Čovjek zbog čijeg festivala Zagreb djeluje kao bolji grad: ‘Živcira me fraza da je jazz za intelektualce, to je glazba za sve ljude’

KOKANOVIĆ: Da ne ispadne neskromno, očekivali smo punu dvoranu. Zagreb Jazz Festival ide već 15 godina a, ako dodamo i pet izdanja All Woman Jazz Festivala – Jazzarele, na kojima su nastupale samo žene kao liderice bendova, onda smo u Zagrebu od 2005. pa do danas organizirali dvadeset jazz festivala, oko 150 koncerata vodećih svjetskih glazbenica i glazbenika. Wayne Shortert, Ornette Coleman,Chick Corea, Sonny Rollins, McCoy Tyner, Pharoah Sanders, Archie Shepp, Gary Burton, Mingus Big Band, Kurt Elling, Pat Metheny, Dee Dee Bridgewater, Casandra Wilson, Carla Bley, Diane Revees, Regina Carter, Anat Cohen…

Zašto navodim sva ta imena? Zato jer smo stekli povjerenje ne samo zagrebačke i hrvatske, već i inozemne publike. Na Zagreb Jazz Festival dolazi publika u radijusu od oko 500 kilometara od Zagreba a, osim u Zagrebu, sedam smo festivala odradili i u Rovinju. Pred rovinjskom su publikom nastupili George Benson, Return to Forever IV, Dr. Lonnie Smioth, Ramsey Lewis, Joshua Redman, Lizz Wright, John Scofield.

Zadnjih pet godina na Pula Backstage Liveu nastupili su i Christian McBride Big Band, Avishai Cohen, Lizz Wright, Mingus Big Band, Jason Moran, Antonio Sanchez, Melisa Aldana… sve skupa 32 jazz festivala u Hrvatskoj. Zaključak: stekli smo povjerenje publike, publika dolazi na naše festivale čak i ako su im možda imena glazbenika nepoznata jer znaju da mi u Zagreb i Hrvatsku dovodimo samo najbolje glazbenike na svijetu. Oko 220 koncerata u posljednjih 20 godina ispraćeno je s velikom podrškom publike i kritike.

TELEGRAM: Otkud toliko entuzijazma?

KOKANOVIĆ: Pa, volim glazbu, napose jazz, za razliku od mog prijatelja Igora Mirkovića (smijeh). Jazz je toliko ogromno glazbeno područje da je gotovo nesagledivo, i obuhvaća mnogobrojne glazbene pravce nastale unazad sto godina; različite smjerove, žanrove i stilove. Uglavnom često navodim da je jazz kao slavonska livada u proljeće – puno krasnog cvijeća, puno boja i različitih mirisa, bumbari i pčele zuje. Treba se samo sagnuti, pomirisati i izabrati što ti se sviđa. Jednostavno – ići na koncerte. Čarolija jazz koncerata je u tome što nikada ne znaš što te čeka. Uopće nije važno razumiješ li o čemu se radi. Ništa teško ni komplicirano. Najviše me živcira kada se govori da je jazz glazba za intelektualce. Notorna glupost. Jazz je glazba za sve ljude.

TELEGRAM: Što ćemo od te glazbe imati priliku čuti ove godine u Zagrebu?

KOKANOVIĆ: Raspored 15. izdanja Zagreb Jazz Festivala glasi: Roberto Fonseca Quartet (23. travnja), Avram Fefer Quartet (28. rujna), na zahtjev publike tu je i Cyrille Aime Quartet (6. listopada) te Emmet Cohen Trio (18. prosinca). Ali, to nije sve! Bit će još koncerata jer pregovaramo s nekoliko velikih imena. Što se nas tiče, mogli bismo mi u Zagreb dovoditi vrhunske jazz, blues, world music glazbenike svakih 15 dana, kad bi bilo para.

Dream team Zagreb Jazz Festivala je: Željkica Makanec, Ivan Laić Django, Tomislav Vranić, Davor Hrvoj, Hrvoje Horvat i Alan Nužda. To je svjetski festival poznat po profesionalnosti, poznavanju jazza, ljubaznosti i zajebanciji. Nema džezera koji je bio u Zagrebu, Rovinju ili Puli a koji se ne želi vratiti u Hrvatsku. Pripremamo i knjigu – zapravo, ne knjigu već knjižurinu – o svim koncertima koje smo organizirali u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina.

TELEGRAM: Materijala zasigurno imate.

KOKANOVIĆ: Kad sam 2005. pokrenuo prvi Zagreb Jazz Festival, imao sam garancije za najveće svjetske promotorske jazz agencije; garanciju jednog od najvećih svjetskih promotora jazza u Europi, mog dragog prijatelja Olivera Belopete, koji već četrdeset godina vodi Skoplje Jazz Festival. Važno je bilo da sam “ozbiljan” i, još važnije, da imam para. Na prvo izdanje festivala odmah smo doveli velikane: Rona Cartera, Archieja Sheppa (moj idol!), Jacka DeJohnettea i World Saxophone Quartet.

Festival je prošao fantastično u svakom smislu, pogotovo organizacijskom. Glazbenici su bili oduševljeni Zagrebom i našom profesionalnošću, ljubaznošću i poznavanjem glazbe. Znali smo odmah da smo prošli. Recimo, Archieju Sheppu je u Zagrebu bilo tako dobro da je produžio svoj boravak i nakon koncerta. Inače, Shepp je platio večeru za ekipu festivala i mene jer sam mu rekao da imam četrdeset LP-ja na kojima svira – što njegovih albuma, što albuma na kojima je nastupao s drugim glazbenicima. Rekao mi je da to nije moguće. Sjeo sam u taksi i otišao kući po ploče. Donio sam 39 LP-ja u hotel Palace i sve ih je potpisao. Umirao je od smijeha.

Onda sam se sjetio da sam album “Ascension” jednog od najvećih, Johna Coltranea, posudio prijatelju Gordanu Zečiću. Nazvao sam ga i zamolio da ga najhitnije donese u Palace. Tako je i bilo. Archie Shepp potpisao je i četrdesetu longplejku. I Archie Shepp je platio večeru. Takvih anegdota ima gomilu, ali ostavit ćemo ih za knjižurinu o Zagreb Jazz Festivalu. Neugodnosti nikada. Džezeri se ne prenemažu, ne traže nikada ništa.

Samo rider – morate osigurati sve iz ridera: instrumente koje traže, klavir, bubnjeve, kontrabas… Rider je “sveto pismo”, i to je to. Mi naravno ispunjavamo sve ove godine sve zahtjeve iz ridera, i to svi svjetski džezeri znaju. Jedina neugodnost – moram napomenuti – u stvari je bila viša sila, i to kada se dogodila erupcija vulkana na Islandu i kada je bio obustavljen sav zračni promet nad Europom. Zakupili smo na tri dana dvoranu Vatroslav Lisinski, i to veliku. Trebale su nastupati Dee Dee Bridgewater, Casandra Wilson i Eliane Elias. Naravno da nisu mogle doletjeti u Zagreb. Ako tada nisam završio u Vrapču!

TELEGRAM: U posljednjem intervjuu za Telegram prije otprilike tri godine izjavili ste da želite imati vlastiti jazz klub te da je to “vaša klinačka maštarija”. Znači, ne odustajete od svojeg dječačkog sna?

KOKANOVIĆ: Imao sam Jazz klub na Trgu bana Josipa Jelačića, Vip Clup, u kojemu su od 2013. do 2018. godine isto tako nastupale neke od najvećih zvijezda današnjeg jazza: Anat Cohen, John Pizzarelli, Don Byron, John Medeski, Grechen Parlato, Mostly Other People Do the Killing, Dafnis Prieto, Jason Lindner i mnogi drugi. I valjda svi hrvatski jazz glazbenici i glazbenice. No, nažalost, klub nije mogao financijski opstati bez velikih sponzora, pokrovitelja i podrške grada.

Honorari stranih glazbenika su veliki, a tu su još hoteli, prijevoz i oglašavanje. Troškovi su isti kao da koncerte radite u većim koncertnim dvoranama. Kupio sam i klavir; vrhunski Yamaha C7 klavir, bubnjeve, vrhunski razglas, rasvjetu – sve što je potrebno za odličan klub. Do tada niti jedan zagrebački klub nije imao klavir. No, kao što rekoh, nažalost, nismo uspjeli financijski opstati. Cijenu ulaznice nismo mogli staviti kao u na primjer Blue Note klubu u Milanu, gdje je ona 60 eura. Uložio sam velika sredstava u klub, ali je bankrotirao.

Recimo, legendarnog Ronnijea Scotta, osnivača isto tako legendarnog jazz kluba u Londonu, u njegovim je počecima financirao šef londonske mafije. Zaboravio sam kako se zove, ali bio je veliki ljubitelj jazza (smijeh). Moj veliki prijatelj Boško Petrović rekao mi je da ne otvaram džez klub ako nemam osigurana sredstava za program od sponzora, pokrovitelja i grada. Nisam ga slušao, i platio sam cijenu. Jedan od najboljih jazz klubova u New Yorku zove se Dizzy’s Club Coca – Cola. Dakle, bez zajedničke podrške navedenih faktora – privatnih i javnih sredstava – ne ide.

Pogledate li koliko se javnih sredstava ulaže u koncerte klasične glazbe i u dvorane u kojima se ti koncerti održavaju, a koliko u koncerte jazz glazbe i jazz klubove, rezultati za jazz i beyond glazbu su poražavajući. Nakon što je klub zatvoren, u Zagrebu, naravno, više nema jazz kluba. Nitko nije lud otvoriti jazz klub. Inače, prema relevantnom istraživanju, sedam posto građana Hrvatske sluša jazz, što je postotak vrijedan svakog poštovanja. Rezultati istraživanja mogu se pronaći na internetu.

TELEGRAM: Što je s domaćom jazz scenom? Do sad smo pričali uglavnom o svjetskim imenima…

KOKANOVIĆ: U Zagrebu se jazz počeo svirati tridesetih godina 20. stoljeća i svira se sve do danas, što je sjajno. Odličnih džezera u Hrvatskoj je od tada pa naovamo bilo fakat puno, bez obzira na to što smo mala zemlja. Spomenuo bih neke svjetski poznate starije džezere koje sam imao čast i privilegij slušati na koncertima i družiti se s njima uz čašu vina (ovo “čašu vina” se mom prijatelju Bošku Petroviću ne bi svidjelo. Već ga čujem s neba kako mi govori: “Pa, Koki, popili smo bar nekoliko vagona vina, kakva vražja čaša. Ne obmanjuj javnost”, ha-ha).

Veliki hrvatski džezeri su upravo Boško Petrović, Miljenko Prohaska, Damir Dičić, Ladislav Fidri, Ozren Depolo, Silvije Glojnarić, Krešimir Remeta, Miroslav Sedak-Benčić, Stjepan Mihaljinec, Davor Kajfeš i još mnogi drugi. Odlični smo i što se tiče recentne domaće scene – Pula, Rijeka, Osijek i, naravno, Zagreb. U Hrvatskoj se svake godine objavi barem deset odličnih jazz albuma, a koncertna jazz scena u Zagrebu gotovo svaki tjedan nudi nekoliko koncerata koje bi svakako trebalo posjećivati.

Svirke su uglavnom po manjim prostorima, gotovo kafićima što je, naravno, ozbiljna boljka, jer Zagreb, kao što smo ranije razgovarali, nema jazz klub a, kada kažem “jazz klub”, ne mislim pritom na puristički klub gdje se svira samo jazz, već klub gdje se svira “jazz and beyond”, dakle, i blues, soul, funk, etno glazba i slično. To nam je potrebno. Primam donacije, pa ću ponovno otvoriti jazz klub u Zagrebu. Sada sam navodno pametniji što se tiče vođenja kluba, školu sam platio (smijeh). Usput, poznajem i boga i vraga u svjetskom i domaćem jazzu i sve ih mogu dovesti u Zagreb pa prenijeti znanje i iskustvo na mlađe generacije!