Htio je studirati statistiku, a onda je diplomirao glumu gdje i velika Carrie Fisher. Upoznajte Roka Juričića

Trenutačno glumi u Frljićevoj adaptaciji Braća Karamazovi u ZKM-u, a za koji dan ga čeka premijera predstave Realisti u Teatru Exit

Roka Juričića sam prvi put gledala u predstavi Homesick, autorskom projektu redatelja Christiana Jean-Michel Jalžečića i dramaturginje Dorotee Šušak u produkciji UO Divan Teatar. Komad je nastao prema motivima istoimenog ciklusa fotografija mladog umjetnika Denisa Butorca kojeg je, u asocijaciji utjelovio upravo Rok. Odmah me zainteresirao i s prijateljicom sam prokomentirala da će sigurno vrlo brzo postati glumačka zvijezda. Nisam se ni okrenula, njegovo ime sam vidjela u postavu Frljićeve adaptacije djela Braća Karamazovi, a onda sam dobila i pozivnicu za premijeru predstave Realisti koja će se 12. ožujka održati u Teatru Exit. Sad je već bilo previše stvari da propustim susret s njim, pa smo se vrlo brzo našli na jutarnjoj kavi.

PRVA LJUBAV S GLUMOM RAĐA SE U OSNOVNOJ ŠKOLI

Baš koji dan ranije održana je premijera predstave Braća Karamazovi pod palicom redatelja Olivera Frljića u kojoj Rok glumi i iako skromno otkriva da je on samo kotačić, jako je zadovoljan što je dobio tu priliku. Uz ZKM ga vežu i uspomene iz mladosti gdje je Rok kao osnovnoškolac uopće otkrio glumu. “Ja sam dijete učilišta ZKM i iznimno mi je dirljivo bilo sve to skupa, tamo sam šalabajzao još kao klinac.” Dodaje da je atmosfera zdrava, izrazito profesionalna i jako ambiciozna te da je ZKM silno veliko kazalište iz njegove perspektive. “S Frljićem je fenomenalno raditi, on je vrstan, točno se vidi zašto radi baš ondje gdje radi i zašto je naširoko prihvaćen. S druge strane, tim je veća ironija što je za naše pojmove subverzivan.”

Otkriva mi da je svašta htio biti tijekom odrastanja, a onda kaže da zapravo to još uvijek želi. Gluma se čini kao nešto s čime se to vrlo lako i postiže, ali Rok nije mislio na to. “Za glumu sam se na kraju odlučio zato što mi se učinilo da je najteže glumiti, koliko god to patetično zvučalo.” Osim toga silno ga je zanimala arhitektura, a jedno vrijeme je bio čvrsto uvjeren da će studirati statistiku. Nijedno od toga nije se ostvarilo jer je zaključio da mu studirati glumu predstavlja najveći izazov. I tako je upisao Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon koje odlazi na postdiplomski u London i to na jedan od najprestižnijih kada je u pitanju škola glume – Royal Central School of Speech and Drama. Škola u čije se alumne ubrajaju tek rijetki s ovih prostora.

POHAĐA PRESTIŽNU ŠKOLU KOJU SU ZAVRŠILE VANESSA REDGRAVE I CARRIE FISHER

“Nikome se nisam povjerio da idem na prijemni ispit. Sviđao mi se osjećaj da hodam gradom s nekom tajnom, a nije mi bilo ni na kraj pameti da ću uopće uspjeti proći.” Znao je da želi iskoristiti priliku za otići u inozemstvo, a već tijekom fakulteta je bio odabran za predstavu, točnije Cyrano de Bergerac koja je nastala u koprodukciji s akademijom u Indiani, SAD. Za vrijeme studija u Zagrebu je imao je priliku raditi s jednim profesorom sa škole u Londonu koju će kasnije i upisati. Ističe da se to činilo vrlo privilegiranom pozicijom. Za svaki slučaj spremio je posjetnicu te ostao s njim u kontaktu.

“Jednostavno sam htio stvaranje na internacionalnoj razini i na kraju mi je to uspjelo.” Za prvi krug prijemnog ispita u Londonu ispit pripremio je monolog iz dramskog komada (Augusta Strindberga iz 1888.) Gospođica Julia, uloga Jean, koji je za njega u tom trenutku nudio spektar metafora. “Poistovjetio sam se s djetetom služinčadi koje čitav život promatra svijet Gospođice Julije kojoj je, statusnom hijerarhijom, dano trčkarati u bijelim čarapama, a on je samo želi dotaknuti. Jasno komunicira želju za biti dijelom života kojeg u tom trenutku živi netko drugi. E, to sam bio ja. Ja gledam i želim.”

Prošao je prijemni te godinu i nekoliko mjeseci živio na relaciji Zagreb – London. Od iskustva boravka u Londonu izdvaja cjeloživotna prijateljstva koja je stekao s beogradskom kolegicom Anđelom Jovanović i švedskim glumcem Danielom Topicem. “Profesorski kadar na Centralu je briljantan, od coacheva na Scorseseovim filmovima do ljudi koji su izmislili jezik scenskog pokreta u filmovima o Harryju Potteru. To su ljudi koji su iskusili nešto što je za nas nepojmljivo. A tu su i ljudi iz cijelog svijeta s kojima sam studirao, divno nešto.” Kao i mnogima, i njemu je pandemija pomrsila planove pa je studij malo prolongiran, a službeno je diplomirao nedavno. London opisuje kao grad koji puno nudi, ali i puno uzima te smatra da je ondje potrebno imati neke čvrste ciljeve. “Potreban je taj osjećaj pripadnosti nekom sustavu odnosno dobro znati razlog zašto si došao, jer London zaista može biti grad izgubljenih duša.” Ipak za sada se vidi u Zagrebu, gradu koji je njegov dom, u gradu u kojem svakodnevno može obavljati više stvari te gradu u kojem je stvorio svoj bubble s ljudima koji dijele iste interese i s kojima svakodnevno stvara.

NA PREDSTAVI HOMESICK UZ KSENIJU MARINKOVIĆ I FRANU MAŠKOVIĆA

Kao što sam u uvodu napisala, Roka sam gledala u predstavi Homesick redatelja Christiana Jean-Michel Jalžečića i dramaturginje Dorotee Šušak u produkciji UO Divan Teatar, sredinom prosinca. Komad je nastao prema fotografijama istoimenog ciklusa umjetnika Denisa Butorca. “Još prije ljeta sam vidio da je raspisana audicija za ulogu sina i bilo mi je jako zanimljivo što je netko odlučio medij fotografije koristiti kao predložak za kazališnu predstavu. Iznenadilo me što su me odabrali.” Kaže da mu je bilo odlično raditi na komadu te da je najveći faktor bilo vrijeme provedeno sa Ksenijom Marinković i Franom Maškovićem. “Nezavisna scena nosi sa sobom mnogo prilika za istraživanje.”

Za njega je tada najupečatljivije bilo dovoditi u pitanje postoji li kod osobe koja se odlučuje na stvaranje umjetničkog djela potreba za osjećajem nepripadnosti i boli. “Pamtim usputan razgovor u Dubrovniku u kojem Braco Dimitrijević objašnjava da kad si umjetnik moraš biti sam protiv svih, već ako nisi jedan, nego dva, više nisi umjetnik. Tako je otprilike to sročio, naglašavam – usputno i uopće ne direktno meni. Mislim da je nužno pitati se imamo li kao mladi i nesigurni (a to svakako možemo biti i kao stari i uvjetno rečeno ostvareni) potrebu za nužno generirati vlastiti osjećaj nepripadanja ne bi li si time stvorili dojam da smo umjetnici.” Dodaje da misli da se svatko treba kloniti potrebe da bude umjetnik. “Polazište o predstavi bile su Denisove fotografije iz serije Homesick te njegova osobna priča koja stoji iza toga. Vrijedno mi je što smo radu na predstavi pristupili sa sviješću da su i fotografije i njegova priča ipak ekskluzivno Denisova fokalizacija na cijelu stvar.”

JAKO JE UZBUĐEN OKO PREDSTAVE REALISTI U TEATRU EXIT

Najnoviji angažman mu je predstava Realisti koja uskoro ima premijeru, a radi se o komadu slovenskog redatelja Jure Karasa u režiji Matka Raguža. U predstavi igra petero mladih glumaca: Nika Ivančić, Domagoj Ivanković, Rok Juričić, Nikola Nedić i Fabijan Komljenović. “Ova predstava je crnjak naših života, ima jako puno sviranja uživo, mnogo glazbe je i naše autorske.” Kaže mi da su Realisti dijametralno suprotni žanrovski i tehnički od Homesicka.

“Iznimno sam zahvalan Matku Ragužu, redatelju i čelniku Exita, što je u žanru koji zahtijeva brzinu i ‘bacanje na glavu’ poštovao i poticao moju analitičnost u pristupu. S tim iskustvom istu (analitičnost i pedantnost) prepoznajem kao vrijednost, a ne nedostatak u načinu na koji se probijam kroz zadatak. Velika vrijednost je što smo svi mladi glumci koji tek stasaju, a svi imamo i različita glumačka polazišta.”

NAKON GLUME OSTAJE VRIJEME ZA GLAZBU

Pored glumačke akademije, Rok ima i završenu glazbenu školu, te školu za alternativnu jazz glazbu. Pjeva i svira klavir pa se naravno dotičemo i njegovog oca, poznatog glazbenika Maxa Juričića koji je svirao u Vješticama, Filmu, Šo!Mazgoonu i drugim. Slutim da je interes za glazbu došao spontano, a Rok mi otkriva da baš uskoro planira predstaviti nekoliko glazbenih projekata na kojima radi sa svojom ekipom. “To je nešto što se dugo oteže, ali planiramo ih plasirati na proljeće. S prijateljima Striborom Gligorićem i Jurom Krešom-Lovrićem nastojim održati zdravu naviku da povremeno jammamo. Konkretno, ima tu kombinacija r’n’b i recimo synth zvuka, ali i referenci iz prve polovice prošlog stoljeća.”

Dok čekamo, razgovaramo o velikoj glazbenoj inspiraciji, a Rok kao iz topa izbacuje Porto Morto. Govori mi da je njegova sestra Katarina, fotografkinja i konceptualna umjetnica, odradila scenografski posao za nekoliko spotova upravo tog benda. “To je valjda prvi bend iza kojeg generacijski stojim od početka do kraja. Genijalni su”, a dodaje da pamti zagrebački koncert Buč Kesidija, a od nešto davnijih Letu Štuke. Maja Posavec, a zatim Nina Bajsić i Vid Hribar bliski su mu prijatelji s kojima priželjkuje i pobliže surađivati. Osim toga, Rok je ove akademske godine mladi asistent na Akademiji dramske umjetnosti gdje uz filmsku redateljicu Sonju Tarokić i glumca Dadu Ćosića nastoji osvježiti fundus glumačkih alata po uzoru na iskustvo studija filmske glume na Royal Central School of Speach and Drama.

 

Na pitanje što misli o trenutačnoj sceni kod nas i s kojim se izazovima suočavaju on i njegova generacija Rok zaključuje: “Ja cijelo vrijeme imam osjećaj kao da moju generaciju obilježava velika nesigurnost. Ja sam zadovoljan, pretpostavljam da će obim posla jenjavati, ali nadam se da će to biti prilika za disciplinirano razraditi neke druge stvari kojima sam okupiran te da ću uspjeti uspostaviti unutarnji mir i prisutnost onome čime ću se baviti. I ono najvažnije biti cjelovit.”