Redatelj koji je dubrovačkom kazalištu dao kreativni uzgon ima novu predstavu: ‘Ibsen je u Noru upisao esenciju ljubavi’
Razgovaramo s Paolom Tišljarićem, ravnateljem Kazališta Marina Držića u Dubrovniku
Rođen je u Zagrebu, krajem 1991. Jedne od onih prokletih godina koje na našem prostoru vraćaju ratove. Usprkos toj destrukcijskoj kalendarskoj činjenici, redatelj Paolo Tišljarić se posvetio plemenitom cilju umjetničkog neimarstva, izražavajući poseban senzibilitet u doživljaju teatra. Kako u konkretnim predstavama koje režira, tako i u direktorovanju Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, vibrantne scene kojoj je dao novi kreativni uzgon.
Svoj drugi mandat u KMD-u Tišljarić je upravo započeo prvom ovosezonskom premijerom, režijom kultne Ibsenove drame “Nora – kuća lutaka”, rađenom u koprodukciji s vinkovačkim Gradskim kazalištem Joza Ivakić. Između dubrovačke i vinkovačke premijere uspjeli smo razgovarati za Telegram.
TELEGRAM: Prošlo je skoro 150 godina otkad je Nora zalupila vratima i otišla iz pakla mizoginog ravnodušja, manipulacije i nasilja. U međuvremenu, jedva da se išta promijenilo?
TIŠLJARIĆ: Pretenciozno bi bilo tvrditi da se ništa nije promijenilo. Mnogošto se u društvu promijenilo kroz zadnjih 150 godina. Stečena su brojna prava, ali su mnoga i izgubljena, ako razmišljamo u svjetskom kontekstu. Mislim da je Ibsen u dramu “Nora – kuća lutaka” upisao esenciju braka, ljubavi, muško-ženskih odnosa i prijateljstva, što je čini svevremenim kazališnim predloškom za brojne reinterpretacije, odnosno pravim klasikom.
TELEGRAM: Nore su danas u svojim pobunama usamljenije a potrebnije nego ikad?
TIŠLJARIĆ: Usudio bih se reći da se više niti ne radi o pobuni u klasičnom smislu, kao na primjer kod Camusa ili Sartrea. Po meni se više radi o očajničkom vapaju u pomoć.
TELEGRAM: Njemački redatelj Thomas Ostermeier onomad je Noru slikao kao Laru Croft. Ona ima nešto od superwoman demistifikacije?
TIŠLJARIĆ: Da, jednu od najpoznatijih i, kako se tada mnogima činilo, najšokantnijih inačica “Nore” i njezinoga svršetka, ponudio je svojedobno redatelj Thomas Ostermeier koji je Nori stavio pištolj u ruke, ispraznio šaržer u Torvalda Helmera i tako uveo Noru u 21. stoljeće. Martina Petranović, pišući za programsku knjižicu predstave fantastično sublimira redateljsko-dramaturšku ideju ove naše predstave, pa je zbog toga citiram u cijelosti.
“U aktualnom hrvatskom kazališnom trenutku od svih raspoloživih i zamislivih razrješenja Norina položaja najizglednijim se pokazao onaj u kojem Nora ne raspolaže slobodom izbora već joj je ona po kratkom postupku oduzeta. Zato ovog puta Nora ne dobiva priliku izazvati zgražanje ćudorednoga građanina odbacivanjem konvencija u potrazi za vlastitim jastvom ili pak prepoznati pakao vlastite situacije iz koje nikome uključenom nema izlaza, nego je u svemu tome brutalno spriječena.
Zato nekadašnji zvuk vrata zalupljenih na izlasku, smjenjuje zvuk metka ispaljenog u Norino tijelo. Kad čudo izostane, preostaje još samo pucanj: uzmemo li, dakle, Noru kao svojevrsni simptom civilizacijskoga stanja društva, da ne kažemo nacije, mogli bismo zaključiti kako nam ova kazališna inačica poručuje da je (u Hrvatskoj) danas i ovdje jedini logičan ishod ženske pobune beživotno žensko tijelo, dok se čudo kojem se Nora svojedobno možda i mogla nadati – osobna sloboda, dijalog, ravnopravnost, tolerancija i uzajamno uvažavanje ljudskih jedinki koje stupaju u bilo kakav međuodnos – nameće tek kao teško zamisliva utopija, ili još gore, subverzija.“
TELEGRAM: Nora riskira žrtvovati i tabu majčinske ljubavi u ime vlastite slobode. To se ni danas ne oprašta lako?
TIŠLJARIĆ: Naša Nora bori se za istinu, a istina se, čak i u suvremenom društvu, ponekad plaća vlastitim životom.
TELEGRAM: Dok se političarska laprdanja o spoju istoka i juga Hrvatske često gube u ispraznoj pragmatici, vi ste učinili konkretan umjetnički potez. Kako je došlo do suradnje s Gradskim kazalištem Joza Ivakić?
TIŠLJARIĆ: Suradnju je inicirao ravnatelj GK Joza Ivakić gospodin Zdenko Rečić. Vrlo smo brzo i lako dogovorili detalje. Inače, smatram da su koprodukcije budućnost kazališta, pogotovo u manjim gradovima, jer omogućavaju mobilnost predstava, veći broj igranja i pobuđuju veliko zanimanje publike.
TELEGRAM: Vi ste na početku drugog mandata ravnatelja KMD-a. Niti jednog trenutka niste popustili zavodoljivom zovu “netalasajućeg” teatra, nego radite zahtjevan repertoar. Publika to prepoznaje?
TIŠLJARIĆ: Publika dolazi u kazalište da bi doživjela katarzu. Mislim da je podilaženje publici korak ka smrti teatra, koji je kroz cijelu svoju povijest itekako intrigirao publiku. Sjetimo se antičkih tragedija, lascivnih kasnorenesansnih komedija, Shakespeareovih drama ili uostalom Ibsenove “Nore” koja je u konzervativnom norveškom društvu onog vremena proizvela pravu buru reakcija. “Dobro” kazalište uvijek intrigira, a “loše” podilazi publici.
TELEGRAM: Vratili ste iz svojevrsnog zatišja Ladu Kaštelan, izborom njene “Alkestide”, pa je Lada radila i verziju kultnog “Orašara”… Zašto se često događa da mi olako prepuštamo neke dragocjene autore zaboravu?
TIŠLJARIĆ: Lada Kaštelan iznimna je spisateljica, ali i osoba. Naši su se kreativni putevi isprepleli već na Akademiji, dok sam asistirao Tomažu Panduru, a naša prva suradnja bila je u Kazalištu Trešnja, gdje smo napravili intrigantnu i pomalo radikalnu “Snježnu kraljicu”, sa Senkom Bulić u glavnoj ulozi. Mislim da je međugeneracijski dijalog ključan za razvoj zanimljivih kazališnih estetika i poetika, jer svježe ideje, oplemenjene iskustvom, rađaju izvrsne kazališne projekte.
TELEGRAM: Zanimljiva je etimologija vašeg prezimena – tišljar, tišler, stolar… Režija jest u neku ruku drvodjeljski posao?
TIŠLJARIĆ: Ponekad bih se rado posvetio meditativnom drvodjeljskom poslu. Režija je stresan posao koji zahtijeva veliku koncentraciju i disciplinu, podrazumijeva suradnju s mnogo umjetničkih suradnika, tehničkom službom i glumcima. Ali koliko daješ toliko se i vrati, a i publika to jako dobro prepoznaje.
TELEGRAM: Kao mladi asistent režije kalili ste čelik uz teškaše Pandura, Magellija, Dolenčića, Popovskog, Buljana, Ivicu Boban… Odnos s njima ne vjerujem da je bio pukog tipa šegrt-majstor?
TIŠLJARIĆ: Svaki od tih velikih redatelja i redateljica, oblikovao je jedan dio mene. Ovaj se posao ne uči iz knjiga, nego u praksi, na probama, s autorskim timom predstave, s ansamblom na sceni. Gledajući te velikane, ja sam “odrastao” u kazališnog profesionalca koji se ne boji izazova.