Više od 25 godina nakon Domovinskog rata, hrvatski državni pogon nije u stanju elektrificirati gluha sela na Baniji. Nije u stanju osposobiti zagrebačku bolnicu u Blatu. Donijeti zakon o abortusu. Čekaju potrese da kupe par mjernih uređaja za Državni seizmološki zavod tako da se oni muzejski primjerci iz 1908. malo ispomognu.
Nisu u stanju podići na noge Imunološki zavod koji bi nam i inače nasušno trebao, pogotovo sada. Ne znaju što će s ogromnom državnom imovinom koja uključuje udjele u 1100 poduzeća i oko milijun nekretnina koje trunu i propadaju. Nisu kadri riješiti korupciju, afere svaki dan iskaču iz mraka. Ali Vlada je u Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine nadrndala ukupno 265 prioriteta. Pomno sam brojila.
Slova su podatna
Po količini ambicija koje ispadaju iz ovog dokumenta – o kome upravo raspravlja Sabor da bi ga se moglo poslati Europskoj komisiji – reklo bi se da ćemo se narednih deset godina fantastično razviti jer državna administracija Andreja Plenkovića kreće u akciju s čak 265 ključnih prioriteta i 52 specifična cilja. A svi su dozlaboga složeni, svaki od njih traži glomaznu razradu, jasne metode, sredstva, hodograme i kontrolu. No Strategija se time ne zamara. Samo piše li piše jer slova su podatna i ne odupiru se.
Ne bi bog sve to nabrojio. Uglavnom, ovo su ti prioriteti, citiram neke nasumce: ulagat ćemo u ruralna područja, revitalizirati nerazvijenu Liku, Dalmatinsku zagoru, Gorski kotar i Banovinu (jer Projekt Slavonija, dakako, već cvjeta), ulagati u ljude, turistički valorizirati prirodnu i kulturnu baštinu, unaprijediti sustav upravljanja državnom imovinom, razvijati zračni promet, promicati integrirani urbani prijevoz… I tako dalje do megalomanskog broja 265. Po rezultatima znatno sposobnija država od nas, Slovenija, sebi je u istom takvom dokumentu zadala za deset godina 12 mjerljivih ciljeva, naša Vlada 52.
Kao novogodišnje želje i pozdravi
Mislim da će u Bruxellesu načisto zinuti na tih 265 paušalnih ”prioriteta” koji su raspojasani kao novogodišnje želje i pozdravi. Htjela sam reći pjesnički, ali odmah povlačim, jer dobar se pjesnik ne zafrkava sa svojim stihom. Ovi, bojim se, da. Ali valjda misle da ostavljaju grandiozan dojam. Jer što bi, molit ćemo fino, imalo značiti ”ulagat ćemo u ljude”? Ili ”poticat ćemo zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske”? Ili ”proširivat ćemo opseg suradnje u okviru sredozemne dimenzije”?
I čemu su u Strategiju utrpani svi ti silni grafovi s podacima Eurostata i Državnog zavoda za statistiku koji sežu najdalje do 2019., a jedva koji do 2020. godine, kad su oni dostupni i poznati svima koji se bave bilo kakvim analizama. No, tim dimom i maglom bez okusa i mirisa obavijena je cijela Strategija od početka do kraja. A kad se i dođe do mjerljivih ciljeva koje Vlada postavlja za neredno desetljeće – a propozicije su takve da države moraju navesti što konkretno misle provesti i s kojim konačnim rezultatom – čovjek i tu mora postati sumnjičav.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Brojke iz šešira
Jer, kao da su brojke vadili iz šešira. Kako su, recimo, za Vladu izračunali – Martina Dalić i bilo tko – da će u Hrvatskoj do 2030. godine povećati stopu plodnosti sa sadašnjih 1,47 djece po ženi u fertilnoj dobi na 1,8? Na temelju čega su izmudrili da ćemo toliko prešišati europski prosjek rađanja koji iznosi 1,54 djece po ženi? Bilo bi na isti način zgodno znati kako ćemo doći s BDP-a po stanovniku koji je sada 65 posto prosjeka u EU na 75 posto. I zašto, s tako potentnim popisom ”prioriteta”, imamo tako bijedne ambicije kad je riječ o standardu građana koji će, dakako, ovisiti o planiranom godišnjem rastu BDP-a od samo tri posto.
Ili kako ćemo povećati jadnu produktivnost rada u poljoprivredi, koja je kod nas samo oko 20 posto od EU-15 prosjeka, čak i uz sve ogromne državne potpore. Pa onda, kojim točno politikama Vlada namjerava smanjiti prosječno trajanje sudovanja u građanskim i trgovačkim parnicama sa sadašnjih 374 dana na 250 dana do 2030.? I zašto nam treba 10 godina da do toga dođemo kad je europski prosjek danas 200 dana? I tako redom.
Svi pisci toliko ne zarade godišnje
Ali o svemu tome Strategija ne kaže ništa pa čak ni u grubim naznakama, ako u naznake ne računamo duh ”prioriteta” nabacanih jedne ne druge kao gomila šute. Netko je izračunao da smo tih 140 stranica ove Strategije platili po 230.000 kuna svaku. Kladila bih se da svi hrvatski književnici i drugi pisci zajedno ne zarade godišnje koliko su hrvatski porezni obveznici caltali za ovu ”razvojnu” umotvorinu slabo doraslu i diplomskom radu kakvog studentskog odlikaša.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A koštala je porezne obveznike točno toliko – 32 milijuna kuna – koliko je Vlada u prosincu isplatila svim hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima kao jednokratnu izvanrednu pomoć zbog šteta uzrokovanih koronom. No nije ni ta paprena cijena najgore. Naime, Hrvatska do 2027. godine treba dobiti 23,5 milijardi eura iz EU. A ovakva Strategija nije nikakva garancija da se toliki poklonjeni novac neće uludo spiskati.
Vlada je u Strategiju nabacala gomilu brojki i, brojali smo, 265 prioriteta. Kakav dim i magla
Mislim da će u Bruxellesu načisto zinuti na te paušalne ''prioritete'' koji su raspojasani kao novogodišnje želje i pozdravi
Netko je izračunao da smo tih 140 stranica platili po 230.000 kuna svaku. Svi hrvatski književnici i pisci zajedno ne zarade godišnje toliko koliko je hrvatske porezne obveznike koštala ova ''razvojna'' umotvorina, slabo dorasla i diplomskom radu kakvog studentskog odlikaša. No nije ni ta paprena cijena nešto najgore. Naime, Hrvatska do 2027. godine treba dobiti 23,5 milijardi eura iz EU. A ovakva Strategija nije nikakva garancija da se toliki poklonjeni novac neće uludo spiskati.
Više od 25 godina nakon Domovinskog rata, hrvatski državni pogon nije u stanju elektrificirati gluha sela na Baniji. Nije u stanju osposobiti zagrebačku bolnicu u Blatu. Donijeti zakon o abortusu. Čekaju potrese da kupe par mjernih uređaja za Državni seizmološki zavod tako da se oni muzejski primjerci iz 1908. malo ispomognu.
Nisu u stanju podići na noge Imunološki zavod koji bi nam i inače nasušno trebao, pogotovo sada. Ne znaju što će s ogromnom državnom imovinom koja uključuje udjele u 1100 poduzeća i oko milijun nekretnina koje trunu i propadaju. Nisu kadri riješiti korupciju, afere svaki dan iskaču iz mraka. Ali Vlada je u Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine nadrndala ukupno 265 prioriteta. Pomno sam brojila.
Slova su podatna
Po količini ambicija koje ispadaju iz ovog dokumenta – o kome upravo raspravlja Sabor da bi ga se moglo poslati Europskoj komisiji – reklo bi se da ćemo se narednih deset godina fantastično razviti jer državna administracija Andreja Plenkovića kreće u akciju s čak 265 ključnih prioriteta i 52 specifična cilja. A svi su dozlaboga složeni, svaki od njih traži glomaznu razradu, jasne metode, sredstva, hodograme i kontrolu. No Strategija se time ne zamara. Samo piše li piše jer slova su podatna i ne odupiru se.
Ne bi bog sve to nabrojio. Uglavnom, ovo su ti prioriteti, citiram neke nasumce: ulagat ćemo u ruralna područja, revitalizirati nerazvijenu Liku, Dalmatinsku zagoru, Gorski kotar i Banovinu (jer Projekt Slavonija, dakako, već cvjeta), ulagati u ljude, turistički valorizirati prirodnu i kulturnu baštinu, unaprijediti sustav upravljanja državnom imovinom, razvijati zračni promet, promicati integrirani urbani prijevoz… I tako dalje do megalomanskog broja 265. Po rezultatima znatno sposobnija država od nas, Slovenija, sebi je u istom takvom dokumentu zadala za deset godina 12 mjerljivih ciljeva, naša Vlada 52.
Kao novogodišnje želje i pozdravi
Mislim da će u Bruxellesu načisto zinuti na tih 265 paušalnih ”prioriteta” koji su raspojasani kao novogodišnje želje i pozdravi. Htjela sam reći pjesnički, ali odmah povlačim, jer dobar se pjesnik ne zafrkava sa svojim stihom. Ovi, bojim se, da. Ali valjda misle da ostavljaju grandiozan dojam. Jer što bi, molit ćemo fino, imalo značiti ”ulagat ćemo u ljude”? Ili ”poticat ćemo zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske”? Ili ”proširivat ćemo opseg suradnje u okviru sredozemne dimenzije”?
I čemu su u Strategiju utrpani svi ti silni grafovi s podacima Eurostata i Državnog zavoda za statistiku koji sežu najdalje do 2019., a jedva koji do 2020. godine, kad su oni dostupni i poznati svima koji se bave bilo kakvim analizama. No, tim dimom i maglom bez okusa i mirisa obavijena je cijela Strategija od početka do kraja. A kad se i dođe do mjerljivih ciljeva koje Vlada postavlja za neredno desetljeće – a propozicije su takve da države moraju navesti što konkretno misle provesti i s kojim konačnim rezultatom – čovjek i tu mora postati sumnjičav.
Brojke iz šešira
Jer, kao da su brojke vadili iz šešira. Kako su, recimo, za Vladu izračunali – Martina Dalić i bilo tko – da će u Hrvatskoj do 2030. godine povećati stopu plodnosti sa sadašnjih 1,47 djece po ženi u fertilnoj dobi na 1,8? Na temelju čega su izmudrili da ćemo toliko prešišati europski prosjek rađanja koji iznosi 1,54 djece po ženi? Bilo bi na isti način zgodno znati kako ćemo doći s BDP-a po stanovniku koji je sada 65 posto prosjeka u EU na 75 posto. I zašto, s tako potentnim popisom ”prioriteta”, imamo tako bijedne ambicije kad je riječ o standardu građana koji će, dakako, ovisiti o planiranom godišnjem rastu BDP-a od samo tri posto.
Ili kako ćemo povećati jadnu produktivnost rada u poljoprivredi, koja je kod nas samo oko 20 posto od EU-15 prosjeka, čak i uz sve ogromne državne potpore. Pa onda, kojim točno politikama Vlada namjerava smanjiti prosječno trajanje sudovanja u građanskim i trgovačkim parnicama sa sadašnjih 374 dana na 250 dana do 2030.? I zašto nam treba 10 godina da do toga dođemo kad je europski prosjek danas 200 dana? I tako redom.
Svi pisci toliko ne zarade godišnje
Ali o svemu tome Strategija ne kaže ništa pa čak ni u grubim naznakama, ako u naznake ne računamo duh ”prioriteta” nabacanih jedne ne druge kao gomila šute. Netko je izračunao da smo tih 140 stranica ove Strategije platili po 230.000 kuna svaku. Kladila bih se da svi hrvatski književnici i drugi pisci zajedno ne zarade godišnje koliko su hrvatski porezni obveznici caltali za ovu ”razvojnu” umotvorinu slabo doraslu i diplomskom radu kakvog studentskog odlikaša.
A koštala je porezne obveznike točno toliko – 32 milijuna kuna – koliko je Vlada u prosincu isplatila svim hrvatskim poljoprivrednim proizvođačima kao jednokratnu izvanrednu pomoć zbog šteta uzrokovanih koronom. No nije ni ta paprena cijena najgore. Naime, Hrvatska do 2027. godine treba dobiti 23,5 milijardi eura iz EU. A ovakva Strategija nije nikakva garancija da se toliki poklonjeni novac neće uludo spiskati.