Barbara Nola: 'Ne znam kud bih s viškom emocija da nema glume. Kod mene svega ima previše, a sve to previše, za glumu je taman'
Zamolili smo neke od naših najistaknutijih glumaca i glumica da nam otkriju - zašto glume?
Ima u glumi i jedna asketsko-perfekcionistička, pomalo fatalistička komponenta koju obožavam - uvježbavanje bez kraja, jer nikada nisi posve zadovoljan i uvijek može bolje. I, ono najvažnije, a što zvuči pomalo pretenciozno: živi nada da svojim radom i svojom kreacijom dotičeš nečiju dušu i činiš mu život ispunjenijim i ljepšim.
Odgovor na pitanje zašto glumim vrlo je jednostavan. Zbog ljubavi. Ljubav, ta divna pokretačka sila, jedino je zbog čega vrijedi živjeti. Glad za ljubavlju ono je što definira svakog umjetnika, a moja opčinjenost glumom, kazalištem, pričom počela je vrlo rano.
Nisam imala ni četiri godine kada me mama odvela u tadašnje Pionirsko kazalište a današnje Zagrebačko kazalište mladih, na legendarnu predstavu “Mačak Džingiskan i Miki Trasi”. Taj je mjuzikl nastao po dječjem romanu u stihovima Vesne Parun, dok je glazbu skladao Ladislav Tulač.
Za mene je to bilo jedno od najvažnijih iskustava moga djetinjstva. Jasno se sjećam tog osjećaja lude zaljubljenosti, kao i žudnje da i sama budem na pozornici s njima, u tom svijetu koji su stvorili. Sjećam se i dubokog uvjerenja da će to tako i biti.
Čitaš dok se ne razboliš!
Danima se nisam mogla smiriti i mučila sam mamu svojom željom da posjećujem sve naredne izvedbe te predstave. Sve mi se drugo tada učinilo besmislenim i dosadnim. Tada sam se, naime, zaljubila u umjetnost, a ta ljubav nikada nije prošla.
Poslije su to bili i filmovi, i serije te, najvažnije od svega – knjige. Uvijek sam strastveno i opsesivno konzumirala umjetnička djela. Ono, čitaš dok se ne razboliš! Umjetnost me uvijek spašavala od svega teškog i traumatičnog u životu. Donosila boje u život kada bi on postao tmuran i siv.
Tako da – za mene nije bilo izbora. Jedino, možda sam se trebala malo iz glume prošiti i na pisanje i režiju, a možda još uvijek ima šanse. Život je nepredvidiv.
Introvert koji svega ima previše
U glumi me najviše veseli to zajedništvo; to da se i dalje, poput djece, jednostavno igramo. Stvaramo neke nove-stare svjetove. Ta razmjena energije. Ljubav. Zato mi je strašno važno s kojim ljudima radim.
Također, ne znam što bih s viškom emocija kada glume ne bi bilo. Uvijek sam imala osjećaj da je kod mene svega previše, i veselja, i tuge, i euforije, i bijesa, i straha, i panike, i smijeha i lude radosti. Sve to “previše” za glumu je taman, tako da je ona i moja terapija i hrana za dušu.
Gluma je, osim toga, strašno oslobađajuća za nas duboko sramežljive ljude, što glumci često jesu – ispod maske ekstroverta. Ja sam se kroz svoje duboke inhibicije probila upravo kroz neke umjetničke procese, i to su bila jako intenzivna i pomalo bolna iskustva, ali od neprocjenjive važnosti za moje sazrijevanje.
Nada u svijet pun ljubavi
Ima u glumi i jedna asketsko-perfekcionistička, pomalo fatalistička komponenta koju obožavam – uvježbavanje bez kraja, jer nikada nisi posve zadovoljan i uvijek može bolje.
I, ono najvažnije, a što zvuči pomalo pretenciozno: živi nada da svojim radom i svojom kreacijom dotičeš nečiju dušu i činiš mu život ispunjenijim i ljepšim. Da onu ljubav od koje je sve krenulo daješ nekome drugome kao neku malu krijesnicu koja osvjetljava tamu. Nada da sebi i drugima postavljaš neka bitna i nebitna pitanja. Možda i nalaziš poneki odgovor.
Nada da kroz umjetnost preispitujemo autoritete i širimo područje slobode. Nada da se borimo za bolji svijet pun ljubavi.
