Treba li nam još jedna knjiga o Titu? Pišući o najpoznatijem čovjeku s ovih prostora, Boris Rašeta uspio je nemoguće
Fraktura je upravo objavila treće izdanje Rašetine knjige 'Tito povjerljivo i osobno'. Odmah je postala bestseler
Pred sobom imamo još jednu knjigu o Titu, zbog čega bi se mnogi mogli zapitati zar ih nemamo već dovoljno, od onih petparačkih, pa do ozbiljnih, i zar nismo o Titu već sve rekli? I koliko god ova rečenica bila suštinski točna, bio bi velik promašaj ne pročitati Rašetinu knjigu. Prvo, zato što je zabavna, a odmah potom jer ćemo i na Tita i na prijelomne događaje početi gledati drugim očima.
Prije bilo kakve sadržajne analize knjige Borisa Rašete “Tito povjerljivo i osobno”, treba napomenuti dvije stvari. Prva je da je Rašeta uspio nemoguće: uspio je napisati knjigu o najpoznatijem čovjeku s ovih prostora o kojem svatko od nas ovdašnjih ima odavno formirano mišljenje, uvjetovano skoro pa isključivo obiteljskim nasljeđem i svjetonazorskim izborima, a da mu ta društvena podvojenost nije utjecala na rukopis.
A opet, ispisao je knjigu u kojoj se vidi da ju je pisao domaći čovjek, do kraja intimiziran i upoznat s temom, kao i s kompletnom mitologizacijom Tita i njegova nasljeđa. Jednako pozitivnom, kao i negativnom.
Druga stvar koju treba napomenuti u startu jest da je s vlastitim nekonvencionalnim a opet studioznim pristupom uspio napisati knjigu koja ni po čemu ne zaostaje za najkvalitetnijim knjigama o Titu, a to su svakako biografska knjiga Jaspera Ridleya, zatim iscrpna studija Jože Pirjevca “Tito i drugovi”, nova knjiga Marie-Janine Calic “Tito – Vječni partizan”, te na koncu knjiga “Tito” Slavka i Ive Goldsteina koju će biti teško nadmašiti.
Historiografija američkog stila
Štoviše, Rašeta je ispisao knjigu koja je obimom i količinom teksta velika, a istovremeno je nevjerojatno pitko napisana i postala je momentalni bestseler u Hrvatskoj, s upravo tiskanim trećim izdanjem.
I ovdje valja zaključno reći još nešto. Hrvatska je, a donekle i kompletan ovaj zajednički kulturni prostor, već imala čovjeka izuzetno talentiranog za publicistiku, za to da od svega – a osobito od ljudima bitnih i zanimljivih tema – napravi priču, i da bude iščekivan i čitan sa zanimanjem.
Taj se čovjek zvao Denis Kuljiš, koji je prerano otišao s ovoga svijeta i čiji je Rašeta jedini ozbiljni “nastavljač”, samo s presudnom razlikom što, za razliku od Kuljiša, kod Rašete nikad nije postojao fleksibilan odnos prema činjenicama, niti je ikad prevladala želja za konfabuliranjem. A spisateljski talent i sklonost američkom pisanju historiografije u publicističkom stilu su itekako prisutni.
Knjiga idealna za ekranizaciju
Što je vidljivo već i iz činjenice da ovo nije Rašetina prva knjiga o ovakvim temama, da je postao u pozitivnom smislu hiperproduktivan, a da kvaliteta rukopisa ne pati.
Pa kakav je onda Rašetin Tito? On izgleda kao kombinacija akcijskog strip-junaka, heroja partizanskih filmova, balkanskog Jamesa Bonda i Clinta Eastwooda iz “Mostova okruga Madison”. Pri čemu Rašeta, kao što sam već rekao, nije ništa konfabulirao, nego je iz već objavljenih i poznatih knjiga i radova o Titu izvukao manje poznate detalje, pokušavajući – i to vrlo uspješno – učiniti Tita životnim likom. Stoga bi u ovom dobu prevlasti streaming platformi bila velika šteta da Netflix, HBO ili netko treći, ne snimi po ovoj knjizi odličnu seriju.
Pogledamo li naslove poglavlja i potpoglavlja koje je autor davao, vidjet ćemo da im je pristupao upravo na televizijski način, informativno, a primamljivo. Izdvojit ću samo neke od njih: “Bravar, ali najljepši”, “Nisu mi dali jer sam Hrvat”, “Sokol ga je volio”, “I Tito pred oltarom”, “Bravar s bibliotekom”, “Katekizam revolucionara”, “U Rusiji s ljubavlju”, “Komunistički Pariz”, “Tito hrvatuje”, “Godine raspleta”, “Majstorija pokajanja”, “Doplovit će Rex”, “Na četničkom nišanu”, “Hruščovljeva Canossa”.
Priča koja nadilazi čovjeka
Iza ovih i brojnih drugih jednako efektnih naslova krije se cjeloživotna priča, jednako o Titovom privatnom životu i tko je on bio zapravo, koliko i priča o državi i režimu koji je stvorio, ali i o našim društvima mimo njega, s čitavim nizom zanimljivih detalja, poput informacije o tome kako je Olga Hebrang tvrdila da su Andriju došli privesti Franjo Tuđman, Veljko Kadijević i Dušan Bilandžić, od čega bi se mogla snimiti ozbiljna povijesna drama.
Način na koji je Rašeta dramaturški konstruirao stvarne događaje, razgovore i susrete možda se i najbolje može vidjeti iz sastanka Dušana Dragosavca, Vladimira Bakarića, Miroslava Krleže, Kardelja i Tita, nakon što je Predrag Matvejević poslao Titu pismo s molbom da odustane od ustavne formulacije doživotnog predsjednikovanja.
“Matvejevićevo je pismo među prvima dobio hrvatski partijski čelnik, lički Srbin Dušan Dragosavac. Matvejević nije bio nacionalist, naprotiv, Titu je pisao ‘kao drugu, kao prijatelju’; dobronamjerno mu predlažući da se ‘povuče sa svih funkcija, da ne umre kao predsjednik, da zemlju prepusti mlađima’. (Dvije godine prije, dr. Mihailo Đurić osuđen je na dvije godine zatvora jer se protivio ustavnim amandmanima.)
Ključno pitanje: Što misli Tito?
Dobroćudni ali plošni lički partizan dr. Dušan Dragosavac bio je silno zbunjen Matvejevićevom epistolom. Delikatnost predmeta nadilazila je njegove mogućnosti razumijevanja, a težina problema njegovu političku snagu. On nije znao što će s tim, pa je otišao na savjetovanje pametnijem Vladi Mrtvacu, najmoćnijem i najobrazovanijem hrvatskom komunistu.
Pismo je, međutim, bilo prevelik izazov i za Bakarićev – krajnje respektabilan – um, pa su ga odlučili pokazati dvojici najpametnijih i najmeritornijih: Titu i Krleži. Tito i Kardelj iz Beograda, odakle su krenuli u Sloveniju, prijepodne su, oko 11 sati, stigli u vilu Zagorje na Pantovčaku. Dočekali su ih Vlado Bakarić, Miroslav Krleža i Dušan Dragosavac.
Čim su sjeli, Dragosavac im je pročitao Matvejevićevo pismo. Objasnio je da ono “nije u široj javnosti”, ali da su neki kritizirali stavove u pismu (što znači da je već odjeknulo u užim krugovima). Rekao je da će razgovarati s Matvejevićem i “objasniti mu partijski stav” (jedini je problem bio to što nije mogao ni naslutiti koji bi to bio). Tito je prvi uzeo riječ. To je bilo mimo njegova običaja. U pravilu je govorio posljednji. “‘Drug Matvejević ima pravo’, rekao je Tito. U sobi je nastala tišina.”
Pisana kao napeti triler
I čitava knjiga sastavljena je u ovakvom tonu analize prijelomnih događaja i razgovora aktera koji su određivali sudbinu zemlje i u kojima je Tito sudjelovao kao ključni čovjek ali nikad bez drame i neizvjesnosti, zbog čega, makar čitatelj sam znao rasplet navedenih slučajeva, knjigu svejedno iščitava kao da mu on nije unaprijed poznat.
Ipak vrijedi navesti još jedan primjer načina na koji Rašeta ispisuje Titovu životnu i profesionalnu dramu, praveći brze rezove kao u televizijskim serijama: “‘Kada se Herta morala suočiti s okrutnom istinom da ju je Tito ostavio, rasplakala se na Đilasovu ramenu nakon što je napustila prostoriju’, piše Simčić.”
Tito je ženama bio drag, ugodan oku, šarmantan i – cijeloga života – kavaljer non plus ultra; bečka škola, bez ironije. “‘Zračio je strašnim erosom čak i kad je bio star’, kaže jedna operna pjevačica. Ali nije se znao nositi s ljutim ženama. Začuđujuće je kako je tu bio dezorijentiran; gospodario je svime osim svojim strastima. Tu ga je osobna hrabrost napuštala. Zanemarimo sad emocionalnu dramu. Tito je već nekoliko mjeseci na rubu vojne i političke provalije. S njim je Vrhovni štab, 18.000 vojnika i četiri tisuće ranjenika Centralne bolnice.”
Zašto je ova knjiga potrebna
Pred sobom dakle imamo još jednu knjigu o Titu, zbog čega bi se mnogi mogli zapitati zar ih nemamo već dovoljno, od onih petparačkih, pa do ozbiljnih, i zar nismo o Titu već sve rekli? I koliko god ova rečenica bila suštinski točna, bio bi velik promašaj ne pročitati Rašetinu knjigu. Prvo, zato što je zabavna, a odmah potom jer ćemo i na Tita i na prijelomne događaje početi gledati drugim očima.
Na kraju krajeva, to što već imamo dosta knjiga s ovom temom ne znači da su one poznate i pristupačne mladim generacijama, koji bi temi Tita najlakše mogli prići preko hajpa koji se stvorio oko ove knjige i jednostavnog stila kojim je pisana.