Intervju: Kako je nastao ‘Homesick’, nova predstava o kolinju, okorjelom mitu punom krvi i masnog muškog ponosa
Razgovarali smo s redateljem Christianom Jalžečićem u čijoj predstavi igraju genijalna Ksenija Marinković, Frane Mašković i mladi, karizmatski Rok Juričić
Ima tome nešto više od desetljeća, u jednim novinama osvanula je duplerica sa svinjokolje. Ispred svježe likvidiranih svinja, obješenih na kuke, okupilo se pripito društvo i blaženo se cerilo u objektiv fotoreportera. Iznad njih, cerila se izjava jednog od komšija zasukanih rukava, pretvorena u urednički naslov: “Koljemo, da bi se družili!”. Tekst koji bi i Ionesca posramio. Pričam o tome mladom redatelju Christianu Jean-Michelu Jalžečiću, čija predstava ‘Homesick’ ikonoklastički pristupa tom okorjelom mitu punom krvi i masnog muškog ponosa.
“Kolinje ili svinjokolja, sa sobom zasigurno nosi i društveni moment: druženja, zabave, tradicije i zbližavanja. Upravo apsurdnost zbližavanja i druženja dovedena u kontrapunkt s klanjem je ono što je jedna od glavnih okosnica naše predstave”, potvrđuje Christian Jalžečić i dodaje:
“Iz apsurdnosti situacije nastaju najgori zločini, traume, odbojnosti, neprilagođenost, strah i na kraju samoća. Kolinje se u svojoj srži ne promatra kao agresivan čin već kao suštinska potreba za preživljavanjem i skupljanjem zaliha hrane. Problem je kad kolinje, kao i u ovoj predstavi, postaje primarni način odnošenja prema živom biću.”
Inspiracija za predstavu – izložba fotografa Butorca
Geneza predstave ‘Homesick’, koja nastaje u produkciji Jalžečićevog Divan Teatra, vrlo je zanimljiva i autentična. Isti naslov nosi i prva samostalna izložba (2018.) hipersenzibilnog fotografa Denisa Butorca (rođen ’92. u slavonskom selu Ilači) čiji izraz spaja goli neorealizam, baroknu eksplozivnost i impresionističku melankoliju. Odrazi Denisovog djetinjstva, gdje se svijest o spolnoj i socijalnoj drukčijosti našla marginalizirana i grubo se sudarala s brutalnim slavljima patrijarhalnog nasilja, sugestivno su završili na koreografiranim mrtvim prirodama ‘Homesicka’.
Jalžečić priznaje da je dugo kuhao ideju u glavi, još otkad je vidio Denisovu izložbu. Budući da na većini projekata surađuje s dramaturginjom i dramatičarkom Doroteom Šušak, i ovdje su se brzo našli kao tandem, počevši istraživati brojna provokativna značenja kojima ‘Homesick’ obiluje.
“Kao umjetnik, ideje crpim iz zaista različitih i neočekivanih izvora, ovaj put je to umjetnički rad Denisa Butorca s kojim dijelim tematsku poveznicu koja nas oboje inspirira – obitelj. Drago mi je da se dogodio ‘Homesick’ kao izložba, i da će uskoro ugledati prvu publiku kao istoimena predstava”, uzbuđen je Christian.
‘Što više istražujem to manje znam koji je put za dalje’
Vjerujem da je transpozicija medija fotografije u živi performerski medij, pored svih poteškoća, itekako bila izazovna?
“Kao što bi rekla poznata fotografkinja Diane Arbus: ‘Fotografija je tajna o tajni. Što vam više govori, to manje znate.’ Tako se i meni činilo u jednom periodu procesa, da što više istražujem i što mi fotografije više govore, da to manje znam koji je put za dalje”, opisuje Jalžečić tjesnace, ali i odmah nabraja dobitke procesa:
“Bio je zahtjevan, ali paralelno vrlo inspirativan. Kad kažem inspirativan, mislim na proces razmjene redatelj – glumac – dramaturg, ali takav redoslijed razmjene mijenjao se tijekom procesa i mislim da je to ono što nosim sa sobom kao vrijedno iskustvo iz ovog procesa.”
‘Tematika me privukla jer bi ovo mogla biti bilo čija priča’
Materijal su prikupljali na razne načine: od zadataka da se fotografija prenese u iskaz tijela do raznih iskaza viđenja određene fotografije, koje će u jednom trenutku i iznositi pred publikom. Naravno, materijala se nakupilo, pa je bilo potrebno i filtriranje asocijativne mreže.
“Kad govorimo o prijenosu fotografije u živi, performativni element, to je uistinu zahtjevna operacija u kojoj je preciznost veoma bitna, jer fotografija je trenutak, i tu se premrežuje s kazalištem, koje od trenutka živi i u trenutku nastaje. ‘Fotografija kao predložak izvedbe’, ujedno je i moj pisani diplomski rad na studiju kazališne i radijske režije na ADU, pa mi je i ovaj kazališni proces itekako značio kao iskustveni moment za rad koji trenutno pišem”, objašnjava redatelj.
Butorac se također aktivno uključio u iskopavanje teatarske rudače. Surađivao je s autorskim timom u vidu razgovora o nastanku same izložbe, o njegovoj dokumentarnoj priči koja se provlači kroz predstavu, ali i kao savjetnik za projekcije nastale prema njegovom radu, a koje se koriste u predstavi. Autor projekcija i animacija je Davor Horvat. “Denisova priča i ono što se krije iza rada ‘Homesick’, mogla bi biti bilo čija. To je i razlog zašto me je njegov rad i ova tematika privukla”, objašnjava Jalžečić.
‘Ljepota kazališta je gledati kako predstava nastaje’
U autorskom timu, sastavljenom od vrsnih kazališnih profija, još su i Ozren K. Glaser (autor glazbe, uz korištenje radova Lada Electra), Petra Dančević Pavičić (kostimografija i scenografija), producentice Morana Foretić i Ida Klemenčić. Priču o obitelji, agresiji, boli i krnjoj komunikaciji Jalžečić je povjerio sjajnom spoju vrsnih veterana jakih osobnosti – Ksenije Marinković i Frane Maškovića, i mladog karizmatskog Roka Juričića. Na moju pretpostavku da su i glumci osobnim iskustvima nadopisivali Denisovu galeriju, Christian veli:
“Denisova galerija fotografija nadopunjavala se na različite načine i na više razina. Cijeli autorski tim upotpunjavao je fotografije što osobnim iskustvima, tako i privatnim momentima koje koristimo u predstavi. Ksenija, Rok i Frano, improvizacijama i vlastitim iskustvom ponudili su pregršt materijala koji su poslužili kao dodatna nadgradnja fotografskog predloška iz kojeg je inicijalno Dorotea Šušak stvarala dramski tekst ove predstave.
Proces je tekao i obratnim putem: od teksta prema izvedbi. No i jednom i drugom je procesu zajednička ishodišna točka, odnosno fotografski materijal kao mjesto autorske kreacije i refleksije. Nismo znali kako će ‘Homesick’ na kraju izgledati, ali to je ljepota kazališta – gledati ga kako nastaje, i kako svaki član autorskog tima dodaje svoj mali dio mozaika i obogaćuje ga na svim razinama.”
Slabi i drukčiji su danas na meti više nego ikada
Dvije su linije koje se isprepliću u tkivu ‘Homesicka’: nasilje i rituali patrijarhalnog diskursa. Na našim horizontima slabi i drukčiji oduvijek su bili na meti, a danas, kako zabrinuto govori i buduća predstava, na meti su više nego ikada.
“Živimo u periodu kada se crvena točka lasera osude nalazi na nečijem čelu jer izgleda drugačije, jer pripada određenoj subkulturi, jer je drugačije seksualne orijentacije, političkog ili svjetonazorskog opredjeljenja. Predstava između ostaloga propitkuje i prihvaćanje drukčijeg i drugačijeg, ovdje je to comingout i nošenje s jednim takvim činom u malom mjestu u Hrvatskoj. To mjesto može biti Ogulin, Imotski, Vinkovci ili Zagreb… jer nasilje ne poznaje mjesto, ni po čemu si drukčiji”, kaže Jalžečić i nastavlja:
“Ono prepoznaje metu, koju svi na neki način određujemo predrasudama, nepažnjom, nesvjesnošću ili pak nesenzibiliziranošću za određenu razliku među nama. Predstava propitkuje sve gore navedene momente, a kroz tradicionalni čin kolinja ili svinjokolje, gdje se pitamo: Koga se još može humano zaklati?“.
‘Nezavisna kazališna scena na rubu je ponora’
‘Homesick’ se prostorno vraća tamo gdje je i započeo svoj put. Predstava će se igrati u galerijama i muzejima Zagreba (premijera i prve izvedbe predviđene su za 20., 21. i 22. prosinca u Galeriji SKD Prosvjeta, u Preradovićevoj 21) i Hrvatske. Autore zanima kako će u prostorima svog izvornog staništa ova priča funkcionirati kao živi materijal i vjeruju da će to biti i za publiku drugačiji kazališni događaj i zanimljivo iskustvo.
Indie kazališnu trupu nazvanu Divan Teatar, Christian Jalžečić osnovao je prije godinu dana. Baš usred fatalne koronarije. To je u njemu i njegovom gangu eksplodirala nemoć u kojoj se kazalište, posebno nezavisna scena, našlo?
“Divan Teatar je još uvijek mali div koji raste nevjerojatno brzo. Svakim danom napreduje i razvija se u smjeru kojem želim. Pandemija je utjecala na sve sfere našeg društva, ali mi se čini da se kazalište našlo u vrlo nezgodnoj situaciji. Nezavisna scena na rubu je ponora, a manjak razumijevanja na koji se nailazi od strane države gura nezavisnu scenu s litice u propast i polako briše nezavisnu scenu s mape kulture u Republici Hrvatskoj“, gorko analizira Christian.
Divan Teatar već ima tri produkcije različitih žanrova
S divljenjem ističe da se nezavisna scena trudi svim silama ostati na toj litici i izboriti se sa svim nedaćama i problemima koji ju guraju u bezdan. Divan Teatar je nastao u trenutku kada je “život stao“, upravo iz razloga da se odupre toj depri i da pruži šansu mladim umjetnicima stvarati projekte koji su drugačiji, koji ih intimno diraju, koji pitaju i propitkuju, koji slušaju bilo publike, ali i bilo umjetnika.
Divan Teatar, iako je tek na početku, već ima tri produkcije različitih žanrovskih odredbi. Tako su ove jeseni izašli s projektom ‘Otok. Otok je nešto drugo’ u režiji mlade redateljice Marte Tutiš. Uskoro dolazi i priča za najmlađe: ‘Čarolija božićne mašte’, u režiji Morane Foretić i koprodukciji s Centrom KNAP. I za kraj godine ‘Homesick’.
Bol iz naslova je dvoznačna, bol čežnje za domom i bol koju taj dom/porodica nanosi. Potvrđuje to i Christian, razmišljajući o boli čežnje za domom kao nečemu što nosimo u sebi, makar i u obliku uspomene.
‘U predstavi se bavimo boli koja ide od obitelji’
“Rekao bih da nas upravo ta bol izgrađuje i formira dobar dio našeg identiteta. S druge strane, bol koja ide od obitelji vrlo je teška, pogotovo ako se ne možeš pomiriti s istom. U predstavi se dominantno bavimo upravo tom boli, tim mračnim mjestom koje svatko od nas ima i koje se često nalazi tamo gdje bi trebalo biti najugodnije – doma.
Iako naslov sugerira da predstava progovara o boli koja dolazi od čežnje ili nostalgije za domom, predstava progovara i o mogućnostima kako je taj dom mogao ili trebao izgledati da do te boli ne bi došlo. Naravno, to je iluzija, jer bol ostaje trajno upisana pod kožu. Slično je i u predstavi, bol se naizgled smiruje, ali izlazi u vidu nemogućnosti komunikacije, krnjeg razumijevanja i naposljetku prelazi u krik ili šutnju”, govori Jalžečić.
Tema obitelji neiscrpna je tema i priznaje da ga već neko vrijeme fascinira, i misli da je u umjetničkoj fazi kada treba ‘nagaziti’ po toj temi. ‘Homesick’ je njegova prva režija na tu temu, no, kaže da zasigurno ima još puno toga reći na temu obitelji.