Riječ ”tradicija” ovih dana u Hrvatskoj doživljava svoje zlatne trenutke. Vođe svinjogojske bune koriste je svako malo kao snažan pojačivač dojma dok zahtijevaju da se smjesta ukine zabrana svinjokolje na obiteljskim gospodarstvima ili će sutra cijelu zemlju dići na ustanak.
I ništa tu ne pomaže što je Vlada odlučila da će biti široke ruke s financijskim obeštećenjima svinjogojskim farmama za nastale gubitke. Poklati svinje sada i odmah i napraviti od njih krvavice, čvarke, slaninu i kulenove seke momentalno više nije prostodušno pitanje punih pušnica, hrane, obilja i zarade, nego je taj kolektivni finale prerađivačke meštrije na kućnom pragu uzdignut u obredni praznik očuvanja tradicije.
Tradicija nije ugrožena
Ne znamo je li ”tradiciju”, kao ovdje presudnu vrednotu i opravdani narodni kult, netko stavio kao bubu u uho čestitim svinjogojcima koji su sada spremni spavati u željeznim traktorima i mrznuti se na ledenim cestama ne bi li osvetili i spasili baš nju, tradiciju kao takvu.
Jer prirodno je i očekivano da će ti ljudi braniti i brinuti se za svoj imetak, svoja ulaganja i svoj trud, a nije sasvim shvatljivo da bi se uzgajivači svinja toliko nadahnuli upravo obranom tradicije. Koja, uostalom, i nije ugrožena niti će biti zatrta, samo se s njome treba malčice strpjeti dok prođe ova boleština, uzeti od države pravičnu naknadu i uložiti je u nastavak proizvodnje.
U to ime trebalo bi prigodno podsjetiti i ove naše poklonike tradicionalnog duha i poretka, a i sve ideologe naučavanja da smo mi ”uvijek ovo” i ”uvijek ovako” i da nas upravo to ”uvijek” čini nama samima, da bi se od određenog broja naših tradicija bilo jako pametno malo rasteretiti. Recimo, kad smo već kod uzgoja svinja pa da počnemo s tim, tu ”tradicionalno” ima puno mana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak i kugu smatraju podvalom
Jer proizvodnja svinjskog mesa ne može više biti kao nekad, u zapuštenim i nezaštićenim svinjcima, bez registracije, bez sanitarne kontrole i 50 posto na crno. A ni s određenim brojem proizvođača čija je razina specifičnih znanja vezanih uz djelatnost kojom se bave tako niska da čak i svinjsku kugu smatraju potvorom i podvalom. A sve drugo iz tradicije može i neka ga.
Ni inače nije racionalno pozivati ispred svakog zareza na ”tradiciju” jer naša tradicija nisu samo fini i kulturni eksponati, Bašćanska ploča, Ljudevit Gaj, Faust Vrančić i Matoš, sva ta brkata gospoda i rijetka gospođa koji u bronci stoje po parkovima, knjige, Juraj Dalmatinac, Dubrovnik i paška čipka.
Ako i ne idemo u prošlost, gdje tek ima svega i svačega, nego ostanemo u svima razumljivoj suvremenosti, naći ćemo u pećini tradicije koješta što se kreposti neće jako svidjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I korupcija je tradicija
Jer, naša je tradicija također korupcija i da se ”znaš snaći” kad se pojave određene zakonske prepreke. Onda nepotističke mreže, plemensko poduzetništvo i sisanje države. Koverta za doktora, kila kave i bajadere za sestru. Bakanalije ručkova i večera na službenu karticu općine.
Brakovi u kojima se zna gdje je ženi mjesto i da je možeš malo klepiti kad je spopadne predugi jezik. Prepisivanje na ispitima i u doktoratima. Crkveni luksuz. Gradnja bez građevinske dozvole, što je ukorijenjeno ne samo među sirotinjom nego ravno do razine Barbarića i Pripuza. I tako dalje.
Malo obaviti s fiksacijama
Znači, generalno malo olabaviti s fiksacijama na tradiciju. Ona nesigurnima daje sigurnost, nedoučenima je sklonište pred takmičarskim silama konkurencije, starima lažna utjeha da je u njihovo vrijeme sve bilo bolje. U njenoj se sjeni može pronaći ugoda. Lakše se zavjetovati prošlosti nego stresnoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sigurna sam da i naši svinjogojci sve to znaju. Pa poželimo im da se moderniziraju, da budu dobri pregovarači i da uspiju u svom poslu. Jer ono što ih može sačuvati i ojačati sigurno nije tradicija.
Umjesto da brinu za svoj imetak, ulaganja i trud, svinjogojci srčano brane tradiciju. Nije mi to sasvim shvatljivo
Tradicija nije ugrožena niti će biti zatrta
Poželimo svinjogojcima da se moderniziraju, da budu dobri pregovarači i da uspiju u svom poslu. Jer ono što ih može sačuvati i ojačati sigurno nije tradicija.
Riječ ”tradicija” ovih dana u Hrvatskoj doživljava svoje zlatne trenutke. Vođe svinjogojske bune koriste je svako malo kao snažan pojačivač dojma dok zahtijevaju da se smjesta ukine zabrana svinjokolje na obiteljskim gospodarstvima ili će sutra cijelu zemlju dići na ustanak.
Ministrica poljoprivrede Marija Vučković i iza nje kompletna veterinarska struka pozivaju na razum ponavljajući da se to još ne smije dopustiti jer je opaki virus svinjske kuge još uvijek tu, ali sve je uzalud. Na takav argument seljaci iz korica vade tradiciju. Žele uništiti našu tradiciju. Nećemo dozvoliti da se ubije slavonska tradicija. Ovo je tradicija naših djedova i pradjedova i branit ćemo je do zadnjeg daha.
I ništa tu ne pomaže što je Vlada odlučila da će biti široke ruke s financijskim obeštećenjima svinjogojskim farmama za nastale gubitke. Poklati svinje sada i odmah i napraviti od njih krvavice, čvarke, slaninu i kulenove seke momentalno više nije prostodušno pitanje punih pušnica, hrane, obilja i zarade, nego je taj kolektivni finale prerađivačke meštrije na kućnom pragu uzdignut u obredni praznik očuvanja tradicije.
Tradicija nije ugrožena
Ne znamo je li ”tradiciju”, kao ovdje presudnu vrednotu i opravdani narodni kult, netko stavio kao bubu u uho čestitim svinjogojcima koji su sada spremni spavati u željeznim traktorima i mrznuti se na ledenim cestama ne bi li osvetili i spasili baš nju, tradiciju kao takvu.
Jer prirodno je i očekivano da će ti ljudi braniti i brinuti se za svoj imetak, svoja ulaganja i svoj trud, a nije sasvim shvatljivo da bi se uzgajivači svinja toliko nadahnuli upravo obranom tradicije. Koja, uostalom, i nije ugrožena niti će biti zatrta, samo se s njome treba malčice strpjeti dok prođe ova boleština, uzeti od države pravičnu naknadu i uložiti je u nastavak proizvodnje.
U to ime trebalo bi prigodno podsjetiti i ove naše poklonike tradicionalnog duha i poretka, a i sve ideologe naučavanja da smo mi ”uvijek ovo” i ”uvijek ovako” i da nas upravo to ”uvijek” čini nama samima, da bi se od određenog broja naših tradicija bilo jako pametno malo rasteretiti. Recimo, kad smo već kod uzgoja svinja pa da počnemo s tim, tu ”tradicionalno” ima puno mana.
Čak i kugu smatraju podvalom
Jer proizvodnja svinjskog mesa ne može više biti kao nekad, u zapuštenim i nezaštićenim svinjcima, bez registracije, bez sanitarne kontrole i 50 posto na crno. A ni s određenim brojem proizvođača čija je razina specifičnih znanja vezanih uz djelatnost kojom se bave tako niska da čak i svinjsku kugu smatraju potvorom i podvalom. A sve drugo iz tradicije može i neka ga.
Ni inače nije racionalno pozivati ispred svakog zareza na ”tradiciju” jer naša tradicija nisu samo fini i kulturni eksponati, Bašćanska ploča, Ljudevit Gaj, Faust Vrančić i Matoš, sva ta brkata gospoda i rijetka gospođa koji u bronci stoje po parkovima, knjige, Juraj Dalmatinac, Dubrovnik i paška čipka.
Ako i ne idemo u prošlost, gdje tek ima svega i svačega, nego ostanemo u svima razumljivoj suvremenosti, naći ćemo u pećini tradicije koješta što se kreposti neće jako svidjeti.
I korupcija je tradicija
Jer, naša je tradicija također korupcija i da se ”znaš snaći” kad se pojave određene zakonske prepreke. Onda nepotističke mreže, plemensko poduzetništvo i sisanje države. Koverta za doktora, kila kave i bajadere za sestru. Bakanalije ručkova i večera na službenu karticu općine.
Brakovi u kojima se zna gdje je ženi mjesto i da je možeš malo klepiti kad je spopadne predugi jezik. Prepisivanje na ispitima i u doktoratima. Crkveni luksuz. Gradnja bez građevinske dozvole, što je ukorijenjeno ne samo među sirotinjom nego ravno do razine Barbarića i Pripuza. I tako dalje.
Malo obaviti s fiksacijama
Znači, generalno malo olabaviti s fiksacijama na tradiciju. Ona nesigurnima daje sigurnost, nedoučenima je sklonište pred takmičarskim silama konkurencije, starima lažna utjeha da je u njihovo vrijeme sve bilo bolje. U njenoj se sjeni može pronaći ugoda. Lakše se zavjetovati prošlosti nego stresnoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti.
Sigurna sam da i naši svinjogojci sve to znaju. Pa poželimo im da se moderniziraju, da budu dobri pregovarači i da uspiju u svom poslu. Jer ono što ih može sačuvati i ojačati sigurno nije tradicija.