Film za kojim luduju teoretičari zavjera stigao u hrvatska kina i odmah je hit. Gledali smo ga i loš je

Ako stavimo važnost teme filma u stranu, bez osporavanja urgentnosti njegove poruke i činjenice da se takve stvari svakodnevno događaju u svijetu, Zvuk slobode u svojim najboljim dionicama tek je osrednji, većim dijelom zapravo prilično loše osmišljen, napisan, odglumljen i režiran film.

Dakle, kritički uglavnom osporavan, uradak slabije poznatog redatelja Alejandra Monteverdea među širom publikom nerijetko je valoriziran ovisno o političkom opredjeljenju gledatelja – njegovi najsnažniji zagovornici nerijetko su radikalnije desni, konzervativni krugovi, posebno oni skloni teorijama zavjere kakve promovira pokret QAnon. A to onda otvara posve drugu perspektivu.

Glavni glumac debelo u teorijama zavjera

Radnja je bazirana na iskustvima Tima Ballarda, bivšeg zaposlenika američkog Ministarstva domovinske sigurnosti koji je nakon dugogodišnjeg rada na hvatanju pedofila i trgovaca djecom dao otkaz i posvetio se spašavanju njihovih žrtava. Iako njegova organizacija (Operation Underground Railroad) povijesno i nije bila najtransparentnija na svijetu, zbog čega ih ponekad i prozivaju u javnosti, činjenica je da su njihovi pothvati ipak rezultirali oslobađanjem određenog broja maloljetnih žrtava, svakako manjeg od onog koji je Ballard javno predstavljao.

Iako odnedavno više nije član organizacije, Ballard je svojim aktivizmom tijekom godina stekao solidnu reputaciju pa je istupao na Fox Newsu i pred Američkim kongresom, a u jednom trenutku svog mandata u posebnom savjetničkom vijeću angažirao ga je i Donald Trump.

Nesumnjivo jedan od heroja nebulozne, ali nažalost sve veće skupine ljudi koji se identificiraju s pokretom QAnon, Trump je u svom privatnom klubu organizirao i zasebnu projekciju Zvuka slobode, nakon čega je gostovao u Ballardovom podcastu, zajedno s glumcem koji ga igra, Jimom Caviezelom (zapamćenom po ulozi Isusa Krista u Pasiji Mela Gibsona).

I dok je Ballard s vremena na vrijeme znao nešto nabaciti u smjeru teorija zavjera (ni druženje s Trumpom ne ide mu posebno u prilog), Caviezel je puno ozbiljnije zagrizao za neke od luđih ideja QAnonovaca, primjerice onu da se sotonistička kabala bogatih staraca sustavno pomlađuje krvlju otete djece, o čemu je nedavno progovorio gostujući kod Stevea Bannona.

Istina koju holivudske elite žele sakriti?

Sjajan marketinški potez filma koji je na budžet od 14, 5 milijuna dosad zaradio blizu 200 milijuna dolara (što će još rasti kad se pribroje svjetske blagajne) bila je i odluka da se Caviezel publici obrati na odjavnoj špici. Osim što ih poziva da ga aktivno promoviraju ili da preko posebnog QR koda kupe kartu onima koji si to ne mogu priuštiti, u njoj neodređeno komentira da je izlazak filma sprječavan pet godina (što je jedan od načina da se kaže da izvorna producentska kuća jednostavno nije vjerovala u njegov uspjeh).

To je, nema sumnje, dodatno napalilo sve one koji su samo čekali da se raspišu o tome zašto holivudske elite navodno ne žele da Zvuk slobode dobije značajniju publiku, odnosno da se na sva svoja opskurna zvona oglase o istini koju demonske elite žele sakriti.

Od Kalifornije do nedostupne kolumbijske prašume

Priča koju ispisuje Monteverde počinje u Hondurasu kad se na vratima sredovječnog Roberta, siromašnog oca dječaka Miguela i djevojčice Rocio, pojavi Giselle, bivši model i predstavnica navodne agencije za dječje modele. Na poticaj svoje kćeri pretpubertetske dobi Roberto prihvati ponudu za fotografiranje, a s njom pošalje i njezina mlađeg brata, no kada navečer dođe na mjesto gdje ih je svega nekoliko sati ranije ostavio u društvu veće skupine djece, Roberto više ne pronalazi nikoga.

Najprije posredno, tada u njihovu priču ulazi prekaljeni američki operativac Tim, upravo usred još jednog uspješnog slučaja razotkrivanja američke pedofilske kaljuže u Kaliforniji. Sve više indisponiran time da zapravo nikad aktivno ne spašava otetu djecu, Ballard smišlja plan koji će ga s vremenom dovesti do Robertova otetog sina. No kći je, po svemu sudeći, završila u Kolumbiji.

Nakon inzistiranja kod šefa, Ballard uspijeva ishoditi kratkotrajnu dozvolu i manja sredstva za odlazak na akciju lociranja djevojčice, ali konvencionalne metode neće biti od koristi. Stoga se ubrzo povezuje s bivšim članom kartela koji dijeli njegovu odlučnost, a poslije i misiju, čovjekom pod nadimkom Vampir (Bill Camp). Ta će ih misija naposljetku odvesti na teritorij pobunjeničke skupine duboko u prašumu, na mjesto koje izbjegava i kolumbijska vojska. To bi vjerojatno bilo dovoljno o samoj radnji.

Jim Caviezel ponovno u mesijanskoj ulozi

Iako od njega crpi inspiraciju, Monteverdeov scenarij odudara od stvarnih Ballardovih iskustava i osjeti se to u relativnoj neplauzibilnosti, odnosno neuvjerljivosti niza redateljskih rješenja, no veći problem od toga jest prosti fakt da Zvuk slobode jednostavno ne zadovoljava osnovne pretpostavke dobrog trilera, dok dramski naboj od samog početka suviše parazitira na jeftino izloženim emocionalnim baražama. Izrazito krupni kadar Ballardova oka iz kojeg izađe suza dok na računalu pregledava dokaze, rani je indikator u kojem će smjeru redatelj ići.

S izuzetkom Vampira, Caviezel u svojoj mesijanskoj ulozi ima posla isključivo s također nezanimljivim skicama od likova, od njegove supruge Katherine (Mira Sorvino) pa do svih južnoameričkih negativaca s kojima se susreće. Činjenica da unatoč nenadahnutom scenariju i jednako slaboj glumi film ipak ima zrelijih momenata koji nadilaze temeljni sentimentalno-patetični ton zbilja malo toga duguje slabom soundtracku Javiera Navarretea (nekadašnjem suradniku Guillerma del Tora). Vizualno, pak, dosljedno odražava svoj skromni produkcijski budžet.

Međutim, koliko god bio daleko od umjetničke solidnosti, Zvuk slobode još uvijek je film o izuzetno zahtjevnoj i važnoj temi – samim tim što se s njom hvata u koštac vjerojatno vrijedi više od jednog dijela smeća koje se servira po kinima i streaming servisima.

Dalo bi se ukazivati na brojne druge slabosti filma

Jednako tako, unatoč suludim idejama pojedinih njegovih suradnika, i unatoč tome da je sve to moglo biti puno zrelije napravljeno, čini se da se redatelj ovdje ipak vodio nešto drugačijim, empatičnijim, pa i plemenitijim namjerama, daleko od onoga o čemu mašta radikalna američka desnica. Film, naravno, ne mora biti angažiran, ali to ne znači da angažirani film ponekad ne zaslužuje blaži tretman od jednako nevješto skrojene isprazne zabave.

Na tom tragu, rekao bih da Zvuk slobode vjerojatno neće biti najlošiji film koji ćete ove godine pogledati u kinu, no definitivno bi ga trebalo gledati sa zrncem soli, odnosno s dobrom dozom skepse prema svojevrsnoj moralnoj panici koja ga prati na društvenim mrežama.

Zasigurno bi se dalo ovdje ukazivati i na brojne druge njegove slabosti, nepreciznosti, mispercepcije ili svjesne manipulacije vezane uz pristup temi (primjerice činjenicu da u stvarnosti veliku većinu uvučenih u dječju prostituciju čine tinejdžeri između 15 i 17 godina, dok su sva djeca u filmu osjetno mlađa), ali to je već posve drugo pitanje; zečja rupa po kojoj možemo tumarati stranicama i stranicama teksta.

Korak koji pod svaku cijenu želimo izbjeći

Zvuk slobode naposljetku bi možda mogao biti dobar filter, nešto poput osobnog alarma za uzbunu. Ako ga pogledate i pomislite da je riječ o kinematografskom remek-djelu – a inače se ne smatrate radikalnim desničarom opasnih namjera – možda biste trebali razmisliti o stranicama koje pratite na društvenim mrežama, odnosno o ljudima čije podcaste slušate. Možda ste kontaminirani.

Postoji, doduše, mogućnost da jednostavno nemate posebno razvijen estetski ukus. To je sasvim normalna, benigna pojava, čak i među onima koji kruh zarađuju kao filmski kritičari. Nemojte se brinuti: na tome se da raditi, a s godinama prakse ponekad se jednostavno povuče samo od sebe.

No postoji i šansa da su vam američki radikali negdje usput uspješno podvalili djelić svoje zlonamjerne propagande. U tom slučaju trebali biste pod hitno konzultirati druge izvore informiranja, jer bojim se da je malen korak od veličanja ovog filma do vjerovanja u to da je Donald Trump spasitelj svjetske politike, jedan od rijetkih geronta koji ne živi na dječjoj krvi. To je, bez imalo dvojbe, korak koji pod svaku cijenu želimo izbjeći.