Drama HNK-a Zagreb u nedjelju ima novu premijeru. Autorica Đurđica Čilić: 'Nacionalni identitet je izmišljena kategorija'

TELEGRAM: Upravo se sprema premijera scenske adaptacije vaše proze na pozornici središnjeg nacionalnog teatra. Kako se osjećate? Svaka je književnost pomalo i neka vrsta egzibicionizma, no ipak, imate li tremu?

ČILIĆ: Nisam ni na koji način sudjelovala u radu na predstavi. Prije svega, imala sam potpuno povjerenje u redatelja Ivana Planinića i dramaturginju Mirnu Rustemović koji su adaptirali tekst i “preveli” ga na kazališni jezik. Na čelu glumačkog tima je pak Daria Lorenci, talentirana, posvećena glumica čija mi energija i inteligencija imponiraju, uz nju su provjereni profesionalci Živko Anočić, Vlasta Ramljak i Franjo Kuhar. Što bi moglo poći krivo? Oni će to izvesti besprijekorno. Zapravo može podbaciti jedino moj tekst u tom novom kontekstu. I da, zato imam tremu.

TELEGRAM: Predstava je dobila ime po jednoj, ali zapravo objedinjuje obje do sada vaše objavljene knjige. Što je – fafarikul?

ČILIĆ: Fafarikul je u zbilji drvo velike krošnje i snažnog korijenja, koje ima puno različitih imena. U mom životu to je naslov moje prve knjige. A u kazalištu je to predstava kazališnog tima kojemu je književni predložak samo jedan od elemenata za stvaranje novog djela. Ako predstava uspije, to će biti sasvim njihov Fafarikul. Za razliku od pisanja, koje je samačko, kazalište je kolektivni rad, ovisan o suradnji i međusobnoj podršci. Iako pretpostavljam da je takav rad naporan, zamišljam kako je divna satisfakcija nakon zajedničkog uspjeha, zbog kojeg se onda sreća umnaža onoliko puta koliko je sudionika pridonijelo da do njega dođe.

TELEGRAM: Kazalište je sasvim drugačiji medij od književnosti, ili društvenih mreža na kojima ste dio ovih proznih zapisa inicijalno objavljivali… No, da li im je to možda i prednost, što su pisani “iz duše”, “za ljude” i istodobno vrlo osobno? Kako biste željeli da “gledamo” vaše priče?

ČILIĆ: S povjerenjem u one koji ih donose pred gledatelje! To koliko sam se ja izložila i koliko je stvarno “osobnog” i moje “duše” u knjigama, u to nisam sigurna. Književni tekst je u odnosu na život kao herbarij u odnosu na vrt: sve je u njemu točno ali ništa nije stvarno. A kazalište je dirljiv, gotovo potresan medij, u njemu su glumci izloženi publici puno više negoli umjetnici u drugim poljima. Voljela bih da publika povjeruje glumcima.

TELEGRAM: “Novi kraj”, vaša druga knjiga, pisana je u sasvim drugačijem tonu od prve, smirenijem, prigušenijem, kao svojevrsni oproštaj kćeri od majke, a napisali ste je nakon smrti svoje majke. Može li književnost poslužiti kao neka vrsta nastavka života, ona koja donosi mogućnost ‘novog kraja’?

ČILIĆ: “Novi kraj” je nastajao kad je moja mama teško bolovala i zapravo sam ga dovršila dok je još bila živa ali ona nije dočekala da bude objavljen. Književnost ne može ništa protiv smrti, ali može ponešto protiv našeg straha od nje i protiv tuge koja se u nas useli na ono mjesto koje je ostalo prazno nakon odlaska bliske osobe. Iako je moja tvrdnja iz “Novog kraja” da “kad nam neka osoba umre, ostaje nam samo priča o njoj” možda patetična, ja sam je tom knjigom, barem pred sobom, verificirala.

TELEGRAM: Književnost vam se dogodila “slučajno” – pišući na Facebooku, odakle su vaše prozne crtice stekle priličnu sljedbu da bi potom bile ukoričene u “Fafarikulu”. Kad pogledate unatrag, kako gledate na “senzaciju” Đurđice Čilić? Je li vas popularnost iznenadila?

ČILIĆ: Ne znam je li popularnost dobra riječ, obje moje knjige jesu imale nekoliko izdanja i osim u Hrvatskoj objavljene su i u Bosni i u Srbiji, ali ipak su to nevelike brojke i skromni honorari. Pisci se vole hvaliti ponovljenim izdanjima svojih knjiga no prešute da su naklade uglavnom male i honorari mizerni. Ali tako stoje stvari. Najbolji dio moje “popularnosti” bili su susreti s novim ljudima, čitateljima, drugim piscima. Tu su se desila mnoga upoznavanja i prepoznavanja koja su mi donijela radost.

TELEGRAM: Osim što pišete, vi i prevodite. Koliko prevođenje tuđih tekstova utječe na vlastito pisanje? Pretpostavljam da kretanje između prevođenja i autorskog pisanja uključuje i pronalazak utjecaja izvan vlastite književne tradicije. Jeste li u tom procesu osvijestili neke konvencionalnosti koje su vas ranije definirale, sputavale?

ČILIĆ: Kad prevodim, puno sam pažljivija prema riječima jer imam odgovornost prema autoru i prema jezicima – onom s kojeg prevodim i prema svom. Prevoditelj je sužanj, on ne gospodari tekstom, za razliku od pisca. Prevodila sam neke od najboljih poljskih i europskih pjesnika: Zbigniewa Herberta, Adama Zagajewskog, Wisławu Szymborsku. Bilo bi lijepo kad bih mogla kazati da su utjecali na mene.

TELEGRAM: Prevođenje poezije osobito je teško – jer i sama poezija pretpostavlja “umjetnost nemogućega”: destiliranja ljudskog iskustva u malo riječi, koje nose bogatstvo značenja. Na neki način, poezija je, da parafraziram Roberta Frosta, “ono što je izgubljeno u prijevodu”. Što je za vas poezija?

ČILIĆ: Poezija treba biti okrenuta samoj sebi, ne svijetu, mora biti odgovor na pitanje koje nije postavljeno izvana, mora polagati račun jedino jeziku, koji nije ni jezikom politike – dakle utilitarnosti, ni znanosti – dakle objektivnosti, ni religije – dakle opsjenarstva. Poezija pokazuje da slika i riječ nikad nisu identični, da ono što imenujemo nije ono na što se ime odnosi, ali da riječima ipak djelujemo. Poetski je jezik demijurški.

TELEGRAM: Često kažete da zapravo imate tri domovine – Bosnu, u kojoj ste odrasli, Hrvatsku, u kojoj živite već 30 godina, i Poljsku, čijom se kulturom i književnošću profesionalno bavite. Da možete od svake uzeti ponešto i napraviti od toga jednu idealnu domovinu, što bi to bilo? Kako bi izgledala, što bi imala ta vaša “domovina iz snova”?

ČILIĆ: Kakvo divno i teško pitanje! Moja domovina iz snova ne bi bila domovina jer ne vjerujem u domoljublje nego u čovjekoljublje. To ne bi bila država, jer ne podnosim granice, one su uvijek mjesto opresije: jedni bi širili granice i zato ubijaju, jedni bi čuvali granice i zato ubijaju, jedni bi neko etničko ili religijsko čistunstvo unutar granica i zato ubijaju.

Moja idealna zemlja ne bi imala vojsku. Ali nisam anarhistica i nemam iluzija o ljudskoj vrsti. Mislim da nam trebaju zakoni i regulative koje krote naše nagone i usmjeravaju naš rad za dobrobit svih. Pod tim ne mislim samo na ljudska nego na sva živa bića, jer bih umjesto u antropocentričkom puno radije živjela u biocentričkom svijetu.

TELEGRAM: U Poljskoj je nedavno na izborima srušena radikalna klerikalna desnica. Znači li to da se ta zemlja konačno vraća svojim europskim korijenima i da je vladavina PiS-a bila samo jedna iznimka koja potvrđuje pravilo, ili je Poljska u osnovi jedna religiozna i konzervativna zemlja?

ČILIĆ: Poljska je i jedno i drugo: europska i nacionalistička, konzervativna i liberalna. PiS-ova vlada nanijela joj je veliku štetu i, iako su formalno izgubili izbore, još uvijek drže dio institucija bez kojih demokratski procesi i pravna država s trodiobom vlasti teško mogu profunkcionirati. S druge strane, unatoč dugogodišnjoj vladavini desnih populista, Poljakinje su na masovnim protestima branile svoja ljudska i ženska prava, ekološki osviješteni građani su stali u obranu poljskih šuma, kulturnjaci, intelektualci i istinski humanisti su se oštro pobunili zbog tretmana izbjeglica na istočnim poljskim granicama.

I uvijek je u poljskom književnom životu postojala najmanje jedna figura, a nerijetko i desetine njih, koje zrcale ono najbolje iz Poljske. U našem vremenu, to je nobelovka Olga Tokarczuk koja u svojim knjigama i javnim istupima pokazuje alternativnu, progresivnu Poljsku koja je možda manje vidljiva, ali je znak kontinuiteta jake i ispravne prosvjetiteljsko-humanističke ideje. Biocentristica je i feministica, sve joj je jasno o našoj vrsti a i dalje vjeruje u nju. Otprilike tako i ja vidim Poljsku.

TELEGRAM: U Zagrebu je pak već treću godinu na vlasti lijeva politička opcija. Jesu li Tomislav Tomašević i njegova ekipa ispunili očekivanja svojih birača? Jeste li vi imali neka očekivanja od njih i jesu li ona ispunjena?

ČILIĆ: Probajmo zamisliti da smo postali upravitelj svoje zgrade sa samo recimo osam stanova i moramo rješavati pitanje trulih instalacija, remećenja kućnog reda, neplaćene pričuve, problem odlaganja bicikala, odvajanja i odvoza smeća i krupnog otpada. A u ulazu imamo i slučajeve obiteljskog nasilja, jednog imućnog i bahatog susjeda koji je na krovu napravio privatnu terasu i još moramo izaći na kraj s bijesom ksenofobnog stanara koji ne podnosi susjede strance. Koliko bismo izdržali? I koji honorar bi bio dostatan za taj horor? Stranka Možemo! je od bivšeg gradonačelnika i njegovih suradnika naslijedila takvu jednu zgradu sa skoro milijun stanara i još više problema.

Dočekali su ih veliki dugovi, nekompetentni suradnici, potpuno zapušten grad, korumpirani šefovi, kooperanti iz kriminalnog miljea. I već tri godine se trude pospremiti taj nered. Bilo mi je jasno da će im zdesna stizati podla podmetanja, lažne optužbe i opstrukcije. Ali da će društvo slijeva šiziti zbog veličine vrećica za smeće ili sto metara nove pješačke zone na kojoj im se ne sviđaju žardinjere, to mi je bilo veliko i vrlo neugodno iznenađenje. Možemo! nema nijednu korupcijsku aferu, obnavljaju i grade škole i vrtiće, povećali su ulaganja u kulturne institucije i uvišestručili novac za nezavisnu kulturu. I – što mi je neizmjerno važno – nisu nacionalisti.

TELEGRAM: U vašim proznim sličicama, obični Bosanci – Hrvati, Srbi i Bošnjaci – prikazani su toplo, kao uglavnom dobri, simpatični, humani ljudi. Međutim, kad slušamo njihove političare, svi se čine kao zagriženi nacionalisti. Kako je moguće da svi ti dragi ljudi u posljednjih tridesetak godina uvijek na izborima biraju nacionalističke opcije?

ČILIĆ: Ponovit ću – mada mi je žao što je tako – o ljudima generalno nemam iluzija. Povodljivi su, potkupljivi, nesigurni, lakomi, sebični. Tako da ne bih nijedan narod oslobodila odgovornosti za izbor vladajućih. A s druge strane, vladajući drže u rukama poluge samoodrživosti i okrupnjivanja svoje moći i bogatstva, dočim se ljudi boje za svoje egzistencije, strah ih je da ne izgube i ono što imaju, plaši ih se da svaka promjena za njih znači pogoršanje, i da je im je komšija prijetnja, a ne prijatelj.

Drago mi je da ste u pitanju spomenuli Bosance-Hrvate. Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu isto što i Hrvati iz Hrvatske. Ne postoji neki jedinstveni hrvatski identitet, to je izmišljena kategorija koja nasilno briše razlike i laže da je Hrvatu iz srednjobosanskog Viteza sličniji i bliži netko iz Primoštena ili Našica negoli Bošnjak susjed iz Travnika. Najbliži nam je onaj tko nam ne želi zlo i tko bi nam pomogao kad nam je teško. To su jedine veze u koje vjerujem. A njih gradimo u svakodnevnom životu i za njihovu je uspostavu važan svaki pojedinac.

TELEGRAM: Čitajući vašu (i ne samo vašu) literaturu, Bosna se čini poput nekog mitskog mjesta prepunog mogućnosti za pisca. Što to Bosna ima što je čini takvim vrelom priča?

ČILIĆ: Bosna i Hercegovina je domovina sjajnih pripovjedača poput Selimovića i Andrića, ali nije to do Bosne, nego do kulture pripovijedanja. Mi smo pričljivi, druželjubivi, svi mislimo da imamo nešto važno, duhovito ili pametno za reći. Nekima uspije.

TELEGRAM: Koliko su vam važni ideali? Sjećam vas se kao borbenu mladu profesoricu Filozofskog fakulteta koja je predvodila studentske inicijative i pred ministarstvom obrazovanja prosvjedno palila metaforički doktorat. Što danas može predstavljati ideal? Da se poslužim pitanjem Svetlane Aleksijevič, je li pun frižider ideal?

ČILIĆ: Nisam nikad bila predvodnica, rekla bih čak obrnuto: išla sam za studentima koji su se 2009. godine borili za besplatno visoko obrazovanje. To je bio njihov jasno artikuliran politički zahtjev, vrlo važan u trenutku kad se obrazovanje počelo monetizirati, studenti tretirati kao kupci i kad su nove, privatne visokoškolske institucije otvarane pored teretana i kladionica, bez kompetentnog kadra i bez ozbiljnih studijskih programa. Sudjelovala sam u nekim drugim borbama, prije svega za smisleniji tretman društveno-humanističkog polja i bolji Filozofski fakultet, oslobođen mizoginije, klerikalizacije, partikularnih interesa lokalnih karijerista i spletkaroša sa Sveučilišta.

Nikad to nisam činila da bih se domogla neke funkcije, štoviše, ti su me angažmani koštali, zbog njih sam kasnila sa svojim zadaćama i napredovanjem, koje ide po strogoj i zahtjevnoj proceduri, ukoliko ga želite pošteno zaslužiti. Ideale i dalje imam, a imam i pun frižider. Ne mislim da idealisti moraju gladovati da bi bili autentični. Ni da moraju permanentno biti na protestima, uličnim ili fejzbučnim, da bi nešto mijenjali. Drukčije rečeno: manje pričam, više radim.