Ima novu premijeru u Komediji, a izlazi joj i novi singl. Vanda Winter za Telegram: 'Moj glas je moj glavni alat'

WINTER: Tekst nastao iz pera našeg dragog kolege Vida Baloga pitka je komedija koja tematizira život u podravskom naselju tik uz granicu s Mađarskom. Moram priznati da mi je istinsko osvježenje to što nakon odmjeravanja snaga s narječjem Imotske krajine u naslovima Mate Matišića, pa “borbe” sa splitskim dijalektom u “Velome Mistu”, konačno glumim na svojem materinjem, kajkavskom. Jest da moj idiom ustvari spada u Turopolje, ali što se mene tiče, dovoljno je blizu!

Volim Vidovu misao koja sugerira da je rješenje svega i svih problema suvremenog urbanog čovjeka u jednostavnom i skladnom životu unutar dobro povezane male zajednice, da je margina ustvari ta koja pokreće svijet, baš kao što će i odbjegla krava naći put do štale, sve dok se poštuju uzajamna tradicija i susjedova granica. Što se Lončara tiče – i vrapci na grani već znaju koliki je autoritet u svemu čega se dohvati! Probe su zabavne, puno se smijemo i veselimo se premijeri!

TELEGRAM: Igrate lik pipničarke Ilone. Po čemu se ta uloga razlikuje od svih prijašnjih koji stoje u vašem portfelju?

WINTER: Po tome što se radi o karakteru koji bi većina vjerojatno teško pripisala mojem habitusu. Zato će maska morati napraviti svoje.

TELEGRAM: Znamo da istodobno s glumom imate uspješnu samostalnu glazbenu karijeru, kontinuirano izbacuje nove singlove i spotove. Već se dugo očekuje izlazak vašeg novog albuma. U kojoj ste fazi?

WINTER: Za koji dan objavljujem četvrti najavni single. Pjesme su skupljene, sve je u završnoj fazi, ono što mi još nedostaje su vrijeme i fokus na jedan zadatak, umjesto na njih nekoliko. Kad sam krenula u ovaj projekt, nisam mislila da će mi biti ovoliko teško uskladiti termine rada na glazbenom materijalu s terminima u kazalištu i izvan njega, ali i to je iskustvo. Uzbuđena sam!

TELEGRAM: Kada smo već na temi glazbe, mnogi se žale da Zagrebu nedostaje snažnija kabaretska/mjuzikl scena koju na životu – u najvećoj mjeri – drži upravo Komedija. Slažete li se? Postoji li problem?

WINTER: Mislim da mi još uvijek živimo u vremenu jedne vrlo snažne generacije, koja trenutno i dalje nosi mjuzikl scenu u Hrvatskoj. I, bez lažne skromnosti, reći ću kako će problem nastati poslije nas. Ono što nama treba su, naravno, bolji uvjeti za rad i uvijek izazovni naslovi. Ono što Hrvatskoj treba je – sustavno obrazovanje u okviru žanra.

TELEGRAM: Razmišljate li ikad o sebi kao o glasu? Bavite se sinkronizacijom animiranih filmova – kako vaš sin reagira kada čuje vaš glas u kinu?

WINTER: Moj glas je moj glavni alat kako god okrenete, jer i glumci i pjevači silno ovise o njemu. Sin je navikao čuti me u crtićima i filmovima, ali čini mi se da još uvijek vjeruje da je to normalna pojava za sve mame. Nije opterećen time, i to mi je super!

TELEGRAM: Zanimljivo je da ste se, unutar radijskih dramskih formata, za razliku od teatra, okušali u ulogama tragičnih ženskih likova. Privlače li vas i klasični dramski komadi? Biste li voljeli odigrati, primjerice, Krležinu Lauru?

WINTER: Lauru sam, dapače, spremila za svoj prijemni ispit. Položila sam ga s Kolarovom Barom. Ali ja volim igrati u glazbenim predstavama; mislim da su mjuzikli zahtjevnija disciplina od dramskih predstava, jer traže i potiču svestranost, razvoj višestrukih talenata. A i generalno obožavam glazbu u teatru. Međutim, jako volim i dramu, ne samo komedije. I nisam ni najmanje spremna “segregirati” se isključivo u jednu vrstu repertoara. Širina je važna i zdrava, i u tom smislu cijenim svaku priliku koja mi se pruži.

TELEGRAM: Vanda Winter zvuči kao ime koje određuje, kao da ste rođeni da biste bili scenska umjetnica. Kako ste dobili ime?

WINTER: Dali su mi ga roditelji. Vanda je slavensko ime i znači upravo to – Vandalka, iliti Slavenka. Navodno je dosta često u Poljskoj. Saksonsko prezime sam dobila po ocu i ono evidentno nije izvorno hrvatsko, ali ga uz pretežito Nijemce, Austrijance, Nizozemce, Engleze i Amerikance, generacijama jednako nose i neki Hrvati, i u tom se smislu ne razlikuje od, recimo, prezimena Šulc ili Varga.

Ne vjerujem da me je baš predodredilo u pogledu odabira scenskog zanimanja, niti da su mi ga nadjenuli s nekim predumišljajem tog tipa. Volim svoje ime i ponosno ga nosim. Mislim da me dobro služi i neovisno o asocijacijama koje očito pobuđuje, a koje, da se razumijemo, dolaze isključivo “iz očiju promatrača”. Trudim se svoje ime iz dana u dan neprestano oplemenjivati, prvenstveno svojim vlastitim djelovanjem u životu. To je, naime, jedini “omen” u koji vjerujem.

TELEGRAM: Nedostaje li vam televizija? Moja se generacija rado sjeća vaše Stele, serije u kojoj ste igrali jednu od naslovnih uloga. U jednom ste, pak, medijskom istupu otkrili da više volite uloge negativki…

WINTER: Volim antijunakinje. Kad nečiji cinizam i grubost imaju uporište u potiskivanju ranjivosti, i kad se karakteri i priče razotkrivaju u slojevima. Televizija mi fali utoliko što je iza mene deset godina vrlo intenzivnog rada u kazalištu, pa bi promjena dobro došla, ali znate kako kažu – pazi što si želiš! Kazalište je za mene uvijek prioritet, a uloga po mojoj mjeri sigurno me neće zaobići!

TELEGRAM: Jedan od najvećih ovdašnjih televizijskih spektakala zasigurno je Eurosong. Držite li ga još uvijek kičastom manifestacijom? Jeste li stigli poslušati ovogodišnje kandidate za hrvatsku pjesmu Eurovizije?

WINTER: Eurosong jest kič i nema apsolutno ništa loše u tome. Ja ga u ta tri dana dok traje pobožno pratim i uživam u njemu! Ono što sam tom svojom izjavom željela istaknuti je da glazbeni show ne može funkcionirati po egzaktnim mjerilima, kao što ni Eurosong, bez obzira na internacionalni natjecateljski aspekt nije Europsko prvenstvo u nogometu. Doru u toj mjeri još ne pratim.

TELEGRAM: Vjerujem da biti javna osoba može nekad biti i prilično opterećenje. Kako se osjećate kad vidite naslov kao što je “Vanda Winter nakon dugo vremena viđena u javnosti”?

WINTER: Kako bih se osjećala?! Gospodski! (smijeh) Predstavu “Ljepotica i zvijer” u godinu dana vidjelo je pedeset tisuća ljudi. Zašto bih morala biti sveprisutna? U principu mi je rijetko koje izlaganje medijima ugodno i, kad se stavim na raspolaganje, uvijek je to kompromis. Privatnost je danas generalno podcijenjena. I društvene mreže mi je, primjećujem što sam starija, isto sve teže shvaćati ozbiljno.

Ili možda baš neozbiljno, ako hoćete, jer mislim da nismo do kraja svjesni koliko izlažemo i sebe i svoju okolinu, čak i onda kada smo uvjereni da kontroliramo cijeli narativ. Famozni “visibility” je izlog koji vodi do prodaje i mi koji se bavimo javnim poslovima njime moramo manipulirati. No, nemojmo se zavaravati, zapodijevanje dijaloga s javnošću uvijek ima i svoju cijenu.

TELEGRAM: Ovih ste dana puni obljetnica. U ovoj godini punite 40. rođendan, lani ste obilježili 20 godina od prve predstave u Komediji, a ove godine je i 15 godina otkako ste članica Komedijinog ansambla. Jeste li zadovoljni?

WINTER: Da, neke su se brojke zarolale… Kad sam imala 29, jedva sam čekala napuniti 30, jer sam imala osjećaj da mi ta brojka daje više zrelosti, uvjerljivosti i samopouzdanja. Sada me užasno zanima hoću li i broj 40 doživjeti na sličan način? Od mojih prvih kazališnih koraka prošlo je očito dosta vremena… Iako se i dalje u bezbroj situacija osjećam kao debitantica, činjenica je da to nisam, i da svim tim godinama i iskustvu trebam reći – hvala!

Nisam sigurna da bih išta mijenjala. Da sam postupala drugačije, možda bi neke stvari danas izgledale drugačije, ali ja poštujem sebe. I uostalom, tko kaže da bi drugačije bilo i bolje? Kad pogledam unatrag osjećam ljubav i sreću. Osjećam se kao sretnica! I to je jedino bitno!

TELEGRAM: Te 2003. godine “Kosu”, u kojoj ste igrali, režirao je Vlado Štefančić, legenda vašeg matičnog teatra. Kakvim ga se sjećate? Negdje sam pročitao da je Dinko Appelt dijelom “kriv” za vašu akademsku karijeru?

WINTER: Vlado Štefančić je takoreći do kraja bio izuzetno energičan i vitalan. Izgledao je odlično i ponašao se kao da će živjeti ne sto, nego dvjesto godina! I na neki je način bio u pravu, jer njegovo je naslijeđe još uvijek vrlo živ, i kao takvo neodvojiv dio Komedije. Dao mi je priliku, ja sam je zahvalno iskoristila i na temelju nje donijela jednu izuzetno dobru odluku u životu. Dinko Appelt u to je vrijeme dirigirao orkestrom “Kose” i bio je dovoljno savjestan da mi u pravcu te odluke malo otvori oči.

TELEGRAM: Najdraža pjesma Vande Winter? Što vam se trenutno vrti na streaming platformama?

WINTER: Pokemon theme song (smijeh). I moja glazba na kojoj radim.

TELEGRAM: Kojim knjiškim naslovima se grijete u ove zimske dane?

WINTER: Završila sam dva naslova Elene Ferrante i upravo sam u potrazi za novim štivom!

TELEGRAM: Jeste li ikada poželjeli netragom nestati na nekoliko tjedana i ako da – gdje?

WINTER: Nekoliko bi tjedana bilo puno. Nemam pojma. Možda na Broadway ili West End, da gledam predstave do iznemoglosti.

TELEGRAM: Kada kažete da je najteže navigirati kroz društvene odnose – na što točno mislite? Kako gledate na ljudsku taštinu?

WINTER: Svi je imamo i hvala bogu na tome! Da nemamo ego, ujutro se valjda ne bismo mogli natjerati na ustajanje. Sva zanimanja koja podrazumijevaju izlazak na scenu, zapravo su vrlo osobna, jer si ti sam sebi na neki način svoje vlastito sredstvo za rad, a ljudi se različito nose s tom činjenicom. Osim toga, umjetnost je, već sam to spomenula, neegzaktna. Ne može je se izmjeriti, što znači da je i sve kriterije koji je se tiču jako teško kontrolirati.

TELEGRAM: Pored albuma i novih predstava, imate li još nešto na profesionalnom planu što vas uskoro očekuje?

WINTER: Uh, mislite da stignem “ubaciti” još nešto? (smijeh) Ne, igrat ću “stare” predstave u Komediji, Histrionima i kazalištu Planet Art. Nakon premijere “Kravice”, kako je od milja zovemo, promovirat ću novi single i bavit ću se intenzivno s albumom.

TELEGRAM: Imate li neostvarenih snova? Ima li onih od kojih ste možda i odustali?

WINTER: Bila sam odustala od albuma, nekoliko puta, ali sudbina me izgleda uporno vraća na taj kolosijek. Uvijek treba sanjati!