Bili smo u Ljubljani na predstavi od 6,5 sati. Slovenske 'Anđele u Americi' nose i hrvatski glumci, iskustvo je čarobno iskušenje

Znanstvenici kažu da ugodni trenuci pumpaju oslobađanje dopamina koji, pak, kazaljke na našem internom satu okreće brže no uobičajeno, te naše subjektivno poimanje vremena tada teče brže od vremena samog. Velikanka Ivana Brlić-Mažuranić tu je znanstvenu činjenicu opisala riječima: “Kad si sretan – i sunce za tobom žuri”.

Užitak bivanja u teatru

Sjećam se uprizorenja “Ubojstva” Ida Rozenberga u HNK-u Zagreb koje je trajalo nešto više od sata, a ostavljalo dojam gorke vječnosti. Dok, s druge strane, “Sad sam Matthäus” Matije Ferlina traje dva i pol puta duže od “Ubojstva”, a osjećaj pokazuje upravo suprotno. Ako u teatru uživamo, onda nam ta oznaka trajanja u kazališnoj knjižici ne predstavlja ništa više od obične konvencionalne crtice. Druga je stvar koliko uopće imamo prilika toliko uživati u teatru da poželimo da osjećaj nikada ne prestane.

Konac proteklog tjedna proveo sam u Ljubljani na kazališnom showcaseu tamošnjeg Slovenskog mladinskog gledališča (SMG) i u četiri dana odgledao pet recentnih hit predstava toga teatra, od kojih je jedna – “Anđeli u Americi” (“Angeli v Ameriki”) – trajala, s pauzama, gotovo šest i pol sati.

Predstava je to nastala po istoimenoj drami – jednoj od najvećih iz američke dramaturgije – Tonyja Kushnera (HBO je snimio priznatu i voljenu seriju s Meryl Streep i Al Pacinom u podjeli i time se čvrsto etablirao na televizijsku i produkcijsku mapu svijeta), a režijski je za SMG potpisuje Nina Rajić Kranjac, jedna od najuspješnijih slovenskih redateljica mlađe generacije, čija je predstava “Solo” odnijela nagradu za najbolju predstavu na beogradskom Bitefu 2022. godine.

Događaj vođen glumcem

Njeni “Anđeli u Americi” stvoreni su za ljude koji žele istrenirati koncentraciju i pomjeriti vlastite granice. Za ljude koji žele svjedočiti istinskoj čari kazališne igre. Kushnerova drama “Anđeli u Americi”, podnaslovljena kao “gay fantazija o nacionalnim temama”, sastoji se od dva dijela, “Približavanje tisućljeću” i “Perestrojka”, a prvi se put pojavila na pozornicama 1991. godine i odmah postala velika senzacija.

Rajić Kranjac i dramaturg predstave Dino Pešut (odnedavno kućni dramaturg HNK-a u Zagrebu) slijedili su Kushnerove naputke o postavljanju ove drame, a koji se prije svega odnose na to da “Anđeli u Americi” moraju biti “događaj vođen glumcem” i “trenutak magije”.

Također, Kushner inzistira – a autorski je tim to ispoštovao – da svaki od osam glavnih glumaca ima minimalno jednu dodatnu sporednu ulogu, s ciljem poticanja publike na primjećivanje elastičnosti, primjerice, rodnih i seksualnih identiteta.

Zaigrana glumačka igra

Predstava započinje vani, ispred stražnjeg ulaza u kazalište; svjedočimo pogrebu člana obitelji izbjeglih istočnoeuropskih Židova u SAD-u. Tom bliskom, zabavnom i raspoloženom scenom u maniri putujućeg kazališta ulazimo u predstavu ne samo fizički – jer za glumcima i na njihov poziv koračamo u gledalište – već i duhom: glumačkom nas igrom obuzimaju od samog starta i tako sirenski uvlače u svoj svijet.

A taj je svijet sve samo ne lijep – složena i simbolična predodžba homoseksualnosti i epidemije AIDS-a koja je pogodila SAD osamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč tome, od tog početka na ulici sa sjeverne strane teatra, pa do samog kraja koji se odvija u atriju kazališta, odnosno Pionirskog doma, igralci (kako krasna riječ za glumca!) Kushnerove “trenutke magije” prenose na lijepo zaigran način.

Hrvatski glumci

Sve, baš sve u ovoj predstavi igra za komad – od režije, preko scenografije i glazbe pa do dramaturgije, a ponajviše postignuta (i vrlo hrabra) ambijentalnost (publika se u nekoliko navrata seli iz unutarnjeg prostora u vanjski) te, napose, glumačka igra.

Priora Waltera, homoseksualca koji saznaje da boluje od AIDS-a i čiji je put ka smrti okosnica komada, toplo i pogubljeno igra naš Adrian Pezdirc. Njegovoj alijenaciji dodatno pridonosi i to što on jedini od svih glumaca igra sve vrijeme na hrvatskom, a ne na slovenskom jeziku.

Njegovog momka Louija, koji ga u panici i strahu ostavlja, donosi Stane Tomazin, koji svoje lice shvaća uplašeno, štreberski, kukavički. Tu je i, opet naš, Jerko Marčić kao desničarski, korumpirani odvjetnik Roy Cohn (koji također boluje od AIDS-a). Jerčić Cohna donosi bezrezervno, grubo a, čini mi se, još je više uživao stvarajući lik jednog od duhova – pretka Priora Waltera, kojim, u izražajnom duhu Miše Kovača, pokazuje koliko imitatorskog talenta zapravo posjeduje.

Dvije produkcije

Od glumaca, ovdje su samo impresivnije glumice – Anja Novak kao Harper Pitt, Damjana Černe kao Ethel Rosenberg i Nataša Keser kao medicinska sestra/anđeo. Rajić Kranjac iz trojca je izvukla sve što se izvući može. Koristeći se raznim glumačkim tehnikama, postigle su to da čovjek pomisli da je Kushner pisao komad samo za njih.

U ovom dijelu kazališne Europe “Anđeli u Americi” dugo nisu bili postavljeni, a u susjednoj nam Sloveniji pak nikada do prošle godine, kada su svjetlo dana ugledale čak dvije produkcije. Naime, pola godine prije izvedbe u SMG-u, premijeru je komad imao i u ljubljanskom Mini teatru u režiji Ivice Buljana.

Goran Injac, umjetnički ravnatelj SMG-a, tom je prigodom izjavio kako je bila riječ o “pukoj slučajnosti” koja je “pokazatelj da su tekst i teme kojima se drama bavi nešto vrlo aktualno i u današnje vrijeme”.

Nije mogla biti kraća

E sad, je li ova SMG-ova predstava mogla biti kraća? Zasigurno jest, ali zašto, kad nam ovako nudi sve što je mogla ponuditi – i ambijentalni teatar (prizori koitusa na niskim temperaturama koje igraju Stane Tomazin i Klemen Kovačič), i vlastiti edukativno-dokumentarni spektar (kontekstualno bogate reference na period Reaganove vladavine, na kulturu američkih Židova i mormona), a i vjerojatno bismo izgubili nešto od simultanog raspada ljubavne priče dvaju parova (koji jest – zahvaljujući dramskom predlošku – pomalo sladunjav i sapuničarski, ali komadu daje humani štih).

Rajić Kranjac u trenu nas iz tragedije baca u komediju, iz farse u intrigu, iz lakrdije u kazališni armagedon.

Putovanje kroz vrijeme i prostor na sceni na kojoj se, gotovo uvijek, događaju minimalno dvije paralelne radnje od kojih jedna dominira dok druga služi kao kulisa; putovanje kroz teme smrti i bolesti, želje za životom, ljubavi i preljuba, izdaje i licemjerja, klasne borbe i pitanja izbjeglica dokazalo nam je ne samo da su “Anđeli u Americi” zasluženo u ladici dramskih klasika, već i da dobra režija djelo može podići na jedno višu, katarzičnu razinu.

Ova je predstava središnji dio repertoara Slovenskog mladinskog gledališča u Ljubljani. Bilo bi divno imati priliku pogledati je i u nekom od hrvatskih teatara.

Tarantinovski Brecht

Kushner, poznato je, obožava rad Bertolta Brechta, koji je prakticirao stil kazališne produkcije koji je publiku nastojao podsjećati da se nalazi u kazalištu. Stoga je zanimljivo da je druga predstava SMG-a prikazana na showcaseu bila “Strah i bijeda Trećeg Reicha” u režiji Sebastijana Horvata.

U prvoj polovici predstave koja se igra na pozornici Kina Šiške – bina je, znači, koncertna; u obliku slova T pruža se u gledalište – Horvat se drži osnova Brechtova predloška, sastavljenog od niza scena koje prikazuju nacionalsocijalističku Njemačku 1930-ih godina; Njemačku punu krvi, siromaštva, nasilja, straha i laži. Naglasak Horvat pritom stavlja na one dijelove drame koji su povezani uz nacistički antisemitizam.

Scene se smjenjuju, krv u nama bukti – Horvat s profinjenim osjećajem gradi atmosferu straha i napetosti (kao kad gledamo “Pijanista” Romana Polanskog ili “Nemilosrdne gadove” Quentina Tarantina), tjerajući nas na iščekivanje trenutka u kojem će nekome pasti glava s kamena. Ali do toga ne dolazi – Horvat naglo radi dramaturški rez i seli nas u naš vijek.

Pervertirano doba

Nakon što nam je pokazao što je to bila Njemačka tridesetih godina prošloga stoljeća, bilo mu je još važnije pokazati što je to Europa dvadesetih godina ovoga – civilizacija u kojoj ti glava neće pasti s ramena ako pretiho uzvikneš “Heil Hitler”, ali hoće ako nekoga ili nešto nazoveš pogrešnim imenom ili se usudiš javno progovarati o tematici koja se tebe ne tiče, jer nisi žena, crnac, trans osoba, invalid…

Nizom povezanih skečeva Horvat ukazuje na probleme, raskrinkavajući ispraznost i birokratsku zamršenost filozofskih kabinetskih debata i feminističkih kolektiva, ali još više nemogućnost odvajanja privatnog od javnog interesa, pa čak i unutar kružoka koji su, kolarevski rečeno, “za pravicu”.

Ne ostaje, pritom, Horvat dužan ni nacionalistima – pa briljantni Jerko Marčić u monolozima s autobiografskom autoironijom progovara o svome iskustvu hrvatskog glumca u Sloveniji napadnutog od strane slovenskih nacionalista jer jednog “Hrvata plaća slovensko ministarstvo kulture”.

Ubojit humor

Ni desničari prema ovoj predstavi neće ostati hladni – ona, naime, dokazuje da nam imigrant, u ovom slučaju imigrantkinja (sjajna Lina Akif) neće odrubiti glavu ili nas natjerati da nosimo hidžab ako joj pružimo ruku pomoći u svojoj zemlji (oni malo nepažljiviji gledatelji lišeni smisla za sarkazam pomislit će upravo suprotno).

Horvatov humor je ubojit, grub i suh. Mada, moram priznati da nisam još sjedio u publici koja se toliko suzdržavala od smijeha u momentima koji su vidno duhoviti. Horvat eksplicitno, često i neugodnim instrumentima, stavlja naglasak na bitan problem 21. stoljeća, a to je dihotomija političke korektnosti, slobode govora, odnosno govora mržnje (baš kao i Kurspahić u svom “Ubiju” u Kerempuhu, ali ne toliko drastično) i baš zato je ova predstava velika.

Suvremene krize

Da se naslutiti kako se ljubljansko Mladinsko u svakom svom naslovu bavi suvremenim morama, pa tako i u “Krizama” Žige Divjaka, koji je u slovensku kulturu ušao nizom performansa prije nešto više od deset godina, a od samih je početaka karijere prisutan i u Hrvatskoj.

“Krize” su lani gostovale i na Perforacijama, a razlog tomu je, između ostalog, i taj što je riječ o koprodukciji slovenske Nove Pošte, Mladenskog gledališča, beogradskog Bitefa i našeg Domina. Na sceni omeđenoj bijelim plohama stoje hrpe s odjećom i privatnim predmetima, a bjelinu zidova razbijaju odsječeni panjevi nagovještavajući, zajedno s naslovom, ekološku temu.

Jedan po jedan izvođač na scenu izlazi potpuno nag, odijeva se, uzima svoje stvari s poda i započinje trčati u mjestu. To trčanje traje sve vrijeme izvedbe dok publika, simultano, od samog početka, sluša esej inspiriran motivima “Manje je više” Jasona Hickela i “Gljiva na kraju svijeta” Anne Lowenhaupt, koji govori o kapitalizmu i njegovim posljedicama – reklamama, enormnoj zaradi pojedinaca, klimatskim promjenama…

Homo economicus

Projekt dokumentarističkog duha, ‘Krize’ pripadaju kazalištu koje ili ima svoje poklonike ili ih nema – ova predstava nije jedna od onih koje će nekoga isprovocirati ili dovući u teatar. Govori o univerzalno poznatim stvarima, nema tu ničeg novog, ali je zanimljivo kako su se Divjak i dramaturg Goran Injac dosjetili doslovno utjeloviti posljedice življenja.

Naime, od samog narativnog dijela – koji ne uspijeva pobjeći od populizma i fraza – puno je snažniji izvođački dio koji, trčanjem kao simbolom ubrzanog života (pri čemu glumci rade radnje poput bacanja kora od naranče na pod, gutanja tableta, jedenja stojećke) ocrtava kapitalizam i njegovu kičmu: homo economicusa.

U licima različitih pedigrea; u ocu, studentici, majci, trenerici joge, putniku… prepoznajemo sebe, a jednosatno trčanje vodi u fizički kolaps, čime se šalje jasna poruka – jedni bez drugih ne možemo, a na pitanje “što je preživljavanje” odgovara s: ostajanje živim.

Edukacija u kazalištu

Slovensko mladinsko gledališče u Ljubljani hrabar je teatar, mjesto velike umjetničke slobode, istraživanja i zaigranosti. Središnje teme predstava iz ove (i prošle) kazališne sezone koje smo tijekom showcasea imali prilike vidjeti čvrsto su vezane uz sadašnji trenutak i uz noćne more modernoga čovjeka, ne prežući ni od vivisekcije takozvanih tabua.

Niz performativnih lekcija povezanih u naslovu “Spolni odgoj II” (“Spolna vzgoja II”) informativan je, eksplicitan i na trenutke provokativan kazališni projekt koji za teme uzima vaginizam i bolni spolni odnos, sporazumni seks, spolno sazrijevanje i seksualnost žena s invaliditetom, njihov odnos prema vlastitom tijelu i odnosima s partnerima, te na duhovit način progovara o različitim, nekonvencionalnim seksualnim praksama.

U ovom performansu valja istaknuti imena naših umjetnica Sendi Bakotić i Vande Velagić, a upečatljiv dojam ostavile su i Lina Akif te glazbenica Tea Vidmar.

Predstava “Argonauti” poljskog redatelja Michała Borczucha inspirirana je istoimenom književnom uspješnicom američke spisateljice Maggie Nelson i njegovom glavnom junakinjom, koja ne živi u tradicionalnoj, heteronormativnoj obitelji, već je u vezi s trans osobom i želi roditi dijete, a ta se želja odmiče od, s jedne strane, klasičnih tradicionalnih, a s druge od klasičnih feminističkih i lezbijskih postulata. Dok je kičma komada povezana uz predložak, većinski se dramaturško meso sastoji od intervjua koje su glumci provodili s atipičnim, odnosno neheteronormativnim parovima i obiteljima u Sloveniji.

Slovenci su naši Englezi

Slovensko mladinsko gledališče svoju trenutnu poetiku brani inventivnim i istraživačkim redateljskim te općenito umjetničkim rukopisima. Pored toga, od svega, najfascinantniji su zapravo glumci. Talentirani, po prirodi profesije, puni su duha, rijetko viđene karizme, beskompromisnosti i predanosti svome pozivu. Kada ste posljednji put gledali neku hrvatsku kazališnu produkciju u kojoj slovenski glumac igra na slovenskom?

Tako je, ne sjećate se. Drago mi je bilo vidjeti kako se Adrian Pezdirc i Jerko Marčić glumački šire na ljubljanskim pozornicama.

Ako se čovjek želi (ponovno) zaljubiti u kazalište i glumu, neka se zaleti do Ljubljane jer, kako je to lijepo rekla profesorica Lada Čale Feldman – Slovenci su naši Englezi.