Grlić u Puli predstavio novo izdanje Neispričanih priča: 'Učili su me da čovjek iza sebe mora ostaviti jednu knjigu'
Novo izdanje popularne knjige izašlo je u nakladi Telegrama, a možete ga kupiti preko naše stranice
Ako se netko dobro osjeća u Puli, to je Rajko Grlić, i to ne samo zato što je tijekom svoje plodne karijere s Pulskog filmskog festivala redovito kući nosio glavne nagrade. Posljednjih dana u Puli boravi kao sudionik 28. Sajma knjiga gdje je uključen u različitim sajamskim programima.
Od zanimljive ‘PULikulArne reforme’ gdje je u četvrtak s lokalnim srednjoškolcima opušteno razgovarao o dramskom stvaralaštvu Ive Brešana, napose kultne drame ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’, pa do velikog okruglog stola o 70 godina Pulskog filmskog festivala, koji će se održati večeras u 20 sati u Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja.
Na istom je mjestu, u društvu punu dvorane i sugovornika Emira Imamovića Pirkea, sinoć u 19 sati Rajko Grlić predstavio novu, dopunjenu verziju knjige ‘Neispričane priče’, objavljenu u izdanju Telegrama. Tako je nakon zapažene zagrebačke promocije ova knjiga predstavljena na još jednom mjestu koje je snažno obilježeno njegovim utjecajnim stvaralaštvom, i gdje je publici posebno drag.
“Sto najboljih filmova koje nikad neću snimiti”
Započevši duhovito s anegdotom iz života Branka Ćopića, kad je proslavljeni pisac na pitanje “Zašto pišete?” nekom mladom odlikašu u jednoj školi uzvratio odgovorom koji je možda najsretnije ovdje ne ponoviti, a koji dječak u pitanju nikad neće zaboraviti, moderator je isto pitanje postavio Grliću.
“Ne znam zašto pišem. Ovo je zbir zabilješki koje sam ja ostavljao na svom kompjuteru u trenutku kad sam otišao iz domovine. Napravio sam jednu mapu i nju sam počeo ispisivati priče za filmove koje nikad neću snimiti. I to se zvalo 100 najboljih filmova koje nikad neću snimiti…Skupila se toga jedna ogromna količina i počeo sam to uređivati sa željom da svojim unucima – koji će biti Amerikanci – ostavim trag o tome što se to dogodilo prije. I to je bilo sve.”
“Pisao sam da zaista zadržim nešto što bi ti klinci morali znati o nama koji smo prešli taj Atlantik i učinili njihove živote drugačijim nego što su bili naši.” Rani čitatelji, Ante Tomić i Marina Vujčić, inzistirali su da to mora biti objavljeno i na kraju je popustio, dodaje.
Prelazak iz diskursa filmskog scenarija u ovakav tip hibridne proze nije mu predstavljao neki problem. “To su oštre, kratke rečenice. Tako sam ja naučio pisati, to što ja pišem za scenarije se tako piše. Tako sam se odnosio i prema materijalu svojih uspomena, nada, maštanja, svega onoga od čega je ova knjiga sastavljena.”
Telegramovo izdanje donosi i dvadesetak posve novih tekstova
Prvo izdanje knjige objavljeno je 2018. godine, no kako je već neko vrijeme bilo rasprodano, pojavila se potreba za novim tiskanjem. Za tu je priliku Grlić izdanje odlučio dopuniti dodatnim neispričanim pričama, pa tako sad doseže 436 stranica teksta. Knjiga je svoje edicije dobila i izvan Hrvatske: u Beogradu se prodaje u velikim nakladama, objavljena je u Skopju i Ljubljani, ali i u Oxfordu i New Yorku. Slijedi i češko izdanje, napominje Grlić, učenik slavne praške filmske škole FAMU.
“Činilo mi se glupo objavljivati istu knjigu pa sam za svako od tih izdanja dopisivao dvije, tri, četiri priče vezane uz te prostore, jer su to manje-više prostori u kojima sam ja živio, u kojima sam nešto radio.“ Telegramovo izdanje dolazi s dvadesetak novih priča, napominje.
Emir Imamović pročitao je nekoliko Grlićevih neispričanih priča, izmijenili su niz duhovitih anegdota (kakve publika uvijek najviše voli čuti), a bilo je i podosta govora o odnosu pisaca i filmova, proznih književnih formi i scenarija, o filmovima i suradnjama koje je ostvario s piscima tijekom desetljeća, od Borislava Pekića, preko Dubravke Ugrešić do Ante Tomića. Trenutačno s potonjim radi na adaptaciji jednog slavnog Krležinog teksta.
“Uzeli smo ‘Na rubu pameti’ misleći da bi se to danas, samo prebacujući u ovo vrijeme mogli pretvoriti u nešto što ima svoj razlog postajanja, no shvatili smo nakon pola godine da je to fantastičan esej s kojim ne možeš ništa. Tu radnje ima za šest minuta. Sve ostalo je jedna opservacija jednog čovjeka o vremenu i prostoru, strašna slika koja nalikuje onom što vidimo danas. Ali nema radnje. Onda smo mi krenuli iz jednog malog motiva, što je najmukotrpniji scenaristički posao. No svaki put je to drugačije.”
“Mene su učili da čovjek iza sebe mora ostaviti jednu knjigu”
Prisjetio se Grlić formativnih dana i brojnih iskustava koje je imao u Puli. “Ovaj prostor vapi za prošlošću tog Pulskog filmskog festivala koji se tu događao. Tu smo učili prvi puta govoriti, to su bile diskusije o filmovima koje su trajale četiri, pet sati. Tu se svađalo, tu se galamilo, tu je išao Jadran film kontra Avale, Avala kontra ovoga, onako baš žestoko. Sjećam se koliko je meni kao klincu trebalo hrabrosti da dignem ruku i da prvi put progovorim. Bilo je to kao da si ušao u svijet odraslih.”
Na Imamovićevo pitanje: “Kad će roman?”, Grlić sa smiješkom odgovara: “Neće.” Dodaje pritom: “Mene su učili da čovjek iza sebe mora ostaviti jednu knjigu. Ja nadopunjujem ovu knjigu godinama i mislim da je to to.”
“Nisam pisac premda u zadnje vrijeme guštam pisati. Ne znam zašto se to dogodilo, valjda stoga što sve manje snimam i što sam otkrio pod stare dane da pisanje ovisi samo o meni, a ne o još 250 ljudi oko mene, pa je to neki bijeg. Živim u Istri, ispod Grožnjana, u nekakvoj predivnoj samoći, gdje je osim svih vina, kobasica i ostalog, povremeno dobro obnoviti glavi i zapisati nešto“, zaključio je Grlić, a onda se posvetio potpisivanju knjiga čitatelja koji su polako počeli stajati u red.