documente i par tekstova na regionalnim portalima koji se bave temama suočavanja s prošlosti na marginama javnosti te kontinuiranog pritiska s desnice na vladajući HDZ oko pitanja nestalih osoba, prilikom svakog službenog kontakta sa Srbijom, šira javnost nije senzibilizirana za ove teme.
To je u neku ruku razumljivo, jer je običnim ljudima spontano dosta priča o ratu i o njegovim posljedicama, ali je istovremeno i neshvatljivo kada je riječ o ljudima koji upravljaju politikama i vladama. Posebno u svjetlu činjenice da je dosadašnji način suočavanja s prošlošću doživio realni neuspjeh i da se kao najlogičnije moguće rješenje pomaka u tom procesu nameće barem to da članovi obitelji svih nestalih, ili barem najvećeg dijela njih, saznaju za sudbinu svojih najbližih.
Dvostruki kriteriji
Možemo mi sada zaključiti kako vladajućim, mahom nacionalističkim politikama, nije ni stalo do suočavanja s prošlošću i o tome kako su na svaki način bili i ostali antagonizirani s nevladinim organizacijama i pojedinim intelektualcima i medijima koji su na procesima suočavanja i pomirenja inzistirali, što je tako.
No, čak i njima takvima se ne može imputirati to da ne žele pronaći nestale ljude. Istina je i to da se, barem kada govorimo o Hrvatskoj, do šire javnosti teško probija činjenica da je među onih 1806 još uvijek nestalih dobar postotak Srba iz Hrvatske, ali tih ćemo se dvostrukih kriterija teško riješiti. Nije se teško prisjetiti s kakvim su se pritiscima i nasiljem svojevremeno susretali Fred Matić i Bojan Glavašević kad su nešto slično javno izgovorili.
Primat ideologije nad humanizmom
Ono s čim se zapravo suočavamo u ovom za iscjeljenje društava prijeko potrebnom procesu, je primat ideologije nad humanizmom. Jer se jedino tako može objasniti zbog čega je proces pronalaska nestalih prepušten nižim razinama i inerciji u kojoj se ljudi ipak, ali vrlo sporo pronalaze, umjesto da to bude prva i ključna tema svih međudržavnih razgovora ili unutardržavnih, ako govorimo o Bosni i Hercegovini.
Štoviše, vrlo je izvjesno da bi, kada bi pitanje pronalaska nestalih postala bitna društvena tema, pritisak javnosti utjecao i na vlasti da podijele do kraja svoje informacije, ali i na savjest nekih ljudi koji su izravno sudjelovali u zločinima i znaju mjesta stradanja ljudi. Vjerojatno na većinu takva društvena atmosfera ne bi utjecala, ali ako bi bilo tko s probuđenom savjesti pomogao u pronalasku makar jednog čovjeka, dobili bismo puno.
U Hrvatskoj je još 1806 nestalih
I koliko god neke ratne ideologije bile još uvijek žive i koliko god rat još uvijek bio isplativ za političku eksploataciju, realan je interes građana da ga ostavimo iza sebe i krenemo dalje, što je opet moguće pritiskom na vlastite vlade i politike.
Da bi do tog čuda i nekog ljudskog pomirenja na kraju i došlo, prethodno je potrebno da ideologija izgubi bitku pred humanizmom i stvarnim životom i da, npr. vlade počnu međusobno surađivati, ali i postanu maksimalno kooperativne prema nevladinim organizacijama koje su uložile desetljeća rada na ovim pitanjima. Za početak bi im mogli pomoći barem na način da se prestane stvarati atmosfera u široj javnosti u kojoj ih se samorazumljivo doživljava kao one koji ne vole vlastitu zemlju i koji su strani plaćenici.
S čim doista ne bi izgubili ništa u biračkom tijelu, a njima bi bilo neusporedivo lakše raditi posao s kojim se bave. Ovaj tekst, ispisan tužnim povodom, možda je i najbolje završiti s informacijom da u Hrvatskoj još uvijek imamo 1806 nestalih osoba, a u Bosni i Hercegovini njih čak 7618.