'Dječak i čaplja' navodno je njegov posljednji film. Ovo je priča o Hayau Miyazakiju, najvećem majstoru animacije koji je ikad hodao svijetom

Doista, kao da je kvantiteta pobijedila kvalitetu, i to nadmoćno i bez zarobljenika. Ipak, još uvijek postoje oslonci, umjetnička djela i autori za koje se čini da na svojim plećima doslovno održavaju ovaj svijet, čineći ga boljim. Jedan od njih, ako ne i posljednji, veliki je Hayao Miyazaki.

Oscar za kraj

Taj japanski genij, čudotvorac animacije i kreator modernih mitova, na nedavnoj dodjeli Oscara osvojio je sveukupno svoj drugi pozlaćeni kipić, za film “Dječak i čaplja” (The Boy and the Heron), za koji autor kaže da je njegovo posljednje djelo.

Gotovo je, odlučio je Miyazaki. Konačno je gotovo. On je svoje napravio. A napravio je to onako kako nitko nije. Veliki meštar crtanog filma, ostao je do kraja nepokolebljiv i nekompromitiran, potpuno predan svome radu i djelu, nikad ne smetnuvši s uma ono što je najvažnije. I zato naravno da nije bio na dodjeli Oscara. To je Hayao Miyazaki, autor koji zna što je bitno a što nije.

Pamtljiva je scena iz davnog dokumentarca o njegovom radu u kojemu smo ga mogli vidjeti kako u postprodukciji kuha ramen, famoznu japansku juhu, za kompletnu ekipu. Nije mu bilo ispod časti da kao redatelj i voditelj projekta – dakle, kao nadređeni – postane sluga i nakuha dovoljno okrepljujuće juhe za dvoznamenkasti broj jako gladnih ljudi.

‘No Cuts’

Jer Hayao će učiniti sve da film učini najboljim mogućim, pa će se u Japanu, društvu izražene hijerarhije, spustiti do razine sluge. Ali isto tako, kad je potrebno, ukazat će se ljutiti samuraj Miyazaki, ne bi li obranio dostojanstvo svojega filma. I to na brutalan način. Pitajte samo Harveyja Weinsteina.

Da, da, tog Weinsteina, seksualnog predatora osuđenog na 16 godina zatvora. Kojemu je palo napamet, zamislite samo, da krati Miyazakijevu “Princezu Mononoke” sa 135 minuta na sat i pol, jer je Harvey procijenio da je predug za američku publiku. Isprva je Miyazaki uljudno odbio Weinsteina, na što je ovaj podivljao.

Poznat po svom, khm, eksplozivnom temperamentu, Weinstein je zaprijetio Miyazakiju da, ne posluša li ga, u SAD-u njegovi filmovi nikada neće biti prikazani. Hayao na to nije ništa odgovorio. Umjesto odgovora, stigao je duguljasti paket iz Japana. Weinstein je otvorio paket i imao što vidjeti – bila je to posebna vrsta obrednog mača, katane, uz poruku od samo dvije riječi: “No Cuts.”

Začudni Studio Ghibli

I tako je “Princeza Mononoke” neoskvrnuta išla u američka kina, bez obzira na sve prijetnje tada vjerojatno najmoćnijeg producenta u Hollywoodu. Jer to je Hayao Miyazaki, i s njim oko tih stvari nema šale. Čak i ako je u pitanju takvo tržište kao što je američko, pogotovo u svijetu animiranog filma, gdje su Sjedinjene Države smatrane “svetim tlom” – postojbina je to Walta Disneyja.

A upravo je njegova kompanija zaslužna za proboj Miyazakijevih filmova na Zapad, što u 1980-ima i 1990-ima nije bila baš lagana rabota. Jer animirani filmovi bili su prije svega namijenjeni djeci. Ako je i bilo onih koji su privukli odrasle, bili su to Disneyjevi spektakli poput “Ljepotice i zvijeri” – u osnovi, animirani blockbusteri po holivudskim mjerama.

Nije tu bilo toliko toga novoga, upravo onoga što je nudio Miyazaki i njegov Studio Ghibli, kojemu je bio suosnivač. Naracijom, osjećajem i arhetipom njegovi filmovi “The Castle of Cagliostro” iz 1979., “Nausicaä of the Valley of the Wind” iz 1984., ili “Castle in the Sky” iz 1986. spadali su u začudne i neobične uratke za koje se nije znalo kako će ih prihvatiti svjetska publika.

Stiniva na Visu

Svojevrsna točka preokreta za Miyazakija bio je “My Neighbor Totoro” iz 1988., kultni animirani film koji je u Japanu postao sinonimom za Miyazakijeve uratke, da bi onaj okruglasti lik Totora ušao u logotip studija Ghibli. Svi nabrojeni filmovi bit će distribuirani na Zapadu tek u 1990-ima, i svakog od njih Disney je predstavljao znamenitom rečenicom na pripadajućim filmskim plakatima: “From master filmmaker Hayao Miyazaki…”

Iako je Disney izrastao u korporaciju neutažive gladi koja je postala pravo carstvo zabave kupovinom franšiza Pixara, Marvela, Star Warsa i ostalih, ne može im se poreći da su, u ime animacije, pomogli da upoznamo Miyazakija. I rezultati su se itekako osjetili kako su stizali i daljnji Miyazakijevi filmovi.

Za nas je recimo jako zanimljiv “Porco Rosso” iz 1992., kojemu je najviše odmoglo vrijeme u koje je stigao u kina, jer tih godina malo koga je zanimao tamo nekakav animirani film iz Japana koji je u sebi krio pravi mali biser, a to je, ni više ni manje, famozna plaža Stiniva na otoku Visu, koja se našla u filmu čija se radnja događa na Jadranu.

Prvi Oscar 2002.

Već spomenuta “Princeza Mononoke” iz 1997. bila je fenomen po zaradi na kino-blagajnama, pa ju je, recimo, u Japanu s vrha skinuo tek Cameronov “Titanic”. A ono što je ‘zakuhao’ Disney vrhunac je doživjelo 2001. s filmom “Spirited Away”, koji je, konačno, 2002. godine osvojio Oscara za najbolji animirani film, pa su se u njegovu kvalitetu – jer tako to ide – mogli uvjeriti svi ljubitelji animacije na svijetu, kao i mnogi koji su upravo zbog njega to postali, ‘otkrivši’ genij Hayaoa Miyazakija.

Zato su “Howl’s Moving Castle” iz 2004. i “Ponyo” iz 2008. već imali izgrađenu bazu obožavatelja Miyazakija, a ta baza se neprestano širila, evo, sve do danas, a ne treba sumnjati i ubuduće.

Sve na Netflixu

Ono što je jako sretna okolnost za nas jest da se većina Miyazakijevih filmova, kao i ostali uradci Studija Ghibli, mogu naći na Netflixu, što je bio još jedan kulturni događaj ne samo godine, već i desetljeća, koji je poslovično zanemaren u domaćim medijima. A tamo možete naći i film koji je trebao biti zadnji, prema autorovim riječima, a to je “The Wind Rises” iz 2013., koji se bavi životom japanskog izumitelja Jira Horikoshija, dizajnera kultnog aviona Mitsubishi A5M, koji je doživio svjetsku slavu žalosnog predznaka u Drugom svjetskom ratu.

I zato je toliko velika vijest bila da to ipak neće biti zadnji Miyazakijev film, već je deset godina kasnije stigla najava “Dječaka i čaplje”, čija se reklamna kampanja sastojala od jednog jedinog plakata.

Činjenica da možemo uživati u još jednom Miyazakijevom filmu pravi je blagoslov za sve one željne pravog i istinskog kinematografskog iskustva. Jer njegovi su filmovi upravo to. Minuciozne i raskošne animacije zbog kojih ćete odlutati iz ovog svijeta i doživjeti nešto što nikad prije niste, bez obzira na uzrast. Miyazakijevi filmovi uvijek su kod gledatelja budili nestrpljenje da ih se pogleda, jednako onom djeteta dok čeka novu epizodu omiljenog crtanog filma.

Nikad ne razočara

To je nestrpljenje svetinja, nešto što se u ovom svijetu ‘izlizalo’ i zloupotrijebilo do te mjere da smo postali cinični i nepovjerljivi, a sve kako se ne bismo (opet) razočarali. Kod Miyazakija toga nema, niti je ikad bilo, i zato naša srca pripadaju njemu, čovjeku rođenom 1941., koji je odrastao u jednom od najtežih razdoblja u japanskoj povijesti, ali koji zbog toga nije postao ogorčen i pesimističan, naprotiv.

Hayao Miyazaki uspio je stvoriti cijele svjetove, pokazati nam koliko ovaj naš svijet može biti čudesan i lijep samo ako ga pogledate drukčijim očima, a da pritom nije ni milimetra odstupio od želje da stvara najbolje što može u danom trenutku, nikada ne pristajući na kompromise.

Za takve stvari (i ljude) koji su tražili od njega kompromise nedostojne umjetnika, nudio je – mač. A za nas ostale, najbolji ramen koji ste ikad probali. Osobno i s ljubavlju skuhan od majstora najvećeg od svih.