Definirati tri ključna problema između Hrvatske i Srbije, koji su preduvjet da se jednom zauvijek zatvori poglavlje sukoba i otvori poglavlje novih odnosa i zajedničkog življenja, nije komplicirano.
Prvi problem leži u potpunom odsustvu svijesti u politici, ali i u dobrom dijelu društva u Srbiji o odgovornosti za ratove devedesetih godina pa i za onaj u Hrvatskoj, što je posljedica sveprisutnog nacionalizma u tom društvu. Drugi problem leži u također strukturalnom nacionalizmu u Hrvatskoj, kojem je antagonizam prema Srbima ključno pogonsko gorivo, a sjećanje na Domovinski rat platforma da se taj antagonizam uporno ponavlja.
I konačno, treći problem je u neriješenim pitanjima nestalih osoba koji se ne može tek tako gurnuti pod tepih.
Odnosi su odavno trebali postati normalni
Na pitanje je li ijedan od ova tri problema riješen, jednostavno je odgovoriti negativno. I tu bi se po nekoj logici, negacijom, trebalo zaustaviti u odgovoru na pitanje je li moguće zatvoriti poglavlje sukoba između ovih dviju država i otvoriti novo poglavlje suradnje i normalnog života.
Međutim, u cijeloj priči postoji jedno veliko ‘ali’, zbog kojeg ovaj jednostavan odgovor ne otkriva čitavu istinu, a to ‘ali’ je umnogome vezano uz aktualnu posjetu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Srbiji.
Realno govoreći i mimo dnevnopolitičkih potreba, odnosi Hrvatske i Srbije su odavno trebali postati potpuno normalni i to će se na kraju i prvo dogoditi, što može navesti na pomisao kako bi taj simbolički čin pomirenja i novog života dviju najvećih jugoslavenskih nacija i država, između kojih je i došlo do prvih problema, domino-efektom utjecati na opće pomirenje u regiji. To se, međutim, neće dogoditi, i to upravo iz istog razloga zbog kojeg će do pomirenja Hrvatske i Srbije doći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srbija je jednostavno odustala od Hrvatske
Naime, između Hrvatske i Srbije ne može biti više realnih problema, ponajprije jer je srpski nacionalizam jednostavno izgubio rat u Hrvatskoj koji je započeo, što je rezultiralo demografskom katastrofom Srba iz Hrvatske, a s tim porazom su se pomirili čak i stupovi srpskog nacionalizma, poput Aleksandra Vučića i SPC-a.
Ako je po ičemu to jasno vidljivo, to je po razlici u retorici i ponašanju patrijarha Porfirija dok je bio u Zagrebu u odnosu ja današnje stavove koje ima otkad je na čelu SPC-a u Beogradu. Drugim riječima, službena politika Srbije i srpski nacionalizam u cjelini su jednostavno odustali od Hrvatske u svojim daljnjim planovima, premda da to nije javno izgovoreno, te sada tek pokušavaju što se spasiti da, od preostalih ljudi i kulturne i duhovne baštine. I na toj razini će neka simbolička vidljivost biti spašena i opstati. Ovo jasno ne vrijedi za odnos srpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori.
Od pomirenja profitirala bi i Hrvatska i Srbija
Što se pak Hrvatske tiče, ona kao članica NATO-a, Europske unije i schengenskog prostora te kao etnički nikad homogenija zemlja i jedina nesumnjiva ratna pobjednica iz ratova devedesetih, u kojoj je nacionalizam ostvario sve svoje ciljeve, može samo profitirati od nuđenja ruke Srbiji i pokušaja da je preusmjeri prema Europskoj uniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andreju Plenkoviću je to savršeno jasno, jednako kao što je Aleksandru Vučiću jasno da mu odnos s Hrvatskom idealna, a bezbolna prilika da se pokaže kao netko sklon kompromisu. O tome da je to najjasnije srpskoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Srbiji, ne treba trošiti previše riječi.
Kao ni na činjenicu da i jedna i druga sada služe kao most za uspostavu novih odnosa, odnosno kao glasnici službenih politika svojih država. Uostalom, nije slučajno što je Plenković došao baš u Suboticu na poziv tamošnje hrvatske zajednice i tamo se sastao sa srpskom premijerkom Anom Brnabić.
Ni jedni ni drugi nisu spremni promijeniti ideologiju
Na tom putu će i dalje postojati one prepreke s početka teksta koje nisu male, jer oba društva u cjelini, odnosno nacionalisti unutar njih, nisu spremni da iz temelja promijene vlastite ideološke postavke, ali će s vremenom igrati sve manju ulogu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upravo iz svih ovih razloga, aktualni Plenkovićev boravak u Srbiji, kao i nedavni dolazak Ane Brnabić i Ivice Dačića u Hrvatsku, imaju puno ozbiljnije temelje, premda simboličke ne toliko vidljive, od onih tragikomičnih putovanja u organizaciji Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović.
I to je, naravno, dobro, jednako kao što je dobro ponovno poraditi na prometnoj povezanosti, posebno na revitalizaciji željezničke veze između Zagreba i Beograda, ali nažalost neće pomoći ostatku regije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto nije nimalo slučajno što je Plenković otputovao u Suboticu i tamo se susreo s Brnabić, a ne Vučićem?
Realno govoreći i mimo dnevnopolitičkih potreba, odnosi Hrvatske i Srbije su odavno trebali postati potpuno normalni
Andreju Plenkoviću je to savršeno jasno, jednako kao što je Aleksandru Vučiću jasno da mu odnos s Hrvatskom idealna, a bezbolna prilika da se pokaže kao netko sklon kompromisu. O tome da je to najjasnije srpskoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Srbiji, ne treba trošiti previše riječi
Definirati tri ključna problema između Hrvatske i Srbije, koji su preduvjet da se jednom zauvijek zatvori poglavlje sukoba i otvori poglavlje novih odnosa i zajedničkog življenja, nije komplicirano.
Prvi problem leži u potpunom odsustvu svijesti u politici, ali i u dobrom dijelu društva u Srbiji o odgovornosti za ratove devedesetih godina pa i za onaj u Hrvatskoj, što je posljedica sveprisutnog nacionalizma u tom društvu. Drugi problem leži u također strukturalnom nacionalizmu u Hrvatskoj, kojem je antagonizam prema Srbima ključno pogonsko gorivo, a sjećanje na Domovinski rat platforma da se taj antagonizam uporno ponavlja.
I konačno, treći problem je u neriješenim pitanjima nestalih osoba koji se ne može tek tako gurnuti pod tepih.
Odnosi su odavno trebali postati normalni
Na pitanje je li ijedan od ova tri problema riješen, jednostavno je odgovoriti negativno. I tu bi se po nekoj logici, negacijom, trebalo zaustaviti u odgovoru na pitanje je li moguće zatvoriti poglavlje sukoba između ovih dviju država i otvoriti novo poglavlje suradnje i normalnog života.
Međutim, u cijeloj priči postoji jedno veliko ‘ali’, zbog kojeg ovaj jednostavan odgovor ne otkriva čitavu istinu, a to ‘ali’ je umnogome vezano uz aktualnu posjetu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Srbiji.
Realno govoreći i mimo dnevnopolitičkih potreba, odnosi Hrvatske i Srbije su odavno trebali postati potpuno normalni i to će se na kraju i prvo dogoditi, što može navesti na pomisao kako bi taj simbolički čin pomirenja i novog života dviju najvećih jugoslavenskih nacija i država, između kojih je i došlo do prvih problema, domino-efektom utjecati na opće pomirenje u regiji. To se, međutim, neće dogoditi, i to upravo iz istog razloga zbog kojeg će do pomirenja Hrvatske i Srbije doći.
Srbija je jednostavno odustala od Hrvatske
Naime, između Hrvatske i Srbije ne može biti više realnih problema, ponajprije jer je srpski nacionalizam jednostavno izgubio rat u Hrvatskoj koji je započeo, što je rezultiralo demografskom katastrofom Srba iz Hrvatske, a s tim porazom su se pomirili čak i stupovi srpskog nacionalizma, poput Aleksandra Vučića i SPC-a.
Ako je po ičemu to jasno vidljivo, to je po razlici u retorici i ponašanju patrijarha Porfirija dok je bio u Zagrebu u odnosu ja današnje stavove koje ima otkad je na čelu SPC-a u Beogradu. Drugim riječima, službena politika Srbije i srpski nacionalizam u cjelini su jednostavno odustali od Hrvatske u svojim daljnjim planovima, premda da to nije javno izgovoreno, te sada tek pokušavaju što se spasiti da, od preostalih ljudi i kulturne i duhovne baštine. I na toj razini će neka simbolička vidljivost biti spašena i opstati. Ovo jasno ne vrijedi za odnos srpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori.
Od pomirenja profitirala bi i Hrvatska i Srbija
Što se pak Hrvatske tiče, ona kao članica NATO-a, Europske unije i schengenskog prostora te kao etnički nikad homogenija zemlja i jedina nesumnjiva ratna pobjednica iz ratova devedesetih, u kojoj je nacionalizam ostvario sve svoje ciljeve, može samo profitirati od nuđenja ruke Srbiji i pokušaja da je preusmjeri prema Europskoj uniji.
Andreju Plenkoviću je to savršeno jasno, jednako kao što je Aleksandru Vučiću jasno da mu odnos s Hrvatskom idealna, a bezbolna prilika da se pokaže kao netko sklon kompromisu. O tome da je to najjasnije srpskoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Srbiji, ne treba trošiti previše riječi.
Kao ni na činjenicu da i jedna i druga sada služe kao most za uspostavu novih odnosa, odnosno kao glasnici službenih politika svojih država. Uostalom, nije slučajno što je Plenković došao baš u Suboticu na poziv tamošnje hrvatske zajednice i tamo se sastao sa srpskom premijerkom Anom Brnabić.
Ni jedni ni drugi nisu spremni promijeniti ideologiju
Na tom putu će i dalje postojati one prepreke s početka teksta koje nisu male, jer oba društva u cjelini, odnosno nacionalisti unutar njih, nisu spremni da iz temelja promijene vlastite ideološke postavke, ali će s vremenom igrati sve manju ulogu.
Upravo iz svih ovih razloga, aktualni Plenkovićev boravak u Srbiji, kao i nedavni dolazak Ane Brnabić i Ivice Dačića u Hrvatsku, imaju puno ozbiljnije temelje, premda simboličke ne toliko vidljive, od onih tragikomičnih putovanja u organizaciji Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović.
I to je, naravno, dobro, jednako kao što je dobro ponovno poraditi na prometnoj povezanosti, posebno na revitalizaciji željezničke veze između Zagreba i Beograda, ali nažalost neće pomoći ostatku regije.