Genijalni dokumentarac otkriva nam kako zapravo nastaje komplicirani balet
Svaki je proces isti - započinje u praznom studiju, a završava s praznom pozornicom.
Stvoriti plesnu predstavu predstavlja kompleksni inženjerski problem. Baletna družina, osobito velika i poznata poput one New York City Balleta, predstvalja pogon koji se pokreće ovećim brojem kotačića. Plesači u tom stroju ne predstavljaju ništa više od samo jedne karike u nizu.
Rad na novoj produkciji uključuje koordinaciju glazbenika, baletnog ansabla, kostimografije, svjetla… Koreograf je taj koji mora pronaći način da sve te elemente poveže u jednu cjelinu i pritom još razraditi koreografiju.
Naravno da to sve iziskuje ekstenzivne pripreme, kalkulacije, skice i mnogo, ali zaista mnogo sastančenja. U pravilu je svaki proces isti – započinje s praznim studiom, a završava s praznom pozornicom.
Premisa je to, ali i zaključak dokumentarnog filma “Ballet 422” koji se bavi, pogađate, dokumentiranjem procesa nastanka 422. baleta za New York City Ballet. Koreograf kojeg prate kamere zove se Justin Peck. U vrijeme snimanja filma imao je 25 godina i radio na svojoj trećoj produkciji za spomenutu kuću u kojoj inače i pleše.
U međuvremenu je navršio 27., postao koreografskom zvijezdom i napravio još 7 baletnih predstava što za City Ballet što za druge velike institucije klasičnog baleta.
Nulta točka je ta koju je redatelj odabrao za svoj početak. Peck stoji sam u studiju razmišljajući s rukama na bokovima. Sat na zidu iza njega ubrzano otkucava. Slijede scene koje detaljno prikazuju svakodnevicu plesača, ali i koreografa. Balet se poput kule karata polako sklapa u ono čemu će publika pljeskati.
Posao bez kraja
Kako se film razvija može se vidjeti tko je Justin Peck u kazalištu, ali i kakav je on kad se svjetla pozornice ugase. U njegovom svijetu ne postoje drame, nema eksplozija bijesa pa čak niti gunđanja. Ali, zato postoje promjene u raspoloženju. Čovjek koji je u studiju nasmijan od uha do uha vraća se usamljenim ulicama u svoj svoj stan kako bi nastavio raditi. Sjedi za kompjuterom, gleda probe predstava, radi bilješke. Prateći ovog koreografa u njegovom stvaralačkom procesu možemo vidjeti da je to posao kojem se nikad ne nazire kraj. Upravo je zbog toga možda njegova staloženost još impresivnija.
Čak i na dan premijere Peck je bio tmuran i staložen, svjetovima udaljen od rutine svojih kolega plesača. Uvučen u svoje najfinije odijelo odaje dojam mladića koji se sprema za svoj prvi ozbiljni intervju. Zastor se diže, ali nas redatelj ne vodi na pozornicu, nego nas vraća natrag u trenutke kad je ples postojao tek u koreografovoj glavi da bi se potom preselio u njegovo tijelo, s tijela u iPhone pa tek onda u plesače s pozornice.
Autor se vraća svom izvoru
Film završava u tonalitetu u kojem je i stvaran. Kraj je šutljivo heroičan, a istovremeno ostaje poetičan; otkrivenje prave prirode stvaranja umjetnosti – autor se vraća svom izvoru.
“Meni je bilo genijalno da se Justinov posao dogodio bez fanfara ili ega i potom se jednostavno vratio poslu”, rekao je redatelj. “Ponekad se dogodi da čovjek na nečemu radi, to nešto izazove pozornost (jer je dobro) i onda pomisliš kako će idući put sigurno sve biti puno jednostavnije. Ali nije. Svaki se put počinje ispočetka. Vidjeti kako to Justin radi bilo je čudesno.”