Ne spavam već tri noći. Koprcam se po postelji, buljim u mrak. Popijem i mlaku kamilicu pa opet ništa. Zgromila me spoznaja da nisam dobra žena i majka. Niti sam bila, niti jesam. Tom su me gorkom spoznajom nekidan, na Veliku Gospu, prosvijetlili crkveni poslanici s blagdanskih misa. I to ne neki provincijski župnici koji vole popiti s narodom pa im svaku ne uzimaš ozbiljno, nego sam vrh vrhova.
Jer grešnicama koje su odbacile odgovornost da je ”u njihovim rukama budućnost pojedinca i društva” – zapravo ”treba pomoći da budu dostojne svog poziva”. A to će doći kad krenu klečati u crkvama i tamo shvate da ”nema pravoga materinstva bez Boga, vjere, pobožnosti i sakramentalnog života”.
Krpu u ruke i smiri bebu
S drugog kraja Hrvatske, iz Marije Bistrice, prodrmao me i novi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša sa snažnim pozivom svim zabludjelim ženama da ”ostanu vjerne svome pozivu supruge i majke”. Ah, današnje žene. Bože pomozi. Sve naopako radimo, to mi je nakon ovih prodika bljesnulo pred očima. Evo prva ja. I moje prijateljice. I žene s kojima sam se povezala preko posla, susjedstva i života kao takvog, a mlade žene, o njima da i ne govorim.
Jer među svima se poput ambrozije zakorijenilo đavolje uvjerenje da nam pripadaju ljudska prava. Pod ta prava računaju sve te ženske najprije pravo na izbor, koje, dakako, to sam trebala davno povezati, nikad nikome nije donijelo ništa dobro. Za žene nema izbora jer one su dužne, kao što nas lijepo uče crkveni prelati, biti sretne u svojoj osnovnoj ulozi čuvarice ognjišta, tješiteljice, reduše i majke.
Krpu u ruke. I smiri bebu. To je potrebno muškarcima i muževima da budu zadovoljni, a zna da su oni tu da donose važne odluke, upravljaju i ispisuju povijest. Kako ćeš sve to ako te nešto gnjavi i odvlači. Mir im treba i da ih se ne smeta ničim banalnim poput kuhače, pelena i prljavih čarapa, tako da svima mogu donijeti prosperitet.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trče za karijerom i traže pravo na abortus
Zato je opasno i strašno za domovinu i za svijet što sve više žena pada na ispitu ovdje i posvuda osim u Afganistanu gdje se konačno opet zna božji red. Studiraju po dva fakulteta, upisuju doktorate i trče za karijerom umjesto da su već rodile troje djece i naučile peći buhtle. Nijedna više ne kiseli kupus, a zna se da je domaći iz kace najbolji. Ne kukičaju stolnjake.
Udaju se pa osiono traže od muževa da usisavaju tepih i iza sebe operu kupaonicu. Neke se ne bi ni udavale pa žive u grijehu u divljim brakovima i tako nevjenčane rađaju poganu djecu. Pojedine čak misle da trudnoća, bar momentalno, ne dolazi u obzir jer im iz Japana nude stipendiranje za istraživanja u aeronautici, a same imaju sedam tetaka.
Netko je te tetke morao roditi i podići, nisu te njihove matere imale vremena za prenemaganje kakvo ove sebi uzimaju zdravo za gotovo. Ima i takvih koje traže pravo na abortus, a i tih koje trče na policiju čim ih muž malo odalami pozivajući se na Istanbulsku konvenciju. Ne bi ni ova u Gradačcu bila mrtva da s muškarcem koji je voli nije tjerala mak na konac.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Skinite nam se s vrata
Dobro kaže presvijetli Puljić. Crkva mora ”posebice” moliti za djevojke, žene i majke kako bi znale zavjetovati Mariji svoju čednost, djecu i svoje muževe. Navlas isto govore nam katolički muževi koji za našu dobrobit subotama kleče po trgovima, a mi opet po svome. Izazivamo ih u haljinama s prorezom sa strane, bunimo se i odgovaramo. Blebećemo kad nas nitko ništa ne pita. Ne spuštamo pogled nego osorno buljimo kad nas nešto podbode.
Podnosimo zahtjeve za rastavu kad utvrdimo da smo se zaljubile u bezveznjaka i tražimo pola stana. Ne poštujemo čovjeka koji pije i urla samo zato što je napet od brige i posla. A sve to nama samima oduzima dostojanstvo i zato nas treba s oltara podučiti kako da ga steknemo. Samo Bog zna kako žena, kad je se ne usmjerava, može biti nestabilna, plitka, prevrtljiva i povodljiva. Kako zna zaglibiti u moderne stvari umjesto da se vrati vrelu jedinoga svoga smisla na zemlji, kući, okućnici i djeci.
Tako je rezonirala moja baka u Sinju. Od nje mi je kršteno ime koje mi je dala po sebi, Vjekoslava, na obredu o kome moja mati i otac nisu imali pojma. Nikad me to nije smetalo, ali sada bih im najradije vratila i krštenicu i ime. Želim biti pristojna, ali samo mi psovka stoji na jeziku, tako da ću reći: gonite se popovi i skinite nam se s vrata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Želim biti pristojna, ali samo mi psovka stoji na jeziku, tako da ću reći: gonite se popovi i skinite nam se s vrata
Bolno me u mojoj nedostojnoj ženskosti osvijestio Želimir Puljić, apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije
Dobro kaže presvijetli Puljić. Crkva mora ''posebice'' moliti za djevojke, žene i majke kako bi znale zavjetovati Mariji svoju čednost, djecu i svoje muževe. Navlas isto govore nam katolički muževi koji za našu dobrobit subotama kleče po trgovima, a mi opet po svome. Izazivamo ih u haljinama s prorezom sa strane, bunimo se i odgovaramo. Blebećemo kad nas nitko ništa ne pita. Ne spuštamo pogled nego osorno buljimo kad nas nešto podbode
Ne spavam već tri noći. Koprcam se po postelji, buljim u mrak. Popijem i mlaku kamilicu pa opet ništa. Zgromila me spoznaja da nisam dobra žena i majka. Niti sam bila, niti jesam. Tom su me gorkom spoznajom nekidan, na Veliku Gospu, prosvijetlili crkveni poslanici s blagdanskih misa. I to ne neki provincijski župnici koji vole popiti s narodom pa im svaku ne uzimaš ozbiljno, nego sam vrh vrhova.
Bolno me u mojoj nedostojnoj ženskosti osvijestio Želimir Puljić, apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije. Zabrinut je visoki svećenik jer ”proživljavamo krizu dostojanstva žene i materinstva”, čemu je kumovala zazorna ”feministička ideologija”, no svejedno je mek prema onima koje su pokleknule i skrenule s puta ”uzornih i kreposnih žena i majki”.
Jer grešnicama koje su odbacile odgovornost da je ”u njihovim rukama budućnost pojedinca i društva” – zapravo ”treba pomoći da budu dostojne svog poziva”. A to će doći kad krenu klečati u crkvama i tamo shvate da ”nema pravoga materinstva bez Boga, vjere, pobožnosti i sakramentalnog života”.
Krpu u ruke i smiri bebu
S drugog kraja Hrvatske, iz Marije Bistrice, prodrmao me i novi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša sa snažnim pozivom svim zabludjelim ženama da ”ostanu vjerne svome pozivu supruge i majke”. Ah, današnje žene. Bože pomozi. Sve naopako radimo, to mi je nakon ovih prodika bljesnulo pred očima. Evo prva ja. I moje prijateljice. I žene s kojima sam se povezala preko posla, susjedstva i života kao takvog, a mlade žene, o njima da i ne govorim.
Jer među svima se poput ambrozije zakorijenilo đavolje uvjerenje da nam pripadaju ljudska prava. Pod ta prava računaju sve te ženske najprije pravo na izbor, koje, dakako, to sam trebala davno povezati, nikad nikome nije donijelo ništa dobro. Za žene nema izbora jer one su dužne, kao što nas lijepo uče crkveni prelati, biti sretne u svojoj osnovnoj ulozi čuvarice ognjišta, tješiteljice, reduše i majke.
Krpu u ruke. I smiri bebu. To je potrebno muškarcima i muževima da budu zadovoljni, a zna da su oni tu da donose važne odluke, upravljaju i ispisuju povijest. Kako ćeš sve to ako te nešto gnjavi i odvlači. Mir im treba i da ih se ne smeta ničim banalnim poput kuhače, pelena i prljavih čarapa, tako da svima mogu donijeti prosperitet.
Trče za karijerom i traže pravo na abortus
Zato je opasno i strašno za domovinu i za svijet što sve više žena pada na ispitu ovdje i posvuda osim u Afganistanu gdje se konačno opet zna božji red. Studiraju po dva fakulteta, upisuju doktorate i trče za karijerom umjesto da su već rodile troje djece i naučile peći buhtle. Nijedna više ne kiseli kupus, a zna se da je domaći iz kace najbolji. Ne kukičaju stolnjake.
Udaju se pa osiono traže od muževa da usisavaju tepih i iza sebe operu kupaonicu. Neke se ne bi ni udavale pa žive u grijehu u divljim brakovima i tako nevjenčane rađaju poganu djecu. Pojedine čak misle da trudnoća, bar momentalno, ne dolazi u obzir jer im iz Japana nude stipendiranje za istraživanja u aeronautici, a same imaju sedam tetaka.
Netko je te tetke morao roditi i podići, nisu te njihove matere imale vremena za prenemaganje kakvo ove sebi uzimaju zdravo za gotovo. Ima i takvih koje traže pravo na abortus, a i tih koje trče na policiju čim ih muž malo odalami pozivajući se na Istanbulsku konvenciju. Ne bi ni ova u Gradačcu bila mrtva da s muškarcem koji je voli nije tjerala mak na konac.
Skinite nam se s vrata
Dobro kaže presvijetli Puljić. Crkva mora ”posebice” moliti za djevojke, žene i majke kako bi znale zavjetovati Mariji svoju čednost, djecu i svoje muževe. Navlas isto govore nam katolički muževi koji za našu dobrobit subotama kleče po trgovima, a mi opet po svome. Izazivamo ih u haljinama s prorezom sa strane, bunimo se i odgovaramo. Blebećemo kad nas nitko ništa ne pita. Ne spuštamo pogled nego osorno buljimo kad nas nešto podbode.
Podnosimo zahtjeve za rastavu kad utvrdimo da smo se zaljubile u bezveznjaka i tražimo pola stana. Ne poštujemo čovjeka koji pije i urla samo zato što je napet od brige i posla. A sve to nama samima oduzima dostojanstvo i zato nas treba s oltara podučiti kako da ga steknemo. Samo Bog zna kako žena, kad je se ne usmjerava, može biti nestabilna, plitka, prevrtljiva i povodljiva. Kako zna zaglibiti u moderne stvari umjesto da se vrati vrelu jedinoga svoga smisla na zemlji, kući, okućnici i djeci.
Tako je rezonirala moja baka u Sinju. Od nje mi je kršteno ime koje mi je dala po sebi, Vjekoslava, na obredu o kome moja mati i otac nisu imali pojma. Nikad me to nije smetalo, ali sada bih im najradije vratila i krštenicu i ime. Želim biti pristojna, ali samo mi psovka stoji na jeziku, tako da ću reći: gonite se popovi i skinite nam se s vrata.