Kultura

Damir Markovina u svom malom filmskom dragulju rastvara najintimniju obiteljsku priču. Opčinila me

Špišić o dokumentarcu 'Čekaj me' koji će premijerno biti prikazan sutra u službenoj konkurenciji Zagreb Doxa

Dan je sunčan. Idealan za putovanje. Porodica Markovina ukrcava se u Zagrebu u automobil. Mama Zinaida, tata Roko, sin Damir i pas Tango. Kreću za Beograd. U posjet baki Šefiki.

“Ajmo malo veselja, obiteljski road trip u Beograd”, diže atmosferu Damir.

“Ma, kakvo veselje”, kiselo komentira Roko. “Tresem se ko šibica, hoće li nas vratit s granice?”

Tako počinje mali filmski dragulj “Čekaj me” Damira Markovine. Četrdesetminutni dokumentarac u produkciji zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, koji će premijeru (16. lipnja) imati u službenoj konkurenciji Zagreb Doxa, u kategoriji regionalnog filma. I kako bi pjesnik Bajaga rekao: “Mozak radi na kiseonik, a ljubav okreće točkove… 442, do Beograda”. Na tom se jednostavnom putešestviju rimovanih, a ne matematički preciznih brojki, ispredaju čitavi životi.

Redatelj Damir Markovina tu je magičnu pređu tražio i ispisao na matrici vlastite porodice. Minuciozan, nadahnut, oboružan ljubavlju i istinom. Nježan a beskrajno hrabar i otvoren. Svjestan i gorčine koja istinu prati. Bez imalo primisli na zavodljivu lakirovku.

Velike emocije dragocjena su građa za film

Nije lako rastvarati (pred budućim svjedocima u publici) najintimnije porodične priče. Nakon odgledanog filma koji me je istinski opčinio, pitam Damira, inače izvrsnog glumca i člana ansambla zagrebačkog HNK, da li je imao kakvih dilema po tom pitanju dokumentiranja duša svojih bližnjih.

“Mislim da su svi naši životi sazdani u biti od intimnih obiteljskih priča. Lijepe, ružne, smiješne, strašne… one nas na neki način određuju. Ja sam u svojoj prepoznao nešto što smatram filmski vrijednim, za što mi se čini da na zanimljiv način govori o tome kako je to postojati danas ovdje, na ovom prostoru omeđenom zajedničkim jezikom, u obitelji podijeljenoj granicama, od kojih ove državne i nisu najvažnije. Ipak, distanca koju su one kreirale jedan je od glavnih razloga za stalnu dislociranost moje obitelji, tako da je vrijeme kada se uspijemo skupiti na jednom mjestu uvijek kratko, unaprijed određeno godišnjim kalendarom odmora i praznika i već time posebno. To je vrijeme u kojem mogu proći i rubne ideje kao ‘ej, ljudi, ja ću sada snimati film o nama’. ”

“Sam proces snimanja filma, naročito intimnog, neminovno najavljuje moralne i etičke dileme, ali ovaj sam medij i format odabrao stoga što se želim baviti istinom, kako god ona izgledala”, prepričava Damir ovo jedinstveno iskustvo i iskreno priznaje: “Nije, naravno, nimalo lako tražiti dobar kadar i snimati, dok se osoba kojoj duguješ život emotivno raspada, naprotiv. No, s druge strane, velike emocije su dragocjena građa za film i ne bih ga mogao niti želio raditi bez njih. Jako sam sretan kad ih uspijem zabilježiti kamerom. Nakon procesa koji sam prošao snimajući i montirajući ovaj film čini mi se da i sam puno bolje razumijem svoju obitelj i svoje odnose s njima, koji nisu uvijek bili bajni, a to za mene nije mala stvar.”

Impresivna spontanost filma

Gledajući film bio sam impresioniran spontanošću i obješenjačkom namćorastom toplinom kojom su se Roko (76), Zinaida (74) i Šefika (95) otvorili pred kamerom svog 48-godišnjeg sina i unuka. Trostruka generacijska “igra” koja se isprepliće ispred i iza kamere nenametljivo teče kao duboki izvor življenja, sa svim vrlinama i manama. Damir pretpostavlja da je njihovoj međusobnoj otvorenosti pridonijela i sama lokacija snimanja. Jer, u bakinom beogradskom stanu je i on rođen.

Stan, sa svim onim bivšim zaboravljenim predmetima, i danas izgleda kao uspomena njegovog djetinjstva. “Prisutnost mene koji se mučim s nekom novom, kompliciranom igračkom u tom prostoru moguće je sve nas podsjećalo na neku idealizirano sretnu obiteljsku prošlost”, razmišlja on.

Usputne iluzije boljeg svijeta

Kao kompletan autor ove male filmčine (prihvatio se i scenarističke, snimateljske i producentske uloge), Markovina je minuciozno i nadahnuto zgusnuo sve izražajne alate. Pomno bdijući nad stvarnim junacima jednog kućnog epa. Tako će jednostavno, filigranski strpljivo zabilježiti rutinsku bakinu putanju do pekare i kioska po cigarete. Ali će njegova kamera pritom okrznuti usputne bljeskove iluzije boljeg svijeta, negdje tamo daleko: hollywoodski superstar Chris Hemsworth reklamira Bossove miomirise, s obližnje turističke agencije vrište imena svjetskih metropola, a neki kozmetički salon obećava silikonske pločice za vječnu mladost…

A da je Markovina maestro jednostavnih dubinskih značenja pokazuje i kratka scena kod kioska (same po sebi zaboravljene ulične institucije) gdje baka vraća prodavačici pročitane novine i posuđuje nove: predivna, bivša gesta međusobne vjere i veresije.

Čehovljanski održiva vibra čežnje

“Čekaj me” je čehovljanski održiva vibra čežnje. Vodi nas suzdržanim bogatstvom u pitanja svođenja završnih računa ljudskosti, starosti i smrti. Dok slušamo žilave mantre troje ljudi koji su, očigledno, uz sve životne udarce, uspone i padove, uspjeli sačuvati obraz poštenja i ne obarati pogled…. dok ih, dakle, upijamo kao svoje najmilije, nehotice preslažemo i vlastite živote.

“Ja jedva čekam da umrem”, kaže baka Šefika, u jednoj od ključnih scena filma.
“I kako misliš da će smrt izgledat?” pita, iz prikrajka, unuk i redatelj.
“Zaspiš i nema te, jebote”.
“Nema ništa poslije?”
“Ma, jok. Ne razmišljam o tome”, suvereno to odradi baka pankerica.

Ja preciznijeg haikua o životu i smrti još nisam naišao.

Pukotina u strukturi beogradskog hodočašća

I onda se u strukturi beogradskog hodočašća dogodi pukotina, nezgoda koja priču iz intime jedne porodice prebacuje u vibracije širih društvenih implikacija. U trenutku kad se snuždeni Roko vrati kući s viješću da je u gradskom autobusu ostao bez novčanika, “Čekaj me” se rastvara kao gorka platforma raseljenosti i gubitka identiteta. Sva uzrujana, Zinaida mužu čita bukvicu zbog lakovjernosti, ističući mu vlastiti primjer, jer ona ima tri novčanika za države u kojima su otisnute krhotine njihovih sudbina: jedan za Hrvatsku, drugi za Srbiju, treći za Bosnu i Hercegovinu.

“Ali, ja tu nisam stranac”, stoički odgovara Roko, uvjereno braneći svoju jedinstvenu imaginarnu lisnicu. I zemlju koju je gradio najbolje kako umije, a bagra ju razgradila sirovim potezima rušilaštva.

Ima li film i društvenih aspekata raspada Jugoslavije?

Zanimalo me da li je Markovina odmah u sebi nosio ideju da u backgroundu filma govori i o društvenim aspektima raspada Jugoslavije i posljedicama tog raspada na živote običnih ljudi? Ili je to izašlo tokom rada?

“Ta pozadinska tema nije tu s predumišljajem, a nije ni nenamjerno, svakako je nisam izbjegavao. U realizaciju filma sam krenuo u dubokom uvjerenju da snimam film o svojoj baki, o njenoj revolucionarnoj, antifašističkoj prošlosti i iznimno zanimljivom životu, da bih u montaži shvatio da sam snimio film o svojoj majci. Ipak, taj sukob dviju generacija koje su jako važne za povijest svih zemalja tzv. regije je nešto što postoji u filmu, na rubu kadra, u emotivnom podtekstu, u načinu komunikacije njegovih likova”, objašnjava Damir, postavljajući pitanje:

“Kako generacija koja je uspjela pobijediti fašizam i ostvariti socijalističku revoluciju gleda na generaciju koju je sama stvorila i odgojila, a koja je pred njihovim očima taj isti san rastočila i pokopala? Kakva je njihova sadašnjost danas, nakon raspada ideala za koje su se borili? Govoriti o tome kroz lik moj bake je bila prva ideja koju sam imao kada sam počeo razmišljati o filmu. Život koji sam imao sreće snimiti me režijski odveo u malo drugačijem smjeru i zahvalan sam na tome, mislim da su te režijske odluke bile na korist filma”.

‘Trenutno me jako zanima dokumentarni film’

Uz glumački zanat, Markovina umjetničku energiju vrsno ulaže i u video-art, pisanje drama (za dramu “Paščad” nagrađen je Držićem) i scenarija, a od 2018. pohađa MA studij filmske i TV režije, smjer dokumentarni film, na ADU. Jedan je od koproducenata kultnog filma i tv-serije “Ti mene nosiš” i redatelj doxa “Šihta”. Elem, ide li njegov umjetnički nemir i u redateljske vode igranog filma?

“Trenutno me jako zanima dokumentarni film, njegova neposrednost, rad u maloj ekipi s velikom sposobnošću adaptacije. Zanimaju me hibridne filmske forme, studij na katedri dokumentarnog filma ADU Zagreb mi je otvorio mnoge nove poglede na film i pokazao mogućnosti medija koje prije nisam poznavao. Što se igranog filma tiče, možda, jednom, u budućnosti. Imam jedan skoro pa solidan scenarij koji sam adaptirao iz vlastite drame ‘Tukolovka’, sigurno ću nastaviti rad na tome, volio bih tu priču u nekoj formi vidjeti na platnu”, otkriva Damir.

Dokument bezgranične duševnosti

“Čekaj me” završava u čudesnom, baladičnom tonu rastanka ali i tvrdokuhanom ogoljavanju. Zinaida budi majku zaspalu uz neku televizijsku sapunicu. Prepričava joj sadržaj propuštene scene, nježno ju vodeći na spavanje. U off-u se čuju reklame, sa sve onim nezaokruženim “99” cijenama mamcima…

“Jedva čekam i ja umret a gdje ona”, kaže Zinaida, za kuhinjskim stolom.

I onda poteče njezin veličanstven, bespoštedan monolog, sazdan od ljubavi, iskrenih proplamsaja trpkosti i nemoći. Slušamo ženu čija je ljubav prema majci neupitna ali time ne želi skrivati koliko ljubav često donosi naplavine muke, nerazumijevanja, nikad odgovorenih pitanja, sebičnosti i neostvarenosti… Ona izriče i svoju egzistencijalnu mantru koju uvijek govori majci na rastanku: “Čekaj me i ja ću doći”.

O toj ranjivoj nijansi ove priče koja je dovoljno pojedinačna ali i priča svih nas, Markovina kaže: “Želio sam svojoj majci pružiti mogućnost da izrazi veliku muku i bol, koju možda nikada prije nije uspjela verbalizirati. Mislim da je to i za nju bilo važno, oslobađajuće iskustvo.” Ne propuštajte Damirovu čekaonicu. Snažnu političku i ljudsku gestu. Dokument bezgranične duševnosti.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu