Kad smo prije 15-ak dana na Korčuli imali tribinu o revizionizmu i antifašističkoj baštini, Boris Buden je naveo kako je jedan od ključnih dokaza licemjerstva hrvatske kulturne javnosti odnos prema Vojinu Bakiću i njegovom nasljeđu. Referirajući se na to da mu je veliku retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine posjetilo više od trinaest tisuća ljudi, a nikome od njih nije palo na pamet da pokrene peticiju za obnovu njegovih srušenih spomenika, kao što je svojevremeno pokrenuta peticija za povratak spomenika banu Jelačiću na glavni zagrebački trg.
Suvišno je i napominjati kako to isto nije palo na pamet ni nekoj od prošlih Vlada i ministara kulture, kao ni ovoj aktualnoj.
Porušeno Bakićevo nasljeđe
Drugim riječima, bez obzira što sličnih primjera možemo navesti priličan broj, možda je doista odnos prema Vojinu Bakiću i njegovom nasljeđu ogledni primjer službenog odnosa Republike Hrvatske prema antifašističkom nasljeđu i prema nasljeđu socijalističkog modernizma, a onda posredno i prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj.
A taj odnos izgleda tako da je Bakić kanoniziran i da mu je priznata veličina, da u središnjem muzeju suvremene umjetnosti dobiva retrospektivnu i prilično posjećenu izložbu, da su ti srušeni spomenici još uvijek na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, iako ih ili više uopće fizički nema ili su temeljito devastirani kao onaj na Petrovoj gori, ali niti ih se obnavlja, niti je itko za njihovo rušenje odgovarao, čak i kad su rušitelji jako dobro poznati, kao što je slučaj s rušenjem spomenika ustanku naroda Slavonije.
Doslovno isti takav odnos postoji i prema partizanskoj baštini, koja jeste zapisana u Ustavu i u službenim praznicima, ali se doživljava kao nešto reda radi, kraj svih revizionističkih nastojanja, a isto možemo reći i za odnos prema srpskoj zajednici u zemlji, koji je na papiru fantastičan i sukladan europskim standardima, čak i ovjeren višegodišnjom koalicijom s SDSS-om, dok su u stvarnosti mnoga od sela u kojima su uglavnom živjeli Srbi praktično nestala ili u njima žive tek rijetki starci bez ikakvih, čak i osnovnih infrastrukturnih uvjeta za život.
Virtualno dizanje spomenika
Sve ovo pišem potaknut akcijom virtualnog postavljanja spomenika ustanku naroda Slavonije na nekadašnje mjesto, koje se ovu subotu odvilo u sklopu umjetničke akcije pod nazivom “Tišina koja je srušila spomenik”, autora Sandra Đukića, koja je nastala u produkciji Srpskog narodnog vijeća i u suradnji s Miloradom Pupovcem, Davorkom Perić i Lanom Lovrenčić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naslov je prigodno uzet iz vijesti u Dnevniku iz te veljače 1992. godine, koja je glasila da je vjetar srušio spomenik, a tog dana vjetar uopće nije puhao i srušili su ga miniranjem i nakon višednevnih pokušaja pripadnici Hrvatske vojske, o čemu je detaljno u Gordoganu i Globusu pisao povjesničar kulture Zlatko Uzelac.
I nema uopće govora da je vizualna instalacija koja je ovog vikenda uprizorena na mjestu na kojem je stajao spomenik jednako atraktivna, koliko je i tehnički bila teško izvodiva. Kao što nema sumnje da će nakratko pobuditi pažnju javnosti za sam spomenik i za Bakićevo djelo. No, to i dalje neće značiti previše ukoliko se konačno ne pokrene akcija obnove tog spomenika, kao i onoga na Petrovoj gori.
Antifašizam po HDZ-u
Uostalom, ne postoji nijedan suvisao i logičan te ljudski ili stručni razlog zbog kojeg se to već nije desilo i još uvijek se ne događa. Riječ je o velikom umjetniku, o fascinantnim spomenicima i o tome da su posvećeni borbi za ispravnu stvar. I jedini razlog zbog kojeg se to ne događa može biti samo ideološki, jednako kao što je jedini način da se taj argument odbaci u njihovoj obnovi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I na kraju, ništa manje važno. Istina je da su u Srpskom narodnom vijeću radili puno svih ovih godina na očuvanju antifašističke baštine i dobro je da jesu i da je barem netko na tome radio.
No, nemoguće je ne primijetiti kako se službena politika, primarno ona hadezeovska, ponaša kao da je antifašizam stvar isključivo Srba u Hrvatskoj, a ne jednako i Hrvata, kao i čitavog društva. A s tom političkom idejom i praksom je odavno trebalo prekinuti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto država ne obnavlja Bakićeve spomenike? To pokazuje odnos prema antifašističkom nasljeđu i Srbima u Hrvatskoj
Bakića se kanoniziran i priznaje mu se veličina, a njegovi spomenici i dalje su devastirani
Nemoguće je ne primijetiti kako se službena politika, primarno ona hadezeovska, ponaša kao da je antifašizam stvar isključivo Srba u Hrvatskoj, a ne jednako i Hrvata, kao i čitavog društva. A s tom političkom idejom i praksom je odavno trebalo prekinuti
Kad smo prije 15-ak dana na Korčuli imali tribinu o revizionizmu i antifašističkoj baštini, Boris Buden je naveo kako je jedan od ključnih dokaza licemjerstva hrvatske kulturne javnosti odnos prema Vojinu Bakiću i njegovom nasljeđu. Referirajući se na to da mu je veliku retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine posjetilo više od trinaest tisuća ljudi, a nikome od njih nije palo na pamet da pokrene peticiju za obnovu njegovih srušenih spomenika, kao što je svojevremeno pokrenuta peticija za povratak spomenika banu Jelačiću na glavni zagrebački trg.
Suvišno je i napominjati kako to isto nije palo na pamet ni nekoj od prošlih Vlada i ministara kulture, kao ni ovoj aktualnoj.
Porušeno Bakićevo nasljeđe
Drugim riječima, bez obzira što sličnih primjera možemo navesti priličan broj, možda je doista odnos prema Vojinu Bakiću i njegovom nasljeđu ogledni primjer službenog odnosa Republike Hrvatske prema antifašističkom nasljeđu i prema nasljeđu socijalističkog modernizma, a onda posredno i prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj.
A taj odnos izgleda tako da je Bakić kanoniziran i da mu je priznata veličina, da u središnjem muzeju suvremene umjetnosti dobiva retrospektivnu i prilično posjećenu izložbu, da su ti srušeni spomenici još uvijek na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, iako ih ili više uopće fizički nema ili su temeljito devastirani kao onaj na Petrovoj gori, ali niti ih se obnavlja, niti je itko za njihovo rušenje odgovarao, čak i kad su rušitelji jako dobro poznati, kao što je slučaj s rušenjem spomenika ustanku naroda Slavonije.
Doslovno isti takav odnos postoji i prema partizanskoj baštini, koja jeste zapisana u Ustavu i u službenim praznicima, ali se doživljava kao nešto reda radi, kraj svih revizionističkih nastojanja, a isto možemo reći i za odnos prema srpskoj zajednici u zemlji, koji je na papiru fantastičan i sukladan europskim standardima, čak i ovjeren višegodišnjom koalicijom s SDSS-om, dok su u stvarnosti mnoga od sela u kojima su uglavnom živjeli Srbi praktično nestala ili u njima žive tek rijetki starci bez ikakvih, čak i osnovnih infrastrukturnih uvjeta za život.
Virtualno dizanje spomenika
Sve ovo pišem potaknut akcijom virtualnog postavljanja spomenika ustanku naroda Slavonije na nekadašnje mjesto, koje se ovu subotu odvilo u sklopu umjetničke akcije pod nazivom “Tišina koja je srušila spomenik”, autora Sandra Đukića, koja je nastala u produkciji Srpskog narodnog vijeća i u suradnji s Miloradom Pupovcem, Davorkom Perić i Lanom Lovrenčić.
Naslov je prigodno uzet iz vijesti u Dnevniku iz te veljače 1992. godine, koja je glasila da je vjetar srušio spomenik, a tog dana vjetar uopće nije puhao i srušili su ga miniranjem i nakon višednevnih pokušaja pripadnici Hrvatske vojske, o čemu je detaljno u Gordoganu i Globusu pisao povjesničar kulture Zlatko Uzelac.
I nema uopće govora da je vizualna instalacija koja je ovog vikenda uprizorena na mjestu na kojem je stajao spomenik jednako atraktivna, koliko je i tehnički bila teško izvodiva. Kao što nema sumnje da će nakratko pobuditi pažnju javnosti za sam spomenik i za Bakićevo djelo. No, to i dalje neće značiti previše ukoliko se konačno ne pokrene akcija obnove tog spomenika, kao i onoga na Petrovoj gori.
Antifašizam po HDZ-u
Uostalom, ne postoji nijedan suvisao i logičan te ljudski ili stručni razlog zbog kojeg se to već nije desilo i još uvijek se ne događa. Riječ je o velikom umjetniku, o fascinantnim spomenicima i o tome da su posvećeni borbi za ispravnu stvar. I jedini razlog zbog kojeg se to ne događa može biti samo ideološki, jednako kao što je jedini način da se taj argument odbaci u njihovoj obnovi.
I na kraju, ništa manje važno. Istina je da su u Srpskom narodnom vijeću radili puno svih ovih godina na očuvanju antifašističke baštine i dobro je da jesu i da je barem netko na tome radio.
No, nemoguće je ne primijetiti kako se službena politika, primarno ona hadezeovska, ponaša kao da je antifašizam stvar isključivo Srba u Hrvatskoj, a ne jednako i Hrvata, kao i čitavog društva. A s tom političkom idejom i praksom je odavno trebalo prekinuti.