Intervju s beogradskim glumcem Bojanom Dimitrijevićem: 'Teatar je jedna od preostalih stvari koje se dešavaju uživo u digitalno vrijeme'

Bojanove emotivne igrive oči nikada ne miruju i u stanju su, gotovo stideći se, vidjeti ono što nama nestrpljivima često nepovratno promakne. Ukrao sam ga, na tren, iz njegove odisejske brijunske oaze, pitao svašta za Telegram i uživao.

Teatar apsurda kao borba protiv fašizma

TELEGRAM: Već treću sezonu na Brijunima igrate glavnu ulogu u Ionescovom “Nosorogu”. U međuvremenu, virus fašizma o čijem rađanju govori Ionesco, opet se širi svijetom. Da li je apsurd idealno oružje da se suprotstavimo tom zlu?

DIMITRIJEVIĆ: Moguće da jeste. Pošto je pojava fašizma u današnje vrijeme apsurdna sama po sebi, onda teatar apsurda na vrlo dobar i aktualan način opisuje sve to. Mislim da za borbu protiv fašizma moramo primjenjivati sva sredstva koja mogu da se koriste a koja će nas sačuvati da ostanemo ljudi. Nadam se da će kazalište postati još samosvjesnije i da će projekti u koje ubrajam i “Nosoroga”, biti brojniji u nekom budućem vremenu.

TELEGRAM: Osim “Nosoroga”, ovoga ljeta pridružit ćete se i ansamblu kultne Ulyssesove predstave “Kralj Lear”, uskačete u ulogu Lude. To mora da je stresno?

DIMITRIJEVIĆ: Jeste. Ja zapravo ne volim uskakanja. Volim proći proces od početka do kraja i to je ono u čemu najviše uživam, taj dio posla mi je najprijatniji. Kad se predstava uradi onda je to već gotov proizvod te ju predajemo publici. I to je više stvar publike i njihove percepcije onoga što smo mi uradili. Do sada sam samo dva puta uskakao u predstave, i to samo za jedno izvođenje da se ne bi otkazivale. Ovo je prvi puta da uskačem u jednu tako veliku ulogu koja će mi ostati i za nadalje. Da, stresno je svakako.

TELEGRAM: Kakav se odnos s partnerima rađa u takvim situacijama? Da li kao došljak u biću predstave pokrećete i neke nove procese?

DIMITRIJEVIĆ: Mislim da je za tako nešto možda malo prerano da govorim o tome. Ja ću svakako svojim senzibilitetom i glumačkim bićem donijeti sebe u tu ulogu. Ono što kao prvo pokušavam jeste da popunim te velike cipele koje treba da obujem i nosim. Da ispoštujem ono što je već postavljeno, da ne ugrozim kolege sobom i svojim nastupom. Vjerujte, za sada se trudim samo da popunim ono što su prije mene osvojili glumci koji su igrali Ludu, a to je toliko puno, tu ima tako mnogo slojeva, da još uvijek pokušavam doći nadomak onoga gdje su oni već bili svojim igranjima.

TELEGRAM: Da, to su prije vas bili Radko Polič i Mladen Vasary, nažalost obojice nema više među nama.

DIMITRIJEVIĆ: Tako je. To su takva dva glumca da je na meni ogromna odgovornost ali i veliko zadovoljstvo što sam pozvan da igram nakon njih. Radka nisam gledao u ulozi Lude, a Mladena jesam dvaput, I šta da vam kažem, bio je fenomenalan!

‘Teatar je jedna od preostalih stvari uživo’

TELEGRAM: S Vasaryjem ste imali i neposredno partnerstvo u “Nosorogu”. Vjerujem da su bolna čuvstva još veća.

DIMITRIJEVIĆ: Jeste. I još ranije smo radili zajedno, u predstavi “Shakespeare u Kremlju”, dakle sarađivali smo evo deset godina, u oba ta projekta koja samo radili u Ulyssesu ovdje na Brijunima, Mladen je bio dio toga. Tako da je od prvog dana moj proces u Ulyssesu bio ne samo obojen Mladenom nego sam ja veoma zadivljen njime kao glumcem… S vremenom smo se i jako zbližili i zavoljeli. Mnogo sam ga volio i kao čovjeka. Mislim da smo postali baš jako dobri prijatelji. Ne znam kako da vam kažem, jako su mi pomiješana osjećanja. Neki dan sam probao njegov kostim i oči su mi se napunile suzama, ne od neke patetične žalosti nego od ushićenja velike emocije što ulazim u kostim glumca kojem sam se divio. I ne znam da li ću uspjeti da ostvarim makar dio toga što je on mogao i htio. Ja ću se truditi, stvarno dajem sve od sebe ali to naslijeđe koje je on ostavio iza sebe ovom ulogom je ogromno.

TELEGRAM: Sve ovo što mi sad opisujete, to i jeste istinska pozadinska ljepota glumačkog poslanja.

DIMITRIJEVIĆ: Jeste. Teatar je živa stvar. Jedna od preostalih stvari koje se dešavaju uživo i koje u ovo digitalno vrijeme poziva ljude da se izmjeste iz svog komfora, da dođu negdje i posvete se nekim tuđim životima i da kroz umjetnost pronađu sebe u svim tim djelima. Shakespeare je sigurno nešto što mijenja gledaoca kao i nas koji ga radimo. Propustiti sve te replike kroz sebe, da ih doživiš i proživiš, sve su to duboki procesi koji te ne ostavljaju istim nakon završetka rada.

TELEGRAM: Luda je na neki način Learova replika, njegov sabrat u ludilu. Kojim smjerom ste krenuli u gradnji ove uloge

DIMITRIJEVIĆ: Zapravo je Luda najracionalnije lice u Learovom okruženju. On je dio Leara, najbliži Learov čovjek. On je jedini koji će mu reći istinu u lice. Mislim da je to jedan duboko prijateljski i ljubavni odnos između njih dvojice. Ja za sada, kao što sam vam rekao, još uvijek ne mislim da vladam tim licem na onolikom nivou da mogu da donosim neki svoj lični pečat. Ova predstava se igra preko dvadeset sezona, odigrana je ne znam ni sam koliko puta… I zato se ja moram prvo uklopiti u to što već jeste. E, kada to završim i kada se osjetim bezbjednim u svemu tome, onda ću moći donijeti neke svoje intervencije, opservacije u odnosu na lik Lude i dati neki moj lični pečat.

Prvo dijeljenje scene sa Šerbedžijom

TELEGRAM: Izravna igra s Radetom Šerbedžijom dođe vam kao neki doktorat?

DIMITRIJEVIĆ: Potpuno ste u pravu. Ja ću prvi put dijeliti scenu sa Radetom. Mi smo se tokom svih ovih godina moga boravka i rada ovdje u Ulyssesu jako zbližili i zavoljeli, a eto sad ću imati i priliku da prvi put radim sa njim. To što se poznajemo i što mogu čuti puno stvari od njega kao prijatelj, o njegovom prebogatom ljudskom i umjetničkom životu jeste nešto što odavno nosim sa empatijom. I ja postajem bogatiji, slušajući i upijajući sve to od njega. Osim toga, Rade je i profesor glume. Tako da u samom radu i na probama, dobijam od njega mnogo i učim. Eto, u “Leara” ja uskačem ali sam imao priliku da naučim strašno mnogo. Rade toliko toga zna i toliko je genijalan glumac da sam rad sa njim mene usavršava. A to što ću napokon dijeliti scenu sa njim, šta da vam kažem! On je bio omiljeni glumac moga oca koji je bio glumac u leskovačkom pozorištu. I ja sam od malih nogu prvo to od njega slušao, da je Rade naš najveći glumac, a kasnije, kad sam i ja stasao da mogu donositi neke zaključke, shvatio sam da nije griješio. Mada tata nije dočekao da sazna da sam ja i upoznao Radeta, da sam se i zbližio s njim, meni lično, dakle, to ima posebnu emociju.

TELEGRAM: Shakespeare je izvrsno spoznao i opisao totalitarne karaktere. To je briljantno maniristički iskoristio majstor Ivo Štivičić u drami “Shakespeare u Kremlju”. I sami ste spomenuli tu predstavu. Bila je to vaša prva suradnja sa Ulyssesom, kakva iskustva nosite?

DIMITRIJEVIĆ: Taj projekt jedan je od meni vrlo važnih procesa. Ja sam već tada naslućivao, a danas sam siguran u to, da je Ulysses kao neka oaza umjetnosti, a sebe doživljavam kao beduina koji se jedva dovuče do te oaze ne bi li se napio sa izvora. A “Shakespeare u Kremlju”… Uh, već ta prilika da sam mogao upoznati Ivu Štivičića, da sam radio na tako genijalnom komadu, sa fenomenalnim glumcima i redateljicom Lenkom Udovički, to je bila naša prva suradnja, pa onda prisustvo Radeta na našim probama, njegovi savjeti… Mene je to promijenilo za cio život. Ja sebe doživljavam kao integralni dio Ulyssesa, to je neki moj intimni dio pozorišta, osjećam se ovdje kao kod kuće. I to kuće u koju jedva čekam da se vratim.

TELEGRAM: Inače, kad pričamo o Shakespeareu, ja sam bio u armiji u vašem rodnom Leskovcu… Tamo sam vidio najduži red vojnika pred pozorištem u životu. Davao se “San ljetne noći” a Titaniju je igrala jedna prekrasna, putena glumica i vojska, bogme, navalila…

DIMITRIJEVIĆ: Što se tiče ovog vašeg utiska i tog sjećanja na “San ljetne noći” u Leskovcu, moram reći da je tada leskovačko Narodno pozorište bilo jedino pozorište u Jugoslaviji koje je bilo besplatno. Dakle, karte su se uzimale na blagajni ali su bile besplatne. I ja se sjećam, povremeno sam gledao predstave kada je vojska bila tu, i sjećam se burnih reakcija vojske na neke glumice (smijeh).

TELEGRAM: Biće da ste se kao klinac zarazili virusom teatra?

DIMITRIJEVIĆ: Da, moje zaljubljivanje u teatar je upravo krenulo iz leskovačkog pozorišta. Moj otac je bio glumac u njemu. Moji roditelji su se rano rastali, ja sam bio nekih šest godina, i onda sam ja to doživio kao da je otac mene ostavio. Bio sam suviše mali da bih shvatio da je to bio ljubavni krah mojih roditelja. Tako da sam ja u tom stanju neke napuštenosti, kako sam ja to doživljavao, tražio svog oca. I odlazio sam u pozorište ne bih li bio s njim. Počeo sam da gledam probe, svaku predstavu, samo da bih bio što više s njim. Naučio sam pozorište od krova do podruma, do fundusa i onih dijelova gdje je rekvizita… Već sa dvanaest godina sam uspio da iskopiram ključ i da sam dolazim noću u pozorište kad me nitko ne gleda. Gledao sam predstave odozgo gdje su reflektori…

Pozorište se, dakle, toliko uvuklo u mene da ja i nisam više imao izbora. Ja možda prirodno i nisam bio predodređen za glumca u nekom općem doživljaju. Jako sam introvertan i zapravo stidljiv. Tako da sam to prevazišao jer sam htio da se svidim svom ocu, da se potvrdi ta naša relacija oca i sina. Desilo se to kada sam ja završio glumačku akademiju a on je odlazio u penziju. Tada je postojao običaj da glumac koji odlazi u penziju bira komad koji će raditi, bira podjelu i redatelja, jer to je njegova posljednja predstava u kojoj on ima slobodu da sve sebi učini. I onda je tata izabrao komad “Život u pozorištu” Davida Mameta u kome ima samo dva lica, stari i mladi glumac. U radu na toj predstavi koju je režirao pokojni David Putnik, sin Jovana Bate Putnika čuvenog redatelja, koji je bio profesor mome ocu kad je on bio mlad, i tako smo se tada stvarno pronašli i kao kolege i kao prijatelji i kao otac i sin. Pozorište je obavilo svoju misiju na kraju.

Sofoklova priča u balkanskoj kafani

TELEGRAM: Vaša najrecentnija uloga na pozornici je Tiresija u fenomenalnom “Edipu” matičnog Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Zanimljivo je hermafroditsko biće koje ste podarili Tiresiji. To je vaša ideja ili ste do nje došli kroz proces sa redateljem Vitom Tauferom?

DIMITRIJEVIĆ: Naravno, sve je na kraju došlo u dogovoru. Mi smo jako lutali. Ja ne znam da sam ikad za epizodnu ulogu imao toliku količinu proba. Dakle, postoje stvari koje su karakteristične za Tiresiju u trenutku kada se komad dešava. On je besmrtan a nitko od nas ne zna kako je biti besmrtan. On je slijep, mi ne znamo kako je biti slijep. On je bio muška prostitutka prije toga, ne znamo ni to, on je netko ko zna sve šta je bilo i šta će biti. Šta mi znamo o tome? To je lik koji mi naravno bojimo sobom, ali to lutanje naše zajedničko, Taufera i Milana Marića kao Edipa i mene, je bilo beskrajno. Mi smo probali ali bukvalno sve. Lutali, lutali, ne bi li na kraju došli jako blizu odakle smo i krenuli. Pokušavali smo da odemo još dalje u travestiju ali smo to ipak sveli na par elementa. Jer, dok sam se bavio njome, mnogi drugi slojevi su mi promicali. Tako da smo mi tek pred sam kraj, možda i na dan pretpremijere, došli do ovog finalnog proizvoda koji pretpostavljam da ste gledali u Zagrebu…

TELEGRAM: U Beogradu. Gledao sam predstavu u februaru, dakle, prošlo je neka četiri mjeseca od premijere, i fascinantno je bilo kako publika ekstatično na nogama ispraća predstavu.

DIMITRIJEVIĆ: Da, predstava je bila najveći hit protekle sezone. Mi smo toliko unaprijed rasprodani da ljudi ne mogu da dođu do karata. Ja nikad nisam doživio da me toliko ljudi zove da hoće kupiti karte a nema ih… Mislim da je to jedna od onih predstava koje će imati dugi život.

TELEGRAM: Iskreno, kako je ansambl dočekao Tauferov riskantni a održivi koncept lociranja Sofoklove priče u našu balkansku kafanu? Da li je bilo podozrivosti u početku?

DIMITRIJEVIĆ: Mogu govoriti u svoje ime, da, bilo je. Ja iskreno jesam bio skeptičan, ne toliko zbog te lokacije kafane… Jasno je da danas ljudi koji donose važne odluke koje se tiču svih nas, to rade u kafanama, izjedajući pladnjeve, pijući alkohol i praveći sebi korist. Onda je došla ta kafanska muzika i ja sam u prvom trenutku bio zapanjen. Ja vam nisam neki čovjek od kafana, nemam ništa protiv ali nisam ni od takve vrste muzike. Ali da, Taufer je imao taj koncept od starta. Bio sam u početku skeptičan ali sam ubrzo vidio da to savršeno funkcionira.

‘Ne znam što mi je dobro donijela uloga Pikca’

TELEGRAM: Kada se 2007. pojavila serija “Vratiće se rode” imali ste pristojno iskustvo na sceni, filmu i televiziji, ali tek vas je ikonička uloga Pikca izbacila u javnost. Kako si to danas objašnjavate?

DIMITRIJEVIĆ: Ja sam tada izbjegavao komercijalne televizijske projekte, jer sam sebe doživljavao kao underground, alternativnog umjetnika. I mislio sam da tako treba i da ostane. Bila mi je strana ta vrsta popularnosti. To je isprva trebao da bude samo jedan dan snimanja, imao sam samo jednu scenu. Pa se to dopalo redatelju Goranu Gajiću, producentima i kolegama, pa su dodali još jednu scenu, i još jednu, pa je sve poraslo i dobilo malo veći volumen. Ta neka televizijska publika nije ni znala da sam ja glumac. Mnogi su mislili da ja ni ne glumim, da sam ja on…

Ne znam šta mi je dobra ta uloga donela. Ja nikada nisam htio da budem poznat i slavan, a to mi je donelo da budem prepoznat na ulici. Od tada na dalje sam dobio gomile ponuda za potpuno slične uloge od čega sam morao da se obranim, jer to nije bio izazov na bilo koji način. Opet, moram reći da poslije te uloge ja dvije godine nisam imao ponude da snimam bilo šta drugo, dve godine me nitko ni za što nije zvao. Mislio sam eto barem ću sad imati mnogo više posla, ljudi su vidjeli da umijem odigrati nešto dobro i da će me više zvati. Tako da se kasnije moja televizijska karijera nastavila kao da se Pikac nije nikada ni dogodio.

TELEGRAM: Što ga, pobogu, ubiše tako rano?

DIMITRIJEVIĆ: Vjerujte da ne znam. On je bio jedan od najpopularnijih likova u toj seriji, za koju se već prilikom prvog emitiranja vidjelo da će postati kultna. Ne znam, da li je možda netko moralizirao u smislu da netko ko je “džanki” ne postane previše simpatičan ljudima. Ne znam stvarno… Ali u svakom slučaju su navukli gnjev publike, to sam vidio po reakcijama. Možda to za mene i nije bilo loše, jer bih ga kasnije možda razvodnio i pokvario. To se svako malo reprizira, pa nove generacije otkriju seriju, otkriju Pikca… Ali, kako da vam kažem, nemam ja puno blagodeti od toga.

TELEGRAM: U novembru ćete napuniti okruglih pedeset. Baca li vas to polako u rekapitulaciju pređenog puta?

DIMITRIJEVIĆ: To se vjerovatno dešava ljudima kada se suoče sa tim pedesetim rođendanom. Mislim da ću donijeti neke bitne odluke zbog sebe, da ću početi puno više sebe stavljati na prvo mjesto… Naravno, ne osjećam da je uzalud sve ovo što sam dosad dao. Ali, da, preispitujem se, rekapituliram, pogotovo dio života, i mislim da ću donijeti neke jako dobre odluke.

TELEGRAM: Što to znači? Nešto radikalno?

DIMITRIJEVIĆ: Ne, ne ništa radikalno (smijeh) ali imam do tog rođendana još par mjeseci. Ja sam vrlo otvorena osoba, sklona uticajima spoljnim i unutarnjim. Imam još par mjeseci, sačekajte da još malo proživim svoje četrdesete (smijeh)… U svakom slučaju rođendan je u novembru pa da podvučem crtu.

TELEGRAM: Okej, čekamo.