Dva mjeseca kasnije stranka opasnih namjera uvjerljivo je trijumfirala na prvim slobodnim izborima održanim u Hrvatskoj još od kasnih tridesetih godina. Dvije i pol godine kasnije SDP se na parlamentarnim izborima jedva ušuljao u Sabor, da bi se tek 1995. vratio na veliku političku scenu.
Andrej Plenković, njegovi bezbrojni privremeni poltroni u medijima i “intelektualnim” krugovima,kao i ljudi koji zbog osobnih razloga ne podnose Zorana Milanovića, ovih su dana proglasili predsjednika Republike pučistom, predvodnikom hunte i planerom mini-državnog udara.
Birači vole glasati za žrtve
Ustavni sud zabranio je Milanoviću da govori o izborima, a SDP-u da spominje gospodina Milanovića u svojoj kampanji. Andrej Plenković, Ustavni sud, provladini mediji (koji su se par mjeseci do ove krize pravili neovisnima) i dio hrvatske političke javnosti napravili su isto ono što i Ivica Račan 1990. godine.
Premda su okolnosti značajno drukčije, nije posve nemoguće da ishod bude sličan. Notorna je, niz puta dokazana činjenica, da birači vole glasati za žrtve vlasti. Ako predsjedniku Republike de facto zabranite da govori o najvažnijem političkom pitanju, on, objektivno, jest žrtva vlasti.
Ako stranci zabranite da spominje svog bivšeg šefa i predsjednika i ta stranka, objektivno govoreći, postaje žrtva vlasti. A ta se situacija pogoršava, pogotovo kad vlast nema stvarni legitimitet, kao što ga, uostalom, nije imala ni Račanova vlast 1990. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Skandal s neradnim nedjeljama
Sadašnja vlast jest u neusporedivo legitimnijoj poziciji nego ondašnja Račanova, jer je legalno izabrana, dok onu vlast nitko nije bio birao. Međutim, mnogošto što je sadašnja vlast učinila zadnjih godina i zadnjih mjeseci, podriva njen legitimitet. A legitimitet Ustavnog suda, nažalost, gotovo da ne postoji.
Predsjednik Milanović, opet nažalost, jest u pravu kad kaže da Ustavni sud vodi bivši špijun, jer Miroslav Šeparović doista jest bio šef jedne od obavještajnih službi u Tuđmanovu sustavu, i to u vrijeme kad su se obavještajne službe ponašale besprizorno antidemokratski. A biografije nekih drugih članova Ustavnog suda tek su nešto manje skandalozne od biografije novog državnog odvjetnika, Ivana Turudića.
Kako sve ne bi bilo ad hominem, ne možemo ovdje ignorirati presudu Ustavnog suda u slučaju neradnih nedjelja, koja dodatno podriva njegov legitimitet: Ustavni sud odlučio je, u korist Vlade, da nedjelje trebaju biti neradne bez ijednog ozbiljnog pravnog argumenta, ali uz obrazloženje da su neradne nedjelje dio hrvatske tradicije, što je netočna budalaština.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je to točno puč ili hunta?
Kad je, pak, riječ o legitimitetu Vlade, što misliti o Vladi čiji su brojni ministri završili po zatvorima i u optužnicama, dok je njen favorit za državnog odvjetnika sasvim nesporno, dokazano, javno lagao u slučaju teškog konflikta interesa. Je li ta i takva Vlada legitimna? Po prošlim izbornim rezultatima svakako jest, ali teškim koruptivnim praksama ona ugrožava hrvatski politički poredak.
Baš takva, koruptivna Vlada, usklađena s dosta tragikomičnim, politički žestoko pristranim i kadrovski kompromitiranim Ustavnim sudom, optužuje Zorana Milanovića za prevrat, državni udar i organiziranje hunte. E sada, svaki građanin ovdje si treba postaviti par važnih pitanja.
Kako je moguće da netko, tko poziva birače da glasaju za ovu ili onu listu i ovog ili onog kandidata može organizirati puč, huntu ili državni udar? Je li poziv na odlučivanje na izborima državni udar? Jesu li onda i sam čin izbora i rezultati izbora posljedica državnog udara?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poanta sukoba sa strukturama
Svakom racionalnom biraču odgovori na ova pitanja savršeno su jasni. Ivica Račan prije 34 godine potpuno je besmisleno i neopravdano optužio Hrvatsku demokratsku zajednicu da je stranka opasnih namjera.
Andrej Plenković, HDZ i HDZ-ov Ustavni sud sada su potpuno besmisleno optužili Zorana Milanovića i SDP za državni udar. Što će birači vjerojatno znati valorizirati. I to je, zapravo, najvažnija poanta aktualnog sukoba Zorana Milanovića i HDZ-ovih vladajućih struktura. Sve je drugo, uključujući i Milanovićevu lošu retoriku, u ovom trenutku prilično irelevantno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo samo pomaže Milanoviću. Ustavni sud i provladini mediji rade neshvatljivu grešku, identičnu kao Račan 1990.
Sve je drugo, uključujući i Milanovićevu lošu retoriku, u ovom trenutku prilično irelevantno
Kako je moguće da netko, tko poziva birače da glasaju za ovu ili onu listu i ovog ili onog kandidata može organizirati "puč, huntu ili državni udar"? Je li poziv na odlučivanje na izborima državni udar? Takve besmislene optužbe od Milanovića rade žrtvu
Prije točno 34 godine Ivica Račan napravio je najveću pogrešku svoje postjugoslavenske političke karijere. U veljači 1990. godine, komentirajući Tuđmanov govor na prvom saboru Hrvatske demokratske zajednice, Ivica Račan proglasio je HDZ “strankom opasnih namjera”.
Dva mjeseca kasnije stranka opasnih namjera uvjerljivo je trijumfirala na prvim slobodnim izborima održanim u Hrvatskoj još od kasnih tridesetih godina. Dvije i pol godine kasnije SDP se na parlamentarnim izborima jedva ušuljao u Sabor, da bi se tek 1995. vratio na veliku političku scenu.
Andrej Plenković, njegovi bezbrojni privremeni poltroni u medijima i “intelektualnim” krugovima,kao i ljudi koji zbog osobnih razloga ne podnose Zorana Milanovića, ovih su dana proglasili predsjednika Republike pučistom, predvodnikom hunte i planerom mini-državnog udara.
Birači vole glasati za žrtve
Ustavni sud zabranio je Milanoviću da govori o izborima, a SDP-u da spominje gospodina Milanovića u svojoj kampanji. Andrej Plenković, Ustavni sud, provladini mediji (koji su se par mjeseci do ove krize pravili neovisnima) i dio hrvatske političke javnosti napravili su isto ono što i Ivica Račan 1990. godine.
Premda su okolnosti značajno drukčije, nije posve nemoguće da ishod bude sličan. Notorna je, niz puta dokazana činjenica, da birači vole glasati za žrtve vlasti. Ako predsjedniku Republike de facto zabranite da govori o najvažnijem političkom pitanju, on, objektivno, jest žrtva vlasti.
Ako stranci zabranite da spominje svog bivšeg šefa i predsjednika i ta stranka, objektivno govoreći, postaje žrtva vlasti. A ta se situacija pogoršava, pogotovo kad vlast nema stvarni legitimitet, kao što ga, uostalom, nije imala ni Račanova vlast 1990. godine.
Skandal s neradnim nedjeljama
Sadašnja vlast jest u neusporedivo legitimnijoj poziciji nego ondašnja Račanova, jer je legalno izabrana, dok onu vlast nitko nije bio birao. Međutim, mnogošto što je sadašnja vlast učinila zadnjih godina i zadnjih mjeseci, podriva njen legitimitet. A legitimitet Ustavnog suda, nažalost, gotovo da ne postoji.
Predsjednik Milanović, opet nažalost, jest u pravu kad kaže da Ustavni sud vodi bivši špijun, jer Miroslav Šeparović doista jest bio šef jedne od obavještajnih službi u Tuđmanovu sustavu, i to u vrijeme kad su se obavještajne službe ponašale besprizorno antidemokratski. A biografije nekih drugih članova Ustavnog suda tek su nešto manje skandalozne od biografije novog državnog odvjetnika, Ivana Turudića.
Kako sve ne bi bilo ad hominem, ne možemo ovdje ignorirati presudu Ustavnog suda u slučaju neradnih nedjelja, koja dodatno podriva njegov legitimitet: Ustavni sud odlučio je, u korist Vlade, da nedjelje trebaju biti neradne bez ijednog ozbiljnog pravnog argumenta, ali uz obrazloženje da su neradne nedjelje dio hrvatske tradicije, što je netočna budalaština.
Kako je to točno puč ili hunta?
Kad je, pak, riječ o legitimitetu Vlade, što misliti o Vladi čiji su brojni ministri završili po zatvorima i u optužnicama, dok je njen favorit za državnog odvjetnika sasvim nesporno, dokazano, javno lagao u slučaju teškog konflikta interesa. Je li ta i takva Vlada legitimna? Po prošlim izbornim rezultatima svakako jest, ali teškim koruptivnim praksama ona ugrožava hrvatski politički poredak.
Baš takva, koruptivna Vlada, usklađena s dosta tragikomičnim, politički žestoko pristranim i kadrovski kompromitiranim Ustavnim sudom, optužuje Zorana Milanovića za prevrat, državni udar i organiziranje hunte. E sada, svaki građanin ovdje si treba postaviti par važnih pitanja.
Kako je moguće da netko, tko poziva birače da glasaju za ovu ili onu listu i ovog ili onog kandidata može organizirati puč, huntu ili državni udar? Je li poziv na odlučivanje na izborima državni udar? Jesu li onda i sam čin izbora i rezultati izbora posljedica državnog udara?
Poanta sukoba sa strukturama
Svakom racionalnom biraču odgovori na ova pitanja savršeno su jasni. Ivica Račan prije 34 godine potpuno je besmisleno i neopravdano optužio Hrvatsku demokratsku zajednicu da je stranka opasnih namjera.
Andrej Plenković, HDZ i HDZ-ov Ustavni sud sada su potpuno besmisleno optužili Zorana Milanovića i SDP za državni udar. Što će birači vjerojatno znati valorizirati. I to je, zapravo, najvažnija poanta aktualnog sukoba Zorana Milanovića i HDZ-ovih vladajućih struktura. Sve je drugo, uključujući i Milanovićevu lošu retoriku, u ovom trenutku prilično irelevantno.