Komentar: Kako je upropaštena jedna važna kavana u Hotelu Korčula
Kavana je predstavljala jednu od ključnih točaka urbaniteta toga grada
Koliko god to u svjetlu ozbiljnih problema s razvijenošću građanske svijesti izgledalo čudno, Hrvatska je prije svega zemlja gradova. S posebnim naglaskom na obalni pojas. Dalmatinski obalni gradovi koji svoj urbanitet crpe iz srednjovjekovnih komuna mediteranskog tipa ili, još dalje u povijest, iz rimskog doba i bizantske teme, imaju višestoljetni urbani kontinuitet. Čije je temeljno obilježje sadržano u uređenju svih segmenata gradskog života i urbanističkom planiranju.
Tako je bilo još u vrijeme donošenja gradskih statuta u srednjem vijeku, koji su zadržali kontinuitet u mletačkom razdoblju, na jednak način su se prema prostoru i gradskom životu odnosile kratkotrajna francuska i dugotrajna austrijska vlast, što je slijedila i Prva Jugoslavija, da bi u konačnici tijekom socijalističkog razdoblja, neovisno o primjetnim lutanjima i nerijetkoj devastaciji prostora, urbanističko planiranje dosegnulo svoj vrhunac.
No, kao što to obično biva, s pojavom novog društvenog uređenja i deindustrijalizacijom zemlje dalmatinsko se gospodarstvo okrenulo ka monokulturi turizma. Zahvaljujući čemu se prostor uspostavio kao najvrjedniji resurs koji se da višestruko unovčiti. Za prijelomnu točku tog procesa, nakon koje više nije moglo biti povratka na staro, mogli bismo uzeti ukidanje Urbanističkog zavoda u Splitu. Iako se tada to nekima nije činilo posebno bitnim, ukidanjem sustavnog planiranja razvoja grada zapravo je ukinut grad kao takav.
Fizička izmjena
S obzirom na to da je jedna od ključnih razlika između gradova i sela upravo u planskom razvoju prvih. Zahvaljujući ovim procesima, građani određenog grada postali su najmanje bitni u preobražajima prostora i životnih navika u vlastitom gradu. Za potvrdu ove teze dovoljno se sjetiti situacije sa zagrebačkim Cvjetnim trgom ili preuređenjem splitske Rive. Korak dalje od fizičke izmjene određenog javnog prostora čine izmjene interijera nekih mjesta koja su temeljito obilježavala živote gradova. Za što nam opet može poslužiti primjer nedavne obnove Gradske kavane u Zagrebu i Hotela Park u Splitu.
Slična stvar dogodila se u Korčuli pri obnovi interijera Hotela Korčula, čija je kavana predstavljala jednu od ključnih točaka urbaniteta toga grada i njegova društvenog života uopće.
Radikalna promjena
Jednako kao i na primjeru splitskog Parka, zadiranje u interijer tog prostora bilo je tako radikalno da on, s jedne strane, više ničim ne podsjeća na svoj prijašnji izgled. Što za posljedicu, s druge strane, ima činjenicu da se ti prostori otuđuju od vlastitih građana i počinju služiti isključivo kao kavane za goste hotela. Taj se proces neće naravno odviti preko noći, ali će do njega neminovno doći, iz prostog razloga što je njihov današnji izgled uglavnom ambijentalno hladan, prepun svjetlosti i ornamentalnog kiča te kao takav nepovoljan za intimizaciju s tim prostorom.
Povoljna okolnost da se vanjski izgled zgrade Hotela Korčula, zbog konzervatorske zaštite, koja je u Splitu izostala, nije smio mijenjati, pomogla je tek utoliko da održi kulisu i iluziju. Posve je jasna stvar kako će ovakav razvoj situacije u konačnici dovesti do toga da i građani, kao i građevine, postanu tek statisti za zabavu i servis turista u vlastitim gradovima. O tom procesu bi stanovnici Dubrovnika mogli štošta ispričati.
Teško je, gotovo nemoguće, očekivati da će problem razvoja monokulture turizma i osmišljavanja nove održive ekonomije i eventualne industrijalizacije zemlje biti riješen na lokalnoj razini. Stoga kao jedina brana ovakvim zahvatima u živote gradova stoji građanska svijest, preciznije govoreći javnost.
Sustavno planiranje
Čime dolazimo do ključnog problema na konkretnom slučaju Korčule, ali i svim slučajevima koji će se posve izvjesno događati u manjim sredinama.
Dok u većim gradovima postoji kritična masa ljudi, ali i stručnjaka te intelektualaca koji su u stanju napraviti ozbiljan javni pritisak na investitore koji se odluče na radikalne izmjene prostora, u manjim sredinama taj pritisak posve izostaje. Što je prilično zabrinjavajuće jer takva vrsta pritiska ionako djeluje tek na duge staze. Konkretnije govoreći, bez snažno razvijene javnosti i s državom koja je ukinula sustavno planiranje, svatko tko ima novca i utjecaja moći će raditi što god poželi.
Svatko tko je uostalom čitao išta o velikim mediteranskim i europskim gradovima, kao što su Beč, Venecija, Trst ili Split, posve je svjestan kako je te gradove, ali i njihove javne prostore, velikima učinilo sjećanje. I to posredstvom književnosti i publicistike. Takvu vrstu spomenika, kakvu je Trstu digao Claudio Magris, Veneciji Tiziano Scarpa, a Splitu Miljenko Smoje i čitav naraštaj aktualnih splitskih pisaca i novinara, Korčuli i hotelu istog naziva, digao je sedamdesetih godina Robert Tomović u svom romanu Bratovština labuda lumbrelaša. Onome što, s ovakvom vrstom društvenog razvoja slijedi, neće imao tko dizati literarne spomenike niti će to imati zbog čega.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 22. kolovoza