TELEGRAM: Odoste vi u apokalipsu totalnu?

VIDIĆ: Jednom mi je jedan kazališni ravnatelj, sluđen sveopćim pritiskom marketinga, rekao: “Daj mi jedan jak naslov, to mi treba”. Razmislio sam i rekao: “Istovremeni kraj svijeta u sedam svjetova. Dosta jako, ha? Ako hoćeš jače, može i u devet svjetova, a sadržaja ćemo se već dosjetiti” (smijeh). Dakle, ja to ne činim za ozbiljno, već samo u reakciji na postojeće stanje za koje sam nisam nimalo zaslužan. To čini društvo samo: političari i njihove ideologije, vjerski fanatici, razni lobiji za svoju korist, mediji iz senzacionalizma i za bolju prodaju, svi su se zajedno uprli da nam dokažu i da nas uvjere da svijetu iz ovog ili onog razloga dolazi kraj. Ja sam samo onaj kojeg to strahovito iritira, pa i do neke mjere plaši. Postoje desetine vrsta apokalipsi kojima nam se svakodnevno prijeti: nuklearni ratovi, evangelističko prizivanje Drugog dolaska, Solomon solution, Ragnarök, kraj svijeta uslijed raznih virusa i zaraza, razni scenariji klimatskog Armagedona, kraj svijeta koji će izazvati umjetna inteligencija…

Sve je to u manjoj ili većoj mjeri pornografija, “prljavo pisanje”, a odavno je dobilo i prikladno ime – “doom porn”. Što reći kad i obične vremenske prognoze zvuče histerično? Koliko je samo ove godine bilo apokaliptičnih nevremena koja su lomila grane i plavila podrume? Apokalipsa, baš. Prije će biti da je apokalipsa banalizirana do te mjere da je postala marketinški alat za prodaju svakojakih sranja. A ja samo pišem o svijetu u takvom mentalnom stanju, svijetu na rubu živaca, u kojem se odmah poseže za najtežim riječima i nacrnjim scenarijima. I ako govorim o propasti, govorim to zbog mentalnog i idejnog rasula na koje nisam imun i koje me često čini posve bespomoćnim.

TELEGRAM: “Ljubav ne poznaje granice ni zabrane… ona je u stanju strpljivo čekati ispod stratišta”, pišete u preambuli romana. Ipak ste ponudili blagotvornu antitezu nade?

VIDIĆ: Da. Nada je imanentna samom postojanju. A postojanje, često mukotrpno i složeno, teško, pa i tragično, bilo bi posve nemoguće bez nade. Zbog nade ustajemo ujutro, radimo kroz dan stvari koje već radimo, planiramo sutrašnji dan i dane iza toga. To je nada u nastavak postojanja, u promjene i unapređenje događaja i vlastitog života. Živimo usprkos neupitnoj činjenici da ćemo sigurno umrijeti. Ne mislimo o smrti većinu vremena, ne mislimo da sutrašnjeg dana neće biti i da možemo umrijeti za pet minuta. Tako ne bismo mogli funkcionirati. A jedna je od najčvršćih uporišnih točaka nade, time i života samog, ljubav. I to svaka vrsta ljubavi – dobre, uzvraćene, neuzvraćene, pa čak i loše, naopake i zle ljubavi.

Što održava na životu pokvarenjaka, mešetara, financijskog mogula od sto godina? Vjerojatno ljubav prema novcu. Ljubav je životna sila, elektricitet koji nas pokreće da iznenada ne stanemo i svisnemo. A ja u “Satu koji otkucava samo tik” pišem o najvišoj, romantičnoj ljubavi koja ostaje ta sila čak i kad se okolnosti promijene, i kad se ona izvrne u svoju suprotnost – ljubomoru i mržnju. U romanu je ljubav pod udarom, ona je apsolutna, i kad stvari krenu loše i simbolično srce, koje je sjedište tog osjećaja, podivlja i pokrene čitav niz zastrašujućih događaja, ona nas nosi i dalje. Zbog toga sam odabrao taj stupanj stilizacije, povišenog jezika poezije, jer je to govor srca koje je u ovom romanu često u ratu s razumom.

TELEGRAM: Da li je “Sat” nekako vaše najkrležijanskije djelo?

VIDIĆ: Krleža je meni drag pisac, kojeg sam čitao od ranih dana svog početničkog čitanja, pa do fakulteta, na kojem je on bio izučavan temeljito, ali i često nekritički. U mom slučaju, to je donekle i zbog jedne slučajne biografske okolnosti. Krleža je pohađao istu osnovnu školu u koju sam išao i ja osamdeset godina kasnije, tako da je od tamo, pa do Akademije, u neku ruku, vladao kult Krleže. Izvrstan je pisac, velik, ali kad bih sebe zvao krležijanskim piscem, to bi bilo jako netočno. Osim toga, moje vrednovanje njegovog djela je posve drugačije od onog službenog, tobože znanstvenog.

Volim njegove romane, ali drame baš i ne. Mislim da su njegove “Balade” sjajne, ali i da mu je lirika često pretjerano retorična, pa čak i slaba. Kao dramski pisac nikad nisam naučio ništa od Krleže, jer mislim da on i nije baš imao osjećaja za dramu. Zapleti su mu loše konstruirani, retorika mu je nemoguća, docirajuća i sa scene mi njegove riječi zvuče zamorno i dosadno. Bolje ga je čitati nego gledati, bez obzira što misli gomila njegovih epigona koji već čitavo stoljeće parazitiraju na tom neupitnom velikanu.

TELEGRAM: Ali Lujza jeste neka Bobočka 2.0. Rekao bih da ste osobito na njenoj strani?

VIDIĆ: Lujza je suvremena djevojka dvadeset i prvog stoljeća i svakako da su moje simpatije na njenoj strani. Neka dodirna točka s Bobočkom mogla bi se pronaći u tome što su obje po svog partnera kobne, ali iz sasvim drugih pobuda i na sasvim drugačiji način. Ako bih morao upotrijebiti neku književnu i kulturološku poveznicu, onda bi to prije bio “Professor Unrat”, roman Heinricha Manna, o vezi profesora Raata i njegove fatalne ljubavi, plesačice Rose Fröhlich, većini poznatiji preko “Plavog anđela”, maestralne filmske adaptacije Josefa von Sternberga, s Emilom Janningsom i Marlene Dietrich.

Ali prije svega to je suvremena priča o intrigirajućoj vezi između mlade studentice i više nego dvostruko starijeg profesora, koja priziva i otvara teme mladosti i starosti, bogatstva i siromaštva, muško-ženskih odnosa, političke korektnosti i nekorektnosti, te čitavog niza neuralgičnih točaka oko kojih se ljudi danas doslovce krve. U sveopćoj zamagljenosti morala i svih konvencija koje se pred našim očima mijenjaju, razmatram može li se biti nevin i kriv, promiskuitetan i čedan istovremeno, nježan, ali ubilački raspoložen, i koliko nas daleko srce može odvesti u svojoj ludosti.

TELEGRAM: Zašto ste vivisekciji društvenog vrh-taloga dali nadrealistički premaz?

VIDIĆ: Nadrealno je estetski, stilski efekt koji je prividan i često se javlja u mojim djelima spontano. To je kumulativni efekt koji se pojavljuje naknadno i s njime se postiže više nekog osjećaja stvarnosti nego nekom uobičajenom, tobože realističkom metodom pisanja. Tako se dobiva na slojevitosti koja jedina može ilustrirati složenost raznih situacija. Ali takav je život. Koliko često smo vidjeli ili doznali nešto za što smo s čuđenjem ustanovili – ovo je nadrealno. Takav je svijet u kojem iz dana u dan mnogi žele biti bolji, veći, značajniji.

Koliko puta smo vidjeli, de facto, sirotinju, koja pokušava pratiti stil bogataša i tu dolazi do često komičnog, a nekad, bogme, i tragičnog raskoraka. To je fenomen internetskog avatara – koliko su se mnogi jezivo nagrdili grčevito kreirajući sliku o sebi. Koliko laži, pretjeranosti, umjetnog efekta, groteskne simulacije nepostojeće stvarnosti, dok prava stvarnost ostaje neugledna i jadna. Zbog toga ja, na primjer, na jednom mjestu, preko Lujzinog performansa, evociram slavni party Rothschildovih s rekvizitom iz dućana ‘sve po deset kuna’. Ne treba ti Salvador Dali i puno novaca da bi bio isprazan, rezultat je zapravo isti. I moja junakinja Lujza to zna, zato joj i veliko bogatstvo njenog muža zapravo ne znači ništa.

TELEGRAM: “Kako monetizirati bijedu?”, strašno zvuči pitanje koje ste postavili u jednoj dionici romana. Jesmo li svjesni toga?

VIDIĆ: Često da i toga nismo svjesni, mi zapravo monetiziramo bijedu. To je posebno primjetno u ovoj zemlji gdje je naprasno zaustavljen svaki razvoj i rast. Nemamo više nikakvu industriju, tvornice; poljoprivreda je svjesno uništena, resursi su u privatnim, često stranim rukama, pa iz bijede monetiziramo ono što nam je preostalo, to jest, što god imamo. Monetizira se tijelo, rad, fizička ljepota i snaga, monetizira se krajolik, rasprodaje obradiva zemlja, razvija se turizam da bi uz nešto malo vlasnika svi ostali bili konobari i čistačice.

Uskoro više nećemo moći ni slobodno šetati prirodom a da bespravno ne stupimo na nečije privatno vlasništvo. Ljudi i dalje rade, samo sad moraju otići iz zemlje da bi zaradili pristojnu plaću… Zašto za običan posao, bez obzira, bio težak ili lagan, glup ili pametan, mora potegnuti do Irske i Njemačke? Svi su odjednom dislocirani: Hrvati u Dublinu, Nepalci u Hrvatskoj. Čovjek je čovjeku migrant.

TELEGRAM: I u ovom romanu i u jednoj od prethodnih drama, “Noćnom životu”, izražavate određenu skepsu prema nekoj novoj revoluciji. Jesu li revolucije uopće danas moguće?

VIDIĆ: Itekako su moguće jer nezadovoljstvo raste, iako nisam siguran kako to nazvati. Revolucije, kontrarevolucije, pobune, sve je to, u biti, krv i nered. Sve lošiji život, opće osiromašenje, dovest će u jednom trenutku do eksplozije. I čini mi se da su vlastodršci – promil gospodara i nekoliko postotaka njihovih slugu u obliku političara, birokrata i naoružanih pretorijanaca režima – danas puno svjesniji te činjenice od gomile. Zato se radi na huškanju masa jednih na druge, cenzuri, nametanju agendi i narativa.

Te dvije riječi izvrsno ocrtavaju prirodu današnjih politika, plitkih, neiskrenih i sračunatih na propagandni učinak. Ako tome dodamo i pojam post-istine trivijalnih pseudoteoretičara medija: istina nije važna, već treba stvoriti sliku istinitosti, činjenice nisu bitne, već kako se s njima manipulira, dobivamo sve uvjete za bijes i mržnju svakoga prema svakome. Divide et impera, u najvulgarnijem starinskom smislu, putem najsuvremenijih medijskih alata. Stoga i moji junaci Julije i Igor pate, kao i mase, od neusmjerenog bijesa, i kreću u juriš u svim smjerovima.

TELEGRAM: Tabloidizirane televizije na formatima ruralnih ljubavnika mlate pare a istinski preziru čežnju tih usamljenika… Vi ste u komadu “Kronika seoske ljubavi”, praizvedenom u Teatru Rugantino, ponudili posve drukčiju, žestoku bitku za ljubav. Razlika u misiji drastična?

VIDIĆ: Prije nekih dvadeset godina, kad se hrvatski medijski prostor otvorio za strane osnivače i komercijalne televizije, krenula je trka nadolje, u lošije, ispraznije i gluplje. Otprilike u to vrijeme porasla je snaga i brzina kompjutera, tako da sam s olakšanjem odbacio daljinski upravljač, iako i s internetom treba biti oprezan, prepun je smeća, ali je izbor još uvijek moguć. Ne dam da mi itko servira dnevni raspored nekakvih emisija i takvo ponašanje svima preporučam. Oni koji to dopuštaju, mnogi nesvjesno, prošli su proces kuhanja žabe i danas ih možemo smatrati zgotovljenima.

Nadam se da će jednom ljudi postati svjesni štete koju im radi ta suvremena biblia pauperum, njihovoj slobodi, dobrobiti i mentalnom zdravlju. Ili neće. Inače, pojam ‘globalno selo’, kanadskog teoretičara Marchalla McLuhana, evoluirao je do razine globalne selendre. Selo je lijepo, selendra nije, pogotovo ne digitalna. I ja sam svoje protagoniste smjestio u selo, na osamu, u prirodu. Razlika je ogromna.

TELEGRAM: Osjećaj me vara ili imate sve veće pauze u pisanju drama?

VIDIĆ: Posljednjih se godina promijenila priroda kazališta. Redatelji i glumci rade autorske projekte i to je puno poštenije nego da pišu po palimpsestu moga teksta. Inače, ja ne radim manje, imam nekoliko novih tekstova i nadam se da ću ih uskoro vidjeti u kazalištu. Za početak “Sviraju zavađene muzike”, jednu neorenesansnu komediju koja spaja pastoralnu arkadiju i suvremene turističke pothvate na istom, vječitom Mediteranu. Osim toga, posvetio sam više vremena pisanju romana, jer sam to oduvijek želio, ali u mladosti nisam za tako velike forme imao vremena ni strpljenja.

TELEGRAM: Što mora biti presudni impuls da krenete u novu dramsku ofenzivu?

VIDIĆ: Stvarnost je puna najraznovrsnijih ponuda. One daju ideje i prvotne impulse. Osim komedije “Sviraju zavađene muzike”, teksta za ansambl predstavu, napisao sam i dva manja teksta. “Umjetnu neinteligenciju”, koja govori o internetu stvari, pametnim aparatima i kućama, ali to ću prvo objaviti kao roman. Drugi tekst su “Kreativni knjigovođe”, gdje kroz likove ekonomista promatram svijet u kojem je na tron umjesto boga zasjeo novac, i njegov svećenik i tumač, mali sumanuti računovođa.

TELEGRAM: Kojom scenskom verzijom ste dosad bili najzadovoljniji?

VIDIĆ: Ne znam. Ni s jednom do kraja, s nekima djelomično, s redateljima rijetko, gotovo uvijek s glumačkim interpretacijama. Glumci mi se oduvijek čine kao najbolji dio, ne samo mojih predstava, već hrvatskog glumišta uopće.

TELEGRAM: Glumačko suautorstvo jako je važno za pisca. Kakve su blagodati u tom smislu od ljubavi pisca i glumice?

VIDIĆ: Dubravka (Ostojić, op.a.) i ja u kući nismo glumica i pisac. Zajedno obavljamo sve zadatke i mijenjamo sve uloge. U privatnom životu okrenuti smo sasvim drugim stvarima, zadovoljni i sretni, ali o tome ne govorimo.