Recenzija filma Otac, s Goranom Bogdanom: Ovo je remek-djelo zbog kojeg ćete ridati u kinu
Davor Špišić pogledao je film koji je Goranu Bogdanu donio nominaciju za Europske filmske nagrade u kategoriji najboljeg glumca
Ništa vas ne može pripremiti za prebolan susret s „Ocem“. Od prve scene doslovce se raspadate i osjećate fizičku bol. Primajući i dijeleći gadne udarce s Golubovićevim žigosanim, skrajnutim ljudima.
I nije ovdje riječ o pukoj identifikaciji, nego osjećanju fiktivne muke kao dokumenta stradanja svog bližnjeg. Bojim se da nemam dovoljno alata kojima bih dostojno opisao svu organsku kemiju, izvedbene silnice i veličanstvene dosege „Oca“. Antologijskog primjera morala, poštenja i bespoštednog, hrabrog uloga umjetničkih duša okupljenih oko jednog filma.
Očajna majka
Stara krilatica o filmu većem od života, u ovom remek-djelu Srđana Golubovića (noseći je producent Baš Čelik iz Srbije, kao manjinski koproducent se javlja i Propeler film iz Hrvatske) prometnula se u nježnu posvetu životu prezrenih.
Onim crnokroničnim socijalnim zabilješkama s dna novinskih stranica koje prerastaju u apoteozu potrage za smislom života i ljudskošću. Sve od prvog očajničkog brechtijanskog krika Nade Šargin kao Biljane.
Majke koja je došla do ruba ponora predaje, stoji nasred propalog tvorničkog kruga, pred drugim beznadnim jadnicima, i polijeva benzinom sebe i djecu, kao Jan Palach protesta čiste bijede: „Djeca su mi gladna! Mi smo gladni!“
Borba za djecu
Nakon što mu slomljena supruga završi u bolnici, Nikoli, koji je dobio otkaz u posrnuloj i vjerojatno opljačkanoj fabrici i već je dvije godine bez posla, a porodicu prehranjuje sitnim nadničarenjem, mjesni Centar za socijalni rad oduzima dvoje djece i smješta ih u udomiteljsku sredinu.
Nikola očajnički poduzima sve da promijeni suhu birokratsku odluku lokalnog socijalnog hazjajina (izvanredni Boris Isaković), zapravo licemjernog malog despota koji trguje tuđim nesrećama.
Briljantna je pričalačka matrica „Oca“ (scenarij je djelo Golubovića i Ognjena Sviličića, uz suradnika Srđana Koljevića) koja hrabro postavlja pitanja o ponorima današnjeg pomahnitalog predatorskog svijeta, izbjegavajući površne i jednostrane odgovore.
Potraga za pravdom
Na tako svedenu priču, instinktivnu, sirovo jednostavnu, a gusto popločanu emocijama iscijeđenih iz slojevitih lica, organski je sljubljena Golubovićeva redateljska gesta. Minuciozna, diskretna, škrta u izrazu a raskošna u značenjima, odlučna i empatijska.
Nikolinu kalvariju Golubović otvara njegovim dirljivim (Goran Bogdan čini to stoicizmom rudara) pokušajima da uredi ubogi ruševni kućerak i zadovolji regule komisije koja odlučuje o sudbini raspada Nikoline porodice.
Shvativši da neće uspjeti zadržati djecu u svom naručju, Nikola odlučuje pravdu potražiti na vrhu, kod nadležnog ministra, te iz svoje depresivne i osiromašene palanke s juga Srbije kreće pješice na put ka Beogradu.
Grandiozna izvedba Gorana Bogdana
Na tegobni marš, koji nije ispražnjeno hodočašće blaziranog fanatizma, nego mučni hod u potrazi za posljednjim mrvicama pravde i dostojanstva. Tjeskobni, eliksirski i empirijski hod do onog najboljeg u nama, s umornim Nikolinim očima koje prečesto svjedoče onom najgorem. Srđan Golubović stvorio je današnju verziju „Drumskog ratnika“, s time da se Nikola za razliku od Mad Maxa doista kreće kroz mučne pejsaže stvarne distopije.
Prolazeći kroz okamine posrnulog tranzicijskog svijeta, kroz ruzinave odbačenosti zgaženih domova, presahlih industrija i iznurenih ljudskih olupina (sve to pomno, kao i kratke bljeskove netaknute utopije prirode, bilježi sugestivna kamera Aleksandra Ilića) Nikola si je zadao pokoru neodustajanja. Strašnu poput pakla.
Goran Bogdan je u muku i bezdanu nadu Nikolinu uronio grandiozno. Teško bismo u svjetskim razmjerima mogli naći pandan njegovom asketskom, monaškom majstorstvu. S nesebičnim povjerenjem i ljubavlju redatelj je Bogdanovu samozatajnu virtuoznost koristio kao drugu kameru.
Pogledajte, isplačite dušu
Bogdan je u stanju u istom pogledu emanirati tragediju, krik izranjenog oca i nagovještaj anarhoidne osvete. Sav nekako sklupčan, potuljen, topao i divlje nepovjerljiv na putešestviju kroz društvo bezdušja, malodušja i ravnodušja, a opet tako žedan pažnje i ljubavi, tvrdokoran u istrazi pravde kao posljednjeg dukata smisla.
Golubović i Bogdan upravo tim neviđenim sizifovskim iskušenjem u nutrini Nikolina bića, nastojanjem da ne pukne i da sam ne krene stazama sile, spasonosnog demonskog izlaza u ništavilo, da istraje u vjeri da se čovječnost isplati… grade „Oca“ u djelo za pamćenje.
Tim se nastojanjima zaneseno, nesebično i predano pridružio cjelokupni ansambl. Predivne epizode su ostvarili Milica Janevski, Marko Nikolić, Milan Marić, Nikola Ilić, Izudin Bajrović, Slaviša Ćurović, blaženo osjećajući da kopaju rudaču koja rađa pošteno blago.
Idite u kino i slobodno isplačite dušu u naručju “Oca”. Tako ćete biti sigurni da ju još imate.