Česti su članci zadnjih desetljeća kako priroda preuzima zapuštena mjesta kroz primjer Pripjata, servisnog grada černobilske elektrane, koji govore kako će kada kao vrsta izumremo, a izumrijet ćemo, naši tragovi biti zameteni.
Prije tjedan dana, kada sam se nakon trotjednog godišnjeg vratio u Zagreb, bio sam prilično šokiran. Ambijent je bio prihvatljiviji za prebivalište Predatora ili Tarzana nego za obične građane kojima je iskustvo Pripjata omogućeno u vlastitom gradu, kako ne bi morali ići u ratom zahvaćenu Ukrajinu da bi osjetili moć prirode nad civilizacijom.
No, hajmo red ozbiljnog. Uvijek ću naglašavati da sam bio najveći hejter bivše gradske vlasti. Razina klijentelizma, primitivizma, korupcije i svega što uz to ide, bila je terminalna, na razini Vučićeve Srbije. Onda se ponadate, dajete svoje podsvjesno povjerenje nekom drugom, novom samo zato što nije ono što vam je toliko smetalo. A vrlo brzo se počinju nizati razočaranja, čak ne toliko neočekivana.
Hajdemo malo onak’ ulično
Prvo se razočarate kada ti novi, tik nakon dolaska na vlast, slavodobitno otvore na primjer školu čiju su obnovu pripremili odnosno započeli spomenuti omraženi bivši, pa si još naivno i šibicarski to pripišu pod epski uspjeh. Tu već izgube povjerenje svih s kvocijentom inteligencije višim od sobne temperature. U isto to vrijeme sami isposluju jednu Staru Vlašku, možda najjači urbanistički vic zadnjeg desetjeća pod neki zahvat u prostoru koji slavodobitno proglase kao ingeniozno privremeno rješenje.
S obzirom na to da je prošlo skoro dvije i pol godine, a moji tekstovi iz tog vremena postaju istinito točno loše proročanstvo, da se nadovežem i malo pobrojim neke činjenice. Onak’ ulično.
Štakori u vlastitom dvorištu
Kada ti vlastiti bastion, mala Martićeva, nije pokošena mjesec dana i puna je životinjica u travi (štakora op.a.) to je prvi problem, veći od nepokošenog parka, jer je to “tvoje dvorište”. Živim u radijusu 300 metara od tamo svih svojih 40 godina, i nikada tamo nisam sreo tako relaksirane “životinjice”, jer nikada nisu imale tako fin i ugodan dom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada je grad tako jezivo pofucan, kada sistem niti plan obnove fasada ne postoji ili postoji samo u ladici, kada sam u svom nedavnom posjetu Rumunjskoj, prema kojoj smo mi jasno podcjenjivački nastrojeni, osjećao susramlje šetajući kroz upeglani Temišvar, Sibiu i Brasov. Kada je Stara Vlaška, jasno, ostala trajno rješenje koje neće biti dirnuto do kraja mandata. Kada više nema opravdanja.
Orkestar koji ne zvuči nikako
Mnogi građani, ali nažalost i vladajući političari, ne shvaćaju da se gradonačelnika ne vrednuje po tome što je on osobno napravio jer je njegova dužnost donositi strateške odluke i skupiti prave ljude oko sebe. Velik broj sposobnih ljudi oko sebe. Tako nastaju veliki vođe, kao dirigenti velikih orkestara vrhunskih glazbenika, jer možete biti svjetski dirigent, ali ako vam je orkestar prosječan, sve zajedno neće zvučati nikako.
Kada je grad zarastao kao Pripjat postavlja se pitanje tko je i zašto direktor Zrinjevca i kako je došlo do debakla odnosno zašto taj veliki kolektiv evidentno ne funkcionira. I tu staje priča. Nadalje, kad gradonačelnik skuplja grane s ceste jasno je da je to populistička budalaština kojim se poistovjećuje s prethodnim jer gubi dragocjeno vrijeme na gluposti, što potvrđuje da u nekim stvarima nema promjene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oči bole od vizualne stagnacije
I da, sad sam gotovo siguran da orkestar nije skupljen. Došlo je do nekih dobrih pomaka, ali oni naprosto nisu dovoljni jer trenutno imam subjektivan dojam da idemo korak naprijed, korak nazad. PR i svaki oblik komunikacije grada je očajan, ostao je neprofesionalan, aktivistički, pa smo prepušteni isključivo onome što nam osjetila pružaju. A pružaju nam loše utiske bez vidljivih tendencija poboljšanja. Građani si srećom ne dopuštaju fascinaciju time što su asfaltirani Jarun i sljemenska cesta jer su bili u stanju kao u središnjoj Aziji.
Meni je jasno da su se nakon onakvog kaosa financije grada morale dovesti u red, reducirati broj zavičajno uhljebljenih zgubidana i tako dalje. Nazovimo to tim korakom naprijed. No kako većina građana nije u finacijskom sektoru tako njima, kao i meni, samo smrdi smeće i bole me oči od vizualne stagnacije. Samo ću citirati svog poslovnog partnera iz Njemačke koji je, kad je početkom godine prvi put došao u Zagreb, ostao konstreniran svime navedenim te diplomatski rekao kako nije očekivao da je Zagreb umoran kao da je u Bugarskoj i priupitao zašto je to tako. Zato što očito, već godinama ne možemo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Više nema opravdanja. Zagreb izgleda kao Tarzanov dom, od vizualne stagnacije bole oči, smeće smrdi
Mnogi ne shvaćaju da se gradonačelnika ne vrednuje po tome što je osobno napravio. Dužnost mu je donositi strateške odluke i skupiti prave ljude oko sebe
PR i svaki oblik komunikacije grada je očajan, ostao je neprofesionalan, aktivistički, pa smo prepušteni isključivo onome što nam pružaju osjetila. A pružaju nam grozan dojam bez vidljivih tendencija poboljšanja
Česti su članci zadnjih desetljeća kako priroda preuzima zapuštena mjesta kroz primjer Pripjata, servisnog grada černobilske elektrane, koji govore kako će kada kao vrsta izumremo, a izumrijet ćemo, naši tragovi biti zameteni.
Prije tjedan dana, kada sam se nakon trotjednog godišnjeg vratio u Zagreb, bio sam prilično šokiran. Ambijent je bio prihvatljiviji za prebivalište Predatora ili Tarzana nego za obične građane kojima je iskustvo Pripjata omogućeno u vlastitom gradu, kako ne bi morali ići u ratom zahvaćenu Ukrajinu da bi osjetili moć prirode nad civilizacijom.
No, hajmo red ozbiljnog. Uvijek ću naglašavati da sam bio najveći hejter bivše gradske vlasti. Razina klijentelizma, primitivizma, korupcije i svega što uz to ide, bila je terminalna, na razini Vučićeve Srbije. Onda se ponadate, dajete svoje podsvjesno povjerenje nekom drugom, novom samo zato što nije ono što vam je toliko smetalo. A vrlo brzo se počinju nizati razočaranja, čak ne toliko neočekivana.
Hajdemo malo onak’ ulično
Prvo se razočarate kada ti novi, tik nakon dolaska na vlast, slavodobitno otvore na primjer školu čiju su obnovu pripremili odnosno započeli spomenuti omraženi bivši, pa si još naivno i šibicarski to pripišu pod epski uspjeh. Tu već izgube povjerenje svih s kvocijentom inteligencije višim od sobne temperature. U isto to vrijeme sami isposluju jednu Staru Vlašku, možda najjači urbanistički vic zadnjeg desetjeća pod neki zahvat u prostoru koji slavodobitno proglase kao ingeniozno privremeno rješenje.
S obzirom na to da je prošlo skoro dvije i pol godine, a moji tekstovi iz tog vremena postaju istinito točno loše proročanstvo, da se nadovežem i malo pobrojim neke činjenice. Onak’ ulično.
Štakori u vlastitom dvorištu
Kada ti vlastiti bastion, mala Martićeva, nije pokošena mjesec dana i puna je životinjica u travi (štakora op.a.) to je prvi problem, veći od nepokošenog parka, jer je to “tvoje dvorište”. Živim u radijusu 300 metara od tamo svih svojih 40 godina, i nikada tamo nisam sreo tako relaksirane “životinjice”, jer nikada nisu imale tako fin i ugodan dom.
Kada je grad tako jezivo pofucan, kada sistem niti plan obnove fasada ne postoji ili postoji samo u ladici, kada sam u svom nedavnom posjetu Rumunjskoj, prema kojoj smo mi jasno podcjenjivački nastrojeni, osjećao susramlje šetajući kroz upeglani Temišvar, Sibiu i Brasov. Kada je Stara Vlaška, jasno, ostala trajno rješenje koje neće biti dirnuto do kraja mandata. Kada više nema opravdanja.
Orkestar koji ne zvuči nikako
Mnogi građani, ali nažalost i vladajući političari, ne shvaćaju da se gradonačelnika ne vrednuje po tome što je on osobno napravio jer je njegova dužnost donositi strateške odluke i skupiti prave ljude oko sebe. Velik broj sposobnih ljudi oko sebe. Tako nastaju veliki vođe, kao dirigenti velikih orkestara vrhunskih glazbenika, jer možete biti svjetski dirigent, ali ako vam je orkestar prosječan, sve zajedno neće zvučati nikako.
Kada je grad zarastao kao Pripjat postavlja se pitanje tko je i zašto direktor Zrinjevca i kako je došlo do debakla odnosno zašto taj veliki kolektiv evidentno ne funkcionira. I tu staje priča. Nadalje, kad gradonačelnik skuplja grane s ceste jasno je da je to populistička budalaština kojim se poistovjećuje s prethodnim jer gubi dragocjeno vrijeme na gluposti, što potvrđuje da u nekim stvarima nema promjene.
Oči bole od vizualne stagnacije
I da, sad sam gotovo siguran da orkestar nije skupljen. Došlo je do nekih dobrih pomaka, ali oni naprosto nisu dovoljni jer trenutno imam subjektivan dojam da idemo korak naprijed, korak nazad. PR i svaki oblik komunikacije grada je očajan, ostao je neprofesionalan, aktivistički, pa smo prepušteni isključivo onome što nam osjetila pružaju. A pružaju nam loše utiske bez vidljivih tendencija poboljšanja. Građani si srećom ne dopuštaju fascinaciju time što su asfaltirani Jarun i sljemenska cesta jer su bili u stanju kao u središnjoj Aziji.
Meni je jasno da su se nakon onakvog kaosa financije grada morale dovesti u red, reducirati broj zavičajno uhljebljenih zgubidana i tako dalje. Nazovimo to tim korakom naprijed. No kako većina građana nije u finacijskom sektoru tako njima, kao i meni, samo smrdi smeće i bole me oči od vizualne stagnacije. Samo ću citirati svog poslovnog partnera iz Njemačke koji je, kad je početkom godine prvi put došao u Zagreb, ostao konstreniran svime navedenim te diplomatski rekao kako nije očekivao da je Zagreb umoran kao da je u Bugarskoj i priupitao zašto je to tako. Zato što očito, već godinama ne možemo.