Annie Baker piše znatiželjnim duhom, uvijek je sklona istraživati ono začuđujuće u ljudima, ono rubno nelagodno u ljudskoj psihi, sinaptičke veze koje proizvode rečenice koje radije ne bismo izgovorili, a ipak se nekako otkotrljaju niz jezik. Investirali smo nešto u te likove, i smijali smo se često, i izašli smo malo bolji nego što smo ušli.
Drame američke spisateljice Annie Baker pratim sad već gotovo desetljeće, otkad se, 2016., u National Theatreu u Londonu pojavila njena drama “The Flick” u režiji Sama Golda. Odonda se razgalim svaki put kad vidim da je napisala novu dramu.
Annie Baker – dobitnicu Pulitzera, nagrada Susan Smith Blackburn, MacArthur i Obie – često uspoređuju s Pinterom, ponekad s Camusom, jer su joj drame spore, posredne, pomalo apstraktne, uživaju u trajanju, nemaju potrebu objašnjavati se i uvijek odaju dojam da se nalazimo u nekoj vrsti limba. No, od potonjih velikana, mene njezine drame uzbuđuju mnogo više.
Izvan svih kategorija
Dramskim piscima i kazališnim umjetnicima današnjice često postavljaju pitanja iz oblasti izumire li kazalište? Kako se kazalište danas može natjecati s hiperprodukcijom sadržaja, kako privući u kazalište publiku koja radije kod kuće bleji ispred nekog od mnogih uređaja? I kazalište i svi u njemu i oko njega zaposleni, opterećeni su tom egzistencijalnom prijetnjom i stalno, svuda, na razne načine ulaze s njom u pregovor.
Privući publiku, postići gledanost, nadglasati druge sadržaje, biti gledaniji, čitaniji, otvaraniji, posjećeniji, relevantniji od drugih, poriv je koji vodi sve platforme suvremenog svijeta koje stvaraju sadržaj.
Ono što uvijek dobro dođe nekoj novoj drami (knjizi, filmu, izložbi, kolumni) je atraktivni hook. Ideja koja se može opisati jednom kratkom rečenicom i koja će zapaliti maštu. Ideja koja neće samo zaintrigirati, nego i polarizirati, uzburkati duhove, rasplamsati strasti, sadržaj koji će ubosti prstom u neuralgičnu točku ovog trenutka i ovog društva i izazvati gorljivo slaganje ili neslaganje.
U kazalištu koje nam nudi Annie Baker svega toga nema. Njen je poziv nalik tek malo odškrinutim vratima pored kojih je lako proći i ne ući.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ushit boravka u teatru
Jedna sam od onih pripadnica publike koja u kazalište uvijek odlazi s tinjajućim plamenom mogućnosti. Češće izađem razočarana ili indiferentna nego osnažena i izdignuta iz stvarnosti, ali prije nego predstava počne, svaki odlazak u kazalište nosi u sebi mogućnost.
Moj najčešći partner u posjetima kazalištu je moj životni partner, ili ponešto anakronim rječnikom rečeno, muž. Njegov je kazališni kredo dijametralno suprotan. “Ne očekuj ništa. Ili, ako već moraš nešto očekivati, očekuj najgore pa ćeš se ponekad ugodno iznenaditi”. Kad se svjetla ugase i predstava počne, često se sinkroniziramo, jer su njegovi instinkti uglavnom točni.
Ipak, čak i loša predstava meni ponekad ne pokvari užitak boravka u kazalištu. Mnogo sam puta s velikim užitkom zadrijemala tijekom predstave, mnogo sam puta utonula u mekano sjedalo i razmišljala o nečem desetom, naoko nevezanom, ali opet nekako, na neki način, inspirirano boravkom u kazalištu. Smislila sam mnogo svojih dijaloga, obrata, dosjetki, de facto ne gledajući predstavu koju gledam, ponekad sam čak s užitkom brojala lampe na stropu Lisinskog ili već neki strukturalni element auditorija u kojem sjedim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tijekom mnogo godina naših odlazaka u kazalište, zajednička razočaranja češća su od zajedničkih oduševljenja, a slučajevi potpunog zajedničkog ushita mogu se na prste prebrojati. Jedan od tih bila je drama “The Flick”.
Punina praznine
Prvih nekoliko minuta, možda čak i prvih pola sata, oboje smo bili zbunjeni polaganim, statičnim tempom, nedostatkom radnje, koja je u anglo-američkom teatru nezaobilazna komponenta; čudnom, polumračnom, prigušenom atmosferom. Nikako da shvatimo o čemu je riječ. Kroz publiku je strujao sličan osjećaj, nešto je u zraku bilo nabijeno neodlučnošću, kao da se ni pojedinačno ni kolektivno nismo prepustili doživljaju.
Kao da smo na rubu da izađemo jer se ništa ne događa, ali nešto nam ipak ne dopušta da se odlijepimo od sjedala. To nešto što nas zadržava, to je magnetizam Bakerinog dramskog pisma koje je Sam Gold režirao s takvom sigurnom preciznošću da je od tri sata i petnaest minuta spore radnje, tijekom koje troje zaposlenika jednog staromodnog kina metu i peru pod i polako otkrivaju svoje male svakodnevne drame, stvorio događaj koji se pamti godinama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sljedeću njenu dramu “John”, opet u National Theatreu, režirao je James Macdonald, moj apsolutno omiljeni britanski redatelj. Mladi par turista u obilasku Gettysburga boravi u lokalnom pansionu. Vlasnica pansiona, istodobno dobroćudna i zloslutna čudakinja, kao suprotni pol gostioničarke Mirandoline, utjelovljenje je osamljenosti.
Annie Baker Getty Images via AFP
Atmosfera kao glavni lik
Kao i pansion sam, klaustrofobično, jezivo nakrcan znakovima gostoljubive topline, ona ne može a da se ne petlja u intimu svojih gostiju jer je to najbliže pojmu intime što joj je dostupno. Ponovno u više od tri sata gledamo, gotovo bez uzročno-posljedične logike, izrazito sporo rastvaranje malih neuroza nekolicine likova u veliku, potresnu sliku samoće i želje za ljubavlju.
Od svih njezinih drama koje sam gledala, “Antipodi” je jedina koja me nije uzbudila. Režirala ju je sama Annie Baker sa svojom scenografkinjom Chloe Lamford. Mnogi su tada zaključili da ne treba sama režirati svoje komade. Ponekad pisci sami režiraju svoje komade i to bude očajno. Tada se svi slažu da piscima ne bi trebalo dati da sami režiraju svoje komade. Ponekad pisci sami režiraju svoje komade i bude fenomenalno. U takvom slučaju nije običaj čuti da bi svi pisci trebali režirati svoje komade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne mogu reći da je za slab dojam drame “Antipodi” kriva redateljica. Smještena u konferencijsku dvoranu u kojoj se odvija beskonačni sastanak bila je, možda, žrtva te lokacije na kojoj je vjerojatno nemoguće postići atmosferu koja je obično glavni lik njenih drama.
Forenzika teksta
Ali sigurna sam da su redatelji Sam Gold i James Macdonald zaslužni za stvaranje tog posebnog mosta između dva opipljiva mjesta, papira i pozornice, a između kojih je svemir mogućnosti. Ono što obojica imaju jest sklonost forenzičkom istraživanju značenja svake replike i povjerenje u rečenicu, njeno trajanje, njezin podtekst, njezin odnos prema didaskaliji i prema sljedećoj rečenici.
U “Beskrajnom životu”, drami Annie Baker koja je upravo prestala igrati u National Theatreu (Infinite Life, ponovno u režiji Jamesa Macdonalda), pet žena srednje i starije dobi i jedan sredovječni muškarac borave u apstraktno zadanoj klinici u Kaliforniji, u kojoj se liječenje sastoji od posta, vode i sokova. O doktoru na čelu klinike čujemo, nikad ga ne vidimo, i ne saznajemo ima li kakvu diplomu ili, osim vodom, liječi i osmijehom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prizor iz predstave “Beskrajan život” Marc Brenner
Ipak, nismo na jednom od onih mjesta koja služe kao toponimi za ismijavanje suvremene sprege kapitalizma i opsesije zdravim životom i kojim defiliraju neodređeno nesretni, neostvareni ljudi. Na ovu destinaciju dolaze pacijentice ( i jedan jedini pacijent ) zatočene u trajnoj fizičkoj boli različitih ishodišta. Najmlađa ima četrdeset sedam, a najstarija je u kasnim sedamdesetima. Jedini muškarac je također dobrano sredovječan. Rak jedan, rak drugi, lajmska bolest, autoimune bolesti i ‘nešto s mjehurom’ sjede tu s njima kao imaginarni prijatelji.
Limbo boli
Na pozornici je terasa klinike s vrtnim ležaljkama na kojima se likovi izmjenjuju iz dana u dan, prolazeći različite stadije posta i razmjenjujući komadiće razgovora kakvi pristaju opet jednom limbu. Svatko je o svojoj boli, njenim uzrocima, isprobanim terapijama i kontradiktornim mišljenjima uvijek u stanju raspredati. Ali nadalje, ni za kakve koherentne priče u ovoj situaciji nema mjesta.
Nema tema ni zapleta koje bismo mogli očekivati od pet sredovječnih ili starijih Amerikanki; karijere, majčinstvo, politika, brakovi, veze, starenje, ideologija, prijateljstva, vrijednosti, ništa kao da ne zauzima ključni dio svijesti jer, kad nastupi bol, tjelesna bol, komplicirana, kronična, neobjašnjiva, nepravedna, lančana, zapretana, dosadna, opetovana tjelesna bol, sve samo ne banalna, ona svojim jednostavnim postojanjem gura sve ostale brige na samu periferiju opažajnog polja da bi ih zatim sasvim ukinula.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Život je pretvoren u talačko izdržavanje, postoji vjera u nešto poput izlječenja, iako to i nije točan pojam, postoji kao neka vjera da će bol prestati jer ona mora postojati. Sati i dani se smjenjuju, one sve jednako traju, čekaju, pa završavaju svoje terapije i jedna po jedna odlaze, čini se, bez velike promjene. Nijedan lik, čini se, nije doživio nikakvu dramsku promjenu koja bi se, po zakonima dramske radnje, trebala dogoditi.
Purgatorij nedorečenosti
Između Sofi, najmlađe, i Nelsona, dogodi se privlačnost. On je prilično antipatičan čovjek, privlačnost je lišena svake romantike i sentimentalnosti. Ali Sofin je problem neizdrživa bol fokusirana negdje oko mjehura, koja ipak izaziva i trajnu napaljenost, pa prisustvo muškarca u klinici – koji se pritom još stalno šepiri golog torza – otvara slutnju da bi seksualnim odnosom mogla iz sebe izbaciti ili bol ili želju.
No to nešto između njih ostaje jednako neupražnjeno, neostvareno, nedorečeno, kao i sve ostalo. Do kraja. Taj purgatorij možda je zapravo život u kojem neka tijela postoje neko vrijeme, sa svojim boljkama i kvarovima, a onda odu. Ništa se baš jako značajno nije promijenilo. Annie Baker piše znatiželjnim duhom, uvijek je sklona istraživati ono začuđujuće u ljudima, ono rubno nelagodno u ljudskoj psihi, sinaptičke veze koje proizvode rečenice koje radije ne bismo izgovorili, a ipak se nekako otkotrljaju niz jezik. I sad, što je tu je, da vidimo kakve su posljedice.
Ona ne osuđuje, ne moralizira, ne poučava, ne poručuje, ne odgaja, i sasvim sigurno nema ambiciju mijenjati svijet. Predstava ne svira po emotivnim žicama i ne poziva nužno ni na poistovjećivanje. Pa, ipak, investirali smo nešto – gotovo se neprimjetno dogodilo – u te likove, i smijali smo se često, i izašli smo malo bolji nego što smo ušli.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Annie Baker kultna je američka dramatičarka za koju bismo svi trebali znati. S njenih drama odlazimo kao bolji ljudi
Dobitnicu Pulitzera, nagrada Susan Smith Blackburn, MacArthur i Obie uspoređuju s Pinterom i s Camusom
Annie Baker piše znatiželjnim duhom, uvijek je sklona istraživati ono začuđujuće u ljudima, ono rubno nelagodno u ljudskoj psihi, sinaptičke veze koje proizvode rečenice koje radije ne bismo izgovorili, a ipak se nekako otkotrljaju niz jezik. Investirali smo nešto u te likove, i smijali smo se često, i izašli smo malo bolji nego što smo ušli.
Drame američke spisateljice Annie Baker pratim sad već gotovo desetljeće, otkad se, 2016., u National Theatreu u Londonu pojavila njena drama “The Flick” u režiji Sama Golda. Odonda se razgalim svaki put kad vidim da je napisala novu dramu.
Annie Baker – dobitnicu Pulitzera, nagrada Susan Smith Blackburn, MacArthur i Obie – često uspoređuju s Pinterom, ponekad s Camusom, jer su joj drame spore, posredne, pomalo apstraktne, uživaju u trajanju, nemaju potrebu objašnjavati se i uvijek odaju dojam da se nalazimo u nekoj vrsti limba. No, od potonjih velikana, mene njezine drame uzbuđuju mnogo više.
Izvan svih kategorija
Dramskim piscima i kazališnim umjetnicima današnjice često postavljaju pitanja iz oblasti izumire li kazalište? Kako se kazalište danas može natjecati s hiperprodukcijom sadržaja, kako privući u kazalište publiku koja radije kod kuće bleji ispred nekog od mnogih uređaja? I kazalište i svi u njemu i oko njega zaposleni, opterećeni su tom egzistencijalnom prijetnjom i stalno, svuda, na razne načine ulaze s njom u pregovor.
Privući publiku, postići gledanost, nadglasati druge sadržaje, biti gledaniji, čitaniji, otvaraniji, posjećeniji, relevantniji od drugih, poriv je koji vodi sve platforme suvremenog svijeta koje stvaraju sadržaj.
Ono što uvijek dobro dođe nekoj novoj drami (knjizi, filmu, izložbi, kolumni) je atraktivni hook. Ideja koja se može opisati jednom kratkom rečenicom i koja će zapaliti maštu. Ideja koja neće samo zaintrigirati, nego i polarizirati, uzburkati duhove, rasplamsati strasti, sadržaj koji će ubosti prstom u neuralgičnu točku ovog trenutka i ovog društva i izazvati gorljivo slaganje ili neslaganje.
U kazalištu koje nam nudi Annie Baker svega toga nema. Njen je poziv nalik tek malo odškrinutim vratima pored kojih je lako proći i ne ući.
Ushit boravka u teatru
Jedna sam od onih pripadnica publike koja u kazalište uvijek odlazi s tinjajućim plamenom mogućnosti. Češće izađem razočarana ili indiferentna nego osnažena i izdignuta iz stvarnosti, ali prije nego predstava počne, svaki odlazak u kazalište nosi u sebi mogućnost.
Moj najčešći partner u posjetima kazalištu je moj životni partner, ili ponešto anakronim rječnikom rečeno, muž. Njegov je kazališni kredo dijametralno suprotan. “Ne očekuj ništa. Ili, ako već moraš nešto očekivati, očekuj najgore pa ćeš se ponekad ugodno iznenaditi”. Kad se svjetla ugase i predstava počne, često se sinkroniziramo, jer su njegovi instinkti uglavnom točni.
Ipak, čak i loša predstava meni ponekad ne pokvari užitak boravka u kazalištu. Mnogo sam puta s velikim užitkom zadrijemala tijekom predstave, mnogo sam puta utonula u mekano sjedalo i razmišljala o nečem desetom, naoko nevezanom, ali opet nekako, na neki način, inspirirano boravkom u kazalištu. Smislila sam mnogo svojih dijaloga, obrata, dosjetki, de facto ne gledajući predstavu koju gledam, ponekad sam čak s užitkom brojala lampe na stropu Lisinskog ili već neki strukturalni element auditorija u kojem sjedim.
Tijekom mnogo godina naših odlazaka u kazalište, zajednička razočaranja češća su od zajedničkih oduševljenja, a slučajevi potpunog zajedničkog ushita mogu se na prste prebrojati. Jedan od tih bila je drama “The Flick”.
Punina praznine
Prvih nekoliko minuta, možda čak i prvih pola sata, oboje smo bili zbunjeni polaganim, statičnim tempom, nedostatkom radnje, koja je u anglo-američkom teatru nezaobilazna komponenta; čudnom, polumračnom, prigušenom atmosferom. Nikako da shvatimo o čemu je riječ. Kroz publiku je strujao sličan osjećaj, nešto je u zraku bilo nabijeno neodlučnošću, kao da se ni pojedinačno ni kolektivno nismo prepustili doživljaju.
Kao da smo na rubu da izađemo jer se ništa ne događa, ali nešto nam ipak ne dopušta da se odlijepimo od sjedala. To nešto što nas zadržava, to je magnetizam Bakerinog dramskog pisma koje je Sam Gold režirao s takvom sigurnom preciznošću da je od tri sata i petnaest minuta spore radnje, tijekom koje troje zaposlenika jednog staromodnog kina metu i peru pod i polako otkrivaju svoje male svakodnevne drame, stvorio događaj koji se pamti godinama.
Sljedeću njenu dramu “John”, opet u National Theatreu, režirao je James Macdonald, moj apsolutno omiljeni britanski redatelj. Mladi par turista u obilasku Gettysburga boravi u lokalnom pansionu. Vlasnica pansiona, istodobno dobroćudna i zloslutna čudakinja, kao suprotni pol gostioničarke Mirandoline, utjelovljenje je osamljenosti.
Atmosfera kao glavni lik
Kao i pansion sam, klaustrofobično, jezivo nakrcan znakovima gostoljubive topline, ona ne može a da se ne petlja u intimu svojih gostiju jer je to najbliže pojmu intime što joj je dostupno. Ponovno u više od tri sata gledamo, gotovo bez uzročno-posljedične logike, izrazito sporo rastvaranje malih neuroza nekolicine likova u veliku, potresnu sliku samoće i želje za ljubavlju.
Od svih njezinih drama koje sam gledala, “Antipodi” je jedina koja me nije uzbudila. Režirala ju je sama Annie Baker sa svojom scenografkinjom Chloe Lamford. Mnogi su tada zaključili da ne treba sama režirati svoje komade. Ponekad pisci sami režiraju svoje komade i to bude očajno. Tada se svi slažu da piscima ne bi trebalo dati da sami režiraju svoje komade. Ponekad pisci sami režiraju svoje komade i bude fenomenalno. U takvom slučaju nije običaj čuti da bi svi pisci trebali režirati svoje komade.
Ne mogu reći da je za slab dojam drame “Antipodi” kriva redateljica. Smještena u konferencijsku dvoranu u kojoj se odvija beskonačni sastanak bila je, možda, žrtva te lokacije na kojoj je vjerojatno nemoguće postići atmosferu koja je obično glavni lik njenih drama.
Forenzika teksta
Ali sigurna sam da su redatelji Sam Gold i James Macdonald zaslužni za stvaranje tog posebnog mosta između dva opipljiva mjesta, papira i pozornice, a između kojih je svemir mogućnosti. Ono što obojica imaju jest sklonost forenzičkom istraživanju značenja svake replike i povjerenje u rečenicu, njeno trajanje, njezin podtekst, njezin odnos prema didaskaliji i prema sljedećoj rečenici.
U “Beskrajnom životu”, drami Annie Baker koja je upravo prestala igrati u National Theatreu (Infinite Life, ponovno u režiji Jamesa Macdonalda), pet žena srednje i starije dobi i jedan sredovječni muškarac borave u apstraktno zadanoj klinici u Kaliforniji, u kojoj se liječenje sastoji od posta, vode i sokova. O doktoru na čelu klinike čujemo, nikad ga ne vidimo, i ne saznajemo ima li kakvu diplomu ili, osim vodom, liječi i osmijehom.
Ipak, nismo na jednom od onih mjesta koja služe kao toponimi za ismijavanje suvremene sprege kapitalizma i opsesije zdravim životom i kojim defiliraju neodređeno nesretni, neostvareni ljudi. Na ovu destinaciju dolaze pacijentice ( i jedan jedini pacijent ) zatočene u trajnoj fizičkoj boli različitih ishodišta. Najmlađa ima četrdeset sedam, a najstarija je u kasnim sedamdesetima. Jedini muškarac je također dobrano sredovječan. Rak jedan, rak drugi, lajmska bolest, autoimune bolesti i ‘nešto s mjehurom’ sjede tu s njima kao imaginarni prijatelji.
Limbo boli
Na pozornici je terasa klinike s vrtnim ležaljkama na kojima se likovi izmjenjuju iz dana u dan, prolazeći različite stadije posta i razmjenjujući komadiće razgovora kakvi pristaju opet jednom limbu. Svatko je o svojoj boli, njenim uzrocima, isprobanim terapijama i kontradiktornim mišljenjima uvijek u stanju raspredati. Ali nadalje, ni za kakve koherentne priče u ovoj situaciji nema mjesta.
Nema tema ni zapleta koje bismo mogli očekivati od pet sredovječnih ili starijih Amerikanki; karijere, majčinstvo, politika, brakovi, veze, starenje, ideologija, prijateljstva, vrijednosti, ništa kao da ne zauzima ključni dio svijesti jer, kad nastupi bol, tjelesna bol, komplicirana, kronična, neobjašnjiva, nepravedna, lančana, zapretana, dosadna, opetovana tjelesna bol, sve samo ne banalna, ona svojim jednostavnim postojanjem gura sve ostale brige na samu periferiju opažajnog polja da bi ih zatim sasvim ukinula.
Život je pretvoren u talačko izdržavanje, postoji vjera u nešto poput izlječenja, iako to i nije točan pojam, postoji kao neka vjera da će bol prestati jer ona mora postojati. Sati i dani se smjenjuju, one sve jednako traju, čekaju, pa završavaju svoje terapije i jedna po jedna odlaze, čini se, bez velike promjene. Nijedan lik, čini se, nije doživio nikakvu dramsku promjenu koja bi se, po zakonima dramske radnje, trebala dogoditi.
Purgatorij nedorečenosti
Između Sofi, najmlađe, i Nelsona, dogodi se privlačnost. On je prilično antipatičan čovjek, privlačnost je lišena svake romantike i sentimentalnosti. Ali Sofin je problem neizdrživa bol fokusirana negdje oko mjehura, koja ipak izaziva i trajnu napaljenost, pa prisustvo muškarca u klinici – koji se pritom još stalno šepiri golog torza – otvara slutnju da bi seksualnim odnosom mogla iz sebe izbaciti ili bol ili želju.
No to nešto između njih ostaje jednako neupražnjeno, neostvareno, nedorečeno, kao i sve ostalo. Do kraja. Taj purgatorij možda je zapravo život u kojem neka tijela postoje neko vrijeme, sa svojim boljkama i kvarovima, a onda odu. Ništa se baš jako značajno nije promijenilo. Annie Baker piše znatiželjnim duhom, uvijek je sklona istraživati ono začuđujuće u ljudima, ono rubno nelagodno u ljudskoj psihi, sinaptičke veze koje proizvode rečenice koje radije ne bismo izgovorili, a ipak se nekako otkotrljaju niz jezik. I sad, što je tu je, da vidimo kakve su posljedice.
Ona ne osuđuje, ne moralizira, ne poučava, ne poručuje, ne odgaja, i sasvim sigurno nema ambiciju mijenjati svijet. Predstava ne svira po emotivnim žicama i ne poziva nužno ni na poistovjećivanje. Pa, ipak, investirali smo nešto – gotovo se neprimjetno dogodilo – u te likove, i smijali smo se često, i izašli smo malo bolji nego što smo ušli.