Prvakinja osječkog HNK: ‘Mojih 40 godina na sceni’

Anita Schmidt glumi Mariju Tereziju u predstavi Trenk iliti divji baron kojom HNK u Osijeku otvara novu sezonu

ZADNJA IZMJENA: ruj 22, 2020
Foto: Vjekoslav Skledar

”Sad sam pod caričinom krunom”, kaže uz osmijeh Anita Schmidt, dramska prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, bruseći finu strukturu uloge Marije Terezije, jedne od najpoznatijih žena u povijesti, u predstavi Trenk iliti divji baron, kojom HNK u Osijeku, njena matična kuća, otvara novu kazališnu sezonu. U toj predstavi već je igrala, davne 1984., ali tada nije bila u caričinim cipelama, morala se zadovoljiti onima grofice Ilonke Nadraszi.

Slično ”karijerno napredovanje”, dodaje, imala je i u Shakespeareovom Macbethu. Njena prva uloga na sceni bila je Vještica, 1980., a onda je, veli, 2004. zagrizla u zahtjevnu Lady Macbeth. Sada, igrajući Mariju Tereziju u predstavi o legendarnom barunu Trenku (iz radionice majstorskog trojca Senker-Mujičić-Škrabe) persiflaži i demontaži mitova, pripremajući se za ulogu Marije Terezije, proučila je njen život.

”Našla sam i sličnosti između nas dvije. Naime, njena je vladavina trajala točno četrdeset godina koliko sam i ja na sceni. Puno, baš, ha, ha… Legendarni su i njeni seksualni apetiti, pa su se i naši pisci i dramaturginja Ana Prolić zgodno poigrali i tim aspektom njezine vladavine. Tako da ja kao carica Marija Terezija u našoj predstavi ni ne izlazim iz svog velikog kreveta bez prijeke potrebe. Ipak je iza carice ostalo šesnaestero potomaka”, kaže.

Anita Schmidt

Četiri desetljeća u kazalištu

Anita Schmidt na sceni je, dakle već četiri desetljeća. Akademiju dramskih umjetnosti upisala je 1979. i diplomirala 1983. Iste godine ulazi u stalni angažman Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Do danas, odigrala je stotinjak uloga u matičnom i drugim kazalištima u zemlji i inozemstvu (HNK Zagreb; Hrvatsko kazalište Pečuh; Gradsko kazalište “Joza Ivakić”, Vinkovci; HNK Varaždin; Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac; Theater TKO, Köln) i off-grupama (STUC, Osijek; TV Miniteatar, Osijek).

Schmidt glumi Mariju Tereziju u predstavi Trenk iliti divji baron kojom HNK u Osijeku otvara novu sezonu Vjekoslav Skledar

Govoreći o svojim glumačkim počecima podsjeća na nekadašnju komornu scenu Miniteatra, jednog od kultnih okupljališta Osječana, koje je, kao dijete, s roditeljima s užitkom posjećivala i vjeruje da je to na nju ostavilo traga. Uvijek je, nastavlja, bila nekako vezana za umjetnost, i odgojem u roditeljskom domu i pohađanjem Glazbene škole, tako da je bila sigurna kako će u nekom umjetničkom pozivu i završiti. Mislila je ići i na Muzičku akademiju u Zagreb, no u trenutku kad je doznala da se otvara dislocirani osječki studij zagrebačke Akademije za kazalište, film i televiziju – tako se tada zvala ADU – nije više imala dvojbe i otišla je na prijemni iz glume.

Naime, u tom trenutku osječki je HNK bio u ozbiljnoj krizi ansambla, bio je i pred obnovom zgrade, tako da je taj potez otvaranja osječkog studija bio logičan i važan. Za to su bili najzaslužniji Branko Mešeg, Dejan Rebić, Zvonko Ivković, i valja spomenuti kako je to bila prva takva namjenska dislokacija Akademije. Kasnije su otvoreni isti modeli u Rijeci i Splitu i uvijek je to značilo novu energiju i svježu stvaralačku krv. Imala je sreću da joj prvi profesor glume bude majstor Fabijan Šovagović, koji ih je, kaže, učio ne samo tajnama zanata nego i života.

U braku s kritičarom

Anita Schmidt supruga je uspješnog dramskog pisca, kazališnog kritičara i novinara Davora Špišića, pa je pitamo kako u braku funkcionira odnos glumac – kazališni kritičar. Veli, upravo ju je kritika njenog supruga ”stajala glave”.

”Nakon što je napisao nespretnu kritiku o mojoj ulozi u Samoubojici koja se mogla tumačiti i kao prilično uvredljiva, nisam oklijevala nego sam ga nazvala i oštro tražila objašnjenje. Našli smo se na kavi i dobila sam veeeeliku ispričnicu u obliku buketa žutih ruža na scenu. I tako je to krenulo. Naravno da mi je Davorovo mišljenje o mom radu uvijek najvažnije i od velike pomoći. Premda nekad i dan-danas zna pretjerati, ha, ha. Pa se onda opet obračunavamo žutim ružama”.

Uloge skrojene po mjeri

Igrala je u više dramskih predstava koje je napisao njen suprug i veli, bilo je i onih ”tailor made” uloga, skrojenih po mjeri, ali i onih koje su je zapale u redateljskoj podjeli. Ipak, priznaje, te su uloge većinom pisane za nju, jer, kaže u šali, ima tu sreću da spava s piscem. Sjeća se predivnog osjećaja kada su je divne glumice HNK Split prilikom njihove premijere Špišićevih Kaćuša, koje je ona na praizvedbi igrala u GK Joza Ivakić u Vinkovcima, pozvale iz gledališta na scenu da zajedno isprate aplauze.

”Možda mi je najdraža uloga od tih koje su izravno napisane za mene, uloga Vere u Crnom kruhu iz nekoliko razloga. Ne samo da je to uloga koja se samo poželjeti može, nego sam je igrala na njemačkom jeziku, u TKO Theateru u Koelnu, u režiji predivne i genijalne redateljice Nade Kokotović i uz sjajne partnere Neđu Osmana i Anne Simmering. Bilo je to nezaboravno iskustvo, ogromna odgovornost igranja na tuđem jeziku (iako mi je po ocu njemački ”taterinji”) jer glumac tada mora i misliti na drugom jeziku a to je strašna koncentracija i napetost.”

Schmidt objašnjava zašto nikad nije odlučila napustiti Osijek Vjekoslav Skledar

Ostala je vjerna Osijeku

Objašnjava zašto se poput njenih kolega s kojima je studirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Osijeku, poput Darka Milasa, Velimira Čokljata, pokojnog Ivana Brkića, Vlaste Ramljak, Dubravke Crnojević… nije otisnula u Zagreb, već je ostala vjerna Osijeku.

”Na neki način još od 1980. kad sam prvi put stala na ovu scenu, na te daske koje zaista osjećam svojima i svojim drugim domom, osjećam odgovornost održavati svetu vatru ovog kazališta, kao neka vestalka. Naravno, uživala sam na drugim scenama i drugim gradovima gdje god sam radila. Konkretno, imala sam i ponudu 1991. da uđem u ansambl HNK Zagreb, u Maribor nas je zvao, mene i supruga, Tomaž Pandur, koji nam svima toliko nedostaje, zvao nas je Ljubiša Ristić za stalno u Suboticu… Ali, eto, ostala sam u Osijeku i nisam se pokajala.

Glumačka nadnica nije mizerna

Kaže da je za nju kazalište i prapočetak i kraj svega, da je to beskrajni maraton ljudskosti. Ako ju je nešto gluma naučila, veli, to je kako postati bolji čovjek i nada se da nije daleko od tog cilja. Imala je, dodaje, sreću raditi s velikim redateljskim imenima Georgijem Parom, Zlatkom Svibenom, Leom Katunarićem, Petrom Večekom, Sašom Anočićem, Želimirom Mesarićem, Želimirom Oreškovićem, Joškom Juvančićem, Draženom Ferenčinom i od njih je puno naučila. Bilo je tu, kaže, i loših iskustava od kojih se također puno nauči, s nekima je ostvarila i prava prijateljstva jer dijele zajedničke poglede i na umjetnost i na život.

A o mizernoj ”glumačkoj nadnici” gdje se uloga uči mjesecima, probe traju tjednima, predstava 2-3 sata, a aplauz publike na kraju samo minutu, dvije, tri…, kaže: ”Nadnica nije mizerna, naprotiv. Taj aplauz traje puno duže, sva ta sretna lica iz publike s kojima sam iz večeri u večer, oči u oči, napajaju nas beskrajnom energijom, ponosom i zahvalnošću.”

 

Dodaje, kako je u ovoj pandemiji Covida 19, kada su kazališta bila zatvorena, upravo ta ”nadnica” bila ono što joj je najviše manjkalo: ”U ovoj epidemijskoj krizi rekla bih da smo se zaista svi gerilski dobro snašli, i održavali se na površini putem drugih medija. No, trodimenzionalni i u svakoj sekundi nepredvidivo iskreni život na sceni ništa ne može nadomjestiti. I to zaista nema veze s tehnologijom.”

Teatar ispred filma i TV-a

Kaže, obožava igrati pred kamerama, na filmu i televiziji. Igrala je u filmovima Gospodski život Stipe Zvonareva, Đuka Begović, Srce nije u modi, Kraljica noći, Most na kraju svijeta, Ana, Poljošice i u TV-serijama Zabranjena ljubav, Cimer fraj, Dobre namjere, Zakon, Stipe u gostima, Crno-bijeli svijet, Zlatni dvori, Pogrešan čovjek, Drugo ime ljubavi, ali, priznaje, teatar ima onu neponovljivu magiju trenutka: ”Odmah osjetiš jesi li ih dobila, da li sam ih zaslužila, ili sam fulala tu večer. To vam je poput seksa. Odmah znaš na čemu si, ha, ha.”

A što se dogodi, pitamo je, kada predstava u koju je uložen ogroman trud, napor i puno vremena, ne uspije, ne bude prihvaćena od publike ili kritike. Kako se kao glumica tada osjeća? ”Budem beskrajno nesretna, točnije nesretna sam što sam povrijedila moj lik koji sam trebala utjeloviti. To vam je kao da povrijedite dragog prijatelja. Još dugo osjećate grižnju savjesti. Jer, svako lice je na neki način dio mene, odgovorna sam za nju ili njega – naime, igrala sam i muškarce. I uživala u muškoj koži”, kaže Anita Schmidt.

 

Drago Hedl
Istraživački novinar
529 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program