Primjećuje da imena zaboravlja. “Nemaju se na što nasloniti. Nijedna mi se riječ ne naslanja ni na što.” Pamti, pak, oči liječnica i medicinskih sestara koje su mu davale anesteziju, čudi se labirintima vlastite memorije. “To su ta viđenja, valjda su tako ljudi vidjeli nebeske utvare. Taj trenutak uoči kirurškoga zahvata sam zapamtio: njihove anđeoske oči iznad maske.”

Od matematike do glume

Jedan od naših najvažnijih prevoditelja, matematičar i pisac ovih dana dovršava prijevod knjige molitvi armenskog sveca Grgura iz Nareka. “Radio sam uvijek dan-noć, i sada prevodim nešto da bih zaradio, jer se od penzije ne može živjeti.” Radni mu je raspored godinama isti. Desetak kartica prijevoda od doručka do ručka, navečer još jednom pregled. Sutradan ponovno. I tako nekoliko desetljeća. Preveo je Shakespearea i Dantea, Rabelaisa i Prousta, Rudyarda Kiplinga i Stephena Kinga, Doris Lessing i Virginiju Woolf, Alberta Fortisa i Edgara Allana Poa...

“Što god kažem, morao bih se hvaliti. Imao sam sreće u životu, kad god sam krivo krenuo, uvijek me nešto bolje ispravilo. Završio sam matematiku i fiziku, to mi je najlakše išlo. Mislio sam, radit ću u nekoj školi, što je sitnica za svakog tko diplomira na PMF-u, i bit ću slobodan, bavit ću se drugim stvarima.” Tih drugih je stvari bilo podosta; neke su fascinantna karijerna crtica, druge iznimni pothvati.

U Zagrebu je diplomirao matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, studirao je i dvije godine glumu na tadašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Učio kod Branka Gavelle, Bratoljuba Klaića, Slavka Batušića, Ranka Marinkovića…

Krepane ovce i Henrik VIII.

Nakon diplome i vojske, krajem šezdesetih bez “pare i dinara” odlazi u Kanadu pa kao geofizičar za naftnu kompaniju na Sjevernom polarnom krugu rješava podzemne horizonte bušotina. Vraća se “sa šakom dolara” i onda deset godina radi kao srednjoškolski profesor matematike u više gradova, najduže u Poreču.

Kao proljećar, napušta nakratko Hrvatsku i plovi Crnim morem na trgovačkim brodovima. Kao supercargo broji ovce pri ukrcaju i popisuje broj krepanih glava na putu iz Rumunjske i Bugarske preko Turske za Iran. Dok je “tukao” more prevodio je Shakespeareova Henrika VIII., svjestan da to djelo nikada nitko neće izvesti na hrvatskim pozornicama.

Vječno je zahvalan Franu Čali i Josipu Torbarini na prilici i početnom impulsu. Petnaest godina bio je profesionalni prevoditelj, pet je radio u nakladništvu i na radiju, sedam proveo u diplomaciji u Parizu i Washingtonu. “Američki pjesnik T.S. Eliot rekao je da su Dante i Shakespeare podijelili svijet između sebe, trećega nema. Preveo sam i Shakespearea i Dantea, a ništa nisam naučio.”

Kraljevstvo riječi

Marasova je biografija i bibliografija dobro poznata, s novinarima je rado razgovarao. Došla sam na razgovor, međutim, tražeći odgovore na pitanja što je vitalnost, disciplina, kako ne prestati raditi, kako se ne umoriti, kako krenuti iz Studenaca – gdje u njegovom ranom djetinjstvu jedva da su bile dvije knjige u kućama – pa završiti prevodeći kapitalna djela.

Humphrey Bogart na kraju Casablance kaže Ingrid Bergman “We’ll alway have Paris.” Oni imaju Pariz, ovdje svi imamo neke svoje manje ili veće Studence. Tu sam, čini se, zbog putokaza.

U njegovu domu nije bilo knjiga, pokoji imućniji seljak imao bi Kačića. Jednoga je ljeta jedan mještanin donio Klaićev “Rječnik stranih riječi”, rekavši da je u toj knjizi sva mudrost svijeta. Ostavio mu ga je na sedam dana, dok se ne vrati s puta. Tada su se pred 12-godišnjim dječakom širom otvorila vrata u čudesno kraljevstvo riječi.

I dar i muka

“Valjda sam odrastao nadaren slobodom. Nikad mi ništa nije značilo nešto što će biti ili neće biti. Ako nije bilo, nije bilo. Ako će biti, dobro, vidjet ćemo. Ide opasnost? Makni se, čovječe, proći će. Ide nešto lijepo? Raširi ruke.”

Ili, kako kaže Hamlet, “važno je biti spreman – ako to bude sada, ne treba doći; ako ne bude trebalo doći, bit će sada; ako ne bude sada, ipak će doći.”

Rigorozno je discipliniran, strog prema samom sebi, ali veli da je oduvijek imao samopouzdanja napretek. Pitam gdje je naučio tako se lako prepustiti uvjerenju da će nešto lijepo uvijek doći. “Ne znam jesam li naučio ili ponio. To je i dar i muka. S jedne strane nemam ambicije, s druge, čuvam sebe”, odgovara.

Lav, pčela, mrav

“Smatrao sam da ništa nije toliko važno da bi me opterećivalo toliko da ne bih mogao spavati mirno. Nisam primljen ovdje, nisam ondje, nisam primio ovu nagradu, a mislim da sam zaslužio. Ali vrijeme prolazi i vidim da su to uresi koji nemaju trajnu vrijednost. Poslije trenutka dobivanja neke nagrade, sve se brzo zaboravi i teče dalje život kakav je i inače.

Čovjek pred nečim svemoćnim i nepojmljivim, što je od početka svijeta, kojemu nema ni početka ni kraja, mora ostati ponajprije začuđen, zatim zadivljen, po mogućnosti zahvalan. To nam je sve dano, zemlja nam je dala. Mi smo stvorenja, kao mravi, lavovi, ribe, divne pčele, kojima je darovan život. Lav je dobio snagu, mrav mudrost i marljivost koju mi nemamo. Jeste li ih gledali?”

– Mrave?

“Da. Mene su šarmirali. Uvijek mi je žao kada u kući na moru pospemo prašak da ne dolaze. Gledam kako stanu, pa se susretnu, pa jedan drugom govori… Otkuda ta sjajna organizacija?!” Ako se čovjekovo srce, rekao je Kant, može suditi po tome kako tretira životinje, mora vam se dopasti srce koje zainteresira mravlja kolona pred repelentom.

Bolji, veći i draži svjetovi

Rodio se u Studencima. “U mom ranom djetinjstvu nije bilo struje, nije bilo automobila, nije bilo radija, nije bilo novina, nije bilo ničega, na toj visoravni živjeli smo kao da smo u srednjovjekovnoj sredini. Svaka je kuća bila jedno malo kraljevstvo, tu je postojao zakon da moraš preživjeti, a da bi preživio moraš imati brašna, mast, svinju i malo mesa, kravu da bi mlijeko dobivao, i vrt gdje ćeš saditi raštiku i krumpir.”

“Ipak, to je bio uzoran život jedne zajednice, znalo se tko je što i kako je. Bila je to zajednica u kojoj nitko nije mogao biti izniman da bi bio zao prema drugima, jer selo se reguliralo samo po sebi.”

Živjeli su teško. Kuću su u ratu zapalili Talijani, otac je nakon rata otišao u svijet trbuhom za kruhom, majka se brinula o djeci, podigla četvero. U šestom su ga razredu na preporuku župnika fra Ćire Ujevića poslali u šibensko sjemenište, pa je shvatio da postoje veći, viši, bolji, draži, ljepši svjetovi od njegove male visoravni između Biokova i Tušnice. Proveo je u Šibeniku jedan semestar, otac mu nije dao da se poslije polugodišta vrati tamo.

‘Dugujemo stalno svima’

“Nikada nije htio reći zašto, samo je rekao da je dao svoju riječ. ‘Da sam svoju rič.’ Zamišljam da ga je vlast prisilila da me izvadi. Uskoro nakon toga dobio sam stipendiju.” Odgonetnuo je kasnije da je otac tako odlučio, jer je njegov sin dobio stipendiju koja je pokrivala najprije đački dom u Imotskom, pa gimnaziju i fakultet u Zagrebu.

“Dužnik sam onome komunističkom sustavu, onoj diktaturi, iako nismo znali što je sloboda. Ali hvala Bogu što nismo bili pod ruskom čizmom. Što bi od mene bilo da nisam dobio tu stipendiju kao sin oca koji je uskoro pobjegao iz Jugoslavije bez pasoša jer onaj sustav više nije mogao trpjeti?”

“To je taj dug. Dugujemo stalno svima, jedni drugima. Sve što smo i s kim smo imali zajedničko, uvijek je nekakva razmjena. Osjećao sam da nikad nisam drugima dao dovoljno. Ali što sam mogao? Uvijek smo bili sirotinja, do danas.”

Blažena pokojnica

Dug ocu, koji je život potrošio između mogućnosti i želja, između stvarnosti i iluzija, između vrednovanja ljudi oko sebe i odnosa prema obitelji i odnosa prema općoj pravdi, vratio je knjigom “Pisma o smrti”. “Otac je vjerovao u sve sudove, i za vrijeme jednoumlja – makar su presude bivale protiv njega – očekivao je pravdu.”

– Mislite li da danas ima pravde?

“Mislio sam da ćemo u Hrvatskoj imati ono što je postojalo u Austro-Ugarskoj. Bez obzira na to što se ubogo živjelo, bila je to uređena država, za koju i Talijani na sjeveru kažu beata defunta, blažena pokojnica. Bilo je reda, a narod voli red, makar i strogi, red koji vraća pouzdanje. Kad je red bit će i pravde, neće me krivo optužiti, neće mi veći porez naplatiti, neće me nevinog zatvoriti.”

Čovjek bez zadruge

Više puta ističe da je došao “iz sirotinje”. Dok se školovao, stipendija mu je pokrivala Đački dom na zagrebačkom Mažurancu. “Majka ne može više dati, otac ne šalje ništa, a zima je, moram negdje učiti. Pa sam učio u tramvaju. Od Kvatrića do Črnomerca, pa natrag. Sjećam se trgovine radničke odjeće kod Frankopanske, u Ilici.”

S čežnjom je u izlogu gledao kaput od impregnirana platna s debelom vunenom podstavom, namijenjeno radnicima na ciči zimi. “Bože moj, da mi je to imati, mislio sam, jer sam drhtao na zagrebačkoj studeni.”

“Danas nema velike oskudice, osim u zabitim selima. Objektivno narod živi bolje, ali sve više hoće. Mislim da smo nastradali u neoliberalizmu, najvećem zlu koje nas je moglo zadesiti. Podignut je oltar zlatnom teletu, klanjamo se novcu. I razbijena je obitelj, tako da čovjek nema svoju zadrugu, nema utočišta. Ne zna se tko je kome stric, ujak, nema svasti ni jetrve. I tako dalje… O politici ne želim govoriti, nemojte me pitati. Reći ću samo iz Evanđelja, opet: ‘Dajte Bogu Božje, a caru carevo.'”

Odneseno bogatstvo

Čilost i vedrinu naslijedio je od majke Ruže rođene Vrljičak, koju opisuje kao “pučku pjesnikinju”. Studenci su mu dali ritam i osjećaj za dobru riječ. “A kako sam regulirao svoj život upućenije bi govorila moja supruga Dunja, koja me zna bolje nego ja sebe, jer me gleda objektivno. Sami sebi smo najpametniji, najbolji, najljepši, najduhovitiji, najjači…”

Sutradan, dok pozira pred našim fotografom, Matina supruga Dunja, umirovljena profesorica, nudi mi liker od kadulje koji je prošle godine pripremila u Poreču, gdje ljetuju. Među tridesetak bićerina biram kristalni sa zlatnim obrubom. I gospođi Dunji je taj drag. Razmijenili smo par recepata, pa mi za koju minutu poklanja par grana lovora iz njihova vrta u Istri i sjeme slatkog pelina s uputama kako ga njegovati. Ona je, zaključujem, čuvarica mirnog i ugodnog života u domu.

Odnedavno su se Marasovi preselili u manji stan. Biblioteka broji par stotina naslova, jer je najveći dio, gotovo 2.500 knjiga, otputovalo za Plehan i nastanilo se u tamošnjoj obnovljenoj knjižnici u Bosanskoj Posavini. “Zamolio me prijatelj, imam li koju knjigu, pa ih je došlo nekoliko… Sve su mi bogatstvo odnijeli.”

Siromašan jezik

Suvremena djela malo čita, vraća se klasicima i vlastitim prijevodima. Je li mu bilo ikada tijesno s izvornika prevoditi na hrvatski? “Točno, imamo relativno malo riječi, siromašan nam je jezik. Ali, opet ima za sve riječi. Na mukama sam bio prevodeći Rabelaisa, koji u ‘Trećoj knjizi’ opisuje kako su se Korinćani spremali obraniti svoj grad od kralja Filipa. Tridesetak različitih oružja i ratne opreme su pripremali pred bitku, ali sve sam ih pronašao.”

Pronašao je “oklope, naplećnike, konjska okloplja, naglavnike, pancire, prsnike, kacige, nabradnike, šljemove, sulice, čelenke, obrazine, mjedene košulje, žičane halje, orukavlja, mošnjike, potpazušja, vratnike, orme, oprsine, oštrice, grudnike, štitove, odbojnike, (…) kosirače, budake, oštroperce, helebarde, čaklje, trnosijeke, koplja, sulice, dračevile, rogulje, buzdovane, sjekire, mlatove, bodve, džilite, sohe, pale… sablje, ćorde, krivošije, handžare, mačeve, tankovršce, bodalice, bjelosapce, jatagane, bodeže, čakije, potajce, nožine, oštrice, troresce...”

Izlizanoj i nijemoj frazi ‘zveckanje oružjem’, Marasovi Korinćani uoči bitke vraćaju strašan zvuk.

Nešto tvrdo, nešto nepokorno

Koje su mu riječi posebno mile? “Svaki dan mi se pojave i rado ih upotrijebim. To su one riječi koje lijepo zvuče, koje nisu ni prekratke niti predugačke i kao da imaju svoj poseban svijet, često su izdvojene od svega drugoga, ništa im ne treba, samo da se čuju. Tu su konotacije koje prizivaju nešto ugodno, nešto strašno, nešto tvrdo, nešto nepokorno, nešto željno. Ima onih koje opisuju istu stvar pa se natječu koja će pretegnuti. Ali, ne čuju se više, takve riječi više nemaju životnog prostora, jezik nam se jako zgušnjava. Nisam više ni ja blagorječiv.”

– Jeste li religiozni?

“Jesam, ali nisam praktični vjernik. U Studencima sam bio ministrant, ponavljao sam na oltaru latinske fraze koje nisam razumio. Kasnije sam naučio. A vjerujem li? I vjera je jedan od darova, netko ima dar da pjeva, netko da bude najbrži, netko dar da vjeruje. Teško je prihvatiti da se ne može ništa pouzdano znati o najdubljim tajnama, da je cijeli svijet trajno nespoznatljiv. Taj cijeli svijet je takav da se i filozofi i znanstvenici i teolozi sastaju i raspravljaju o krajnjim stvarima, početnim i završnim, i nikad ne mogu dokučiti što je bilo i što će biti. Pa se i ja predam i tješi me vlastita religija u kojoj srećom prevladava kreacionizam.”

‘Dok ih isto nebo bodri i drobi’

Pozvat će me da čujem riječ o nebu i zvijezdama dok napamet deklamira 15. Shakespeareov sonet:

Kad promatram kako sve što nikne klicom, Samo kratak čas u savršenstvu traje, Da na igre ovom velom pozornicom Zvijezde liju svoje tajne utjecaje; Kad vidim da ljudi rastu poput bilja, Dok ih isto nebo i bodri i drobi, Kipte mladim sokom, klonu sred obilja, I odnose spomen o junačkoj dobi; Tad mi pojam ove nestalnosti stavlja U vidokrug tebe, tvoju mladost bujnu, Gdje zatorno vrijeme s rasulom raspravlja Da mlađahni dan u noć ti mijenja nujnu; Pa za tvoju ljubav boj s vremenom bijem, Dok te ono trga, ja te snova sijem.

Kratko smo zatim šutjeli u dnevnoj sobi dok se svijet u tih par minuta morao ponovno suziti nakon što se raširio s kraja 16. stoljeća u 21. stoljeće, od klice do neba i natrag. Prvi je progovorio Maras: “Meni suze dolaze. Sve je tu, sve što sam govorio.”