Intervju s Borisom Rašetom, autorom nove knjige o Titu: 'Bio je veliki gospodin, taj drug. Kennedy prije Kennedyja'

TELEGRAM: Gdje je, pobogu, kultna epizoda na kojoj smo odrastali? Ono kad mali chef Joža kuha svinjsku glavu.

RAŠETA: Nema je. Nastojao sam izbjeći opća mjesta kanonske titologije, i zaći mu „ispod kože“, kako bi rekao pokojni Igor Mandić. Htio sam otkriti „cvijet njegove tajne“, napraviti medicinski karton, vidjeti kako se izvlačio iz teških, graničnih situacija – političkih, vojnih, ljubavnih, i po kojoj cijeni. Ako je riječ o zgodama iz djetinjstva, birao sam manje poznate. Tito je, recimo, pred novinarima prepričavao kako je kao mali bio gladan pa je ukrao kobasicu iz crkve. Bio je ministrant i majka Marija, zvana Micika, vidjela ga je kao svećenika. Da je ostao u Crkvi, sigurno bismo čuli formulu „habemus Papam“.

Očekivao je da će, kad izađe iz crkve, na njega pucati gromovi, ali ništa se nije dogodilo. Kad su ga novinari pitali „je li mu ta krađa pomogla“ on se nije nimalo naljutio – kazao je, „pa bio sam gladan“. Jean Valjean zbog slične krađe završava na višegodišnjoj teškoj robiji, kasnije ga muči savjest, ali našeg junaka ne. On je pragmatičan čovjek od akcije, nije svetac, za nasiljem i nemoralnim stvarima ne poseže ako ne mora. Nije on Staljin, i više voli da ga ljudi vole nego da ga se plaše. Ali, ako baš mora – ne libi se.

Fitzory Maclean, značajna babica njegova uspjeha i čovjek koji mu je, fasciniran, širom otvorio vrata Churchillova kabineta – a rekao bih da su za Titov uspon i održanje na vlasti Englezi bili jednako važni kao i Rusi a često i važniji – misli da je Tito vjerovao kako cilj opravdava sredstvo. U Moskvi Broz potpisuje da se odriče svoje mlade supruge Lucije, koju Staljin za koji mjesec strijelja, ali on u Parizu uskoro već zavodi drugu. Također u Moskvi, izvlači se od smrtne kazne zbog „trockizma“ u prijevodu jedne knjige, ali odmah kupuje legendarni prsten s opalom, a Herti uzima krzno lisice i sibirske rubine. Usput, za Hertu u karakteristikama piše da pomalo uzgaja „buržoaske sklonosti“.

Jedna od tajni njegove otpornosti na traume i stresove sadržana je u naslovu Nazorove pjesme, na kojoj smo svi odrasli: „Titov naprijed“. On nema ressentimenta, ne osvreće se unatrag, ne oživljava traume, pamti samo sretne dane, i gleda naprijed – u nove ideje, pobjede, projekte, veze. Nakon što je pokopao Davorjanku Paunović, u koju je bio fatalno zaljubljen, u dvorištu svoje rezidencije, sam i bez svjedoka, on zove Hertu Haas da mu se vrati, ali ona ga, ponosno, odbija. Đilas svjedoči da je, s više od 85 godina, planirao gradnju nove vile, negdje na crnogorskom primorju. Par puta u životu je bio potišten, i to je sva njegova psihološka anamneza, u životu koji je dobrim dijelom bio nalik na pakao.

TELEGRAM: Upravo rečenicom „Moj život nije bio lak, ali ja sam ga živio radosno”, koju je Tito izrekao Vladimiru Dedijeru, i počinjete knjigu. Ona vam je bila kao nekakav lajtmotiv za istraživanje glavnog junaka?

RAŠETA: Baš me to i ponukalo, najprije na istraživanje njegove psihologije i postupaka, a onda i pisanje knjige, jer pisati još jednu uobičajenu biografiju – svetac, zločinac – ne bi imalo puno smisla. Možda su me ponukali i podsvjesni motivi, subliminalne slike: Tito koji pleše u Africi, s nekim domorodcima, u bijelom odijelu; Tito koji dočekuje Nove godine plešući u vlakiću, sretan čovjek koji spava s revolverom pod jastukom sve do smrti…

TELEGRAM: Odu životne radosti u sebi nose rijetki, a danas kao da je sve rjeđa?

RAŠETA: Da, on je ono što moj omiljeni pisac Stefan Zweig zove „majstor života“, on je to puno prije nego majstor bravarije. To je teško biti čak i ako ste bogati vuk s Wall Streeta, a kamoli progonjena zvijer. On od bravarskog zanata, preko Galicije, Sibira, Rusije, Užica, Sutjeske, Neretve – cijelo vrijeme bježi. Od poraza do poraza, do konačne pobjede. On se i 1952. sprema na rat sa Rusima, Žukov je dobio naredbu da opkoli Jugoslaviju, a Tito s 59 godina prilično spokojno, to vidimo iz dnevnika, čita Pearl Buck, Julesa Vernea i uči engleski.

Usput lovi, ubija vrane po putu, ili ako je jako nervozan, žabe u jezercu. Opasnost nije podcijenio, dislocirao je sve važne suradnike s Dedinja u unutrašnjost, kako ne bi stradali u eventualnom bombardiranju. A tek je izašao iz jednog rata. No, on je spreman na smrt, pa kaže Đilasu: „Poginuti na svojoj zemlji, pa to onda ostane!“ Ostane zapamćeno, jel. Ja bih u takvom životu očajavao a on se veselio gdje god je mogao, iako je more krvi proliveno i za njega i protiv njega.

TELEGRAM: Ima li neka epizoda Titove sage koja je za vas bila posve nova, da ste bili baš frapirani otkrićem?

RAŠETA: Ima ih mnoštvo. Kao učenik na bravarskom zanatu, po Sisku je tražio zlato iz rimskog vremena, jer je negdje pukao glas da bi ga moralo biti. Kao vojnik je u Rusiji zarobio cijeli vod Rusa pa za nagradu dobio stotine kruna, za svaku pušku slijedila je premija. Kad je ranjen pa odveden u manastir na liječenje, austrougarska vojska ga je proglasila mrtvim. Otud i glasine da je riječ o lažnom Titu. No, on se godinu dana kobeljao između života i smrti, ispod slike nekog sveca, već su mu pjevali „Gospodi pomiluj“, ali je ipak preživio.

U Rusiji, on je Forrest Gump – sedam puta je bježao od raznih formacija. Pazite, on je par ratnih godina posve sam, oslonjen jedino na vlastite mišiće i mozak, u nepreglednoj Rusiji. To je strašna škola života i praktikum opstanka, kao i onaj kojega će proći 1938. u vrijeme Velike čistke. Nekog zarobljenog ruskog vojnika je ošamario jer mu je ovaj rekao „ti, molodojec“, što je bio kompliment, ali je Tito mislio da je uvreda. Kasnije se kajao… Iznenadilo me da je pred rat manikirao nokte i uzimao poduke iz glume. Zapravo, cijeli je niz manje poznatih epizoda. One su ispisane, zabilježene, kako bi rekao, “rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka“, samo su bile pisane malim slovima, obično u fusnotama, a ja sam taj poredak resetirao.

Ni jedan čovjek nije 24 sata samo političar i hodajući spomenik – on jede, pije, spava, razmnožava se, pati, znoji se, preispituje. Od tih je elemenata sastavljena ova pripovijest o najvećem sinu naših naroda i narodnosti, i nije uvijek laskava. Kao roditelj je bio loš, on je znao da nije stvoren za oca obitelji ili poslovođu bravarije, već za poslovođu povijesti. Mislim da je bio do koštane srži prožet mesijanskim duhom. Karizmu nije ostavljao iza sebe ni kad ide na spavanje. Nikom nije dao da ga vidi kad skine gebis. Farbao je kosu još od tridesetih, zbog konspiracije, a šezdesetih zbog prikrivanja sijedih i narcizma.

TELEGRAM: Recimo, za ovo teatarsko krštenje kad Broz kao tinejdžer šegrt bježi od majstora i nastupa u Leharovoj „Veseloj udovici“, prvi put čujem…

RAŠETA: To je još jedna od malo poznatih epizoda, koje imate kod Dedijera, ali usput nabačenih kao nešto manje važno – a važno je. Čovjek kao šegrt, pred kraj škole, bježi sa kazališnom trupom i nastupa u najpopularnijoj opereti tog vremena, a i danas je hit, u „Veseloj udovici“. Nastupa danima, s namjerom da ostane u kazalištu, čiji mu se glamur puno više dopadao nego zakivanje gatri i izrada kovanih ograda i kapija, ali ga žandari nalaze i vraćaju majstoru Karasu u Sisak.

Potom on opet nastupa, godinu dana kasnije, 1910., u „Jesenjim manevrima“, tek malo manje slavnoj opereti. U Trojstvu kani prirediti uprizorenje „Jazavca pred sudom“, kao režiser. Tito je bio rođeni histrion. Zanimljivo je da je karijeru glumca počeo s operetom „Veselom udovicom“, tad kao statist, a da je karijeru završio kao pomalo operetni lik, opet s „Veselom udovicom“, Jovankom.

TELEGRAM: Očigledno je imao urođeni instinkt za scenu?

RAŠETA: Ne samo instinkt. Uzimao je satove glume od Dubravka Dujšina. On između dva rata nije upoznao ni jednog važnog jugoslavenskog ili ruskog ministra, ali se cijelo vrijeme druži s intelektualcima. Krležu, na svoju inicijativu, kao mladi radnik upoznaje u današnjem Obrtničkom domu, u pivnici u Ilici. Koliko je danas radnika, ili čak, političara, koji bi pisca te težine i reputacije, upoznali na vlastitu inicijativu? Oni se naspram kulture ponašaju kao Zvonko Lepetić, kad u „Balkanskom špijunu“ mora otići u operu, pa gledajući nastup, procijedi: „Eh, šta čovek sve mora da trpi zbog razbojnika…“

U Ljubljani Tito stanuje kod Bojana Stupice, u Rusiji prevodi Staljinov katekizam, „Kratki kurs SKP(b)“, pa zbog optužbi za trockizam u prijevodu, skoro završi pred streljačkim strojem – ali čim se iskobeljao, taj lola odlazi u najskuplje dućane pa Herti kupuje prsten od platine, krzno lisice i sibirske rubine a sebe i Kopinića časti najboljim vinom. Usput, ulagao je golemu energiju u osvajanje ljudi.

Krleži je u vrijeme teške krize pedesetih slao kavu, Ivanu Miškoviću je zasadio mandarine pred kućom, kad mu je ovaj rekao da bi ih htio imati, iznenadio ga je. Pjevačima i umjetnicima uvijek je slao zahvale. Bio je veliki gospodin, taj drug. U Austriji je iznenadio maestra Stolza kad mu je izdeklamirao cijele strofe iz bečkih opereta. Kao radnik, u Beču, uzimao je satove plesa, bio je sjajan mačevalac… Na sceni je bio od 1937. do kraja života, svjetla se tu nikad nisu gasila, niti je zastor padao, sve do Ljubljane.

TELEGRAM: Kad već govorimo o glumi, mislite li da postoji sličan prizor u kolektivnoj globalnoj memoriji kao što je susret Richarda Burtona i Tita na setu “Sutjeske”?

RAŠETA: U našoj sigurno nema. Tito je bio tako narcisoidan da je bio nezadovoljan Burtonovom rolom. Prvo, ovaj je na setu stalno bio pijan, i Tito je to čak i na platnu prepoznao. „Bogati, pa ja u ratu nikad nisam bio pijan“, kazao je, a pogodilo ga je i to što je Burton bio pogrbljen, a on nikada nije hodao pogrbljen. Inače, kad smo kod alkohola, osim whiskeya Tito je obožavao – cviček! Pušio je oko 100 cigareta dnevno dok mu liječnici nisu rekli da će ostati bez vida, pa je tad prešao na legendarne cigare.

TELEGRAM: Burton u svojim zapisima, to i vi spominjete u knjizi, priznaje da mu je to bila jedna od najgorih uloga u karijeri. Da li ga je golema fascinacija likom zapravo kočila? Uz one galone whiskeya na setu, naravno.

RAŠETA: Mislim da su ga kočili galoni, loš scenarij, pretjerana ikoničnost lika… Slab je to film. Burton je inače obožavao Tita jer je bio ljevičar, porijeklom Velšanin iz rudarskog kraja. Englezi su inače obožavali tog Zagorca – kraljica je stvarno bila duboko fascinirana njegovim životom i njegovim postignućima, do te mjere da je radosno otišla na Brijune na njegov rođendanski tulum. Zamislite kome bi se danas s ovih prostora odazvala?

Tito je inače bio krajnje samokritičan prema svom prvom nastupu pred Englezima, odnosno Churchillom – bio je u debelom ruskom čojanom odijelu, dok je Churchill bio u lepršavoj bijeloj ljetnoj opravici. Možda je tu zametak Titove fascinacije bijelim odijelima… „Izgledao sam kao seljak“, rekao je kasnije. A Churchill, koji je sanjao junačku smrt kako bi bio dostojan svojih predaka, žudio je upoznati Tita, tog misterioznog, junačkog ratnika s Balkana, oko kojega lebdi duh misterije. Englezi su dugo vjerovali da je Tito žena…

TELEGRAM: Nije li zapravo čudo da još uvijek nema niti filma niti serije koji bi se bavili Titovom cjelovitom životnom epopejom, koja zaista djeluje kao pulp fiction?

RAŠETA: Možda bi ova knjiga mogla poslužiti kao predložak. Čini mi se da je u njoj sabrano najviše „štofa“ iz kojeg se kroje serije. Trebalo bi to napraviti. Sa svim njegovim vrlinama i manama. Mislim da bi takva serija bila jako gledana, a vrijeme da se napravi „sine ira et studio“, nepristrano, je došlo. Svijetom dominira novi tip državnika, Nečovjeka i Nadčovjeka, pa bi se o drugu kao čovjeku stvarno moralo nešto snimiti.

TELEGRAM: Vi ste prvi autor koji je prikazao Tita kao pop ikonu. Uspoređujete ga sa Elvisom, Stonesima, Bogartom… Taj popikonički pristup sjajno i održivo funkcionira. Osjetili ste ga u sebi i ranije, prije pisanja, ili je riječ o konceptu?

RAŠETA: Otkako znam za sebe, tako sam doživljavao Tita. On je možda prvi čovjek na ovim prostorima koji se brendirao, i to već 1928. na Bombaškom procesu. Čitajući novine iz tog doba čovjek se zapanji – vidimo da je komunizam bio vrlo popularan. “U sudnici ima mladih ljudi duge, kovrčave kose i kratko ošišanih mladih djevojaka, možda sljedbenika novog evanđelja, možda pozna­nika šestorice optuženih. Oni nikada ne dolaze na ‘građanske’ parnice, već prisustvuju samo propagandnim, militantnim, internacional­no-mesijanskim slučajevima”, pisale su Novosti.

Sve je, pišu, „puno bubikopfa“ – najmodernijih ženskih frizura art decoa. Bombaški proces bi dobro prikazala slikarica Tamara Lempicka. „Novo evanđelje“, „internacionalno-mesijanski slučajevi“ – pazite, to je rječnik glamura… Tito vozi Fordov kabriolet, u Partiji ga zovu Mickey Mouse. On nosi Borsalino šešir, „shimmy odijelo“, dvobojne cipele i leptir mašnu, i to već kao bravar u Velikom Trojstvu. Ako pogledamo današnje bravare i montere, na primjer Čermaka, vidimo da izgledaju kao debeljuškasti, priprosti vozač iz „Sela moga malog“ Jirija Menzela, dok Broz izgleda kao Veliki Gatsby.

On popravlja vršalice, a manikira nokte i uzima satove glume kod glumačke zvijezde, Dubravka Dujšina. Možemo li zamisliti da Plenković danas uzima poduku od, recimo, Gorana Višnjića, i tako izbjegne nastup nalik na referat šefa statističkog zavoda? Broz pozira za svoj spomenik, a te se navike nije oslobodio nikad u životu, još u Jajcu, na zasjedanju AVNOJ-a, u tom trenutku kao ratni gubitnik ili bar autsajder. Prvi mu je portret, kojim nije bio zadovoljan, napravio Moša Pijade u zatvoru u Lepoglavi.

Ono što mu se dogodilo nakon rata, proživjeli su, međutim, samo Beatlesi i Rolling Stonesi. Na turnejama po Africi u gradovima ga dočekuju stotine tisuća ljudi, gdjegdje i pola milijuna… Kao i u Moskvi, u Budimpešti i drugdje. Na konferenciji OESS u Helsinkiju, državnici se razmiču pred njim kao more pred Mojsijem. A Goran Bregović kaže da je, čim je ušao u zagrebački HNK gdje je svirao Titu, nekih pola minute, odmah osjetio zapanjujući eros moći, koji je oko Tita lebdio kao nimbus. Bijelo odijelo Bregovića, Gorana Milića i Zdravka Čolića je citat, tribute prvom stilistu ovih prostora, Kennedyju prije Kennedyja.

TELEGRAM: Da li se u razlazu Tita i Jovanke upravo radilo o srazu dvaju ikona većih od života? Jovanka je nesumnjivo bila snažna, samosvjesna žena…

RAŠETA: Kad ju je oženio, Tito je sebi u kuću zapravo uveo još jedan prezidencijalni ornament. Ljepotica uska struka, kose crne kao gavranovo krilo… Nije ju jako cijenio tada. Bila je slaba, a on u naponu snage. Ali omjer snaga se mijenjao. Tito nije htio imati s njom dijete, pa je Jovanka bila jako frustrirana – priznala je to nekim indijskim političarkama – pa je u njoj, slabljenjem Titove ljudske moći, počela rasti politička ambicija. Tito za to nije htio ni čuti, ali Jovanka se nije dala. Kadrovirala je, pokušavala utjecati na politiku, željela biti nasljednica.

Trostruki narodni heroj je od nje morao bježati u kupaonicu, noću, jer je jedino tamo mogao na miru zaspati. Na kraju su ga Ljubičić i Dolanc odveli, oteli od Jovanke, čime je dokazana Napoleonova ideja da je žena jedini protivnik kojeg se može svladati povlačenjem. Jovanka je bila megalomanka, ali nije imala ni približno Titove sposobnosti. Josip Broz bio je majstor psiholoških procjena, genij složenih ekvilibrija. Kad ga je Veljko Mićunović na Galebu kritizirao, bio je van sebe. Navodno je čak i plakao. No, brzo je poslao darove Mićunoviću, i kasnije ga poslao za ambasadora u Washington i Moskvu, dakle, na dva najvažnija mjesta.

Krležu je pred rat, bez spominjanja imena, žestoko opleo u Proleteru, ali ga je čuvao kao zjenicu oka. Marka Ristića je isto pred rat napadao kao sljedbenika francuskih „nadrealističkih degenerika“, da bi ga odmah poslije rata poslao u Pariz za ambasadora. Sucu koji ga je poslao na šest godina robije, poslije rata je povećao penziju. A Jovanka je sjekla mačem: za Rankovića je, recimo, govorila „Tito, to treba tri metra pod zemlju“ ili „To treba na kandelaber“… Ne vodi se tako politika.

TELEGRAM: Često u knjizi gradite uzbudljive kopče do ruske literature. S kojim biste ga junakom najprije poistovjetili? Nekima iz riznice Dostojevskog ili prije Bulgakova? Iz Čehova baš ne dolazi…

RAŠETA: Izvrsno pitanje, na koje nemam odgovor. Prebirem po glavi sve figure iz Dostojevskog, Čehova poznajem površno, dakle, Stavrogina, Kirilova, Šatova, Verhovenskog… Sav taj pandemonij – i ne nalazim nikoga sličnog. Opus Dostojevskog je kompendij psihijatrijskih poremećaja, neki su ih stručnjaci uočili desetke. Kad uđete u Dostojevskog, kao da ste ušli u ludnicu, šizofrenija, podsvijest, podzemlje, sve je tu, prije svih, dublje od svih… Ali nema Tita.

Osim što su mnogi likovi Dostojevskog opsjednuti Napolenom, oni žele postati veliki i slavni kao on, od Raskoljnikova nadalje. I Tito kaže Herti pred rat „Ja u idućem ratu neću biti feldvebl“. Gura ga napoleonski kompleks. No Raskoljnikov pada na prvoj prepreci, kod Porfirija, a Tito postaje Napoleon, čak i više, jer umire u slavi, kao pobjednik, dok Napoleon skončava kao uznik. Malo se sad podsjećam i likova Shakespearea – nema ni tamo Tita, on nije ni meni omiljeni Richard Drugi, ni Henrik, ni Richard Treći, ni Falstaff… Eto, možda sam, ne stvorio, nego opisao, jedan originalan karakter.

TELEGRAM: Napisali ste i izvrsnu knjigu o Čarugi. Oni su bili ista generacija, muvali se po istim frontovima… Kako bi se ta dva desperadosa podnosila? Jel bi tu pala neka koalicija?

RAŠETA: Napisao sam kako je Čaruga bio „razbojnički Tito“ – oba dendiji, oba zavodnici mase, oba ljudi od akcije, oba pismeni, a bez velike škole… Te godine, 1914.-1918. bile su jezivo teške, krvave i ledene. Čak i Tin Ujević, pripadnik Legije stranaca, sudionik u zavjerama za atentate, 1917. piše: „Znaj da Sin tvoj putuje / dolinom svijeta turobnom / po trnju i po kamenju. / Od nemila do nedraga, / i noge su mu krvave, / i srce mu je ranjeno.“ Defetizam na najjače. Miloš Crnjanski, sportaš, atleta, austrougarski vojnik, piše proze o „jeseni i životu bez smisla“ pa kaže „vojnik sam, o niko ne zna šta to znači“.

Tito i Čaruga se ne zamaraju refleksivnom, melankoličnom lirikom. Oni bježe, bore se, uskaču u vlakove, doslovno, koji ih vode prema slobodi, Tito u višekilometarski transsibirski vlak Maksim Gorki a Čaruga u vlak koji ga iz Galicije vodi prema Osijeku… No to su različiti karakteri. Čaruga je sebični demagog, erotoman, narcis, bez dubljih moralnih nazora, dok je Tito ipak predestinirani vođa revolucije, koji, siguran sam, istinski vjeruje da radi za narodno dobro, i da je baš on izabranik neba. Ljudi mu beskrajno vjeruju. Pa njegov kult je i danas prejak.

Čudne sudbine – Čaruga, Srbin, odveo je masu Hrvata u šumu pa završio na vješalima… Usput, tužitelj mu je bio dr. Svetozar Tomić, isti onaj koji je kao sudac Tita poslao u Lepoglavu da bi mu Tito poslije rata povisio penziju… Hrvat Tito otišao je u Šumadiju dizati Srbe, pa dospio na krov svijeta. Nisam siguran, ali mislim da bi, kad-tad, Tito poslao Čarugu, ili u zatvor, ili pred zid. Jovo je ipak bio razbojnik, dok je Tito bio eksproprijator.