Zašto vlasti sramotno ignoriraju odluke partizana kojima su prije 80 godina postavljeni temelji današnje Hrvatske

Pitao sam potom kako se zove osnovna škola. Nitko nije znao odgovoriti postoji li neka veza između Vladimira Nazora i Topuskog. Nikome ništa nije značio ZAVNOH. Nikad nisu čuli ni za Kongres kulturnih radnika, jedini događaj koji je Topusko postavio na mentalnu mapu svakoga tko je obrazovan u Hrvatskoj ili je imao iole ozbiljniju poduku o prošlosti Hrvatske.

To znanje se izgubilo. Ma kakav da je kurikul, nastava, ma kakvo da je domoljublje sad na cijeni, prošlost Drugog svjetskog rata i ZAVNOH nije moguće ignorirati u nastavi o lokalnoj povijesti. Možda je drukčije s djecom OŠ “Plaški”, no sasvim sigurno većina mlađih u Hrvatskoj teško da bi znala da je 12. listopada 1943. u tom ličkom mjestu održano Drugo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske.

Oduzimaju odličje Titu

Odluke sa zasjedanja ZAVNOH-a 1943. u Plaškom spomenute su u preambuli Ustava. Je li to tema u našim školama, u našem javnom prostoru, u našim muzejima, u našim novinama, na našem javnom servisu? Kod nas o tome vlada gromoglasna tišina. U isto je vrijeme u Italiji pokrenut postupak oduzimanja odličja koje je Talijanska Republika dodijelila Josipu Brozu Titu.

Osamdeset godina od odluke da se Istra, Rijeka, Lošinj, Cres, Lastovo i Zadar priključe domovini, kao i odluke ZAVNOH-a od 20. rujna kojom je to sankcionirano, u riječkom Novom listu nije objavljeno – ništa. Održana je svečana akademija u Pazinu povodom dana Županije. Bili su tamo i predsjednik Republike i gradonačelnik Rijeke, no dnevne novine grada koji je tad politički trasirao put za priključenje Hrvatskoj o tome nisu pisale. Kakvu bi poruku slao neki vukovarski portal ili novine, bude li ih tada, da za nekoliko desetljeća zaborave bitku za Vukovar i mirnu reintegraciju?

Događaji vezani uz Drugi svjetski rat sve vidljivije postaju baština za koju se brine jedan koalicijski partner vladajuće HDZ-ove većine, Srpsko narodno vijeće i SDSS. Novca ima za projekte koji se nikad ne bi drukčije ostvarili pa je to dobro. No, “stožerne stranke hrvatskog naroda” nema nigdje, čak ni sad, kad je Hrvatska na čelu Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust.

Pripadaju li partizani samo Srbima?

Na Svjetski dan mira 21. rujna 2023. u šumi Dotrščina na rubu Zagreba, autentičnom mjestu stradanja gdje je ubijeno 7000 ljudi, govorili su dogradonačelnik Zagreba Luka Korlaet, predstavnik srpske manjine Boris Milošević i Ognjen Kraus u ime Židovske općine Zagreb, ambasadori Izraela, Velike Britanije i predstavnica američkog veleposlanstva, no nitko od vlasti.

Tako je to već trideset godina. Može biti ohrabrujuće da Zagreb, kao i neki dijelovi Hrvatske, imaju dovoljno snažno civilno društvo koje je ovakvu inicijativu održalo živom i uspjelo da se vrati ploča s tekstom Jure Kaštelana na ulaz u Dotrščinu te da se Dotrščina uključi u gradski protokol.

Ipak, na taj se način antifašistička tradicija postavlja u dvostruku nišu: jednu čine entuzijasti, još uvijek živi borci, a drugu jedna nacionalna manjina u Hrvatskoj. Možda drukčije ne može, no što će se s tom tradicijom dogoditi bude li sutradan HDZ-u za formiranje vlasti dovoljna koalicija s Domovinskim pokretom?

Teška bila 1943. godina

Što ako se sutradan promijeni zakon i srpska zajednica, ionako sve manja, izgubi svoja Ustavom zajamčena tri zastupnika? Što ako populizam odgurne desne stranke još više desno? Jesu li svi partizani, konačno, samo dio srpske tradicije i treba li se o njima govoriti jedino kroz srpsko sito?

Ima li u Hrvatskoj, osim dva obilježena logora, ikakvog drugog spomena, znanstvenog skupa, nedavno objavljene knjige koja bi podsjetila na okrugle obljetnice najvažnijih događaja iz Drugog svjetskog rata? Od čega se posljednjih desetljeća uopće sastoji naše sjećanje na Drugi svjetski rat, osim od nekoliko datuma iz svibnja 1945.? Na izmaku je godišnjica 1943. godine, u kojoj su se dogodile ključne promjene na europskim bojištima. Na izmaku je godina kad su postavljene granice Republike Hrvatske, koja se tad zvala Federalnom Hrvatskom.

U proljeće te godine partizanski pokret izmaknuo je pokušaju potpunog uništenja Vrhovnog štaba i jezgre partizanskih snaga na Neretvi i Sutjesci. U isto je vrijeme dokazivao Saveznicima što se zapravo događa, nagovarao ih da napuste Kraljevsku vladu i da kralja zamijene hrvatskim komunističkim ilegalcem.

Teritorijalno širenje Hrvatske

Nakon što je Italija kapitulirala u rujnu 1943., dogodile su se najvažnije strateške promjene u novijoj hrvatskoj povijesti. Kaos na Apeninima pomogao je da se odluke narodnooslobodilačkih odbora i boraca u Istri i Zadru pretvore u trajnu političku prevlast, da talijansko jezero, kako je Jadran izgledao nakon Pavelićevih Rimskih sporazuma 1941., postane more koje dijele dvije države.

Tada, 1943., položeni su temelji za teritorijalno proširenje Hrvatske na prostore koje ima i danas, na uključenje trećeg i petog po veličini grada, Rijeke i Zadra, te Cresa, Lošinja, Lastova i istarskog poluotoka.

Federalne Slovenija i Hrvatska bile su u maloj skupini država koje su nakon Drugog svjetskog rata teritorijalno narasle. Za sve koji su bili s istočne strane Jadrana, za buduće granice, za mjesto na pravoj strani povijesti i pretvaranje u trajni politički kapital, nekoliko mjeseci 1943. bilo je presudno.

Partizani postali ozbiljna vojska

Drugo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske u Plaškom otvorio je Vladimir Nazor. Dugo je stajao za govornicom, svi su ga pozdravljali i pljeskali mu. U Hrvatsku se vratio nakon što je prošao i Neretvu i Sutjesku. Nazoru je bilo 67 godina i za ono je doba bio starac. “Slom jednog od naših glavnih neprijatelja, njegova kapitulacija, njegovo povlačenje i njegovo iskreno ili neiskreno novo orijentiranje u europskom sukobu, bili su i kod nas uzrok značajnim promjenama”, govorio je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a.

Tada je NOB dobio “bogati ratni plijen, oslobođenje Dalmatinskog i Hrvatskog Primorja, ustanak u Istri”. Partizani su razoružali šest talijanskih divizija i od gerile se počeli pretvarati u ozbiljnu vojsku. Samo u Gorskom kotaru i Primorju razoružano je ili su došli do opreme 35.000 Talijana, izvještavali su partizanski izvori. Istina, dva tjedna kasnije, krajem rujna, na ta je područja došao “neprijatelj broj jedan” – njemačka vojska.

Plaški je za mjesto održavanja drugog zasjedanja ZAVNOH-a određen jer je Otočac, dugo vremena glavni partizanski grad, bio ugrožen. Neprijatelj je bio na svega deset kilometara od Plaškog. Nijemci su iz Ogulina napadali prema Josipdolu. Za malo mjesto, bio je to neobično važan događaj. Oni koji su se tada tamo okupili bili su iznimno važni i izvan partizanske Hrvatske, prije i poslije rata. Konačno, Nazor je na kraju svog govora pozvao izaslanike da izaberu počasno predsjedništvo ZAVNOH-a.

Sredozemlje u preslagivanju

Kao prvo je predložio maršala Sovjetskog Saveza druga Staljina, pa Winstona Churchilla, pa Franklina Roosevelta, pa “omiljenog vrhovnog komandanta druga Tita“, te Ivana Ribara. Potom je predložio Glavni štab NOV Hrvatske i Izvršni odbor Hrvatske seljačke stranke. Djelovalo je to naivno, no bilo je simbolično. Ono što se događalo u Plaškom, bio je dio napora Saveznika. Politička borba i vanjskopolitičko pozicioniranje postajalo je jednako važno kao i rat sam.

S Nijemcima i ustašama s kojima traje sukob, govorio je Nazor, partizani su bili “načistu”. “Okrutni su, nepravedni, bezobzirni, ali se barem ne igraju s nama ‘skrivača’ ili igre ‘slijepog miša’. S onima koji su tobože rodoljubi, koji su najprije ‘na obali maglovite Temze, a sad na obali muljevite rijeke Nila’ zavaravali svijet, valjalo se jasno obračunati, prokazati ih”. U Kairo su se tad preselile brojne britanske institucije, a među njima i jugoslavenska Kraljevska vlada. Sredozemlje je bilo u preslagivanju, zauzimale su se pozicije za budućnost.

“Došli Englezi, došli Englezi!”

Britanska misija došla je u Hrvatsku 20. travnja 1943. “Došli Englezi, došli Englezi!”, vikali su u travnju 1943. seljaci iz Brinja, zazivajući komandanta Trinaeste divizije Veljka Kovačevića (inače autora “Kapelskih kresova”). Seljaci su već ranije čuli avione čiji su motori zvučali drukčije od talijanskih. “Nije za spavati” kad oni bruje. Trojica padobranaca spustili su se i tražili Veljka, ime koje su vjerojatno čuli od nekog seljaka. Kovačević im nije povjerovao da su to Englezi.

“Oni samo odlaze kod Draže i njegovih četnika, a za nas neće ni da čuju”. Bili su ili špijuni ili je sve bila zabuna, ali je onda Petar Erdeljac, kasnije “Pero Padobranac”, komesar čete iz Španjolskog građanskog rata, prepoznao Kovačevića, a i on njega. Uzbudili su se obojica, no Kovačević je i dalje sumnjao. “Otkud on sad s te strane s koje se dolazi samo četnicima?”, pitao se. Britanska se politika mijenjala, pisao je Kovačević u “Ratnim sjećanjima” iz 1989.

Dotad je Radio London sve što su činili partizani – pripisivao četnicima. Izazivalo je to bijes, pisao je Vladimir Dedijer u svom ratnom dnevniku. Trojica Kanađana uspostavili su vezu s Kairom, smjestili se u Otočcu, gdje se nalazio Glavni štab Hrvatske, a onda se povezali s Vrhovnim štabom. U noći 18. na 19. svibanj došla je druga skupina Kanađana, s kapetanom Hunterom, bojnikom Williamom Jonesom koji su se povezali sa slovenskim partizanima.

Kome Saveznici vjeruju na Balkanu

Prva skupina Britanaca tamo je skočila već 18. ožujka 1943. kod Plava, ali je dio otišao kod četnika u Polhograjske Dolomite. Poslije je došlo još Britanaca pa je do sredine kolovoza kod Slovenaca bilo ukupno desetak britanskih časnika. Vojne misije slijedio je sanitetski materijal, odjeća i hrana, uz jedan ozbiljan problem.

Seljaci Korduna i Like posebno su cijenili padobrane. Od svile su šivali košulje, koristili konopce. Britanci su tražili da im se svaki padobran vrati, no to se nije dogodilo. Dolazili su kasnije i drugi, uključujući Randolpha Churchilla, sina britanskog premijera. Ono što su Britanci saznavali među hrvatskim i slovenskim partizanima bilo je važno za položaj njihovih snaga koje su se pripremale za napad na Italiju. Saznanja o moralu talijanskih trupa bila su korisna Saveznicima, pisao je Aleš Bebler.

Bilo je to ohrabrujuće jasna promjena, ali još uvijek ne puno više od simbolične pomoći. Oduševljeno je zato dočekan dolazak misije u Vrhovni štab na Durmitor. Kapetani William Deakin i Stewart Titu su došli u svibnju, u jeku bitke na Sutjesci. Churchillov prvi suradnik u pisanju važnih i velikih knjiga, profesor na Oxfordu, povjesničar, vjerojatno je najzaslužniji pojedinac da je britanski premijer promijenio svoj stav o tome tko se na Balkanu bori protiv Nijemaca i komu treba vjerovati.

Turingov test za četnike

Deakin je bio onaj koji je utjecao na SIS u Kairu da se izvještaji šalju izravno u kabinet premijera Churchilla, utjecao je na predsjednika vlade u Londonu da osobno zatraži slanje misije Titu. Predstavnici britanske tajne službe SIS već neko su vrijeme postajali sve nervozniji što se podaci koje su dobivali presretanjem njemačke komunikacije, a to su mogli nakon što je Alen Turing razbio šifru za “Enigmu”, ne poklapaju s izvještajima koje su slali četnici, pa i Britanci među četnicima.

Britanci su trebali potvrdu ono što su znali iz njemačkih izvora, a oni su pokazivali da su četnici “beznadno kompromitirani suradnjom s Osovinom u Hercegovini i Crnoj Gori”, pisao je u svojim ratnim sjećanjima Churchill. Nakon što je u svibnju 1943. završeno oslobađanje Sjeverne Afrike, a Saveznici se pripremali na invaziju Sicilije i Italije, svi susjedni krajevi trebali su biti osigurani ili barem poznati. Utjecalo je to na veće zanimanje za prostor Hrvatske i Slovenije.

Partizanski opstanak, preživljavanje, uspjeh da se 20.000 partizana održi u kotlu Sutjeske i izbjegne uništenje od 120.000 njemačkih, bugarskih, talijanskih i ustaških jedinica, bio je poduhvat. Vrhovni se štab povlačio prema središnjoj Bosni i uskoro ušao u Jajce. Churchill je 23. lipnja 1943. na sastanku s vojnim vrhom podvukao važnost svake moguće pomoći na, kako je pisao generalu Alexanderu prije napada na Siciliju, “Zapadnom Balkanu”. Nijemci su to područje također počeli smatrati sve značajnijim, tamo su slali sve bolje i pokretljivije snage.

Razjedinjena Italija nesvjesna poraza

Podjednako je važno bilo i to što je Benito Mussolini svrgnut 25. srpnja 1943. Nije to značilo izlazak iz rata, Italija još nije promijenila stranu s novom vladom maršala Badoglija i kralja Viktora Emanuela III, već je oklijevala. Preokret je došao odozgo, bez da je zemlja raskrstila s režimom. Ovakav je razvoj, dugoročno, pomogao svima s druge strane Jadrana. Italija je ulazila u kaos, bila je podijeljena, imala je više vlada. Kapitulirala je 8. rujna, a onda objavila rat Nijemcima 13. listopada 1943. godine.

Italija se počela mijenjati, ali s dvije paralelne vlasti nije bila više od “poraženog prijatelja” na Jugu. Talijanska vlada u Brindisiju ionako nije bila snažnija od Savezničke kontrolne komisije britanske vojske. Na sjeveru je ostala Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika, a zapravo Nijemci. Fašistička Republika Salò bila je poput ustaške NDH. Talijanski političari u Rimu, vođe starih stranaka, njih šest s desnice i ljevice, nisu priznavali ni Južnu Kraljevinu, a naravno ni Mussolinija. Njih je Churchill nazivao “starim i pohlepnim političarima” bez minimuma narodnog mandata.

Italija je bila podijeljena, politički razjedinjena, nesvjesna poraza. Takvog su položaja svjesniji bili samo talijanski vojnici koji su zaostali s druge strane. Vojnici divizije Taurinense postali su saveznici partizana i u Pljevljima u Crnoj Gori 21. rujna 1943. formirali diviziju “Garibaldi”. O ovom fenomenu – Talijana koji su ostali između partizana i Nijemaca i nisu imali kamo pobjeći, jer oni s Juga su možda mogli doma, no sa Sjevera bi išli u ruke Nijemcima u Republici Salò, pisao je u ratnim memoarima i Churchill.

Pripojenje Hrvatskoj za uspjeh NOB-a

Uspomena na ove Talijane koji su se borili s partizanima obilježena je spomenikom u Mrzovićima kod Pljevlja, koji su 1983. otvorili Mika Špiljak, predsjednik Predsjedništva SFRJ, Sandro Pertini, talijanski predsjednik, sam partizanski borac, te njegov ministar vanjskih poslova Giulio Andreotti. Oslobođenje krajeva ispod “jarma talijanskih tlačitelja”, pisalo je u proglasu ZAVNOH-a, “poslije 23 godine muka i tlačenja” završeno je, pisao je slovenski partizan Aleš Bebler.

Vlast u Istri “prešla je u ruke narodnooslobodilačkih odbora, jedinih organa demokratske narodne vlasti, koju naš narod priznaje”. Na temelju tih činjenica i koalicijske borbe sa SSSR-om, Velikom Britanijom i SAD-om, ZAVNOH je 20. rujna proglasio ništetnim sve ranije odluke. Kapitulacija Italije bio je događaj epskih proporcija. Ivan Gošnjak je u govoru u Plaškom rekao da je “slomljena Osovina… i iz nje izbačen još jedan neprijatelj”.

Vladimir Nazor naveo je kako su poraz, povlačenje i talijansko “iskreno ili neiskreno novo orijentiranje u europskom sukobu” snažno utjecali na borbu posvuda. Odluka Istrana da proglase pripojenje Hrvatskoj bio je događaj od presudne važnosti za Hrvatsku, ali i za uspjeh NOB-a.

‘Demokratska, bratska zajednici naroda Jugoslavije’

Bio je ovo važan argument za one HSS-ovce koji su još bili skeptični zbog Titovih veza s Moskvom. ZAVNOH je 20. rujna izdao Proglas hrvatskom narodu: “Narod Istre, Hrv. Primorja, Dalmacije i svih jadranskih otoka u zajednici s junačkom Narodnooslobodilačkom vojskom Hrvatske oslobodio je” tamošnje ljude svih ugovora i konvencija “raznih veliko-srpskih vlada” koje su sklopljene s Italijom, a kojima su “hrvatski krajevi Istra, Rijeka, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo i ostali kvarnerski otoci predani Italiji”.

Ništetni su i ugovori “izdajnika hrvatskog naroda Pavelića”, pisali su u proglasu ZAVNOH-a. Krajevi su se “priključili matici zemlji – Hrvatskoj, a preko nje novoj, demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije”, za koju borba još traje. Talijanskoj manjini “zajamčuje se autonomija”. Bio je to još jedan od načina na koji je ZAVNOH pokazao svima da postoji, djeluje i da je organizirana snaga.

Stotine okorjelih četnika na Lošinju

U političkom smislu, kapitulacija Talijana bila je važna i za unutarjugoslavenske odnose jer je nestankom fašističke Italije zemlja “takoreći očišćena od četničkih bandi”. “Zadnje četničke bande najurili smo s otoka Lošinja na dno mora”, rekao je u Plaškom Ivo Gošnjak, komandant NOV Hrvatske. Glavni štab Hrvatske krajem rujna 1943. od Trinaeste je divizije zatražio da napadnu Talijane stisnute u Senju, a onda izvrše desant na Cres i Lošinj.

“Na Lošinju su se nalazili četnici, oni okorjeli”, pisao je Veljko Kovačević, “koji su odbili sve ponude o predaji”. S tri broda: “Lav”, “Slavija” i “Makarska” te više manjih ribarskih brodova partizani su ušli u borbu s tek dvije stotine četnika. Dio je bio u kasarnama u Malom Lošinju, neki u Velom. Na otoku su očekivali Britance, što je bila razmjerno jadna nada. “Partizan I”, borbeni čamac, nadzirao je ulaz u luku Malog Lošinja.

Trebalo je onemogućiti bijeg, osvojiti Veli Lošinj i udariti iz toga pravca na Mali, a jedna je četa od Nerezina čistila sva uporišta prema središtu otoka. “Kundak-Karlovac” bila je šifra raspoznavanja kao i dizanje kape na puški tri puta. Do 1. listopada 1943. operacija razbijanja četnika na kvarnerskim otocima je završena.

Partizanska vojna baza u Italiji

Odlazak Talijana nije donio smirivanje jer su se Nijemci ubrzo vratili i osvojili sve što su Talijani izgubili, ali prilike više nisu bile jednake. Istina, Trinaesta divizija je kod Bakarskog zaljeva i nakon paničnog prebacivanja na Krk doživjela najteži udar tijekom cijelog rata. Nijemci su u rujnu i listopadu napredovali prema Delnicama i Ogulinu, a partizanska artiljerija nije mogla zaustaviti “pantere” i “tigrove”.

Dijelovi divizije “Viking” u operaciji “Volkenbruh”, udarali su iz Ogulina. Novi i Crikvenica još tjednima su ostali partizanski, no “naša slobodna teritorija čas bi živjela, a čas se gasila”, rekao je Kovačević. Smanjio se, a onda nestao slobodni prostor na obali. Bez Splita i tamošnjeg brodogradilišta, partizanska mornarica nije mogla postojati. Zato je Sergej Makiedo, komesar Štaba obalske komande pod zapovjedništvom Veljka Škorpika, 26. rujna 1943. otišao iz Splita u Supetar na Braču i dogovorio da se brod “Bakar” s ranjenicima, liječnicima, talijanskim zarobljenicima, Židovima iz tek raspuštenih logora, uputi u Bari.

Prvi je puta Jadran prijeđen s “gusarskom” zastavom, zastavom koja nije bila međunarodno priznata, trobojnicom s crvenom zvijezdom. Bari nije bio najbolja adresa, mada je dolazak “Bakra” u luku 3. listopada i njegovo usidrenje, zapravo označio početak partizanske vojne baze s one strane Jadrana.

Mornari u različitim uniformama

Makiedo je potom upućen u Brindisi, gdje ga je primio Sir Noel Mason-MacFarlane, slavni britanski vojnik. Njegove ovlasti nisu bile takve da je mogao odlučiti o pomoći partizanskoj mornarici s druge strane Jadrana. Na balkanskim pitanjima radili su Britanci u Kairu. Istočno Sredozemlje, uključujući i istočnu obalu Jadrana, bilo je pod zapovjedništvom za Bliski istok generala Wilsona.

Zapadno Sredozemlje, pa i Italija do sredine Jadrana, bilo je Eisenhowerova odgovornost. Makiedo je zato poslan u Alžir, gdje se susreo s Dwightom Eisenhowerom, šefom Savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje, ali se susreo i s britanskim časnicima iz Kaira, prije svega Wouisom Huotom. Partizanski mornari bili su odjeveni u različite uniforme, odudarali su od ostalih. Baza je ipak osnovana, osigurano je i liječenje najtežih ranjenika. Do kraja rata, takvih je bilo 12.000, a čak 700 njih je preminulo. Bio je to još jedan korak ka međunarodnom priznanju.

U danima kada je u Plaškom trajalo Drugo zasjedanje ZAVNOH-a, Makiedo je dovršio pripreme i ukrcavanje opreme i pomoći na “Bakar”. S njim su bili i britanski časnici koji su otišli u Jajce i susreli se s Titom. Sergej Makiedo i Mirko Sardelić postali su glavni u Delegaciji NOV i POJ u Italiji.

Sposobni sami organizirati državu

Iz Barija baza se preselila u Monopoli. Dio naroda iz Dalmacije koji je preko otoka bježao od Nijemaca došao je do El Shatta gdje je zbjeg vodio Mate Jakšić iz Dubrovnika. Svima je bilo glavno dokazati da kraljevski kabinet ne predstavlja nikoga važnog, da su partizani sposobni sami organizirati državu. Prije no je zasjedanje ZAVNOH-a u Plaškom počelo, iz Glavnog štaba Slovenije u Soteski prema Hrvatskoj putovali su Vladimir Dedijer, Edvard Kardelj i Sreten Žujović Crni, članovi Vrhovnog štaba.

Kardelj se u Sloveniji susreo s britanskim majorom Jonesom. Edvard Kocbek i Josip Vidmar zbog opasnosti nisu otputovali kao delegati Slovenaca, već su ostali u Vinici. Marš je bio brz, automobilom preko Črnomelja, Vinice do Kupe, jer su Nijemci nadirali preko Istre i Gorskog kotara u Liku. Dedijer je u dnevniku opisao kako su Nijemci bili blizu Vrbovskom.

Dedijer bi povremeno izlazio iz automobila, tražio seljake i pitao gdje se nalaze Nijemci. Bili su na nekoliko kilometara od Mrkoplja, no ne tako blizu da njihovo vozilo ne bi mogli proći. Bevc i Crni produžili su prema Jajcu. U Mrkoplju je komandant mjesta obavijestio Dedijera da je put preko Jasenka i Jezerana na Brinje zatvoren. Mrkopalj je evakuiran, a partizani su zapalili komandu mjesta. Njemački su tenkovi 10. listopada ušli u gradić. Još uvijek je posvuda bilo četnika.

S komunistima i demokratima za slobodu

Stanko Ćanica Opačić rekao je na zasjedanju da su dvojicu partizana, stanovnika Plaškog, ubili četnici i prodali ih Talijanima. “A ti četnici govore da se bore za slobodu srpskog naroda”. Za slobodu se bore partizani, koji su “oprali srpsku zastavu”. “Kada je kapitulirala Italija, sazvao je neki vođa četnik plaćenike u Kapeli i na tom sastanku” nudio položaje, funkcije. Tako se ne bori za narod.

U Plaški je došao Božidar Magovac i najavio da će Izvršni odbor HSS-a izaći s proglasom kako je “čitav hrvatski seljački narod stvorio odluku da pristupi NOB-u, kako bi se zajednički s komunistima, demokratima i pristašama ostalih stranaka” borio za slobodu. HSS je poručio da s vladom u Kairu nema kompromisa.

Govorio je svećenik Svetozar Ritig i dvojica članova Jugoslavenskog odbora u Londonu, Milivoj Jambrišak i Ante Mandić iz Opatije. Liječnik Jambrišak je u Jajcu imenovan povjerenikom za narodno zdravlje u Titovoj ratnoj vladi. Mandić je poslije bio kraljevski namjesnik dok se odlučivalo o sudbini kralja Petra II.

Država s novim granicama

Na drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom najduži je govor održao dr. Pavle Gregurić. Oslobođeni i neoslobođeni teritoriji Hrvatske trebaju se povezati “u čvrstu, nesalomljivu cjelinu” kako bi se lakše obračunalo s izdajnicima. Gregurić je govorio praktično, govorio je i o školstvu.

“Poznata je činjenica da su naše stare škole kljukale djecu ogromnim znanjem bez sistematiziranja građe i da je ono u dječjim glavicama stvaralo pravu zbrku od koje đaci u osnovnim školama, baš kao ni u srednjim nisu stekli opće obrazovanje ni pravilan pogled na svijet, jer su mnoge činjenice, naročito iz povijesti, bile iskrivljene u interesu onih koji su stvarali zakone o školama”. Takvi učitelji nisu bez pripreme mogli posredovati drukčija znanja no ona koja su i sami stjecali. Posebnu se pozornost trebalo posvetiti Istri, gdje je fašistička čizma utjecala da se zaboravi jezik.

Od srednjih škola ionako radi tek gimnazija Otočac, mada su spajanja i usklađivanja već činjena. Teško je bilo s opskrbom učitelja bez jasnog načina kako da ih se obuče i nahrani. Često rade pod vedrim nebom. Trebalo je stvoriti “novog čovjeka koji se u borbi stopio s narodom”, a ne “starog birokratskog” nastavnika. Radilo se na novom svijetu, novom društvu u državi s novim granicama.

Partizan Hebrang protiv ustaša i četnika

Andrija Hebrang, član AVNOJ-a i ZAVNOH-a, održao je jedan od politički najvažnijih govora. Pohvala Sovjetskom Savezu, kritika Engleske i Amerike zbog njihovih “reakcionarnih klika” koji su predugo podupirali kraljevsku vladu i “četničkog razbojnika Dražu Mihailovića“. Bude li saveznička vojna sila došla, reći ćemo joj da se ne miješa “u naše poslove”, da ne “pokušavaju trgovat s granicama naše zemlje”.

“Velikosrpska klika” koja je odgovorna za “slom naše zemlje”, “fašističko ropstvo”, sada se nastoji vratiti na vlast. Ako to ne uspije, “velikosrpska klika je spremna čak i na to da pokopa Jugoslaviju”, govorio je Hebrang. Vlada na Temzi ili na obalama Nila “nama ne trebaju”. “Što bi dočekao hrvatski narod od povratka velikosrpske izdajničke klike vidi se iz raznih dokumenata koji postoje, a osobito je važno jedno pismo koje je primio jedan naš partizan.

U tom pismu se naglašava da četnici imaju vladu u Londonu i da će ubijati sve one koji se ne krste s tri prsta”, grmio je Hebrang. Njegove riječi protiv “četničke vlade” i kralja odobravali su svi. Odobravali su i ocjenu ustaša, “smrdljive lješine” koja je “politički dotučena”, posebno vojno. Pobjeda je osigurana, ali još nije izvojevana, govorio je Hebrang u Plaškom. Politička pobjeda velikim je dijelom zapečaćena samo dva mjeseca kasnije tijekom Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu.

Ima li nečeg nečasnog u borbi za slobodu?

Plaškog i ZAVNOH-a 12. listopada 2023. prisjetit će se, čini se, samo stanovnici Plaškog. Možda ga se prisjete i oni koji su usvajali Ustav, mada je to malo vjerojatno. Danas, kada se o tome gotovo uopće ne govori, sve djeluje nestvarno. S onakvom infrastrukturom, u ratnim okolnostima, s onako malo pismenih, iz onakvog siromaštva graditi drugi svijet kao dio pobjedničke koalicije djeluje čudesno i nezamislivo.

Prošlost nije samoposluga, baš kao što nije ni politička pedagogija. Ima li nešto sramno iz vremena kada su britanski premijeri i oksfordski profesori razgovarali s jugoslavenskim političkim vođama, kada su zadarski, zagrebački, dubrovački i korčulanski odvjetnici odlazili u svijet i tražili potporu protiv Kraljevske vlade?

Ima li nakraju nečeg nečasnog u borbi onih koji su se 1943. borili za slobodu naših krajeva i stvorili granice današnje Hrvatske? Ako nema, trebali bismo više o njima čuti. Ako ima, treba se pitati kakvu to Hrvatsku želi “druga Hrvatska” i zašto o tome ne govori jasnije, posebno pred zapadnim Saveznicima?

---

Tvrtko Jakovina redoviti je profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je brojnih nagrađivanih knjiga i znanstvenih članaka o hrvatskoj, svjetskoj i jugoslavenskoj povijesti 20. stoljeća.