Zašto Zagreb nakon 20 Bandićevih godina izgleda tako kako izgleda? Za novac koji smo dali, mogao je biti bar kao Prag

Šteta bi bila da nekoliko stvari na slučaju Bandić ne nauče svi uključujući i one koji mu na glavu stavljaju đavolje rogove

FOTO: Vjekoslav Skledar

Ima tu dobre pouke i za političke elite i njihove trenutne aspirante za gradonačelničku funkciju. I za vlasti koje donose zakone. A i za građane i birače, tu magmu čija volja, propuštena kroz izborne formule, posjeda ljude na najodgovornije funkcije u Zagrebu, u državi i bilo gdje. Svi mogu postati malo pametniji ako u ovoj posmrtnoj šumi istinitih i lažnih priča, legendi, brojki, šema i revizorskih izvještaja uspiju razaznati zašto je Bandićevo drvo bujalo i granalo se unatoč svemu i zbog čega ga se nije dalo sasjeći sve dok smrt nije došla da mu odredi kraj.

Svi zajedno sve su već rekli o Milanu Bandiću. Fali još samo da doznamo koju je marku čarapa kupovao. Je li mu neka knjiga ostala otvorena na noćnom ormariću i na kojoj točno stranici. I bi li više volio kad se ona smeđa karamel korica uhvati na teletinu ili da meso ostane skroz bijelo, a mekano i putrasto.

Kao teška mustra na vunenom džemperu, prepliću se ocjene, dijalektika, analize i sinteze. Suradnici i ostali ljubitelji ganuti do suza i zabrinuti što će sa Zagrebom biti sutra. Pripadnici suprotne škole mišljenja kao pristojni jer ipak je dignitet smrti u pitanju, ali svejedno dometnu pokoju da se ne smetne s uma njihova kritička nastrojenost. I oni treći nestrpljivi pravednici koji se nisu mogli suspregnuti ni jedno jutro, a da otvoreno ne pohvale biologiju jer je napokon spasila Zagreb od kriminalne bandićevske pošasti.

Na tu nepreglednu hrpu istovaren je rasuti teret podataka iz jednog života i političke karijere koja je 20 godina vladala glavnim gradom i njegovim koncentričnim krugovima i u ta dva desetljeća potrošila blizu 200 milijardi kuna javnog novca.

Bandićevo drvo je bujalo i nije se dalo sasjeći

Svakako, ta je priča završena i idu izbori. Vodoskoci, stupići i spomenici ostaju. Sudski se postupci obustavljaju, kaznene prijave odlažu ad acta. U gradskoj upravi režu se papiri i dokumenti koji se kasnije neće moći pronaći jer su čudesno nestali. Žetončići iz gradonačelnikove stranke gledaju kud će sada i kamo. A crtu pod Bandićev profil i zasluge podvlači kako tko hoće. Nikad jedan te isti matematički zadatak nije imao više rezultata za koje sve račundžije tvrdi da su jedini točni. Tako će i ostati.

Ali šteta bi bila da nekoliko stvari na slučaju Bandić ne nauče svi uključujući i one koji mu na glavu stavljaju đavolje rogove, i one druge koji ga slave i lijepe mu svetačku aureolu. Jer ima tu dobre pouke i za političke elite i njihove trenutne aspirante za gradonačelničku funkciju. I za vlasti koje donose zakone. A i za građane i birače, tu magmu čija volja, propuštena kroz izborne formule, posjeda ljude na najodgovornije funkcije u Zagrebu, u državi i bilo gdje. Svi mogu postati malo pametniji ako u ovoj posmrtnoj šumi istinitih i lažnih priča, legendi, brojki, šema i revizorskih izvještaja uspiju razaznati zašto je Bandićevo drvo bujalo i granalo se unatoč svemu i zbog čega ga se nije dalo sasjeći sve dok smrt nije došla da mu odredi kraj.

Ulaganje i korist

Dakle, prvo i najvažnije, Bandić je bio jedan od rijetkih političara koji je znao da s ljudima moraš biti svaki dan i na svakom mjestu ako hoćeš da te vole i uzimaju ozbiljno. Neki to posprdno nazivaju populizmom, ali zovi to kako hoćeš, gdje te nema, ni djela ti nema. Zato je Bandić 20 godina gacao po masnom blatu, verao se po gudurama, brbljao s kumicama na placu, banuo bi na svaku večeru klubova Šibenčana i Slavonaca da održi bezvezni pozdravni govor, trčao je maraton i jeo fileke s kamiondžijama.

Kako je to ulaganje koristio i je li njegova zabrinutost za probleme građana bila iskrena, to je druga stvar. Ali stalno je bio među ljudima, slušao njihove jadikovke tamo gdje nikad nitko ne bi kročio nogom i predstavljao se kao njihov čovjek, jedan od njih, koji razumije što treba, a evo ga baš na mjestu s kojega im može pomoći. Tako je svojedobno, na opće zaprepaštenje, sjednicu Gradskog poglavarstva održao u Kozari boku gdje je sam bog rekao laku noć.

Vrag će ga znati zašto je samo njemu izgleda bilo jasno da i ti ljudi koji žive na mrkloj i neasfaltiranoj periferiji imaju izborne glasove koji vrijede jednako kao i listići ovih iz centra koji stanuju u 140 kvadrata, nose cipele od 500 eura ili čitaju Rilkea. Ali nitko drugi, ako ćemo pravo, nije na tu sirotinju računao, zato su na izborima i dobivali onoliko koliko je preostalo kad je Milan pokupio svojih sigurnih sto tisuća glasove.

Dobitna filozofija

Ne možete pokazati ljudima da vam je stalo do njih, ako se stalno držite kao da ste iznad njih, rekao je jednom Bandić. To je bila ta njegova dobitna filozofija po kojoj se razlikovao od najveće većine pripadnika političke kaste koji i na svojim obaveznim predizbornim obilascima glasačkog ”terena” stupaju okruženi zaštitarima, a na licima im vidiš da im se zapravo malo gadi sav taj svijet u maskirnim hlačama i majicama iz Lidla koje malo daju po znoju i te stare žene koje ih hvataju za ruku da im kažu kako je teško živjeti od 1400 kuna penzije.

I onda to tehnički odrađuju, tako očigledno preko volje, s paklenom dosadom i kao da čine osobitu čast tom narodu pred koga su izašli iz svojih kabineta i svojih blindiranih limuzina i s tim plaćama koje ovi ne mogu zamisliti ni kad zadrijemaju popodne nakon porcije prisiljenog zelja s kobasicom i tankim gemištom. Bandić je, za razliku od njih, imao nos za prisnu komunikaciju s običnim svijetom. A je li se pretvarao ili nije, može se slobodno nagađati i ovako i onako.

Mali recept za tajni uspjeh

Poslije bi, dakako, sjedao s utjecajnim tipovima, sa zlatnim svećenstvom i Pripuzima, onima koji drže pare, klijentima, kumovima i poduzetnicima koji su na platnom spisku njegovih natječaja, ali za temeljni posao ”s narodom” uvijek je moralo biti vremena. Zvuči upravo nevjerojatno jednostavno. Ali samo se on dovinuo tom malom receptu za trajni uspjeh, prostom kao dva jaja na oko, a onda bi ga začinjao pokojom asfaltiranom ulicom, tramvajskom nadstrešnicom, zaposlenjem za sina koji će voziti gradski autobus, sa sto metara vodovoda ili gradskim stanovima za sirotinju.

Nedavno me je jedna skromna žena pitala hoću li glasati za Bandića i zaprepastila se kad sam rekla da neću. Pa on nam sve daje, rekla mi je čudeći se da sam tako nerazumna. Pokušala sam joj objasniti da Bandić nikome ništa ne daje i da su sve što Zagreb plaća novci poreznih obveznika, ali ništa nije pomoglo. Gledala me je kao da sam čudnovati kljunaš. I sad dolazimo do toga što bi mogli i trebali naučiti birači, a vjerojatno opet neće.

Pouka za birače

A to je to da gradska i bilo koja vlast nije grofovska loža koja upravlja zatucanom kmetijom bez gaća na guzici koja mora slušati naredbe i nema pravo zucnuti, nego obični servis građana koji treba ponizno odgovarati na pitanje zašto ljudi u Zagrebu ni dandanas nemaju kanalizaciju a plaćaju prirez od 18 posto, zašto se ovi oko Jakuševca dave u smradu, zašto adventske kućice može dobiti samo netko povezan s gradonačelnikom i zašto je svaki posao s Gradom barem trostruko preplaćen.

Je li tu, znači, netko korumpiran? Gdje su računi? Dajte račune. I kako je, uostalom, postao tako bogat i moćan siromašni momak iz Pogane Vlake – čija je majka radila na polju i nije mu mogla platiti ni studiranje nego bi mu dala vreću duhana da je proda negdje u Zagrebu? Tip koji klempavo citira strane izraze, a ne govori nijedan strani jezik. Političar koji se izdire na novinare, a sa ženama se ophodi kao da im je prirodno nadmoćan. Birači su ti koji imaju pravo sve pretresti jer sve to plaćaju izu svoga džepa. Ali reci ti to mojoj gore spomenutoj poznanici čija je cijela obitelj zaposlena kod Bandića na ovaj ili onaj način.

Poruka za vlast

I na kraju, pouka za vlast, sada Plenkovićevu. Znamo tu su dužni jer Bandić im je bio štaka na koju su uvijek mogli računati. Ali ako išta dugoročno misle, ovakve doživotne kombinacije u lokalnoj samoupravi moraju se zakonski ograničiti na dva mandata. Možeš dvaput biti gradonačelnik, načelnik ili župan i šlus. U protivnom dobijemo Bandića i njegove parnjake diljem Hrvatske, ljude koji izgrade svoje neprobojne koruptivne mreže i više im nitko nikad ne može ništa.

Zato Hrvatska izgleda kako izgleda, kao i Zagreb nakon 20 Bandićevih godina. Za ove pare koje se troše u glavnom gradu i one koje smo mogli dobiti od EU, a nismo, mogli smo izgledati barem kao Prag. Ali dionici politike kod nas nisu za načelna razmišljanja i zaključivanja u općem interesu, radije gaze prokušanim prečicama do svojih osobnih ciljeva. Tako da od poučnog iskustva s Bandićem možda neće biti nikakve koristi. A to bi generalno bila pljuska na pljusku.