U to ime telegramčio sam sa Kulenovićem koji iskreno kaže da mu nije baš nešto privlačan specifični aspekt kazališne režije da predstava nakon završetka procesa ima svoj posve autentičan i nepredvidiv život, ali: “Sve što ide pred publiku, bila to serija, film ili predstava, je za mene veliki izazov kojem u svakom slučaju pristupam maksimalno ozbiljno”.

TELEGRAM: Osim notorne razlike u izvedbenim alatima, koja je posve nova emocija koju na relaciji redatelj-glumac, kad radite u teatru, morate u sebi revidirati?

KULENOVIĆ: Možda je najveća promjena u brzini rada, jer kad se snima film ili serija i redatelj i glumac se na neki način koncentriraju na manji segment – kadar ili scenu. I onda se neke stvari mogu napraviti brzo, jer odmah nakon mojih uputa ili opaski kamera kreće, a čak i ako u tom malom segmentu nešto nije ispalo savršeno, ponovit ćemo to odmah, i ako treba više puta. I na kraju u montaži pospajati najbolje dijelove i scena može djelovati savršeno, čak i ako na snimanju nije išlo tako glatko. Potpuno drugi sistem, na kojeg se uvijek ponovno moram naviknuti, je u kazalištu gdje ništa ne ide toliko brzo, sve treba pomalo sjesti na svoje mjesto, jer je krajnji cilj da glumac sat i pol ili dva sata može suvereno “odvoziti” u komadu.

TELEGRAM: Jeste li gledali film “The Goodbye Girl” Herberta Rossa po Simonovom scenariju? Richard Dreyfuss je osvojio Oscara kao dotada najmlađi glumac koji je nagrađen za glavnu mušku ulogu.

KULENOVIĆ: Ne da sam ga gledao, nego je to jedan od mojih najdražih filmova, i u zadnjih sam ga četrdesetak godina pogledao vjerojatno dvadeset puta. Zato sam i došao na ideju da to postavimo na daske, mučila me jedino praktična komplikacija da treba imati dječju glumicu u kazalištu. Ali na putu smo da i to uspijemo izvesti (smijeh).

TELEGRAM: Kakve ste zahvate u Simonovom scenariju učinili u adaptaciji?

KULENOVIĆ: Zahvati su u osnovi dvojaki: koliko god je moguće više prilagoditi tekst skučenim uvjetima nezavisne kazališne scene te prilagoditi engleski dijalog našem jeziku. U prvom slučaju to primjerice znači ostaviti samo troje glavnih glumaca, a sve sporedne riješiti nekim dramaturškim zahvatom i prevesti sve situacije na realnim lokacijama -ulica, kazalište, auto-show, u okvire kazališne dvorane.

Što se dijaloga tiče, najlakše bi bilo doslovno prevesti Simonove sjajne replike, ali to po mom mišljenju nije najsretnije rješenje jer se onda jako čuje da je to nekakav umjetni, prevedeni jezik, kao kad čitate knjigu koju je s engleskog preveo loš i jeftin prevoditelj. Puno je bogatije i zanimljivije dijaloge prilagoditi domaćem jeziku. Isto tako smo malo modernizirali neke kulturne reference da budu razumljivije i mlađoj publici.

TELEGRAM: Što je presudno u dugovječnosti i svježini Simonove dramaturgije?

KULENOVIĆ: Neil Simon je precizan promatrač ljudskih emocija, čije manifestacije pretače u briljantne, pametne i duhovite dijaloge, a pritom je i sjajan kroničar urbanih neuroza, i očigledno pronicljiv poznavatelj kazališnog miljea što je u „Djevojci za zbogom“ posebna poslastica za upućenije gledatelje. Sama priča „Djevojke za zbogom“ je dramaturški relativno jednostavno postavljena, ali unutar toga se Simon uspio kompleksno poigrati motivima i emocijama glavnih karaktera.

TELEGRAM: Njegov cinizam pomiješan s ljubavlju lako se dovede na rub komedije apsurda. Kao što ste vi provodili u televizijskoj seriji “Bitange i princeze”.

KULENOVIĆ: Hm, u “Bitangama” smo humor zaista derivirali iz svih mogućih utjecaja i varijanti: od situacijskog, mentalitetnog pa u nekim slučajevima i apsurdnog. To je uvelike ovisilo i o afinitetima pisaca, pa su – ugrubo govoreći – Zoran Lazić i Tonči Kožul više bili skloni apsurdu, Vlado Bulić satiri, Irena Krčelić klasičnijoj humoreski… Moj zadatak je bio, osim scenarističkog i dijaloškog, da to ipak na kraju bude koliko-toliko ujednačen materijal. Obzirom na količinu epizoda i uvjete u kojima se kod nas radi, nisam uvijek uspijevao do kraja provesti „kontrolu kvalitete“, iako naši fanovi to ne primjećuju toliko.

TELEGRAM: Inteligentni trash i travestija “Bitangi” imali su kultni status prije petnaestak godina kada je serija nastala. Rekao bih čak da je bila prilično ispred vremena.

KULENOVIĆ: Pa, prvo bih rekao da sada „Bitange“ imaju daleko kultniji status nego u vrijeme kad su nastajale. A jesu li bile „ispred vremena“, tu moramo postaviti pitanje kojeg, odnosno čijeg vremena?

TELEGRAM: Našeg ovdašnjeg.

KULENOVIĆ: Da, sve što smo mi radili, kod nas u Hrvatskoj, pa čak i u regiji, možda je i bilo ispred vremena, ali u odnosu na strane uzore, američke i engleske, nije to u svojoj osnovi bilo ništa novo i neviđeno. Ono što je sjajno, i što je publika nakon početnog zagrijavanja i prepoznala, jest da smo mi te strane uzore uspjeli potpuno uklopiti u naš mentalitet, naš jezik, naše situacije, tako da bi se moglo reći da smo uspjeli iskombinirati najbolje od oba svijeta.

TELEGRAM: U kojoj je sad fazi film “Smrt djevojčice sa žigicama” koji ste radili prema romanu Zorana Ferića? Nešto se odužilo?

KULENOVIĆ: Malo se i jest odužilo, što je klasična posljedica jedva dostatnog budžeta, jer se za postprodukciju snalazimo na razne načine kako bismo zatvorili financijsku konstrukciju. S druge strane, prijavili smo film na neke jače festivale, pa ga ionako sad moramo držati “bunkeriranog” jer A-festivalima može biti interesantan samo kao svjetska premijera. Početkom sljedeće godine će krenuti u kina, a mi se nadamo da će živjeti i po festivalima.

TELEGRAM: Hoće li imati onaj Ferićev balans ogoljene perverzije i čežnje za ljubavlju?

KULENOVIĆ: To je vrlo zanimljiv, i za većinu Ferićevog opusa i prilično točan opis, iako mislim da je knjiga „Smrt djevojčice sa žigicama“ manje perverzna a više bizarna, i to na onaj neponovljivi, samo Ferićev, u isto vrijeme crnohumorni i dramatičan način. No, film smo na njegovoj osnovnoj razini „zakopali“ kao kriminalistički, pa čak i s elementima thrillera, tako da računamo da bi mogao biti zanimljiv i široj publici. Za zahtjevniju pak publiku tu je još nekoliko važnih slojeva priče od generacijske drame do svojevrsne kronike malog mediteranskog mjesta.

TELEGRAM: Prošlo je petnaest godina od vašeg prethodnog filma, igranog prvijenca “Pjevajte nešto ljubavno”. Unatoč sjajnoj kombinaciji socijalnog noira i melodrame film je nekako nezasluženo podcijenjen. Imate li objašnjenje zašto?

KULENOVIĆ: Meni je teško suditi je li generalno “nezasluženo podcijenjen”. Ono što jest potpuno očito, pogotovo s odmakom, jest da je nezasluženo slabo bio reklamiran i podržan od strane distributera i kinoprikazivača Blitz Cinestara jer je sudeći ne samo po nagradama publike na najjačim domaćim festivalima, nego i o reakcijama onih koji su ga vidjeli, imao potencijal postati vrlo gledanim hitom.

Taj film i nije rađen za festivale nego za publiku, i u tom smislu sam, sudeći po reakcijama onih do kojih je uspio doći, potpuno ispunio cilj. To što nije uspio biti i gledan proporcionalno svom potencijalu je izvan moje moći, ali to je priča koja se – doduše na manje drastičan način – ponavljala i s “Bitangama” i s “Crno-bijelim svijetom”. Proizvod koji se ne reklamira, u čiju se promociju malo ulaže, nikad neće imati šanse doseći svoj stvarni potencijal, ili će ga, kao u slučaju “Bitangi” doseći naknadno i bez stvarne materijalne koristi za autore.

TELEGRAM: Sara Stanić virtuozno i svedeno je odigrala Marinu u “Crno-bijelom svijetu”, čini mi se baš prirodna podjela za Simonovu Paulu.

KULENOVIĆ: Teško mi je povući direktnu poveznicu između ta dva lika, ali neke veze očito imaju, jer mi se Sara odmah učinila zanimljivim izborom za taj kompleksan lik Paule. I inače bi me strašno veselilo ponovno raditi sa svim tim sjajnim glumcima i divnim ljudima iz glavnog casta “Crno-bijelog svijeta”, pa tako kad nam se pružila prilika da nešto radimo skupa i Sara i ja smo s veseljem prionuli poslu. S tim da Sara nije samo sjajna i karizmatična glumica, ona ima puno smisla i za dramaturgiju i za režiju, što je zapravo i logično obzirom da je i sama kazališna redateljica, što je podatak koji možda šira publika i ne zna.

TELEGRAM: Ikonički karakter “Crno-bijelog svijeta” puno duguje i Anici Dobri, istinskoj novovalnoj ikoni. Kako je došlo do suradnje? Da li je odmah kliknula na scenarij kad ste joj ga poslali?

KULENOVIĆ: Anica je samo u prvom kontaktu, dok nije pročitala scenarij i pogledala moje radove, bila oprezna, što je i logično jer glumica takvog kalibra i renomea neće ići “grlom u jagode” raditi bilo što i bilo s kim. Čim se Anica uvjerila da je u pitanju kvalitetan materijal, od samog početka pa sve do samoga kraja CBS-a, ona je bila najveličanstveniji suradnik kojeg scenarist i redatelj uopće može poželjeti.

Nevjerojatna profesionalka, bogomdani talenat i ljepota, a uz to jedna krasna osoba… Nema tih riječi kojima čovjek može dostojno nahvaliti Anicu Dobru.

TELEGRAM: Elem, ne mogu a da vas ne pitam hoće li biti pete CBS sezone? Sami ste si zadali dramaturški obrat kada ste prvu epizodu treće sezone počeli flash-forwardom u ratu devedesetih.

KULENOVIĆ: Nažalost, kako stvari stoje, CBS priča je gotova. Iz nama neobjašnjivih razloga HTV nije bio zainteresiran da tu seriju radimo dalje. Nema veze što je imala veliku gledanost i obožavanje fanova, što je nakon trideset godina vratila u hrvatske domove naviku da cijele obitelji gledaju domaći dramski program, i što smo četiri sezone uspjeli održati visoku kvalitetu…

Nadali smo se da će možda nedavna promjena uredništva nešto ponovno pokrenuti, ali ništa. Čude se naši gledatelji, gotovo ne prođe dan da me netko od poznatih ili nepoznatih ne pita hoće li biti još, i kako je moguće da neće, ali odgovore nema niti naš producent Interfilm, a kamoli ja.

TELEGRAM: Četvrta sezona završila je histerijom i strahom oko havarije u Černobilu. Eto nas opet u sličnim paranojama…

KULENOVIĆ: Pripremajući ove četiri sezone CBS-a koje su se protezale od 1980. do 1986., proučio sam golemu količinu arhivskog materijala, i jedna od stvari koje se pritom čovjeku nametnu kao očite jest da se “na ovim prostorima”, da citiram Mileta, stvari vrlo sporo mijenjaju, i da se uglavnom ponavljaju u raznim varijacijama, pogotovo one loše.

Uživao sam uranjati, da se sad poslužim citatom TBF-a, “u neki davno zaboravljeni san”, odnosno u to prošlo vrijeme, jer je to i dobar izolator protiv svega negativnog što nas danas okružuje. Ne mislim time reći da je prije bilo puno bolje, ali kad čovjek čita o, na primjer, Černobilu, ne sekira se i ne frustrira time, bilo pa prošlo. Za ove užase koji se danas događaju, od Crvenog pa do Markovog trga i Pantovčaka, postoji legendarni stih Zabranjenog pušenja: “što manje dijete znaš, to si manje nesretan”. Iako, nažalost, sve se zapravo zna, i sve se to vrti ciklički već desetljećima.