Ne znam odakle da počnem. Jebeno ne znam. Pisati o ukletoj praznini koja nam je upravo dušu isisala na vijest da više nema tog krhkog, lomnog i najžilavijeg Dječaka našeg glumišta… Ili pisati o kozmičkoj pravdi i sreći da smo ga držali za ruku.
Cveletov ludizam
Otišao je u 53. godini a tek se pravo rodio. Jer takvi začuđeni filigranski klesari djetinjasto ne odrastaju čak ni onda kad se rastaju od svijeta kakvog poznajemo. Kao i sve najveće histriončine otkad je svijeta i vijeka, nosio je Cvetko tajnu svoje umjetnosti i divlje blagosti kao šifru koju je nemoguće provaliti.
Opirao se baš svakom poznatom kanonu. Autentično mu je mjesto kao umirućem Ricu, tamo na onom zabačenom autobuskom sjedištu “Ponoćnog kauboja”. Malo je uhvatiti se spasonosnog paradoksa i reći: bio je prirodan, na sceni i pred kamerama. Cveletov ludizam je prije neprirodan, jer njegova gvozdena utopijska nježnost naprosto nije nešto čime se inače razbacujemo kao fol znalci.
Lažni i nakaradni star-sistem Hrvatske jedva je pripuštao Cvetka glavnim trpezama. Zato je on uzvraćao onim reskim promuklim glasom, sjetnim osmjesima budućnosti i plemenitog maratonstva. Svi su maratonci omaleni rastom a olimpski blistavi konačnim ciljem.
Proročki monolog
U nenadmašnom melankoličnom noiru Ivana Salaja “Vidimo se” iz 1995., Nenadov Andre je predvodio one izgubljene dječake koje u olovnoj sezoni 91./92. proždiru pomahnitali warlordovi na oltaru nacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikada neću zaboraviti onaj njegov očajnički proročki monolog kojeg nam viče u lice i ostavlja u testamentu: “I kaj sad, pička mu materina! Moral te muči?! Koji kurčev moral?! Borna je mrtav! Mrtav! A one se kurve okolo rukuju i cerekaju po televiziji! Za to sam mislio da se ne radi!“
Bio je igrač iz Kunderine literature i Spielbergov E.T. koji se zaustavio na tren na Balkanu. Možda smo ga nepravedno skladištili kao svoj totem pod čijim nogama bezgranično i besplatno kupujemo alibi vlastitih nježnosti.
Pozornica Gavelle
Da ga je Forman kojim slučajem mogao imati u castu za Billyja Bibbita tog nesretnog djevca u ludilu svijeta, zlatom bi ga optočio. Zato ga je imao Mustafa Nadarević pa je u Gavelli u onoj zlehudoj ’92. poletio s Cveletom u „Letu iznad kukavičjeg gnijezda“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bila je to njegova prva uloga na Gavellinoj pozornici. Zauvijek ću pamtiti onaj Billyjev/Cveletov sretni cerek blaženika kad je konačno upoznao ljubav i spokojan pustio krv iz svojih vena…
Eduard Miler s pravom je 2001. u njemu prepoznao Büchnerovog Woyzecka, pa nas je Cvele ošišan na nulericu u prevelikoj uniformi, na rubu kosina ništavila, poput nekog uzaludnog apostola odbačenih, uvjeravao da nije sve još izgubljeno.
Hrabriji od svih
On je isklesan čehovljanski nebitnik pored kojega tutnje svjetovi koje nije briga za ljude od krhkosti. Zato je naprosto razoran bio kao posvojeni Kolja u „Četvrtoj sestri“ Janusza Glowackog (režija Samo Strelec, Gavella, 2007.) i ranjivost miješao sa armiranim prkosom i emocijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi put sam krao od Cveleta komadiće duše dok sam kao dramaturg sa redateljicom Ninom Kleflin u HNK Osijek radio Begovićeve „Male komedije“. Teklo je proljeće godine nulte novog milenija. Nenad je plejmejkerio postviktorijanskog školarca Zlatka, zatravljenog od erosa jedne operne dive. Kao Oskar Matzerath svako malo je bježao pod njenu brokatnu krinolinu i tamo udisao pjenu iskonske muzike.
Na jednoj od posljednjih generalki iščašio je rame i bolne graške znoja rasle su mu veće od onih golemih očiju. Glumica koja je igrala Divu pošla je s njim u bolnicu da mu namjeste rame. „Samo me drži za ruku, hoćeš?“ prošaptao je ustrašeno, hrabriji od svih nas.
Pisac dužan glumcu
Kada nas jednom ne bude, možda će neki arheolozi iskopavati komadiće fotografija pabirčenih po setovima i pozornicama Hrvatske. Na svima njima moguće je vidjeti Cveleta i nas prekobrojne držače njegovih ruku. U mojim „Crnim očima“, koje je u Gavelli suptilno praizveo Dražen Ferenčina, Cvele igra srednjeg sina Ivana, kao u bajci uvijek nesretno skrajnutog u pokušaju traženja smisla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vratio se Ivan iz apokalipse Vukovara i rezignirano iscijedio svjedočenje o pobratimu Urošu koji mu je, bačen na neprijateljsku stranu, umro na rukama. Kad je pisac dužan glumcu, to je vrh ovog našeg postojanja. Zbogom Cvele, lice moje. Pisat ćemo se još.
Cvetko je bio malen kao lakat, a gigant pozornice. Tajnu njegove umjetnosti i blagosti bilo je nemoguće provaliti
Lažni i nakaradni star-sistem Hrvatske jedva je pripuštao Cvetka glavnim trpezama
Otišao je u 53. godini a tek se pravo rodio. Jer takvi začuđeni filigranski klesari djetinjasto ne odrastaju čak ni onda kad se rastaju od svijeta kakvog poznajemo. Kao i sve najveće histriončine otkad je svijeta i vijeka.
Ne znam odakle da počnem. Jebeno ne znam. Pisati o ukletoj praznini koja nam je upravo dušu isisala na vijest da više nema tog krhkog, lomnog i najžilavijeg Dječaka našeg glumišta… Ili pisati o kozmičkoj pravdi i sreći da smo ga držali za ruku.
Nema Nenada Cvetka, našeg Cveleta, plišanca našeg jedinog koji je bio dovoljno majušan da svakom od nas zasjedne na rever kao bedž dobre nade. I nevjerovatno izdržljiv, gorostas poput šegrt-majstora Hlapića, malen kao lakat a džin pozornice, surov jedino prema sebi a beskrajno darovit u rasipnom darivanju sebe nama.
Cveletov ludizam
Otišao je u 53. godini a tek se pravo rodio. Jer takvi začuđeni filigranski klesari djetinjasto ne odrastaju čak ni onda kad se rastaju od svijeta kakvog poznajemo. Kao i sve najveće histriončine otkad je svijeta i vijeka, nosio je Cvetko tajnu svoje umjetnosti i divlje blagosti kao šifru koju je nemoguće provaliti.
Opirao se baš svakom poznatom kanonu. Autentično mu je mjesto kao umirućem Ricu, tamo na onom zabačenom autobuskom sjedištu “Ponoćnog kauboja”. Malo je uhvatiti se spasonosnog paradoksa i reći: bio je prirodan, na sceni i pred kamerama. Cveletov ludizam je prije neprirodan, jer njegova gvozdena utopijska nježnost naprosto nije nešto čime se inače razbacujemo kao fol znalci.
Lažni i nakaradni star-sistem Hrvatske jedva je pripuštao Cvetka glavnim trpezama. Zato je on uzvraćao onim reskim promuklim glasom, sjetnim osmjesima budućnosti i plemenitog maratonstva. Svi su maratonci omaleni rastom a olimpski blistavi konačnim ciljem.
Proročki monolog
U nenadmašnom melankoličnom noiru Ivana Salaja “Vidimo se” iz 1995., Nenadov Andre je predvodio one izgubljene dječake koje u olovnoj sezoni 91./92. proždiru pomahnitali warlordovi na oltaru nacije.
Nikada neću zaboraviti onaj njegov očajnički proročki monolog kojeg nam viče u lice i ostavlja u testamentu: “I kaj sad, pička mu materina! Moral te muči?! Koji kurčev moral?! Borna je mrtav! Mrtav! A one se kurve okolo rukuju i cerekaju po televiziji! Za to sam mislio da se ne radi!“
Bio je igrač iz Kunderine literature i Spielbergov E.T. koji se zaustavio na tren na Balkanu. Možda smo ga nepravedno skladištili kao svoj totem pod čijim nogama bezgranično i besplatno kupujemo alibi vlastitih nježnosti.
Pozornica Gavelle
Da ga je Forman kojim slučajem mogao imati u castu za Billyja Bibbita tog nesretnog djevca u ludilu svijeta, zlatom bi ga optočio. Zato ga je imao Mustafa Nadarević pa je u Gavelli u onoj zlehudoj ’92. poletio s Cveletom u „Letu iznad kukavičjeg gnijezda“.
Bila je to njegova prva uloga na Gavellinoj pozornici. Zauvijek ću pamtiti onaj Billyjev/Cveletov sretni cerek blaženika kad je konačno upoznao ljubav i spokojan pustio krv iz svojih vena…
Eduard Miler s pravom je 2001. u njemu prepoznao Büchnerovog Woyzecka, pa nas je Cvele ošišan na nulericu u prevelikoj uniformi, na rubu kosina ništavila, poput nekog uzaludnog apostola odbačenih, uvjeravao da nije sve još izgubljeno.
Hrabriji od svih
On je isklesan čehovljanski nebitnik pored kojega tutnje svjetovi koje nije briga za ljude od krhkosti. Zato je naprosto razoran bio kao posvojeni Kolja u „Četvrtoj sestri“ Janusza Glowackog (režija Samo Strelec, Gavella, 2007.) i ranjivost miješao sa armiranim prkosom i emocijom.
Prvi put sam krao od Cveleta komadiće duše dok sam kao dramaturg sa redateljicom Ninom Kleflin u HNK Osijek radio Begovićeve „Male komedije“. Teklo je proljeće godine nulte novog milenija. Nenad je plejmejkerio postviktorijanskog školarca Zlatka, zatravljenog od erosa jedne operne dive. Kao Oskar Matzerath svako malo je bježao pod njenu brokatnu krinolinu i tamo udisao pjenu iskonske muzike.
Na jednoj od posljednjih generalki iščašio je rame i bolne graške znoja rasle su mu veće od onih golemih očiju. Glumica koja je igrala Divu pošla je s njim u bolnicu da mu namjeste rame. „Samo me drži za ruku, hoćeš?“ prošaptao je ustrašeno, hrabriji od svih nas.
Pisac dužan glumcu
Kada nas jednom ne bude, možda će neki arheolozi iskopavati komadiće fotografija pabirčenih po setovima i pozornicama Hrvatske. Na svima njima moguće je vidjeti Cveleta i nas prekobrojne držače njegovih ruku. U mojim „Crnim očima“, koje je u Gavelli suptilno praizveo Dražen Ferenčina, Cvele igra srednjeg sina Ivana, kao u bajci uvijek nesretno skrajnutog u pokušaju traženja smisla.
Vratio se Ivan iz apokalipse Vukovara i rezignirano iscijedio svjedočenje o pobratimu Urošu koji mu je, bačen na neprijateljsku stranu, umro na rukama. Kad je pisac dužan glumcu, to je vrh ovog našeg postojanja. Zbogom Cvele, lice moje. Pisat ćemo se još.