U Split je dovela zaboravljeno remek-djelo klasičnog baleta. Nina Ananiašvili legendarna je gruzijska balerina i svjetska superzvijezda
Balet 'Laurencia' gruzijskog koreografa Vakhtanga Čabukianija biser je bijelog baleta. Splitskoj publici donosi ga snažan ansambl s čak tri podjele
Gruzija, južnokavkaska zemlja pitoreskne prirode, poznata kao zemlja divnih vina i uzbudljive gastronomije, Europi i svijetu podarila je puno i na planu kulture, pa tako i baletne umjetnosti. Već je sam spomen dvaju imena – Vahtanga Čabukijanija, velikog reformatora klasičnog baleta, te Georgea Balanchinea, zaslužnog za razvoj neoklasičnog baleta 20. stoljeća – dovoljan svakom baletnom znancu da, po staroj navadi, skine šešir i nakloni se.
Tom dvojcu svaki će Gruzijac s ponosom dodati i ime Nine Ananiašvili, primabalerine koja ovih dana postavlja Čabukijanijev balet “Laurencia” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Jedna od najvažnijih balerina današnjice, u čijim su baletnim izvedbama uživali mnogi državnici – rado i sa sjetom ističe ime sovjetskoga političara Mihaila Gorbačova koji ju je, kako kaže, jako volio, redovito posjećivao njene predstave i slao joj cvijeće – po prvi puta radi u Hrvatskoj.
Ususret večerašnjoj premijeri u splitskom HNK-u, istražili smo njezinu zanimljivu životnu priču.
Baletna superzvijezda
Ninu Ananiašvili američki je časopis Dance Magazin 2002. proglasio balerinom godine, a Daily Telegraph svrstao ju je među dvanaest najboljih balerina svih vremena. Riječ je o baletnoj ikoni i superzvijezdi koja je danas umjetnička ravnateljica Državnog baleta Gruzije.
Rođena 19. ožujka 1963. u Tbilisiju, Ananiašvili je u svijet baleta ušla, po vlastitom svjedočenju, sasvim slučajno. Odrastala je u obitelji snažnog akademskog pedigrea – otac i braća bili su geolozi, a majka filologinja – te ništa, u početku, nije nagovještavalo briljantnu plesačku karijeru. No, počela je klizati na ledu.
Ima samo deset godina kad osvaja prvenstvo u svojoj dobnoj skupini. Potencijal je prepoznat – to je utrlo put prelasku na grandioznu pozornicu baleta. Klizaljke je zamijenila baletnim cipelicama i već prvim koracima pokazala izvanredan potencijal, tada još ne znajući da će upravo baletne papučice postati obuća kojom će hodati kroz život.
Debi u Boljšoju
Upisuje Gruzijsku državnu koreografsku školu, što označava i početak njenog formalnog baletnog obrazovanja. Pod mentorstvom cijenjenih učiteljskih imena poput Tamare Vihodtseve i spomenutog Vahtanga Čabukianija njezin je talent ne samo procvjetao, već i zaintrigirao velikane iz Moskovskog koreografskog instituta.
U prijestolnicu tadašnjeg SSSR-a Nina se zaputila 1976., i taj dolazak nerijetko opisuje kao trenutak koji ju je gurnuo prema zenitu baletne izvrsnosti. Zahvaljujući vrhunskoj baletnoj naobrazbi i vlastitom trudu, već 1980. diplomira na Moskovskom koreografskom institutu a iste godine debitira i na sceni Boljšoj teatra, očaravši uzvišenom tehničkom vještinom kako publiku, tako i kritiku.
Svijet je pokoren
Ubrzo je dosegnula rang primabalerine, urezavši svoje ime u anale baletne povijesti a ples, pokazuje i njena karijera, za Ninu Ananiašvili nikada nije poznavao geografske niti kulturološke granice. Od Boljšoj teatra, preko uglednih baletnih scena diljem Europe i Sjedinjenih Država, njezine su izvedbe zračile rijetkom kombinacijom gracioznosti, staloženosti i emotivne dubine.
Godine 1993. postala je prvakinja American Ballet Theatrea, a šest godina kasnije pridružila se ansamblu Houston Baleta. Prije dvadeset godina postala je umjetnička ravnateljica Državnog baletna Gruzije i ne samo da je revitalizirala ansambl, već i utjecala na njegov međunarodni imidž, intenzivirajući gostovanja i internacionalne suradnje.
Govoreći o svojoj karijeri, Ananiašvili srčano progovara o “Labuđem jezeru”, koji je bio njena prva velika predstava u Boljšoj teatru, a ulogom Odette/Odile debitirala je i u American Ballet Theatreu.
Obilježila ju je Odette/Odile
To je ujedno bila i njena posljednja uloga preko Atlantika, ali i u Japanu. “Ta me je uloga pratila tijekom moje karijere i postala moj zaštitni znak”, rekla je balerina. Premda ju je otplesala toliko puta, od nje se, kako kaže, nikada nije umorila, nikada joj nije dosadila te je u njoj uvijek uživala, “zato što je riječ o posebnom baletu koji je iznad svih drugih”.
Važno mjesto u njenoj karijeri zauzima i prvi nastup s New York City Balletom, u kojem je 1988. nastupila s programom svoga zemljaka, velikog koreografa svjetskog značaja Georgea Balanchinea. Taj nastup nazvala je velikim skokom u karijeri jer je bila “još djevojčica kada je Balanchine došao plesati u Gruziju”.
Plesanje njegove koreografije stoga je bilo ispunjenje njenog djetinjeg sna. Govoreći o svojoj karijeri, balerina ističe kako je imala sreće plesati balete danskog majstora Bournonvillea u njegovom teatru u Kopenhagenu s Kraljevskim danskim baletom, kao i osobno raditi s Kennethom MacMillanom u Royal Balletu, u produkcijama “Princ pagoda”, “Manon” te “Romeo i Julija”.
Prednosti manjih prostora
“Jako sam voljela te balete prije svega jer su se razlikovali od koreografija koje sam do tada plesala. Svi baleti Mauricea Petipae su mi, jasno, u srcu. Plesala sam ih prvo u Boljšoju, pa onda na raznim pozornicama širom svijeta”, kazala je Ananiašvili govoreći o svojim ulogama. Najbolja joj je uloga, smatra, Raymonda, u istoimenom Petipainom baletu.
Boljšoj, kaže, nikada nije napustila – u svoje se kazalište uvijek vraćala jer imala je “sreću” što je živjela u vrijeme perestrojke, u eri Gorbačova, pa nikada nije “pobjegla” iz Sovjetskog Saveza – plesala je u inozemstvu i iznova se vraćala.
Postavljajući “Laurenciju” u splitskom HNK-u, prvenstvenu prilagodbu koju je morala napraviti, otkriva, bila je ona veličini pozornice. “Splitska pozornica, jasno, manja je od one u Boljšoju i drugim velikim baletnim teatrima, pa smo morali prilagoditi neke scene”. No, to što je gledalište ovdje bliže sceni nosi posebnu čar, te publici pruža mogućnost da vidi brojne detalje, dodaje.
Baletni biser
“Plesači rade odlično i s velikim entuzijazmom. Pokušavam podijeliti što je više moguće svog znanja i iskustva s njima. ‘Laurencia’ je puna fantastičnih varijacija i zahtijeva snažnu tehniku. Imamo tri podjele protagonista, svi su međusobno vrlo različiti plesači i zanimljivo je vidjeti kako svaki od njih interpretira svoju ulogu”, izjavila je Ananiašvili.
Njen dolazak u Split, odnosno Hrvatsku, velik je događaj iz nekoliko razloga. Ne samo što Ananiašvili prvi put ovdje radi, već će publika prvi put moći vidjeti i ovaj balet koreografa Vakhtanga Čabukianija na glazbu Aleksandra Kreina. Riječ je o biseru bijelog baleta velikog baletnog reformatora.
Naime, Čabukiani je potpuno reformirao klasični balet te je u povijesti ostao zapisan zbog svojih koreografija nekoliko najpoznatijih muških varijacija klasičnog baletnog repertoara u predstavama “Labuđe jezero”, “Le Corsaire” i “La Bayadère”.
Nova verzija za Split
“Stvorio je novi koreografski jezik vlastitim spojem folklornog i klasičnog plesa. Istaknuo je ulogu muških plesača, koje je učinio ravnopravnim balerinama i potvrdio važnost muškog plesa, posebno unaprijedivši ideju ‘herojskog’ muškog plesa, što je ostalo trajnom baštinom klasičnog baleta kakvog danas poznajemo”, govori Ananiašvili.
Balet “Laurencia” osmislio je inspiriran dramom “Fuente Ovejuna” Lopea de Vege. “Premijerno je balet izveden 22. ožujka 1939. u Kirovskom opernom i baletnom kazalištu. Dugo je bio dio obveznog korpusa klasičnih baletnih naslova da bi, s vremenom, pao u zaborav”.
Ananiašvili za splitsku publiku sprema novu koreografsku verziju poznatoga predloška, u čemu ima podršku, po vlastitim riječima, izvrsnog ansambla. “O snazi splitskog baletnog ansambla dovoljno govori činjenica da imamo tri različite postave u svim glavnim ulogama ovog zahtjevnog naslova klasičnog baleta koji od plesača, pored zahtjevne plesne tehnike, iziskuje i glumačke vještine”, zaključuje.