Denis Villeneuve prvi je savladao kultnu 'Dinu' Franka Herberta. Prije 40 godina Davidu Lynchu to nije uspjelo. Evo zašto

Spomenuta dvojica ovdje su posebno zanimljiva i zbog toga što su neposrednije bili povezani s “Dinom” i Davidom Lynchem. Naime, prije nego što je redateljska palica predana njemu, upravo je Scott kasnih sedamdesetih bio u kombinacijama za redatelja, da bi naposljetku napustio projekt i otišao snimiti “Blade Runner”, film koji će unatoč sporijoj recepciji postati jedan od klasika žanra.

Umjesto panteona, bolna točka

George Lucas, s druge strane, Lyncha je nastojao pridobiti za režiju “Povratka Jedija”, trećeg dijela njegove kultne svemirske sage. Lucas je, međutim, imao prilično jasnu ideju što želi napraviti s pričom, i Lynch je prepoznao da tu neće biti dovoljno prostora za slobodniju autorsku interpretaciju. Dotad još filmski neukroćena, “Dina” je trebala biti njegova karta u panteon SF-a.

Danas, četrdeset godina poslije, unatoč srčanoj obrani dijela SF fanatika i povremenim pokušajima kritičke reevaluacije, film o mladom Paulu Atreidesu, pustinjskom planetu Arrakis i pobunjenom narodu Fremen ostaje najveća, vjerojatno i jedina mrlja u životopisu kultnog redatelja, sve do nedavno bolna točka o kojoj nije želio ni govoriti.

Nije Ridley Scott bio jedini njegov prethodnik koji se okušao u adaptaciji Herberta. Još početkom sedamdesetih, dakle, svega nekoliko godina nakon tiskanja prvog dijela sage, uz projekt “Dina” vezalo se ime legendarnog Davida Leana, redatelja “Mosta na rijeci Kwai” i “Lawrencea od Arabije”. Britančeve SF reference i nisu bile nešto, ali njegova vitrina s nagradama bila je dovoljno uvjerljiva da ga producent Arthur P. Jacobs prepozna kao svog čovjeka. Ipak im nije bilo suđeno: Lean se zbog produkcijskog zastoja povukao s projekta i prije nego što je Jacobs u pedeset prvoj godini života iznenada preminuo.

Film kao LSD

Najspektakularnija priča o neuspješnom snimanju “Dine” nedvojbeno pripada čileanskom redatelju Alejandru Jodorowskom. Nakon europskog uspjeha njegove “Svete planine”, francuski producent Michel Seydoux ekstravagantnom je Čileancu 1974. rekao da će podržati njegov sljedeći projekt, o čemu god bila riječ. Uvijek ekscentrični Jodorowsky predložio je da to bude “Dina”, iako uopće nije imao jasnu ideju o čemu se tu zapravo radi. Knjigu, naime, dotad nije ni imao u rukama.

Kako god, učinilo mu se da je Herbertova priča moćan temelj za film koji je, vjerovao je, trebao radikalno izmijeniti gledateljevo stanje percepcije (usporedio je to s uzimanjem LSD-a). Seydoux je prihvatio izazov. Nakon što je u jednom francuskom dvorcu Jodorowsky razradio scenarij, krenuo je okupljati jednu od najzanimljivijih filmskih ekipa svih vremena.

Od neponovljivog Jeana Mœbiusa Girauda naručio je tri tisuće crteža koji su trebali biti predložak za snimanje, a crtačko-dizajnerskoj ekipi poslije će se pridružiti i Chris Foss (“Superman”) i H. R. Giger (“Alien”). Budući da se s tada najpoznatijim stručnjakom za specijalne efekte, Douglasom Trumbullom, nije poklopio na “spiritualnoj” razini, Jodorowsky zadatak povjerava relativno neafirmiranom Danu O’Bannonu, kasnije suradniku i Lucasa i Scotta (upravo je O’Bannon napisao i scenarij za “Aliena”). Glazbu za “najvažniji film u povijesti”, kako je svoj nadrealni projekt predstavljao redatelj, trebali su komponirati bendovi Pink Floyd i Magma.

Fascinantno na papiru

Ulogu tinejdžerskog mesije Paula Atreidesa dao je svom dvanaestogodišnjem sinu Brontisu koji je pune dvije pretprodukcijske godine prolazio rigoroznu obuku u borilačkim vještinama (dječak je već imao ulogu u njegovu filmu “El Topo”). Obećavši mu sto tisuća dolara po minuti akcije, za sporednu rolu cara Shadama IV. Jodorowsky je pridobio, pazite sad, Salvadora Dalija (doduše, ne bi se pojavio u više od tri do pet minuta filma).

Da sve bude još uzbudljivije, za ulogu devijantnog baruna Vladimira Harkonnena angažirao je adekvatno gojaznog Orsona Wellesa, dok je barunova nećaka Feyd-Rautha trebao igrati oduševljeni Mick Jagger. Nažalost, nakon više od dvije godine rada na filmu, pri čemu je potrošeno oko dva milijuna dolara, Seydoux i Jodorowsky jednostavno nisu mogli pronaći nekoga tko će uložiti još nekoliko puta veći iznos.

Zamisao je na papiru izgledalo fascinantno – knjiga sa skicama i planovima koja je u to vrijeme kružila po holivudskim studijima u nadolazećim će godinama nadahnuti neke od zapaženih naslova – no nitko nije mogao do kraja ispratiti redateljsku viziju. Svakako nije pomoglo to što je Jodorowsky bio apsolutno nepopustljiv, pa i nerazuman oko pojedinih svojih nakana. O tome najbolje svjedoči suluda ideja da film traje desetak sati.

Lynchova verzija

Nakon što je i ta verzija propala, prava za snimanje otkupio je producent Dino de Laurentiis, no kao što je već spomenuto, prvi njegov izbor, Ridley Scott, odustaje od projekta. Konačno, na preporuku de Laurentiisove kćeri Raffaele, također producentice, film je ponuđen redatelju u silovitom usponu, Davidu Lynchu. On si uzima neko vrijeme da pročita knjigu, a onda s oduševljenjem prihvaća ponudu. Bilo je to 1981. godine.

Kao i Jodorowsky, Lynch je uveo brojne izmjene u odnosu na knjiški predložak. Detalji su ovdje manje bitni, no može se reći da je pojednostavio Herbertove naglašene društveno-političke konotacije, pa i kompleksnost osobne putanje Paula Atreidesa. Ulogu je dobio debitant Kyle MacLachlan (poslije “Plavi baršun”, “Twin Peaks”), u filmu osjetno stariji nego što je predviđeno knjigom (jasno, Timothée Chalamet također nije petnaestogodišnjak, ali njegov dječački izgled svakako ublažava razliku).

U ulozi Paulova suparnika Feyd-Rautha više nije bio Mick Jagger, ali je angažiran Gordon Sumner, znatno poznatiji kao Sting, vođa grupe The Police. Središnju glazbenu temu skladao je majstor ambijentalizma Brian Eno, a za ostatak soundtracka bila je zadužena američka pop-rock grupa Toto (njihov jedini izlet u film zapravo se pokazao sasvim solidnim). Svakako ne konvencionalni, ovi su se odabiri na kraju pokazali znatno sretnijim od mnogih drugih Lynchevih rješenja.

Problemi već na početku

Problemi su počeli tijekom kaotičnog, iscrpljujućeg snimanja u Meksiku, gdje će studio pronaći dovoljno velik, logistički zadovoljavajući (barem se tako činilo) a opet produkcijski isplativ prostor za snimanje. Čekao ih je golem posao. Prije svega, nekoliko kvadratnih kilometara obližnje pustinje valjalo je očistiti od čegrtuša i škorpiona. Ni kaktusi nisu bili poželjni – planet Arrakis, poznat i kao “Dina”, bio je ogoljen od ikakve vegetacije.

Ostala tri planeta, kao i druge lokacije, tijekom vremena bili su raspoređeni na nekih sedamdeset različitih setova. Stotine stalnih članova filmske ekipe bilo je odgovorno za organiziranje više tisuća statista. Da bi stvari bile još malo izazovnije, u studiju su neprestano zamirali telefoni a električna je mreža bila posve nepouzdana. Svaka minuta zastoja donosila je nepredviđene troškove; glavna producentica Raffaella De Laurentiis nije imala trenutka predaha.

S nekih 40 milijuna dolara budžeta, “Dina” na kraju nije ulazila u najskuplje filmove svoje ere ali svakako je to bio ozbiljan novac. Manje ozbiljan bio je propust zbog kojeg debitant MacLachlan više od puna tri mjeseca nakon početka snimanja još uvijek nije imao potpisan ugovor. Stvar je riješena tek kad je po savjetu odvjetnika zaprijetio napuštanjem snimanja.

Masakriranje ubilo tempo i priču

Najveći problemi ipak su stigli poslije. Zanesen obiljem materijala, i Lynch je svoju verziju razvukao na neka četiri sata trajanja. Universal Pictures inzistirao je da se to gotovo prepolovi (službena verzija imat će 137 minuta). Kad Lynch i njegovi zagovaratelji poslije budu tražili krivca za teški podbačaj filma, locirat će ga upravo u činjenici da završna verzija nije bila ona koju je “izrezao” redatelj.

Alejandro Jodorowsky, koji je smatrao da osim njega samo Lynch može kvalitetno snimiti “Dinu”, krivnju je također svalio na producente (iako se, priznaje, razveselio kad je shvatio da je film smeće). Bez imalo dvojbe, producentsko masakriranje građe i zgušnjavanje fabule, napose u drugoj, strahovito loše montiranoj polovici filma, ubilo je dotadašnju logiku tempa i ritma, odnosno osiromašilo priču i karakterizaciju likova.

Ono, međutim, ne objašnjava brojne druge slabosti filma, ponekad čisto formalne naravi, a ponekad suštinski promašene redateljske odluke. Usporedba scenu za scenu s prvim dijelom “Dine” Denisa Villeneuvea, koji se u jednoj mjeri preklapa sa sižejnim izlaganjem Davida Lyncha, sasvim jasno pokazuje koliko je SF specijalist ozbiljnije i superiornije adaptirao Herbertovu knjigu (nikako ne samo zbog toga što je za istu fabularnu okosnicu dobio dva filma, dakle, dvostruko više prostora za rad).

Festival loših efekata i kiča

Krenimo od najvećih prigovora Lynchu. Budući da mu je nedostatak prostora i vremena otežavao posrednu kontekstualizaciju, nekako bi se i dalo razumjeti pretjerano izravnu ekspoziciju narativa, ali redatelj se neshvatljivo, gotovo početnički upušta u banalno orgijanje unutarnjim monolozima koji mahom donose posve očigledna opažanja i razmišljanja protagonista, pri čemu je temeljni učinak na gledatelja prije svega iritacija.

Povremeno dojmljivo vizualno iskustvo, “Dina” je suviše često tek festival loših specijalnih efekata i neshvatljivog kiča, od nenadahnutih rješenja po pitanju predočavanja napredne tehnologije, preko bizarnih kostima i dizajna kulisa u pseudoorijentalnom stilu, pa do apsurdnih dijaloga i ekscentričnog preglumljivanja, ponajbolje utjelovljenog u degeneričnoj pojavi lebdećeg, plikovima i ranama izbrazdanog glavnog antagonista, baruna Harkonnena, (Kenneth McMillan).

Koliko su za percepciju i atmosferu ozbiljnog filma primjerenije suptilne dvorske kulise u verziji Denisa Villeneuvea, koliko je samo plauzibilnija pojava njegova baruna Harkonnena (igra ga impresivni Stellan Skarsgård, u pojedinim momentima, zasigurno ne slučajno, strahovito nalik na Marlona Branda u “Apokalipsi danas”)!

Anakroni rekviziti i pogrešna šminka

Ako i prihvatimo argument da se plitka razvojna putanja likova kod Lyncha donekle može opravdati producentskim uplivom u redateljsku verziju, što ćemo pak s nepotrebnim izmjenjivanjem idejnih okosnica romana, primjerice s odlukom da se naglasak na borbu mano a mano unakazi upotrebom svojevrsnih soničnih “pucaljki”, tako bezveznih i smiješno anakronih?

Primjerice, Villeneuveova scena pogibije Paulova mentora Duncana (Jason Momoa) istovremeno demonstrira važnost smislenog “gašenja” likova i atraktivnost kvalitetne borbene koreografije od kojih je Lynch valjda zazirao (navodno je izjavio da ne želi raditi kung fu u pustinji ili nešto slično).

Tu je i obilata upotreba montažnog efekta pretapanja (ne samo kod signaliziranja prolaska vremena), a ne bi Lynch bio Lynch da nije neproporcionalno zajahao nadrealne valove vizija mladog vojvode Atreidesa (čija odnjegovana frizura u naslovnoj ulozi nikako ne funkcionira). Unatoč pojedinim prigovorima oko navodnog “manjka imaginacije”, Villeneuve je i po tom pitanju jednostavno pronašao prikladniju mjeru.

Kritika ga sasjekla

Spomenuti promašaji, a ovdje nikako nismo iscrpili listu, u konačnici će utopiti svaku šansu da Lynchova “Dina” ikad zaživi kao donekle jasno strukturirano, koherentno ostvarenje, koliko god to nekima bilo teško priznati (kao da bi on zbog toga bio išta manje značajan autor). Pokazat će se da je to bilo i jedino njegovo filmsko poskliznuće, ponavljam, dijelom svakako zbog producentskih zahtjeva, ali prije svega zbog promašene redateljske vizije. Nije ni Universalu dugo trebalo da to prepozna.

Testna prikazivanja izazvala su izuzetno negativne komentare pa je studio odgađao kritičarske projekcije sve do nekoliko dana prije premijere. Kad je “Dina” u prosincu 1984. godine stigla u kina, uslijedila je bujica mahom poražavajućih ocjena. “Ovaj film prava je zbrka, nerazumljiva, ružna, nestrukturirana, besmislena ekskurzija u mutnije predjele jednog od najkonfuznijih scenarija svih vremena”, napisao je čuveni kritičar Roger Ebert. Mnogi su dijelili njegovo mišljenje.

Financijski je film također rezultirao debaklom, pa ukupna zarada nije pokrila ni iznos budžeta. Iako je Lynch već počeo raditi na scenariju planiranog nastavka, projekt je promptno obustavljen. Par godina poslije, na televiziji je u dva dijela emitirana nešto duža verzija (186 minuta). Budući da ga nisu angažirali, Lynch je zatražio da se kod prikazivanja ukloni njegovo ime (na mjestu redatelja navedeno je generičko ime Alan Smithee, što je uobičajena praksa u takvim slučajevima).

Villeneuve odnio šest Oscara

Da “Dina” ipak nije nepremostiva filmska provalija maestralno je demonstrirao Denis Villeneuve. Pokazuje to i šest Oscara iz 2022. godine, bez obzira na to što su stigli uglavnom u “tehničkim” kategorijama. No, prvi je dio ionako bio tek priprema za velike stvari kojima bismo trebali svjedočiti u skorom nastavku. Povrh svega, Villeneuve je nedavno potvrdio da će, ako ne bude neugodnih iznenađenja, priča ipak prerasti u trilogiju.

Posljednji bi se film trebao baviti notornom kasnijom sudbinom Paula Atreidesa, još jednim gorkim podsjetnikom na opasnosti veličanja karizmatičnih vođa i mesijanskih figura. To je i perspektiva u kojoj “Dina” postaje priča koja nas se tiče znatno više no što bi se na prvi pogled moglo učiniti.