Aden je veći dio svoje kolonijalne povijesti bio vezan za britansku kolonijalnu upravu u Bombaju. Iz Adena se nadzirala trgovina i pomorski put do Hong Konga, a Suez je naglasio njegovu važnost. Iz Adena je britanska vojska intervenirala posvuda u Africi i na Bliskom istoku. Tamo je bilo sjedište britanskih jedinica, važna postaja za opskrbu brodova u tom dijelu svijeta, izgrađena je najmodernija luka. Od 1947. Aden je dobio posebnu kolonijalnu upravu sa zakonodavnim savjetom, koji je trebao u vlast uvoditi lokalno stanovništvo.
Tita opljačkali u dućanu
Britanski guverner na Galeb se popeo 9. prosinca 1954. odjeven u “tropsku uniformu”. Dočekali su ga šef Titova kabineta Jože Vilfan i admiral Josip Černi, a u salonu na šetnoj palubi primio ga je Tito, s kojim su bili Aleksandar Ranković, admiral Mate Jerković i “potpredsjednik za Hrvatsku”, kako je napisao Hickinbotham, Ivan Krajačić Stevo. Tito je bio u bijelom odijelu. Zajedno su otišli na ručak, ali u obilazak kolonije uputio se samo Ranković. Nitko nije htio ići u posjet rafineriji nafte, iako su Britanci inzistirali; bio je to najimpresivniji objekt u Adenu, gdje je radila polovica od 30 tisuća radnika u koloniji.
Na povratku iz Indije i Burme, Tito je 30. siječnja 1955. opet u Adenu. Ovog puta sišao je na kopno, s pratnjom od desetero ljudi. Mještana koji su se okupili uz cestu pozdraviti jugoslavensko izaslanstvo bilo je “iznenađujuće puno”, pisao je guverner. Maršal Jugoslavije prošetao je gradom, ušao u dućane. U jednom su ga upozorili da mu naplaćuju previše, a građani u Adenu ne vole vidjeti kad putnike pljačkaju. Iznenadilo je to i Tita i guvernera, koji je sve opisao u depeši Foreign Officeu.
Prijem je organiziran na krovu jednog hotela, gdje se s visokom gostom družilo stotinjak građana Adena. Tisak je bio oduševljen, zahvalu je iz Londona poslao i Anthony Eden, ministar vanjskih poslova. Tako je, samo deset godina nakon Drugog svjetskog rata, započela jugoslavenska veza s jemenskim prostorom. Ono što su nadzirali Britanci bio je Južni Jemen. Sa Sjevernim Jemenom, koji su do početka 20. stoljeća držali Osmanlije, ujedinit će se tek 1990.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Između Britanskog i Osmanskog Carstva
Nepreciznu graničnu crtu između dva Jemena povukle su osmanske i britanske vlasti 1904. godine. Veći dio teritorija na sjeveru, u brdima, Osmanlije su jedva držale. S mjesnim vladarom, imamom posebne grupe šijitskih muslimana, dogovorili su se o obvezama i miru. Jemenski šijiti slijede zajdijsku školu, sunitima najbliži oblik šijizma. Kad je nakon Prvog svjetskog rata propalo Osmansko Carstvo, proglašena je Kraljevina Jemen na sjeveru.
Prvi jemenski političar u posjetu Jugoslaviji bio je prestolonasljednik princ Muhamed al-Badr, koji je od 23. do 27. prosinca 1957. obišao više jugoslavenskih gradova. Al-Badr je 1955. ugušio pobunu protiv svojeg oca Ahmeda bin Jahje, “imama čelične ruke” koji je na vlast bio došao davne 1948. nakon što je likvidirao protivnike i njihovim glavama ukrasio dvoranu za svečanost ustoličenja. Al-Badr se na sličan način obračunao s očevim neprijateljima i svima pokazao njihove glave, ovoga puta u novoj prijestolnici, gradu Taizu.
Tito i princ slično su analizirali međunarodne prilike, dogovorili sporazume o tehničkoj, znanstvenoj i gospodarskoj suradnji. Iste godine princ je posjetio i Moskvu i Peking. Pratila ga je reformistička reputacija, putovanja izvan Arapskog poluotoka otvorila su mu poglede, modernizirao se sâm, pa je želio modernizirati i državu. Predlagao je da zemlja bez institucija, bez administracije, bez pravog školstva, uspostavi skupštinu, amnestira političke zatvorenike i ugleda se na Egipat, koji im je trebao pomoći u osvajanju Juga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Nesvrstanima od prvoga dana
No al-Badr nije imao snage za promjene. Sklopio je sporazum s Egiptom i Saudijskom Arabijom, koji su trebali biti jamci njegova režima. Sjeverni Jemen je 1958. čak ušao u federaciju s Ujedinjenom Arapskom Republikom, koju su činili Sirija i Egipat, te se snažno oslonio na Gamala Abdela Nasera, ali je 1961. izišao iz saveza.
Princ Hasan ibn Jahja, brat kralja Ahmeda i ambasador u UN-u, posjetio je u ljeto 1961. Tita pred konferenciju Nesvrstanih, u čijem radu je Jemen sudjelovao od prvoga dana. Kao i drugi s kolonijalnim iskustvom, a posebno kao zemlja koja je smatrala da je dio njena teritorija i dalje kolonija, princ je želio govoriti o podijeljenom Berlinu, podijeljenoj Njemačkoj i imperijima.
“‘Jemenu predstoji borba protiv Britanaca’, rekao je, a svaki narod ima pravo ‘na potpunu integraciju svojeg teritorija'”, zapisao je Bogdan Crnobrnja, šef Titova kabineta, u bilješci s razgovora. Tito je, doduše, rekao da će on govoriti o miroljubivom rješenju za podijeljene zemlje. Princ Hasan bio je vojnik, premijer nakon 1948., sudionik Konferencije azijskih i afričkih zemalja u Bandungu. Govor na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih bio mu je radikalan. Osudio je naoružavanje, blokovske podjele.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Egipćani za republikance, Saudijci za rojaliste
“Današnji sukobi imaju dva uzroka: prvo, ekspanzionizam i imperijalističke principe u svim njegovim oblicima, i drugo, sjedinjavanje imperijalističkih ekonomskih i drugih interesa u cilju nametanja dominacije”. Istaknuo je važnost UN-a, ali i potrebu da Kina bude primljena u svjetsku organizaciju. Nakon konferencije je posjetio Zagreb i Bled, prije toga Institut za nukelarna istraživanja u Vinči. Niti godinu dana kasnije, dinastija koja je Jemenom vladala stotinjak godina i vlast imama, koja je postojala dvanaest stoljeća, nestat će u državnom udaru.
Princ al-Badr naslijedio je oca, koji je navodno umro u snu 19. rujna 1962. Samo sedam dana trajala je vlast novog kralja. Urotnici su dogovorili da al-Badra treba ubiti, a princa Hasana spriječiti da se iz Amerike vrati u zemlju. Kolovođe su bili najbliži kraljevi suradnici, šef oružanih snaga, šef tajne službe, a atentator jedan od tjelohranitelja. Al-Badr je imao sreću što je automatska puška, iz koje je trebao biti ubijen, zatajila.
Kralj je pobjegao i vodio borbu za povratak na prijestolje, ali Kraljevstvo Jemen prestalo je postojati baš kao i njegova vlast. Proglašena je Arapska Republika Jemen, a monarhiste su likvidirali posvuda. Egipat je uskoro poslao pomoć i vojne snage da se republika održi; doskora ih je bilo 60 tisuća. Predsjednik Republike brigadir Abdulah al-Salal opstao je u Sani uz pomoć Egipta unatoč međunarodnoj intervenciji u građanski rat. Egipat je podržavao republikance, Saudijska Arabija rojaliste.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Škorpioni i košare pune glava
Novoj republici financijski je najviše pomagala Kina; izgradili su tvornicu tekstila i uredili je portretima i citatima Mao Zedonga. Ulagali su i Sovjeti, Mađarska, Čehoslovačka, a Jugoslavija je uložila “dva milijuna dolara kredita … podigla električnu centralu u Sani. Drugi je trebao biti iskorišten za izgradnju tvornica obuće i kože te navodnjavanje zemljišta”, pisao je Salih Zvizdić za Vjesnik u srijedu 1967. Premijer Arapske Republike Jemen Hasan al-Amri došao je nakon revolucije u Jugoslaviju i potvrdio privrženost politici nesvrstavanja.
Jugoslavenski su eksperti u Jemenu bili i ranije. Kraljev pilot bio je Miroslav Ranisavljević, oficir JNA, djed moje kolegice Radine Vučetić s Filozofskog fakulteta u Beogradu. On je već 1959. godine, najčešće iz Taiza i Sane, u Etiopiju prevozio žene iz kraljeva harema; plaćali su ga srebrnjacima. Kad ga je obitelj došla posjetiti u Taiz, djeci je sve izgledalo strašno. Vila u kojoj su stanovali bila je okružena zmijama, škorpionima i sličnim životinjama. Sluga je bio dječak, možda 11 godina star, koji je, kao i većina drugih, sve vrijeme nosio pušku. I oni su svjedočili, pa i fotografirali, pogubljenja i glave koje su skupljane u košare.
Na jugu poluotoka Britanci su pod pritiskom terorističkih napada—a samo ih je 1966. bilo 480—najavili odlazak iz Adena već 1967., godinu ranije nego što je bilo planirano. Osim najvažnijeg od svih gradova Jemena, trebali su napustiti i 16 manjih šeikata, emirata i sultanata koje su 1959. bili okupili u Južnoarapsku Federaciju, za čije je sjedište u Adenu izgrađen poseban kvart nazvan al-Itihad (Federacija). Kad je postalo jasno da Britanci odlaze, razbuktale su se borbe između dvije jemenske lijeve grupe: Fronta za oslobođenje Južnog Jemena (FLOSY) i Narodnooslobodilačkog fronta (NLF).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Marksističko-lenjinistička arapska država
Republikanske vlasti Sjevernog Jemena, a posredno i Egipćani, podržavali su FLOSY, koji se borio i protiv feudalnih gospodara malih južnih država, optužujući ih za lojalnost Britaniji. Narodno-oslobodilački front bio je marksistički, ali je imao pomoć Saudijske Arabije. Dugo se nije znalo tko ga vodi, dok se nije nametnuo Kahtan aš-Šabi. Čuveni Spectator u Vjesniku u srijedu, Ive Mihovilović, i sam je primjećivao da monarha u Rijadu nije smetala socijalistička ideologija NFL-a. Na kraju su Saudijci došli na svoje jer je NFL preuzeo vlast u Adenu i Južnom Jemenu, koji je 30. studenog 1967. postao Narodna Demokratska Republika Jemen.
Svi koji su dotad vladali uz Britance ili iza kojih su se skrivali Britanci, nestali su. Britanci su evakuirali devet tisuća ljudi. Vlast Federacije samo se istopila, pa je Južni Jemen postao jedina marksističko-lenjinistička arapska država. Britanska zračna baza Khormaksar kod Adena, strateški važni otok Sokotra, kao i pomorska baza u Mukali na istoku postali su sovjetski. Bio je to veliki uspjeh za Moskvu, koja je u samo nekoliko godina, do sredine sedamdesetih, stekla nadzor nad ulazom u Crveno more s obje strane—imala je Somaliju, a onda dobila i Etiopiju.
Istodobno, Sjeverni Jemen je prolazio kroz još jedan vojni udar. U avionu sovjetske proizvodnje, do kojeg se dovezao sovjetskom limuzinom Čajkom, predsjednik al-Salal poletio je 28. listopada 1967. prema Egiptu, na putu za Moskvu. Tražio je pomoć, no prekinula ga je vijest o udaru u Sani. Republika je opstala, sad s predsjednikom Abdulom Rahmanom al-Irjanijem, no ojačala je vlast lokalnih vladara, šeika. Egipatski vojnici, kojih je bilo toliko puno u Jemenu, nisu se miješali u udar. U novoj vlasti republike sudjelovali su i rojalisti, što je bila specifičnost ove države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srpasti noževi i žvakanje amfetamina
Salih Zvizdić izvještavao je nakon prevrata za VUS iz Sane. Pisao je o dva Jemena, Sjevernom i Južnom, ali i dva Jemena, jednom republikanskom, modernijem i drugom tradicionalnijem u samoj Sani i tinjajućem sukobu koji ne prestaje. Jemenci nose oružje, mnogi od njih noževe džambije, koji izgledaju poput srpa, ali i redenike i puške. Jemenci stalno piju čaj i žvaču snopiće khata, biljke čiji sastojak katinon djeluje poput amfetamina. Nove vlasti, pisao je dalje Zvizdić, misle se i dalje boriti protiv “reakcije oportunizma i imperijalizma”, za suradnju su sa svim arapskim državama.
Nakon Šestodnevnog rata, u kojem je Izrael dramatično porazio Egipat i njegove arapske saveznike, dijelom i zato što je trećina egipatske vojske bila u Jemenu, presložili su se odnosi na Bliskom Istoku. Egipat je u Kartumu dogovorio sa Saudijcima da se građanski rat u Jemenu zaustavi. Kairu je trebao novac, a po sporazumu iz Kartuma dobivat će ga od Kuvajta, Libije i Saudijske Arabije. Deseci tisuća Egipćana povukli su se zauzvrat iz Sjevernog Jemena.
“Arapi su s ovim što se dogodilo u Jemenu dobili puno, jer će se sad i saudijski kralj Fajzal više založiti na Zapadu za stvar Arapa, posebno Egipta. Naš je logični neprijatelj Izrael i zato treba da budemo jedinstveni”, rekao je al-Irjani.
‘Kad ćete se vi tamo prestati ubijati?’
U Južnom Jemenu se na čelu Narodnooslobodilačkog fronta do 1978. nametnuo Abdul Fatah Ismail. Dvije frakcije Jemenske socijalističke partije sukobljavale su se neprestano, na najkrvaviji način. Fatah Ismail vladao je čvrsto, ali uz pomoć nekoliko tisuća Sovjeta, dvije tisuće istočnonjemačkih savjetnika i pet tisuća Kubanaca. Potonji su mu i pomogli da sruši Salima Rubaija Alija, predsjednika koji je prema Rusima bio razmjerno neovisan. Kubanci su, ionako već prisutni na Rogu Afrike, iz Južnog Jemena penetrirali u Sjeverni Jemen i Oman, gdje je sultanat opstao samo uz pomoć Britanaca i Iranaca.
Do početka 1980-ih Južni Jemen pretvoren je po svemu u koloniju Sovjetskog Saveza. Izgradnja socijalističkog režima u najsiromašnijoj arapskoj državi Moskvi nije izgledala osobito primamljiva, no mogla je, rekao je Anatolij Černajev, biti izazov Zapadu, “pokazati pod samim nosom imperijalista uspješnu socijalističku revoluciju”. Sovjetski savjetnici žalili su se na prljavštinu, neorganiziranost, kaos… Sovjetski je utjecaj postajao sve slabiji kako su Iračani i neki drugi Arapi sve manje ovisili o Moskvi, a sve lakše petrodolarima kupovali zapadnu ili jugoslavensku tehnologiju.
Sukob koji je neprestano tinjao eksplodirao je 1986. u Južnom Jemenu u građanski rat. U mjesec dana ubijeno je deset tisuća ljudi, uglavnom sovjetskim oružjem dopremljenim u prethodnih dvadeset godina. Sovjeti su bili zgroženi. “Zašto smo mi uopće tamo?”, pitao se razočarani Mihail Gorbačov. Istočnonjemački lider Erich Honecker govorio je da sve pokazuje “kamo vodi ljevičarska djetinjastost”. Fidel Castro je Jemence na sastanku u Havani upitao: “Kada ćete se vi tamo prestati ubijati?”
Pomeo ga vjetar Arapskog proljeća
Novo vodstvo u Moskvi htjelo je “raščistiti tu gungulu” ali se pokazalo da Jemenci, baš kao ni drugi klijenti, nisu spremni na reforme, perestrojku kakvu je vodio SSSR. Gorbačov je prestao podupirati države “socijalističke orijentacije”, obustavio pomoć i zauzeo se za ujedinjenje dva Jemena. Jemenska socijalistička partija se raspala.
Dva Jemena ujedinila su se 1990. godine, u doba kad je cijeli svijet postao optimističan. Ali Abdulah Saleh postao je predsjednik Arapske Republike Jemen, ali je u Sani bio na vlasti još od 1978. Uspio je izdržati i građanski rat 1994., nezadovoljstvo Juga koji je tvrdio da je zanemaren, sve više islamističkih terorista, napad na USS Cole 2000. kad je ubijeno 17 američkih mornara. Preživio je i dolazak brodovima sto tisuća Somalijaca, izbjeglica izbezumljenih kaosom u zemlji koja na Rogu Afrike ne postoji već desetljećima.
Pogoršao se i sukob zajidskih šijita sa sunitima, no jemenskog predsjednika pomeo je tek vjetar Arapskog proljeća. Nakon 33 godine, maknut je 2011. u nejasnim okolnostima. Ubili su ga Hutiji 2017. u akciji koja je bila sramotna za njegove tadašnje saudijske pokrovitelje. Sana je postala glavno uporište Hutija otkad su je osvojili 2014. godine; uzeli su i Hudaidu, glavnu crvenomorsku luku za sjeverni dio Jemena. U ožujku 2015. stigli su do predgrađa Adena, no u grad nisu mogli ući.
Predsjednik u zlatnom kavezu
Saleha je naslijedio potpredsjednik Abdul Rabo Mansur Hadi; na izborima je dobio 100 posto glasova. Iz Adena je pred ofenzivom Hutija pobjegao brodom i skrasio se u Rijadu, kao de facto pritvorenik Saudijaca, kod kojih je u zlatnom kavezu sve do travnja 2022. U velikoj vojnoj operaciji Odlučna oluja Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati nisu postigli ništa. Dvije najbogatije države arapskog svijeta izgubile su rat protiv Hutija, uglavnom seljaka i stočara.
U međuvremenu su se šijitski pobunjenici organizirali, naučili modernom ratovanju, dobili oružje od Irana i počeli se pretvarati u jednog od pouzdanih saveznika Teherana na Bliskom istoku. Naučili su se koristiti dronove i slati ih na Saudijsku Arabiju, pa i UAE. Saudijski je teritorij napadnut preko tisuću puta raketama i 350 puta dronovima. Isprva nisu bili osobito precizni, a onda su postali gotovo savršeno točni. Iz Jemena su se najprije povukli Emirati, a onda i Saudijci.
Nakon Hadija, na vlast je došlo Vijeće za predsjedničko vodstvo (Presidential Leadership Council), kolektivno tijelo čiji članovi uglavnom žive u Ritz-Carltonu u Rijadu, gdje krunski princ Muhamed bin Salman drži problematične rođake i političke “saveznike”. Nakon primirja, Hutiji su učvrstili vlast u trećini zemlje, na teritoriju onoga što je bio Sjeverni Jemen. Čak 70 posto stanovništva Jemena ovisi o stranoj pomoći u hrani, ali to ne znači je vlast Hutija ugrožena.
Cijeli Jemen dobiva koliko i Ronaldo
Za preostali dio Jemena bore se različite skupine i njihovi vanjski pokrovitelji. Ujedinjeni Arapski Emirati podržavaju tijelo koje se naziva Južno tranzicijsko vijeće, a koje vodi Ajdar al-Zubaidi. Kad govore i nastupaju, oni najviše misle na ono što je nekad bila Narodna Demokratska Republika Jemen. UAE zanimaju prilike uz obalu Južnog Jemena, ne nužno i sjever zemlje. Saudijcima to smeta, pa podrivaju ambicije političara s juga i bivših saveznika iz Emirata.
Cilj Rijada, koji nema izlaz na jug poluotoka, osigurati je prolaz za trgovinu do jemenskih luka. No, to nije u interesu drugim arapskim državama. Oman podupire jednu skupinu u Mahri, jemenskoj pokrajni s kojom graniči. Katarci, onako maleni, bogati i agresivni, podupiru sve koji su bliski Islahu, što je jemenska inačica Muslimanskog bratstva. Hutiji su najviše vezani za Iran, ali su i najsamostalniji od svih spomenutih klijenata jer nisu slijepo odani Teheranu. Tako je Jemen pretvoren u Bliski istok u malom.
Odnosi Saudijske Arabije i Irana u međuvremenu su nešto popravljeni, pa su se popravili i odnosi Hutija i Saudijaca. Doduše, Abdul Malik al-Huti, vođa Hutija koji se vidi kao imam i sanja o osvajanju Meke i Medine—za koje tvrdi da su povijesna jemenska mjesta—nije čovjek kompromisa. Hutiji su se nakon povlačenja Saudijaca ponašali kao pobjednici, tražili su ratnu odštetu. Saudijska Arabija, koji je u Jemenu spiskala desetke milijardi dolara, sad dramatično smanjuje financijsku pomoć saveznicima u Jemenu. “Plaćaju Cristiana Ronalda koliko plaćaju i za 33 milijuna Jemenaca”, komentiraju saudijsku politiku neki stručnjaci za Arapski poluotok.
Nesretna Arabia Felix
Neke se stvari u Jemenu nikad ne mijenjaju: zemlja je siromašna, razjedinjena, šijiti i suniti žive na istom prostoru i sukobljavaju se, sjever i jug u napetosti, plemenska struktura jača je od države i institucija, koje nikad pravo nisu ni postojale. Fragmentiranost nije novost na Bliskom istoku: takvi su i Libanon, Libija, Irak, Palestina i Sirija. Jemenci su specifični po tome što su spremni međusobno komunicirati, bili sa Sjevera ili Juga, čak i kad se između razgovora krvavo sukobljavaju.
Nakon napada Hutija na brodove u Crvenom moru, u sukob je ušao i Zapad. Sjedinjene Države su 2021. maknuli Hutije s liste terorističkih organizacija, no to više ne vrijedi. Saudijci, koji su dojučer ratovali s njima, sad mole Amerikance da se suzdrže u vojnom odgovoru. Hutiji svojim napadima u znak podrške Palestincima u Gazi ne obavljaju samo arapsku i međunarodnu dužnost; oni znaju da će ih takvi potezi učiniti popularnim među velikim dijelom muslimana.
Nakon desetljeća ratovanja i bez obzira na sadašnju eskalaciju, jedno se čini sigurnim: nitko izvana neće ući na teritorij Jemena i poželjeti urediti tamošnje prilike. Jemen neće postati bogatiji ni sigurniji. Napadi u Crvenom moru najviše štete Egiptu, koji gubi novac zbog smanjene plovidbe Suezom. Nakon njih, Europa je druga koja će osjetiti poremećaj normalne trgovine i koja već plaća sve više cijene osiguranja, što će povećati cijene svega što prolazi ili je prolazilo kroz Suez. Nekad su Rimljani taj dio svijeta zvali Arabia Felix. Sreće tamo nema već stoljećima.
Zemlju šijita i marksista, gdje žvaču amfetamine, a košare pune glavama protivnika, i Tito je posjetio potajice
Jemen se kroz dvadeseto i ovo stoljeće pretvorio u Bliski istok u malom
Sukob koji je tinjao, eksplodirao je 1986. u građanski rat. U mjesec dana ubijeno je deset tisuća ljudi, sovjetskim oružjem dopremljenim u prethodnih dvadeset godina. Sovjeti su bili zgroženi. 'Zašto smo mi uopće tamo?', pitao se razočarani Mihail Gorbačov. Erich Honecker je govorio da to 'pokazuje kamo vodi ljevičarska djetinjastost'. Fidel Castro je Jemence upitao: Kad ćete se vi tamo prestati ubijati?
O dolasku Josipa Broza Tita u Aden, jednu od najprometnijih luka svijeta, vladu u Londonu obavijestio je u studenom 1954. ambasador FNRJ Vladimir Velebit. Britanci su “Gibraltarom arapskog juga” vladali još od 1839. godine, a Velebit ih je zamolio da predsjedniku Jugoslavije, na drugom velikom putovanju Galebom, u pratnji dva razarača i teretnog broda Dinara, prirede doček. Konvoj je morao pristati da obnovi zalihe vode i goriva, koje je Jugolinija već bila naručila. No, Velebit je svojim zahtjevom zbunio britansku stranu. Najavio je dolazak šefa države, molio adekvatan tretman, ali tražio i da posjet prođe bez publiciteta.
U Adenu je guverner sir Tom Hickinbotham bio u čudu. Dogovoreni su počasni plotuni, njih 21, preleti britanskih aviona iznad jugoslavenskog konvoja, ali je od javnosti trebalo sakriti da je na brodu netko osobito važan? Budući da će isplovljavanje Galeba iz Rijeke i dolazak Tita u New Delhi biti vrlo javno, zašto u Jemenu skrivati očito? Do danas nije poznato zašto je Tito tražio da ostane anoniman.
Aden je veći dio svoje kolonijalne povijesti bio vezan za britansku kolonijalnu upravu u Bombaju. Iz Adena se nadzirala trgovina i pomorski put do Hong Konga, a Suez je naglasio njegovu važnost. Iz Adena je britanska vojska intervenirala posvuda u Africi i na Bliskom istoku. Tamo je bilo sjedište britanskih jedinica, važna postaja za opskrbu brodova u tom dijelu svijeta, izgrađena je najmodernija luka. Od 1947. Aden je dobio posebnu kolonijalnu upravu sa zakonodavnim savjetom, koji je trebao u vlast uvoditi lokalno stanovništvo.
Tita opljačkali u dućanu
Britanski guverner na Galeb se popeo 9. prosinca 1954. odjeven u “tropsku uniformu”. Dočekali su ga šef Titova kabineta Jože Vilfan i admiral Josip Černi, a u salonu na šetnoj palubi primio ga je Tito, s kojim su bili Aleksandar Ranković, admiral Mate Jerković i “potpredsjednik za Hrvatsku”, kako je napisao Hickinbotham, Ivan Krajačić Stevo. Tito je bio u bijelom odijelu. Zajedno su otišli na ručak, ali u obilazak kolonije uputio se samo Ranković. Nitko nije htio ići u posjet rafineriji nafte, iako su Britanci inzistirali; bio je to najimpresivniji objekt u Adenu, gdje je radila polovica od 30 tisuća radnika u koloniji.
Na povratku iz Indije i Burme, Tito je 30. siječnja 1955. opet u Adenu. Ovog puta sišao je na kopno, s pratnjom od desetero ljudi. Mještana koji su se okupili uz cestu pozdraviti jugoslavensko izaslanstvo bilo je “iznenađujuće puno”, pisao je guverner. Maršal Jugoslavije prošetao je gradom, ušao u dućane. U jednom su ga upozorili da mu naplaćuju previše, a građani u Adenu ne vole vidjeti kad putnike pljačkaju. Iznenadilo je to i Tita i guvernera, koji je sve opisao u depeši Foreign Officeu.
Prijem je organiziran na krovu jednog hotela, gdje se s visokom gostom družilo stotinjak građana Adena. Tisak je bio oduševljen, zahvalu je iz Londona poslao i Anthony Eden, ministar vanjskih poslova. Tako je, samo deset godina nakon Drugog svjetskog rata, započela jugoslavenska veza s jemenskim prostorom. Ono što su nadzirali Britanci bio je Južni Jemen. Sa Sjevernim Jemenom, koji su do početka 20. stoljeća držali Osmanlije, ujedinit će se tek 1990.
Između Britanskog i Osmanskog Carstva
Nepreciznu graničnu crtu između dva Jemena povukle su osmanske i britanske vlasti 1904. godine. Veći dio teritorija na sjeveru, u brdima, Osmanlije su jedva držale. S mjesnim vladarom, imamom posebne grupe šijitskih muslimana, dogovorili su se o obvezama i miru. Jemenski šijiti slijede zajdijsku školu, sunitima najbliži oblik šijizma. Kad je nakon Prvog svjetskog rata propalo Osmansko Carstvo, proglašena je Kraljevina Jemen na sjeveru.
Prvi jemenski političar u posjetu Jugoslaviji bio je prestolonasljednik princ Muhamed al-Badr, koji je od 23. do 27. prosinca 1957. obišao više jugoslavenskih gradova. Al-Badr je 1955. ugušio pobunu protiv svojeg oca Ahmeda bin Jahje, “imama čelične ruke” koji je na vlast bio došao davne 1948. nakon što je likvidirao protivnike i njihovim glavama ukrasio dvoranu za svečanost ustoličenja. Al-Badr se na sličan način obračunao s očevim neprijateljima i svima pokazao njihove glave, ovoga puta u novoj prijestolnici, gradu Taizu.
Tito i princ slično su analizirali međunarodne prilike, dogovorili sporazume o tehničkoj, znanstvenoj i gospodarskoj suradnji. Iste godine princ je posjetio i Moskvu i Peking. Pratila ga je reformistička reputacija, putovanja izvan Arapskog poluotoka otvorila su mu poglede, modernizirao se sâm, pa je želio modernizirati i državu. Predlagao je da zemlja bez institucija, bez administracije, bez pravog školstva, uspostavi skupštinu, amnestira političke zatvorenike i ugleda se na Egipat, koji im je trebao pomoći u osvajanju Juga.
U Nesvrstanima od prvoga dana
No al-Badr nije imao snage za promjene. Sklopio je sporazum s Egiptom i Saudijskom Arabijom, koji su trebali biti jamci njegova režima. Sjeverni Jemen je 1958. čak ušao u federaciju s Ujedinjenom Arapskom Republikom, koju su činili Sirija i Egipat, te se snažno oslonio na Gamala Abdela Nasera, ali je 1961. izišao iz saveza.
Princ Hasan ibn Jahja, brat kralja Ahmeda i ambasador u UN-u, posjetio je u ljeto 1961. Tita pred konferenciju Nesvrstanih, u čijem radu je Jemen sudjelovao od prvoga dana. Kao i drugi s kolonijalnim iskustvom, a posebno kao zemlja koja je smatrala da je dio njena teritorija i dalje kolonija, princ je želio govoriti o podijeljenom Berlinu, podijeljenoj Njemačkoj i imperijima.
“‘Jemenu predstoji borba protiv Britanaca’, rekao je, a svaki narod ima pravo ‘na potpunu integraciju svojeg teritorija'”, zapisao je Bogdan Crnobrnja, šef Titova kabineta, u bilješci s razgovora. Tito je, doduše, rekao da će on govoriti o miroljubivom rješenju za podijeljene zemlje. Princ Hasan bio je vojnik, premijer nakon 1948., sudionik Konferencije azijskih i afričkih zemalja u Bandungu. Govor na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih bio mu je radikalan. Osudio je naoružavanje, blokovske podjele.
Egipćani za republikance, Saudijci za rojaliste
“Današnji sukobi imaju dva uzroka: prvo, ekspanzionizam i imperijalističke principe u svim njegovim oblicima, i drugo, sjedinjavanje imperijalističkih ekonomskih i drugih interesa u cilju nametanja dominacije”. Istaknuo je važnost UN-a, ali i potrebu da Kina bude primljena u svjetsku organizaciju. Nakon konferencije je posjetio Zagreb i Bled, prije toga Institut za nukelarna istraživanja u Vinči. Niti godinu dana kasnije, dinastija koja je Jemenom vladala stotinjak godina i vlast imama, koja je postojala dvanaest stoljeća, nestat će u državnom udaru.
Princ al-Badr naslijedio je oca, koji je navodno umro u snu 19. rujna 1962. Samo sedam dana trajala je vlast novog kralja. Urotnici su dogovorili da al-Badra treba ubiti, a princa Hasana spriječiti da se iz Amerike vrati u zemlju. Kolovođe su bili najbliži kraljevi suradnici, šef oružanih snaga, šef tajne službe, a atentator jedan od tjelohranitelja. Al-Badr je imao sreću što je automatska puška, iz koje je trebao biti ubijen, zatajila.
Kralj je pobjegao i vodio borbu za povratak na prijestolje, ali Kraljevstvo Jemen prestalo je postojati baš kao i njegova vlast. Proglašena je Arapska Republika Jemen, a monarhiste su likvidirali posvuda. Egipat je uskoro poslao pomoć i vojne snage da se republika održi; doskora ih je bilo 60 tisuća. Predsjednik Republike brigadir Abdulah al-Salal opstao je u Sani uz pomoć Egipta unatoč međunarodnoj intervenciji u građanski rat. Egipat je podržavao republikance, Saudijska Arabija rojaliste.
Škorpioni i košare pune glava
Novoj republici financijski je najviše pomagala Kina; izgradili su tvornicu tekstila i uredili je portretima i citatima Mao Zedonga. Ulagali su i Sovjeti, Mađarska, Čehoslovačka, a Jugoslavija je uložila “dva milijuna dolara kredita … podigla električnu centralu u Sani. Drugi je trebao biti iskorišten za izgradnju tvornica obuće i kože te navodnjavanje zemljišta”, pisao je Salih Zvizdić za Vjesnik u srijedu 1967. Premijer Arapske Republike Jemen Hasan al-Amri došao je nakon revolucije u Jugoslaviju i potvrdio privrženost politici nesvrstavanja.
Jugoslavenski su eksperti u Jemenu bili i ranije. Kraljev pilot bio je Miroslav Ranisavljević, oficir JNA, djed moje kolegice Radine Vučetić s Filozofskog fakulteta u Beogradu. On je već 1959. godine, najčešće iz Taiza i Sane, u Etiopiju prevozio žene iz kraljeva harema; plaćali su ga srebrnjacima. Kad ga je obitelj došla posjetiti u Taiz, djeci je sve izgledalo strašno. Vila u kojoj su stanovali bila je okružena zmijama, škorpionima i sličnim životinjama. Sluga je bio dječak, možda 11 godina star, koji je, kao i većina drugih, sve vrijeme nosio pušku. I oni su svjedočili, pa i fotografirali, pogubljenja i glave koje su skupljane u košare.
Na jugu poluotoka Britanci su pod pritiskom terorističkih napada—a samo ih je 1966. bilo 480—najavili odlazak iz Adena već 1967., godinu ranije nego što je bilo planirano. Osim najvažnijeg od svih gradova Jemena, trebali su napustiti i 16 manjih šeikata, emirata i sultanata koje su 1959. bili okupili u Južnoarapsku Federaciju, za čije je sjedište u Adenu izgrađen poseban kvart nazvan al-Itihad (Federacija). Kad je postalo jasno da Britanci odlaze, razbuktale su se borbe između dvije jemenske lijeve grupe: Fronta za oslobođenje Južnog Jemena (FLOSY) i Narodnooslobodilačkog fronta (NLF).
Marksističko-lenjinistička arapska država
Republikanske vlasti Sjevernog Jemena, a posredno i Egipćani, podržavali su FLOSY, koji se borio i protiv feudalnih gospodara malih južnih država, optužujući ih za lojalnost Britaniji. Narodno-oslobodilački front bio je marksistički, ali je imao pomoć Saudijske Arabije. Dugo se nije znalo tko ga vodi, dok se nije nametnuo Kahtan aš-Šabi. Čuveni Spectator u Vjesniku u srijedu, Ive Mihovilović, i sam je primjećivao da monarha u Rijadu nije smetala socijalistička ideologija NFL-a. Na kraju su Saudijci došli na svoje jer je NFL preuzeo vlast u Adenu i Južnom Jemenu, koji je 30. studenog 1967. postao Narodna Demokratska Republika Jemen.
Svi koji su dotad vladali uz Britance ili iza kojih su se skrivali Britanci, nestali su. Britanci su evakuirali devet tisuća ljudi. Vlast Federacije samo se istopila, pa je Južni Jemen postao jedina marksističko-lenjinistička arapska država. Britanska zračna baza Khormaksar kod Adena, strateški važni otok Sokotra, kao i pomorska baza u Mukali na istoku postali su sovjetski. Bio je to veliki uspjeh za Moskvu, koja je u samo nekoliko godina, do sredine sedamdesetih, stekla nadzor nad ulazom u Crveno more s obje strane—imala je Somaliju, a onda dobila i Etiopiju.
Istodobno, Sjeverni Jemen je prolazio kroz još jedan vojni udar. U avionu sovjetske proizvodnje, do kojeg se dovezao sovjetskom limuzinom Čajkom, predsjednik al-Salal poletio je 28. listopada 1967. prema Egiptu, na putu za Moskvu. Tražio je pomoć, no prekinula ga je vijest o udaru u Sani. Republika je opstala, sad s predsjednikom Abdulom Rahmanom al-Irjanijem, no ojačala je vlast lokalnih vladara, šeika. Egipatski vojnici, kojih je bilo toliko puno u Jemenu, nisu se miješali u udar. U novoj vlasti republike sudjelovali su i rojalisti, što je bila specifičnost ove države.
Srpasti noževi i žvakanje amfetamina
Salih Zvizdić izvještavao je nakon prevrata za VUS iz Sane. Pisao je o dva Jemena, Sjevernom i Južnom, ali i dva Jemena, jednom republikanskom, modernijem i drugom tradicionalnijem u samoj Sani i tinjajućem sukobu koji ne prestaje. Jemenci nose oružje, mnogi od njih noževe džambije, koji izgledaju poput srpa, ali i redenike i puške. Jemenci stalno piju čaj i žvaču snopiće khata, biljke čiji sastojak katinon djeluje poput amfetamina. Nove vlasti, pisao je dalje Zvizdić, misle se i dalje boriti protiv “reakcije oportunizma i imperijalizma”, za suradnju su sa svim arapskim državama.
Nakon Šestodnevnog rata, u kojem je Izrael dramatično porazio Egipat i njegove arapske saveznike, dijelom i zato što je trećina egipatske vojske bila u Jemenu, presložili su se odnosi na Bliskom Istoku. Egipat je u Kartumu dogovorio sa Saudijcima da se građanski rat u Jemenu zaustavi. Kairu je trebao novac, a po sporazumu iz Kartuma dobivat će ga od Kuvajta, Libije i Saudijske Arabije. Deseci tisuća Egipćana povukli su se zauzvrat iz Sjevernog Jemena.
“Arapi su s ovim što se dogodilo u Jemenu dobili puno, jer će se sad i saudijski kralj Fajzal više založiti na Zapadu za stvar Arapa, posebno Egipta. Naš je logični neprijatelj Izrael i zato treba da budemo jedinstveni”, rekao je al-Irjani.
‘Kad ćete se vi tamo prestati ubijati?’
U Južnom Jemenu se na čelu Narodnooslobodilačkog fronta do 1978. nametnuo Abdul Fatah Ismail. Dvije frakcije Jemenske socijalističke partije sukobljavale su se neprestano, na najkrvaviji način. Fatah Ismail vladao je čvrsto, ali uz pomoć nekoliko tisuća Sovjeta, dvije tisuće istočnonjemačkih savjetnika i pet tisuća Kubanaca. Potonji su mu i pomogli da sruši Salima Rubaija Alija, predsjednika koji je prema Rusima bio razmjerno neovisan. Kubanci su, ionako već prisutni na Rogu Afrike, iz Južnog Jemena penetrirali u Sjeverni Jemen i Oman, gdje je sultanat opstao samo uz pomoć Britanaca i Iranaca.
Do početka 1980-ih Južni Jemen pretvoren je po svemu u koloniju Sovjetskog Saveza. Izgradnja socijalističkog režima u najsiromašnijoj arapskoj državi Moskvi nije izgledala osobito primamljiva, no mogla je, rekao je Anatolij Černajev, biti izazov Zapadu, “pokazati pod samim nosom imperijalista uspješnu socijalističku revoluciju”. Sovjetski savjetnici žalili su se na prljavštinu, neorganiziranost, kaos… Sovjetski je utjecaj postajao sve slabiji kako su Iračani i neki drugi Arapi sve manje ovisili o Moskvi, a sve lakše petrodolarima kupovali zapadnu ili jugoslavensku tehnologiju.
Sukob koji je neprestano tinjao eksplodirao je 1986. u Južnom Jemenu u građanski rat. U mjesec dana ubijeno je deset tisuća ljudi, uglavnom sovjetskim oružjem dopremljenim u prethodnih dvadeset godina. Sovjeti su bili zgroženi. “Zašto smo mi uopće tamo?”, pitao se razočarani Mihail Gorbačov. Istočnonjemački lider Erich Honecker govorio je da sve pokazuje “kamo vodi ljevičarska djetinjastost”. Fidel Castro je Jemence na sastanku u Havani upitao: “Kada ćete se vi tamo prestati ubijati?”
Pomeo ga vjetar Arapskog proljeća
Novo vodstvo u Moskvi htjelo je “raščistiti tu gungulu” ali se pokazalo da Jemenci, baš kao ni drugi klijenti, nisu spremni na reforme, perestrojku kakvu je vodio SSSR. Gorbačov je prestao podupirati države “socijalističke orijentacije”, obustavio pomoć i zauzeo se za ujedinjenje dva Jemena. Jemenska socijalistička partija se raspala.
Dva Jemena ujedinila su se 1990. godine, u doba kad je cijeli svijet postao optimističan. Ali Abdulah Saleh postao je predsjednik Arapske Republike Jemen, ali je u Sani bio na vlasti još od 1978. Uspio je izdržati i građanski rat 1994., nezadovoljstvo Juga koji je tvrdio da je zanemaren, sve više islamističkih terorista, napad na USS Cole 2000. kad je ubijeno 17 američkih mornara. Preživio je i dolazak brodovima sto tisuća Somalijaca, izbjeglica izbezumljenih kaosom u zemlji koja na Rogu Afrike ne postoji već desetljećima.
Pogoršao se i sukob zajidskih šijita sa sunitima, no jemenskog predsjednika pomeo je tek vjetar Arapskog proljeća. Nakon 33 godine, maknut je 2011. u nejasnim okolnostima. Ubili su ga Hutiji 2017. u akciji koja je bila sramotna za njegove tadašnje saudijske pokrovitelje. Sana je postala glavno uporište Hutija otkad su je osvojili 2014. godine; uzeli su i Hudaidu, glavnu crvenomorsku luku za sjeverni dio Jemena. U ožujku 2015. stigli su do predgrađa Adena, no u grad nisu mogli ući.
Predsjednik u zlatnom kavezu
Saleha je naslijedio potpredsjednik Abdul Rabo Mansur Hadi; na izborima je dobio 100 posto glasova. Iz Adena je pred ofenzivom Hutija pobjegao brodom i skrasio se u Rijadu, kao de facto pritvorenik Saudijaca, kod kojih je u zlatnom kavezu sve do travnja 2022. U velikoj vojnoj operaciji Odlučna oluja Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati nisu postigli ništa. Dvije najbogatije države arapskog svijeta izgubile su rat protiv Hutija, uglavnom seljaka i stočara.
U međuvremenu su se šijitski pobunjenici organizirali, naučili modernom ratovanju, dobili oružje od Irana i počeli se pretvarati u jednog od pouzdanih saveznika Teherana na Bliskom istoku. Naučili su se koristiti dronove i slati ih na Saudijsku Arabiju, pa i UAE. Saudijski je teritorij napadnut preko tisuću puta raketama i 350 puta dronovima. Isprva nisu bili osobito precizni, a onda su postali gotovo savršeno točni. Iz Jemena su se najprije povukli Emirati, a onda i Saudijci.
Nakon Hadija, na vlast je došlo Vijeće za predsjedničko vodstvo (Presidential Leadership Council), kolektivno tijelo čiji članovi uglavnom žive u Ritz-Carltonu u Rijadu, gdje krunski princ Muhamed bin Salman drži problematične rođake i političke “saveznike”. Nakon primirja, Hutiji su učvrstili vlast u trećini zemlje, na teritoriju onoga što je bio Sjeverni Jemen. Čak 70 posto stanovništva Jemena ovisi o stranoj pomoći u hrani, ali to ne znači je vlast Hutija ugrožena.
Cijeli Jemen dobiva koliko i Ronaldo
Za preostali dio Jemena bore se različite skupine i njihovi vanjski pokrovitelji. Ujedinjeni Arapski Emirati podržavaju tijelo koje se naziva Južno tranzicijsko vijeće, a koje vodi Ajdar al-Zubaidi. Kad govore i nastupaju, oni najviše misle na ono što je nekad bila Narodna Demokratska Republika Jemen. UAE zanimaju prilike uz obalu Južnog Jemena, ne nužno i sjever zemlje. Saudijcima to smeta, pa podrivaju ambicije političara s juga i bivših saveznika iz Emirata.
Cilj Rijada, koji nema izlaz na jug poluotoka, osigurati je prolaz za trgovinu do jemenskih luka. No, to nije u interesu drugim arapskim državama. Oman podupire jednu skupinu u Mahri, jemenskoj pokrajni s kojom graniči. Katarci, onako maleni, bogati i agresivni, podupiru sve koji su bliski Islahu, što je jemenska inačica Muslimanskog bratstva. Hutiji su najviše vezani za Iran, ali su i najsamostalniji od svih spomenutih klijenata jer nisu slijepo odani Teheranu. Tako je Jemen pretvoren u Bliski istok u malom.
Odnosi Saudijske Arabije i Irana u međuvremenu su nešto popravljeni, pa su se popravili i odnosi Hutija i Saudijaca. Doduše, Abdul Malik al-Huti, vođa Hutija koji se vidi kao imam i sanja o osvajanju Meke i Medine—za koje tvrdi da su povijesna jemenska mjesta—nije čovjek kompromisa. Hutiji su se nakon povlačenja Saudijaca ponašali kao pobjednici, tražili su ratnu odštetu. Saudijska Arabija, koji je u Jemenu spiskala desetke milijardi dolara, sad dramatično smanjuje financijsku pomoć saveznicima u Jemenu. “Plaćaju Cristiana Ronalda koliko plaćaju i za 33 milijuna Jemenaca”, komentiraju saudijsku politiku neki stručnjaci za Arapski poluotok.
Nesretna Arabia Felix
Neke se stvari u Jemenu nikad ne mijenjaju: zemlja je siromašna, razjedinjena, šijiti i suniti žive na istom prostoru i sukobljavaju se, sjever i jug u napetosti, plemenska struktura jača je od države i institucija, koje nikad pravo nisu ni postojale. Fragmentiranost nije novost na Bliskom istoku: takvi su i Libanon, Libija, Irak, Palestina i Sirija. Jemenci su specifični po tome što su spremni međusobno komunicirati, bili sa Sjevera ili Juga, čak i kad se između razgovora krvavo sukobljavaju.
Nakon napada Hutija na brodove u Crvenom moru, u sukob je ušao i Zapad. Sjedinjene Države su 2021. maknuli Hutije s liste terorističkih organizacija, no to više ne vrijedi. Saudijci, koji su dojučer ratovali s njima, sad mole Amerikance da se suzdrže u vojnom odgovoru. Hutiji svojim napadima u znak podrške Palestincima u Gazi ne obavljaju samo arapsku i međunarodnu dužnost; oni znaju da će ih takvi potezi učiniti popularnim među velikim dijelom muslimana.
Nakon desetljeća ratovanja i bez obzira na sadašnju eskalaciju, jedno se čini sigurnim: nitko izvana neće ući na teritorij Jemena i poželjeti urediti tamošnje prilike. Jemen neće postati bogatiji ni sigurniji. Napadi u Crvenom moru najviše štete Egiptu, koji gubi novac zbog smanjene plovidbe Suezom. Nakon njih, Europa je druga koja će osjetiti poremećaj normalne trgovine i koja već plaća sve više cijene osiguranja, što će povećati cijene svega što prolazi ili je prolazilo kroz Suez. Nekad su Rimljani taj dio svijeta zvali Arabia Felix. Sreće tamo nema već stoljećima.