Pogledali smo nastavak 'Dine'. Denis Villeneuve upravo ispisuje filmski kanon ranog 21. stoljeća
Ako je ikako moguće, pronađite nešto vremena i pogledajte ovaj film na najvećem mogućem platnu, nećete požaliti
Sve ono što je Villeneuve pogodio u prvom srazu s materijalom "Dine", ovdje je jednako dobro ili uzdignuto na višu razinu. Svijet koji se otvara pred našim očima, od ambijentalnih detalja, dizajna setova i kostima, pa do tehnoloških aspekata strojeva iz budućnosti, ravan je najboljemu što smo u žanru SF-a dosad mogli gledati, apsolutni state of the art.
Bez ikakvog okolišanja, valja reći sljedeće: nova “Dina” Denisa Villeneuvea spektakl je rijetko viđenog formata, apsolutna gozba za čula, trijumfalna demonstracija autorske zrelosti i definitivno jedan od najboljih SF filmova svih vremena. Adaptacijska formula za kultnu priču Franka Herberta, pokazuje nam francusko-kanadski redatelj, na kraju ipak postoji. Vjerojatno nitko ne bi trebao biti iznenađen što ju je pronašao baš on.
Nakon što se dokazao u drugim žanrovima, Villeneuve 2016. godine hvaljenim “Dolaskom” (Arrival) pokazuje ambicioznost, tehničku virtuoznost i jasnoću svoje znanstveno-fantastične redateljske vizije, a kad se njegov “Blade Runner 2049” par godina poslije zastrašujuće približio izvanrednosti originala Ridleyja Scotta, bilo je prilično jasno da u današnjem Hollywoodu ne postoji bolji čovjek za ovaj posao. Sljedeći korak je da se zapitamo je li ikad i postojao.
“Dina: Drugi dio” (Dune: Part Two) fabulu nastavlja točno gdje je prethodni stao, i ako taj film iz nekog razloga niste pogledali, trebali biste prije svega učiniti upravo to (u svakom slučaju: spoiler alert!).
Kako je sve počelo
Nakon što je velikaška obitelj Harkonnen u kolaboraciji s carem maliciozno očistila konkurentsku obitelj Atreides odmah po predaji kontrole nad čudesnim planetom Arrakis (poznatim i kao Dina), mlađahni vojvoda Paul Atreides (Timothée Chalamet) i njegova majka Lady Jessica (Rebecca Ferguson) potajno uspijevaju pobjeći i odlaze duboko u pustinju gdje će im se putevi ukrstiti s domicilnim narodom Fremen, odvažnim, nevjerojatno otpornim borcima protiv strane okupacije.
Pokazavši da su dostojni svojih domaćina, Paul i Jessica najprije dobivaju priliku bolje upoznati njihovu kulturu, a potom i dati svoj udjel borbi protiv imperijalnih eksploatatora koji vode računa isključivo o što efikasnijem prikupljanju dragocjenog pustinjskog začina melange, istovremeno neke vrste međugalaktičkog goriva i tvari čudotvornog djelovanja na ljude.
Budući da je pripadnica elitnog sestrinstva Bene Gesserit, Lady Jessica brzo dobiva priliku (zapravo obvezu) zauzeti visoko mjesto u socijalnoj hijerarhiji Fremena. Paul se istovremeno pokazuje kao impresivan gerilski borac, no pravi njegov potencijal zapravo je puno veći.
Ljubav i(li) osveta
Ako se pita Stilgara (Javier Bardem), jednog od religioznijih tamošnjih vođa, Paul je dugoiščekivani mesija. No ako se pita skeptičnu Chani (Zendaya) i mnoge druge njezine sunarodnjake, cijela ta priča samo je izvana podmetnuto sredstvo za kontrolu i pasiviziranje Fremena. Možda ključna stvar jest u tome što su oboje zapravo u pravu. Kako odmiče vrijeme, toga će sve više postajati svjestan i Paul, već prilično opterećen mračnim vizijama budućnosti.
Dobar dio prvog dijela nove “Dine” odnosi se na Paulovu asimilaciju u redove Fremena: od upoznavanja njihovih običaja, jezika i načina preživljavanja, preko zajedničkih borbi i prolaska serije neobičnih kušnji (koje će religioznijima među njima sve više ukazivati da je izabran), pa do neizbježnog, zapravo sudbinskog romantičnog zbližavanja s Chani (koja unatoč svemu do kraja ostaje sumnjičava).
Tek će ga iznenadni povratak njegova starog prijatelja podsjetiti da je nešto dužan i svojim pobijenim precima, pa će se u njemu probuditi potisnuta želja za osvetom.
Osveta, ambicija, religija i moć
Ocrtavajući pritom Fremene specifičnim, prepoznatljivim koloritom, kao što je u prvom dijelu sažeto ali uvjerljivo predočio stvarnost suprotstavljenih plemićkih kuća, Villeneuve elegantno formira kulturnu, društvenu i političku realnost Herbertova svijeta. Ne može se reći da je do kraja ispratio sve ideološke preokupacije romana (Herbert nešto izravnije ispisuje antiimperijalističku i eko-kritiku), ali njegov pristup svakako nije bez problemske supstancije.
Villeneuvea, međutim, prije svega zanimaju ona ishodišna pitanja: problematika obiteljske lojalnosti; pogubnost osvete i ambicije; te kompleksna interakcija religije i moći, ponajprije posljedice njihove zloupotrebe. Na tom tragu, moglo bi se reći da pričom posve dominiraju poznate biblijske i šekspirijanske reference.
Kad iritantni napadi pustinjskog naroda ozbiljno naruše ekonomsku i svaku drugu računicu jezivog baruna Vladimira Harkonnena (Stellan Skarsgård), nesposobni nećak Rabban (Dave Bautista) morat će ustupiti mjesto još većem psihopatu Feyd-Rauthi (neprepoznatljivi Austin Butler).
Odlično pogođen casting
Šokantni kontranapad novog vodstva Harkonnena Paula će odvesti na daleki, fundamentalistički jug planeta gdje će se morati suočiti s onim što je čitavo vrijeme izbjegavao. Do kraja preobražen tamošnjim iskustvom bliske smrti i neočekivanim spoznajama, povest će potom novi napad Fremena i izazvati samog cara Shaddama IV. koji se onda pojavljuje na Arrakisu (pomalo neuvjerljivi Christopher Walken).
Ovdje je vjerojatno suvišno odavati ikakve druge detalje radnje; onima koji su knjigu čitali neće značiti ništa, drugima će otkriti više no što je potrebno. Valja reći da se odabir Timothéeja Chalameta za ulogu Paula Atreidesa ponovno pokazuje odličnim, osobito u kasnijoj fazi filma kad upečatljivim izljevima dominacije i neprigušene ambicije pokazuje i svoju problematičnu stranu, naznake budućih nevolja.
Zanimljive role Javiera Bardema i Zendaye sjajno funkcioniraju kao kontrapunkti unutarnje dinamike Fremena, iako će prvi mjestimično doprinijeti nepotrebnoj komičnosti, dok je potonja svoj dio vjerojatno mogla iznijeti i s nešto suptilnijim grimasama neodobravanja.
Apsolutni state of the art
Ako je usporedimo s Lynchovom verzijom, pojava isklesanog Butlera u ulozi monstruoznog baruna Feyd-Rauthe donijela je ono što je Skarsgårdova interpretacija donijela barunu Vladimiru (svakako zabavlja činjenica da je glumac najpoznatiji po ulozi rock-zvijezde Elvisa Presleya naslijedio rock-zvijezdu Stinga, koji je pak uskočio umjesto rock-zvijezde Micka Jaggera iz planirane verzije Alejandra Jodorowskog). Ne škodi napomenuti da se Florence Pugh javlja u obećavajućoj ulozi princeze Irulan, kćeri cara Shaddama.
Sve ono što je Villeneuve pogodio u prvom srazu s materijalom “Dine”, ovdje je jednako dobro ili uzdignuto na višu razinu. Mnogima će zacijelo odgovarati i nešto brži tempo s više akcijskih sekvenci, redom maestralno zamišljenih i izvedenih. Svijet koji se otvara pred našim očima, od ambijentalnih detalja, dizajna setova i kostima, pa do tehnoloških aspekata strojeva iz budućnosti, ravan je najboljemu što smo u žanru SF-a dosad mogli gledati, apsolutni state of the art.
Svjedočimo gradnji kanona
U posljednje vrijeme nerijetko prenapadan i očigledan, što redovito vodi neželjenom osjećaju artificijelnosti filmova, CGI je ovdje jedva primjetan; vizualni efekti “Dine” nešto su što će profesori jednog dana predavati po filmskim akademijama. ako već i ne predaju. Isto vjerojatno vrijedi za montažu i uređivanje zvuka. To što je Hans Zimmer isporučio još jednu kompoziciju za pamćenje, pretpostavljam, nikoga neće iznenaditi.
Samog sebe nadmašio je i direktor fotografije Greig Fraser, ovdje nesumnjivo ključni Villeneuveov suradnik, čovjek koji je u zadnjih par godina osim prvog dijela “Dine” (nagrada Oscar) obilježio “The Batmana” Matta Reevesa te SF naslove “Rogue One” i “Kreator”. Zapanjujuće lijepi totali i polutotali, fascinantna dubinska mizanscena i raskošna raznolikost vizualnih identiteta ovisno o kontekstu filma zaokružuju redateljsku viziju filma više nego išta drugo (u nizu rješenja istaknuo bih genijalnu odluku da planet Harkonnena snimi u infracrvenom saturiranom monokromu).
Uistinu, osim nekoliko sitnica, eventualne slabosti ovog filma proizlaze isključivo iz postojećih mana romanesknog predloška, primjerice relativnoj neslojevitosti pojedinih likova i mjestimičnoj prozirnosti društveno-političkih aluzija. Drugim riječima, ako je ikako moguće, pronađite nešto vremena i pogledajte ovaj film na najvećem mogućem platnu, nećete požaliti. Denis Villeneuve upravo ispisuje filmski kanon ranog 21. stoljeća.