Šakić je bio jedan od onih ustaša koji je uspio pobjeći u emigraciju u Argentinu i tamo je živio mirno sve dok se nije počeo eksponirati u podršci HDZ-u devedesetih godina, nakon čega je, misleći da razgovara s novinarima, ponosno svjedočio istražiteljima Centra Simon Wiesenthal o svojoj ulozi u NDH. Što je proizvelo veliki međunarodni skandal i prisililo Tuđmanovu vlast da zatraži njegovo izručenje 1998. godine, nakon čega je na suđenju doista i osuđen na 20 godina zatvora, ali mu se sudilo za konkretno ubojstvo dr. Mile Boškovića u Jasenovcu, bez da se sud uopće zapravo bavio prirodom onoga što je bio Jasenovac i što je Šakić tamo radio.
O tragediji čitavog suđenja, državne politike i kompletne atmosfere u društvu, sjajnu knjigu, naslovljenu “Slučaj Šakić: anatomija jednog skandala” napisao je Viktor Ivančić. I dalje od te knjige, koja je prije tri godine reizdana, a i dalje se čita kao da se danas događa, vezano uz ovaj slučaj ne treba ići. Osim eventualno napomenuti da skoro da i nije bilo nogometne utakmice u to vrijeme, a da se stadioni nisu orili od podrške Šakiću.
Na četiri dana blokiran fakultet
E sad, pravo je pitanje zbog čega je Aleksandar Vučić sada, godinu dana nakon dubrovačke tribine na kojoj se novosadski profesor Dinko Gruhonjić autoironično, možda i ne pretjerano uspjelo, našalio da nema potrebe da mu nacionalistički krugovi pripisuju ime Sabahudin zbog njegovog bošnjačkog porijekla, kad svakako već nosi ime ustaškog zločinca Šakića, odlučio usmjeriti bijes na njega?
Jer ne postoji nijedno drugo racionalno objašnjenje zašto je tek sada ta snimka, nakon godinu dana, postala odjednom problematična nacionalistima, toliko da je sam Vučić javno interpretira u doslovnom ključu, kao Gruhonjićevu simpatiju za Šakića, da se traži otkaz za njega na novosadskom Filozofskom fakultetu i da čak predstavnici tzv. Studentskog parlamenta, a uglavnom članovi Vučićevog SNS-a, na četiri dana blokiraju fakultet tražeći otkaz za Gruhonjića.
Zašto je, dakle, vlast u Srbiji organizirala hajku na jednog marginalno utjecajnog čovjeka lažući da je rekao nešto što nije rekao, i to čitavu godinu dana nakon te izjave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ustaše su u Srbiji postale izgovor
Može biti da je Vučiću s jedne strane povod bio taj što su ove godine na istom festivalu u Dubrovniku, u Hrvatskoj s pravom problematiziranom zbog potpunog odsustva žena u inicijalnom programu, nastupile novinarka Ana Hegediš Lalić i aktivistkinja Aida Ćorović, čija su izlaganja naišla na sličan prijem u Srbiji, ali to nije dovoljno da objasni ovako organiziranu akciju.
Jednako kao što nije dovoljno ni to što vlast i nacionalistička javnost u Srbiji koriste svaku priliku da nekoga tko im ne odgovara proglase za ustašu i što se to uvijek pojačava u momentima ozbiljnih vanjskopolitičkih ili unutrašnjopolitičkih problema, o kojima i sam Vučić uvijeno govori ovih dana. Ustaše su uostalom odavno u Srbiji, još prije nekoliko desetljeća, postale izgovor za sve. Pa i za ratove iz devedesetih godine i sve tada počinjene užase.
No, sve su ovo samo stvari koje možda jesu pomogle da se organizirani hejt usmjeri prema Gruhonjiću, dok bi stvarni razlog mogao biti u tome što su nove geopolitičke okolnosti i odlazak Vučićeve zaštitnice Angele Merkel sa scene, dovele njegovu politiku geopolitičkog balansiranja pred zid i niz potencijalnih poraza, od ulaska Crne Gore u Europsku uniju i definitivnog i po Srbiju nepovoljnog rješavanja pitanja Kosova, sve do neutralizacije Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo nema veze s demokratskim društvom
Suočen s očitim krahom onoga što je podrazumijevao kao proeuropsku politiku i zaokret od radikala ka naprednjacima, lako je moguće da se Vučić odlučio i definitivno, bez maske, vratiti radikalskim korijenima. Odatle i ovaj napad na Gruhonjića, ali i ime Miloša Vučevića, aktualnog predsjednika njegova SNS-a, bivšeg gradonačelnika Novog Sada i jednog od radikalnijih aktera na političkoj sceni zemlje, za novog mandatara Vlade, umjesto dosadašnje Ane Brnabić.
Jer, neovisno o tome što je Brnabićeva skoro pa čitala Vučićeve misli, ona je ipak bila tu za pokazivanje slike tolerantne zemlje prema Europi. Slike koja više očito nije potrebna. Ako je usput Gruhonjić smetao i Vučeviću osobno zbog otpora njegovim politikama u Novom Sadu, tim bolje.
Ali stoji činjenica da je zemlja u kojoj je moguće da se protiv čovjeka šalju ulični demonstranti i traži se otkaz, čak zbog nečega što uopće nije rekao, nema nikakve veze s demokratskim društvom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vučić je pred zidom. Nakon odlaska zaštitnice Merkel, ostaje bez Crne Gore, Kosova i Dodika pa u očaju oživljava šefa Jasenovca Šakića
Što je u pozadini harange na novosadskog profesora i novinara Dinka Gruhonjića?
Dinko Šakić je, a to zna svatko i u Hrvatskoj i u regiji, jedna od najmračnijih ličnosti s ovih prostora. Posljednji zapovjednik ustaškog logora u Jasenovcu i čovjek koji je, zajedno s njegovim prethodnicima i zločincima Ljubom Milošem, Miroslavom Majstorovićem i Hinkom Piccillijem, radio na uklanjanju tragova logora i spaljivanju leševa u momentu kad je poraz bio već izvjestan.
Šakić je bio jedan od onih ustaša koji je uspio pobjeći u emigraciju u Argentinu i tamo je živio mirno sve dok se nije počeo eksponirati u podršci HDZ-u devedesetih godina, nakon čega je, misleći da razgovara s novinarima, ponosno svjedočio istražiteljima Centra Simon Wiesenthal o svojoj ulozi u NDH. Što je proizvelo veliki međunarodni skandal i prisililo Tuđmanovu vlast da zatraži njegovo izručenje 1998. godine, nakon čega je na suđenju doista i osuđen na 20 godina zatvora, ali mu se sudilo za konkretno ubojstvo dr. Mile Boškovića u Jasenovcu, bez da se sud uopće zapravo bavio prirodom onoga što je bio Jasenovac i što je Šakić tamo radio.
O tragediji čitavog suđenja, državne politike i kompletne atmosfere u društvu, sjajnu knjigu, naslovljenu “Slučaj Šakić: anatomija jednog skandala” napisao je Viktor Ivančić. I dalje od te knjige, koja je prije tri godine reizdana, a i dalje se čita kao da se danas događa, vezano uz ovaj slučaj ne treba ići. Osim eventualno napomenuti da skoro da i nije bilo nogometne utakmice u to vrijeme, a da se stadioni nisu orili od podrške Šakiću.
Na četiri dana blokiran fakultet
E sad, pravo je pitanje zbog čega je Aleksandar Vučić sada, godinu dana nakon dubrovačke tribine na kojoj se novosadski profesor Dinko Gruhonjić autoironično, možda i ne pretjerano uspjelo, našalio da nema potrebe da mu nacionalistički krugovi pripisuju ime Sabahudin zbog njegovog bošnjačkog porijekla, kad svakako već nosi ime ustaškog zločinca Šakića, odlučio usmjeriti bijes na njega?
Jer ne postoji nijedno drugo racionalno objašnjenje zašto je tek sada ta snimka, nakon godinu dana, postala odjednom problematična nacionalistima, toliko da je sam Vučić javno interpretira u doslovnom ključu, kao Gruhonjićevu simpatiju za Šakića, da se traži otkaz za njega na novosadskom Filozofskom fakultetu i da čak predstavnici tzv. Studentskog parlamenta, a uglavnom članovi Vučićevog SNS-a, na četiri dana blokiraju fakultet tražeći otkaz za Gruhonjića.
Zašto je, dakle, vlast u Srbiji organizirala hajku na jednog marginalno utjecajnog čovjeka lažući da je rekao nešto što nije rekao, i to čitavu godinu dana nakon te izjave.
Ustaše su u Srbiji postale izgovor
Može biti da je Vučiću s jedne strane povod bio taj što su ove godine na istom festivalu u Dubrovniku, u Hrvatskoj s pravom problematiziranom zbog potpunog odsustva žena u inicijalnom programu, nastupile novinarka Ana Hegediš Lalić i aktivistkinja Aida Ćorović, čija su izlaganja naišla na sličan prijem u Srbiji, ali to nije dovoljno da objasni ovako organiziranu akciju.
Jednako kao što nije dovoljno ni to što vlast i nacionalistička javnost u Srbiji koriste svaku priliku da nekoga tko im ne odgovara proglase za ustašu i što se to uvijek pojačava u momentima ozbiljnih vanjskopolitičkih ili unutrašnjopolitičkih problema, o kojima i sam Vučić uvijeno govori ovih dana. Ustaše su uostalom odavno u Srbiji, još prije nekoliko desetljeća, postale izgovor za sve. Pa i za ratove iz devedesetih godine i sve tada počinjene užase.
No, sve su ovo samo stvari koje možda jesu pomogle da se organizirani hejt usmjeri prema Gruhonjiću, dok bi stvarni razlog mogao biti u tome što su nove geopolitičke okolnosti i odlazak Vučićeve zaštitnice Angele Merkel sa scene, dovele njegovu politiku geopolitičkog balansiranja pred zid i niz potencijalnih poraza, od ulaska Crne Gore u Europsku uniju i definitivnog i po Srbiju nepovoljnog rješavanja pitanja Kosova, sve do neutralizacije Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini.
Ovo nema veze s demokratskim društvom
Suočen s očitim krahom onoga što je podrazumijevao kao proeuropsku politiku i zaokret od radikala ka naprednjacima, lako je moguće da se Vučić odlučio i definitivno, bez maske, vratiti radikalskim korijenima. Odatle i ovaj napad na Gruhonjića, ali i ime Miloša Vučevića, aktualnog predsjednika njegova SNS-a, bivšeg gradonačelnika Novog Sada i jednog od radikalnijih aktera na političkoj sceni zemlje, za novog mandatara Vlade, umjesto dosadašnje Ane Brnabić.
Jer, neovisno o tome što je Brnabićeva skoro pa čitala Vučićeve misli, ona je ipak bila tu za pokazivanje slike tolerantne zemlje prema Europi. Slike koja više očito nije potrebna. Ako je usput Gruhonjić smetao i Vučeviću osobno zbog otpora njegovim politikama u Novom Sadu, tim bolje.
Ali stoji činjenica da je zemlja u kojoj je moguće da se protiv čovjeka šalju ulični demonstranti i traži se otkaz, čak zbog nečega što uopće nije rekao, nema nikakve veze s demokratskim društvom.