Ivana Šojat: 'Oznaka 'ženska književnost' zlonamjerna je floskula. Književnost ne poznaje rod, samo umijeće'

Nagradu nazvanu po najvećem velikanu hrvatske književnosti Miroslavu Krleži Šojat je dobila za knjigu “Sama” (Naklada Ljevak), čija je glavna protagonistkinja prevarena i ostavljena žena kojoj društveni kontekst nameće jake osjećaje nemoći, gorčine i rezignacije, ali koja se tome odbija prepustiti. U međuvremenu je objavila još jedan roman, “Rogus” (Fraktura, 2023.), u HNK-u Osijek koncem listopada 2023. praizvedena je drama “Jom Kipur ili pomirenje” po njezinu romanu, a povodom nagrade i uoči gostovanja osječke predstave u HNK-u Zagreb 21. siječnja, s ovom neustrašivom ženom razgovaramo o – čemu drugom nego poziciji same, i prve.

TELEGRAM: Sedma nagrada Fric i prva žena dobitnica. Čestitam! Pada mi na pamet koliko je zapravo tim simboličniji naslov vaše dobitničke knjige – “Sama”. Ali i prva, što vas također u mnogočemu prati već desetljećima. Dosadi li ikad ta pozicija? Je li Ivana Šojat atipičan iskorak za podneblje kojemu pripada, sizifovski icebreaker, ili možda simptom – potrebne promjene?

ŠOJAT: Koliko je teška moja pozicija? Nažalost, mislim da nije ništa teža od pozicije bilo kojeg od mojih kolega koji jasno i glasno iznose svoje stavove koji nisu plod nikakvih “usustavljenih” direktiva, nego su proizašli iz vlastitih promišljanja. Takve ljude ne možeš strpati ni u jednu “ladicu”, oni zbunjuju, ali i primaju udarce sa svih strana. Meni su udarci samo jasan znak da nisam zastranila, niti se nasukala na sprudu nekog kalupa.

TELEGRAM: Ipak, šestorica muškaraca i sedma, veličanstvena žena. Može li se reći da to nešto govori o hrvatskoj književnoj sceni ili možda prije o načinu njezine valorizacije? Pored toliko književnica koje neprestano neumorno pišu i objavljuju, ovaj omjer čini se doista nesrazmjernim. I dalje vladaju muškarci? Ili bismo možda trebali prestati dijeliti književnost na mušku i žensku?

ŠOJAT: Da, to je popriličan nesrazmjer s obzirom na činjenicu da imamo velik broj izuzetno dobrih, sjajnih i plodnih autorica. I da: apsolutno nema smisla književnost dijeliti na mušku i žensku. Kvalitetna književnost ne poznaje rod autora, samo umijeće. Naime, onu famoznu žanrovsku oznaku “ženska književnost” smatram zlonamjernom floskulom. Dobra knjiga je dobra knjiga, bez obzira na spol autora. Isto vrijedi i u obratnoj situaciji. Ove godine se u finalu našlo još pet izvrsnih autora koje cijenim i rado čitam, pratim njihov rad, od Olje Savičević Ivančević i Roberta Perišića, preko Dunje Matić i Dragana Juraka do Želimira Periša, koji me je definitivno kupio “Mladenkom kostonogom”. Iskreno se nadam da ću sve njih uspjeti barem jednom dovesti na Panonski festival knjige u Osijeku te ih predstaviti osječkoj, slavonskoj publici koja ih sve itekako čita.

TELEGRAM: Scenom svakako vladaju određene struje: prošle ste godine prosvjedno izašli iz DHK-a zbog, kako ste tada obrazložili, obnove podjela na “naše i vaše”. Znači li to da je to društvo u nekom razdoblju bilo lišeno ideoloških podjela?

ŠOJAT: Gledajte, neko vrijeme tih podjela nije bilo. Zlatko Krilić je dijelom upravo zbog toga, dok je bio predsjednik društva, u konačnici najviše i dobio “po nosu”. Zamjerali su mu da društvo želi vratiti u Jugoslaviju. Meni je to zvučalo smiješno, jer ne vidim kako bi se neko društvo moglo prebaciti natrag u upokojenu državu, no neki su to doista ozbiljno mislili. Ja s takvima nemam što raditi u istom kontekstu.

TELEGRAM: Jeste li time raskrstili s “društvima” – dolazi li u obzir prelazak u “tabor” HDP-a?

ŠOJAT: Članica sam Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. HDP me odbio primiti u svoje redove. Prihvaćam to. Čini se da se jednostavno moramo pomiriti s činjenicom da je u nas književnost duboko uvjetovana ideologijom, da se njezina vrijednost ne mjeri literarnim aršinom, nego isključivo ideološkim nagnućima. U takvim okolnostima ja zapravo nikamo ne pripadam. Premda po nekima pripadam posvuda, ovisno od smjera iz kojeg dolazi napad: po potrebi sam ustaša, pa komunjara, pa poturica, pa fašist, pa desničarka, pa ljevičarka, pa partijska drugarica, pa stranački kadar.

Rijetko kad se “ideološki osviješteni” kolege sjete i da sam književnica koju ljudi čitaju kako na hrvatskom, tako i na brojnim drugim jezicima. Mnogima je, naime, ideologija jedina preokupacija, a trpanje u ladice jedini smisao postojanja. U trenutku kad mladi u Hrvatskoj osobom godine proglašavaju Vučića (zato što je zabavan!) i Desingericu, nekim je književnicima književnost poput zračne perspektive za konstruiranje kompozicija posvećenih navodno socijalnoj, odnosno nacionalnoj borbi. Sve iz zapravo zrakoprazne, sa stvarnošću ničim povezane pozicije, iz salona.

TELEGRAM: Dakle, neka ste vrsta književne beskućnice… Opet “sama”. Kakav je osjećaj? Je li vam to pomoglo, kao i protagonistkinji vaše nagrađene knjige, u boljem sagledavanju vlastitih predprogramiranosti? Jeste li uspjeli pokrenuti – provesti – proces “popravljanja”, buđenja?

ŠOJAT: Pisanje je samotna rabota, samomisleća, koncepcijski i stilski jedinstvena, pa grupiranja u nekakve udruge, društva, struje, krda može biti pravdano isključivo borbom za bolji status u društvu, za nekakva temeljna prava pisca kao pojedinca. Sve drugo je nonsens.
Samoća mi nikad nije smetala. Dapače, uvijek sam joj stremila. Nikad se nisam kretala u nekim većim skupinama ljudi. Uvijek mi je draže bilo biciklom se odvesti do nekog mjesta daleko od ljudi, družiti se sa životinjama ili samo zuriti oko sebe, motriti mijene u prirodi.

TELEGRAM: Glavna protagonistkinja romana “Sama” odbija se pomiriti s društvenim zadatostima – odnos društva prema rastavljenoj ženi ta knjiga proglašava izdajom. Kako te zadatosti promijeniti u istomišljeničkom društvu koje svoje vrijednosti “uči” na društvenim mrežama, pritom sve dublje zapadajući u konzervativizam? Naime, čini se da u našem društvu dijelom i same žene predstavljaju problem u toj paradigmi…

ŠOJAT: Izlaskom iz braka, izlaskom iz bilo kojeg društvenim konvencijama predviđenog konteksta, zalazite u sivu zonu, migoljite onkraj definicije koja je mnogima, čini se, nasušno potrebna da bi imali stav o nekome. Rastava je osobit problem budući da se otima temeljnoj pretpostavci mučeništva koje navodno otvara vrata raja kao područja vječne, uvijek patnjom zaslužene sreće, blaženstva. Rastavu mnogi doživljavaju kao brodolom, nipošto kao oslobođenje. “Doživjela je bračni brodolom”, vele.

“Nešto s njom nije valjalo čim ju je onaj njen ostavio”, također vele, jer prva je i najčešće jedina pretpostavka da je muž otišao zato što je žena imala neku strašnu manu. Gotovo nikad se ne pretpostavlja da je žena ta koja je otišla. I to je “mekša” strana licemjerja koje šuti kad suprug ili partner ženu ubija batinama. Licemjerje susjeda koji poput video nadzora prate svaki aspekt života ljudi oko sebe, ali “ne vide” ubojstvo u tijeku, nego poslije o ubojici govore da je “bio dobar čovjek, pristojan, fin”, čime daju natuknuti kako je ubijena morala nešto učiniti kako bi isprovocirala tog “mirnog, pristojnog i finog čovjeka”…

TELEGRAM: Iako nije riječ o autobiografiji, ovaj bi se roman lako mogao čitati u autobiografskom ključu. Primjećujem stilsku različitost u odnosu na vaše ostale knjige. Koliko je drugačije bilo ispisati ovu knjigu; je li teže ili lakše pisati “iz bliza”?

ŠOJAT: Ovaj je roman posve ogoljen, bez pretjeranih ukrasa i deskripcija kojima sam inače sklona. Neumoljivu ritmiku mu daju gotovo šture rečenice. Bilo je bolno pisati ga. Znaju to svi koji dobro poznaju moj postupak pisanja, dubokog uživljavanja s licima koja guram u određena stanja i situacije, s kojima duboko proživljavam sve, jer smatram da se drukčije ne može. Ne možeš o patnji pisati gledajući je kao nakazu u izlogu. Moraš zaći u nju, osjetiti je na svim razinama, razumjeti naoko nerazumljive i kontradiktorne postupke.

TELEGRAM: “Sama” je izašla prije gotovo dvije godine. U međuvremenu ste objavili novi roman, “Rogus”, postavljeno je nekoliko predstava po vašim predlošcima, upisali ste fakultet… Srčano se borite protiv bilo kakve pozicije ženske društvene nemoći. Kako se upisivanje fakulteta uklapa u tu vašu borbu? Je li riječ o ostvarenju davnoga sna ili možda prkosu?

ŠOJAT: Spoznaja i učenje su jedini put. Ne idem u teretanu i nisam sportski tip, zato sam odlučila vježbati mozak. Moja pokojna baka Violeta je u dobi od sedamdeset godina odlučila obnoviti znanje talijanskog i njemačkog. Naposljetku je toliko ovladala tim jezicima da je davala instrukcije gotovo sve do smrti u devedesettrećoj. Priznajem, naporno je ponekad studirati, raditi i prevoditi, k tomu još i pisati, redovito šetati Mishu i Garavog, moje pse, igrati se s Milom i Viki – mačkama – kad ih uhvati “šiz”, ali doista je obogaćujuće imati priliku sa sjajnim profesorima razglabati o Platonu, Aristotelu ili Benjaminu, o Rodinu ili veličanstvu gotike, iz posve novog rakursa razmatrati svijet.

TELEGRAM: U potrazi za poveznicama između prve žene dobitnice Frica i pisca po kojemu je ta nagrada dobila ime, jasno je da vi nikako niste tipična krležijanska heroina – Krležina je žena “vidljiva” tek kao femme fatale, zbog čega su mu jedni spočitavali mizoginiju a drugi ga proglašavali feministom. Kako ga vi čitate?

ŠOJAT: Zahvaljujući ocu koji je na svojim policama sabrao sva Krležina djela rano sam s njim došla u kontakt, već u petom-šestom razredu osnovne. Prvo me je oborila njegova ekspresionistička poezija, to plamteće, revolucionarno palucanje njegovih stihova. Primjerice “Pieta” koju i dan-danas znam napamet. Poslije su na red došle novele, pa drame, naposljetku i romani. Mislim da je prvenstveno nužno Krležu staviti u kontekst vremena u kojemu je pisao. Žene su tad još svedene na ono kako on o njima piše. Zamjeram mu, međutim, njegov odnos prema Mariji Jurić Zagorki, koju je otvoreno omalovažavao.

TELEGRAM: Krleža je još prije stotinu i više godina Zagrebu predbacivao malograđanštinu predvorja Europe. Možemo li danas uzimati zdravo za gotovo da smo napokon prekoračili vjekovnu granicu i ravnopravno ušetali u Europu? Što bi Krleža rekao na naše društvo, na našu kulturu danas?

ŠOJAT: Geopolitički možda jesmo ušetali u tu “uljuđenu” Europu, no mentalitetom još odveć nalikujemo konjušarima, kako nas je Krleža prozvao u “Deset krvavih godina”. I dalje se poput skrušenih provincijalaca divimo svemu što je zapadno i sjeverno od nas i čekamo da se dogodi nekakav deus ex machina da nas izbavi ili nam zapovijedi što nam je činiti. Čak i sad kad se Zapad ekonomski i moralno urušava do neprepoznavanja. Neprestano smo u kontradikciji: deklarativno stremimo Zapadu, nekakvoj zapadnoj tradiciji, dok duhom apsorbiramo kulturološki talog novih, sve kraćih video formata, instant naputke o sreći, divimo se ispraznome, sjaju bez sadržaja, po novim naputcima, sve više volimo sebe, bez empatije i bez obzira.

TELEGRAM: Kako sve to izgleda iz specifične pozicije Osijeka, Slavonije?

ŠOJAT: Osijek ima nemali broj pojedinaca, ali i udruga i institucija koje itekako igraju ulogu važnih kulturnih poklisara. No, službena politika grada nikako da to shvati. Godinama se, naime, već grozničavo govori o nekakvom “brendiranju” grada, za tu se rabotu čak pronalaze neki novci, koji odlaze u vjetar umjesto da se žešće uloži u već postojeće i time pruži potpora onima koji već djeluju na svim područjima kulture. Osječane se kao umjetnike prepoznaje tek kad odu iz grada ili umru. Do tad kao da ih ni nema.

TELEGRAM: Hoće li i to možda postati temom vaše literature? Pišete li već nešto novo?

ŠOJAT: Vjerojatno hoće. Kad se ukaže prilika, odnosno kad se to bude uklopilo u neko novo tematsko nadahnuće. Inače, uvijek nešto pišem, zapisujem u bilježnicu koju uvijek nosim sa sobom: rečenice, cijele pasuse. Imam u planu dvije knjige: roman za mlade na temu ovisnosti o video-igrama i jedan ozbiljan roman o kojem još ne bih, premda sam za rad na njemu dobila šestomjesečnu stipendiju zbog koje sam zahvalna Ministarstvu kulture i medija.

TELEGRAM: Susan Sonntag jednom je ustvrdila kako pisac ne postaje piscem zato što ima puno toga za reći, nego zato što je iskusio ekstazu kao čitatelj. Zašto vi pišete? Kakvu ulogu u vašem književnom procesu ima psihologija – je li vam ona važnija od onoga što bismo mogli nazvati “obavezom pisca”?

ŠOJAT: Slažem se sa Sonntag. U mladosti mi je uvijek bilo draže ostati kod kuće i čitati, nego ići van, tulumariti. Bila sam “čudnovati kljunaš”… I sad čitam podosta, a dok prevodim i puno iscrpnije. Prevođenje je, naime, poput filigranskog seciranja koje prethodi samom prenošenju u drugi jezik. Zašto pišem? Nisam o tome nikad razmišljala. Uvijek sam imala poriv govoriti umjesto utišanih, poniženih. Zbog toga sam u gimnaziji često završavala kod pedagoginje ili ravnateljice koja bi me pitala moram li baš uvijek biti advokat drugima.

Moram. Osjećam taj poriv, potrebu da ljude uvučem u poziciju na kojoj se nalaze ljudi koje nisu zamijetili, koje su “previdjeli”, čiju patnju iz nekog opskurnog, naučenog razloga smatraju opravdanom. Svi moji romani, novele, govore iz te pozicije, nikad iz pozicije moći. Zbog empatije koja bi u međuljudskim odnosima štošta promijenila, zbog poimanja konteksta u kojem se neke situacije perpetuiraju, a ne bi trebale.

TELEGRAM: Napisali ste dosad, ako sam dobro nabrojala, osam romana za odrasle, tri za mlade, pet zbirki pjesama, četiri zbirke kratkih priča. Mora li knjiga uvijek biti bolja od pisca koji ju je napisao? Čemu vi stremite?

ŠOJAT: Knjiga bi trebala biti bolja od pisca koji ju je napisao jer rođenje knjige bi se trebalo odvijati u nekakvom eteru, prostoru iznad svijeta banalne ljudske prirode, u sveobuhvatu, u argumentiranoj i dokučenoj spoznaji uzroka i posljedica, u promatranju i razmatranju izvan osobnih poriva. To dokazuju mnoga velika djela svjetske književnosti koja su napisali moralno “sumnjivi” ljudi. O tome svjedoči, recimo, Martin Heidegger koji je svojim ontološkim razmatranjima promijenio tijek suvremene filozofije, no koji se za Drugog svjetskog pokolja priklonio Hitleru.

Drugi je frapantan primjer nobelovac Peter Handke koji je, između ostalih, napisao remekdjelo “Nesreća bez želja”, a istodobno stao uz Miloševićev fašizam. To su samo dva primjera s dugog popisa sličnih. Zato se postavlja pitanje: trebamo li razmatrati knjigu ili autora, ili oboje istodobno?

TELEGRAM: Neizostavan je dio vaše biografije činjenica da ste bili sudionica Domovinskog rata…

ŠOJAT: Da, sudjelovala sam u Domovinskom ratu kao dragovoljac. To mi sad neki zamjeraju. Oni koji sve promatraju iz trenutnog rakursa. Kao da sad, u dobi od gotovo pedeset tri godine, stupam u HOS. Bilo mi je dvadeset godina, po Osijeku su pljuštale granate, ginuli su ljudi, djeca, civili, sve se pretvaralo u prah i pepeo, pa nisam tad promišljala o činjenici da je HOS stranačka, paravojna postrojba. U trenutku sveopće pogibelji mi na pamet nije padao pozdrav što sam ga nosila na amblemu, nisam bila svjesna koliko kod nekih izaziva jezu. Sad znam i opetovano govorim da se nisam borila ni za kakav pozdrav, nego za svoj grad, svoju domovinu, za goli opstanak i život.

TELEGRAM: S tim ste se dijelom svojega života u literaturi pokušali obračunati u romanu “Jom Kipur”, po kojemu je u osječkom nacionalnom teatru nedavno postavljena i predstava. Više od 30 godina od ratova na Balkanu, politika identiteta, nacionalizam, etnocentrizam, glavne su poluge podjele i mobilizacije masa na našim prostorima. Što se treba dogoditi za odrješenje? Kada će napokon svanuti “dan pomirbe”?

ŠOJAT: Čovjek je identitetski mnogostruko biće. Pripadnost naciji samo je jedna od stavki. Pritom ne bismo smjeli zaboraviti kako je i zašto uopće došlo do rođenja nacije. Trebali bismo se zapitati i koliko je uopće pouzdana ta odrednica. Općenito smatram da je nacionalizam politička odrednica bezidejnih. Što se tiče odrješenja, ona su, nažalost, na kolektivnoj razini simbolička. Istinska se događaju isključivo na osobnoj razini, kao rezultat osobne spoznaje da činjenično posve neutemeljena mržnja, mržnja temeljena na klimavim nogama razmatranja samo jedne facete ljudskog identiteta nanosi zlo isključivo onom tko je “uzgaja” te, u konačnici, u izvjesnosti kinetičkog pokretanja, dovodi do pokolja u kojima nitko nije pobjednik. Osim toga, oprost kao duhovna kategorija nije nikakvo oslobođenje počinitelja zla, nego isključivo oslobođenje povrijeđenog, onog tko je pretrpio zlo. Zlopamćenje je, naime, težak balast, potencijalno loživo novih užasa.

TELEGRAM: Na kraju, što ste zaključili, što je bolje, biti sam ili u “toksičnom” odnosu? Pritom mislim na sve odnose – partnerske, obiteljske, one s društvom…

ŠOJAT: Uvijek je bolje biti sam. No, prije toga je uvijek nužno barem pokušati razriješiti konflikt, traumu, nesporazum ili nerazumijevanje. Ako se druga strana tome protivi, ako druga strana ne želi sudjelovati u izlječenju, onda je najbolje odmaknuti se u prostor osobne slobode kojim svi raspolažemo čak i kad nam se čini da smo stjerani uza zid.