Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gledao sam Dnevnik Diane Budisavljević. To je film koji te smlavi

Recenzija filma s briljantnom Almom Pricom u glavnoj ulozi

ZADNJA IZMJENA: lis 4, 2019

Na sam Božić 2013. draga i ja koračali smo kroz tjeskobu Yad Vashema. Muka je hodala s nama. Čvrsto smo se držali za ruke drhtave od stida, tuge i jada, jer pripadamo ljudskom rodu koji može i takve neljude izroditi. Demone sposobne da u ime Boga satru sve božansko u čovjeku druge vjere, nacije, boje kože, drukčije ugođene duše…

Ništa vas ne može pripremiti za susret s tim jeruzalemskim mjestom memorabilije Holokausta. Baš ništa vas ne brani od jecaja žrtava koji nikada nisu utihnuli iz muzejskih zvučnika, baš ništa vas ne sklanja od šoka dok gledate goleme fotografije bezbrojnih statista banalnog zla. Onih ravnodušnih građana koji su u špalirima po ulicama Europe oduševljeno pozdravljali egzekutore. Jer, toga dana nisu dolazili po njih. Zločinci su tutnjali po njihove susjede – preko noći ozloglašene kao manje vrijedne.

A kad uđete u posebno zdanje Yad Vashema posvećeno žrtvovanoj djeci, tada vam sva čula potonu u led. U posvemašnjoj tami, crnjoj od prapočetka svijeta, gori samo jedna svijeća. Zidovi su prekriveni ogledalima i muku te zadušnice reflektiraju u milijune svjetlaca. Iz zvučnika struji glas koji izgovara imena i dob majušnih bića, umorenih na pragu života. Supruga i ja držali smo se za ruke, plakali i nadali se da su sve te paljenice jednom postale zvijezde, da su maleni ipak završili u nekim galaksijama gdje će ih zlo zauvijek ostaviti na miru.

Film kao spasenje

Šest godina poslije, isto osjećanje nas je smlavilo. Raspadnutih duša, čvrsto stisnutih ruku, sjedimo u filmskom mraku, jedva dišemo dok pratimo „Dnevnik Diane Budisavljević“. Remek-djelo autorskog umijeća, poštenja, ustrajnosti i hrabrosti redateljice Dane Budisavljević. Film koji nam 2019. dolazi poput spasenja. U tajmingu kad se obnovljeni linč građana srpske nacionalnosti, praćen smradnom revizijom fašizma, u Hrvatskoj tolerira ili čak potiče s najviših pozicija izvršne i parlamentarne vlasti. U trenutku kad se krvavi ustašluci i mračni gabariti nacističke podrepine zvane Nezavisna država Hrvatska umataju u operetni celofan i histeričnu historiografsku laž. U zlo nedoba kad bagra opet broji krvna zrnca i sriče nepoćudna imena koja bagri ometaju arijevski spokoj…

Fragilna, nestvarno stvarna heroina iz naslova filma još uvijek je nezasluženo anonimna na ovdašnjim balkanskim prostorima, a njezin heroizam i čovjekoljublje zadužili su desetke tisuća života. Rođenu Austrijanku iz insbruške porodice Obexer, nakon udaje za uglednog zagrebačkog liječnika srpske nacionalnosti Julija Budisavljevića, Dianu je život odveo u Zagreb. U osvit drugog velikog svjetskog pokolja 20. stoljeća, ona zanemaruje udobnost građanske klase i, riskirajući osobnu sigurnost i sigurnost svoje porodice, žestoko se uključuje u pomaganje bližnjima.

Dianina lista nesebičnosti

U jesen 1941. započela je pomagati srpskim ženama i djeci zatvorenima u sabirnom logoru Loborgrad. Dianina akcija vrhunac postiže u ljeto 1942. U nizu transporta iz koncentracijskih logora Jasenovca, Stare Gradiške, Mlake i Jablanca (uz pomoć dvadesetak anonimnih i hrabrih suradnika zaposlenih u raznim institucijama NDH) ona izvlači tisuće teško bolesne i izgladnjele srpske djece, zbrinjavajući je u domovima i obiteljima Zagreba i okolice. Do kraja rata Dianina lista nesebičnosti obuhvatila je oko 12.000 izbjeglica i spasila više od 10.000 djece iz endehazijskih kampova uništenja. Nažalost, sloboda, kako je to savršeno ispjevao Branko Miljković, često „ne ume da peva kako su sužnji pevali o njoj“…

Novi poredak 1945. nije mogao otrpjeti zasluge jedne žene pripadnice građanske klase, i posve ju izbrisao iz memorije, odnosno njene zasluge pripisao ravnodušnim aparatčicima kakvi nailaze nakon svake revolucije. „To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti…”, zapisala je Diana Budisavljević u svom Dnevniku. Srećom, zaslugom Dianine unuke Dnevnik je sačuvan. Srećom, postoje i žene poput Dane Budisavljević koje stvaralačkom snagom i ogromnim ulogom društvene odgovornosti žele iskorijeniti što više zla i sačuvati klice dobra preostale u našem ledenom dobu.

Poput ranog Kurosawe

Pomnim čitanjem Dnevnika (izvrsni scenarij uz redateljicu potpisuje Jelena Paljan) i iscrpnim desetogodišnjim istraživanjem dokumentarne i povijesne građe, Dana Budisavljević se uputila na veličanstven i mukotrpan put rasvjetljavanja ovog čudesnog dara herojske empatije. Rezultat je veličanstven – u društvenom i umjetničkom smislu. Teško je reći, niti ih treba razdvajati, koja je uloga filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ dragocjenija, ona estetska ili etička. Na oba polja je Dana Budisavljević položila majstorski ispit. U svjetskim razmjerima. Uz „Sumrak bogova“ Luchina Viscontija, dobili smo novu potresno isklesanu genezu fašizma, nasušno potrebnu memoriji.

Suspregnuto Danino umijeće koje rađa čarobnim dosezima u ovoj je priči našlo savršeno stanište. Riskantana a tako točna odluka je bila da izabere igrano-dokumentarnu žanrovsku formu. Minimalizam, svedenost i nekakav nježan pristup okrutnoj apokaliptičnoj temi, doveo je do toga da svaku sekvencu bola kao da prati ljekovitost katarze. Lavovski posao je odigrala briljantna kamera Jasenka Rasola koja suspregnutim crno-bijelim valerima rađa ugođaj dokumenta i metafizičke poetike. Precizna i tužna kao kabuki, Dana je poput ranog Kurosawe svjesna da je najdrastičniji dokument često onostraniji od života i smrti. Zato je dosljedno, stišano i koncentrirano, ispreplela tri razine: igranu, suvremene zapise s preživjelim logorašima i arhivskodokumentarnu.

Neponovljiv okus grožđa

Da bih ilustrirao kako te razine organski funkcioniraju, izdvojit ću tri primjera. Scena je u gluhoj noći: Diana s grupicom suradnika konspirativno pakira namirnice za pomoć zatočenim ženama i djeci. U kuću joj upada ustaška racija. „Čiji su ovi?“ prodere se jedan od policajaca. „Sve Srbi“, odsječe drugi. I počnu metodički razbacivati namirnice, jabuke i krumpiri tupo odjekuju, kao egzekutorski maljevi…

Milorad Jandrić, jedan od spašene djece, danas starac koji se sjeća neponovljivog okusa grožđa kojim ga je hranila usvojiteljica, govori o tim bobama dječjih uspomena kao majušnim gnijezdima dobrote, protulijeku svakom zlu koje ga je snašlo. Arhivska scena logora u koji je Diana uspjela ući, s kolonama izmučene djece ogromnih tužnih očiju, praćena titrajućim emocijama glasa Alme Price iz off-a, scena je koja nadrasta poimanje vremena i prostora, postaje esencija bitka, prokletstva i nade.

Briljantna Alma Prica

Alma Prica (predvodnica posvećenog glumačkog ansambla kojeg čine Igor Samobor, Mirjana Karanović, Areta Ćurković, Biserka Ipša, Urša Raukar, Ermin Bravo, Krešimir Mikić, Vilim Matula, Livio Badurina, Jerko Marčić…) antologijski je udahnula i prigrlila dušu Diane Budisavljević. Pricino ostvarenje zaista ulazi u najblistavije trenutke ikad doživljene na filmu. Ona je otišla neslućeno daleko od glumačke inspiracije, poistovjetila se s iskušenjima čovjekoljublja, straha i razuma.

Instinkt njezine izvedbe koji crpi najminimalnije geste u implozijama Dianine sudbine, zaista je veći od života. Oplemenjuje nas i zadužuje. “Teško je, treba puno hrabrosti za čišćenje duša. Zato to ljudi i ne rade”, kaže Mama u hrabrom doxu „Nije ti život pjesma Havaja“, još jednom remek-ostvarenju Dane Budisavljević. Diana, Dana i Alma, tri su žene koje su junački pogledale zlu u lice, rudareći do slobode. Bez obzira na cijenu. Nisam siguran da smo ih zaslužili.

Davor Špišić
Telegram autor
34 članka Više o autoru
Više s weba