I kao takav, dočekao je trend autofikcije na vrhuncu, rekli bismo, svog književnog stvaralaštva. Odjednom je postalo poželjno pisati o sramu, krivnji, obračunavati se sa svime i svakime i izlagati se pred javnošću na način zbog kojega će ta ista javnost od tebe okretati glavu.

Tomaš je tu na svom terenu ali njega, naravno, nikada nije puno brinula javnost; to je vjerojatno i najvažniji uvjet da se piše bespoštedno, otvoreno, ogoljeno i – ako hoćete – “bezobrazno”. Onako kako je on pisao davno prije no što su isječci iz autofikcijskih romana počeli puniti tabloidne stupce.

“Knjiga za Maju” štivo je stvoreno za kulturu trača u kojoj živimo, a Tomaš se kroz nju obračunava s uspomenama, naslijeđima, smrću, gradovima, ljubavima i – dakako – sa samim sobom.

TELEGRAM: Za razliku od prethodnog vašeg romana “Nemoj me buditi” – u kojemu smo jasno pratili dvije paralelne, strukturirane radnje – u novom romanu donosite naoko nepovezane fragmente jedne veće cjeline. Zašto ste se odlučili na taj, moglo bi se reći poetski pristup u ovom romanu?

TOMAŠ: Svaki se pisac najviše boji bjeline koja stoji ispred njega, a ja sam taj svoj strah htio u ovome romanu ostaviti. I zato sam se odlučio na fragmente. Ta bjelina me proguta na kraju, ja krenem nešto reći i ona me guta kao neka snježna lavina. Ali moraš se probiti kroz nju, preskočiti samoga sebe i izboriti se s njom. I nešto već reći, ako uspiješ… A onda ima i ta jedna činjenica. Naime, kažu da je traumatsko sjećanje fragmentirano, a kad povežeš sve te fragmente, kad složiš ta sjećanja u neki film, tek tad izađeš iz traume. No, ja sam htio formom ovog romana zapravo podražavati ta traumatska sjećanja. Također, što se tiče forme romana, treba još reći da se ti u glavi možeš kretati kroz prostor i vrijeme, ali ne ide baš sve tako linearno u životu kao što ljudi misle da je slučaj. Barem u kapitalizmu, gdje uvijek treba ići naprijed. Ne može, brate, samo naprijed: moraš nekad i unazad. Nešto te vraća. Sva ta sjećanja, uspomene… sve to te obilježilo, a ti moraš naprijed dok te istovremeno svako malo nešto vuče natrag.

TELEGRAM: Može li se, uopće, pisanjem rješavati trauma? Vi govorite kako svojim pisanjem, zapravo, podražavate vlastite traume, suočavate se s njima više no što ih želite zaboraviti.

TOMAŠ: Književnost nije psihoterapija. To je zanat i umjetnost, mada mi se čini da sve više postaje psihoterapija, za veliki broj ljudi. No, književnost bi se trebala baviti stilom i jezikom. Hajmo se igrati jezikom, da vidimo što možemo iz njega izvući. Mene to zanima, a ne psihoterapija.

TELEGRAM: Ako govorimo o traumama i nošenju s njima, pravite li razliku između pisanja i objavljivanja teksta? Mislite li da je ključno, ipak, objaviti tekst, dati ga svima na uvid i čitanje u nadi za nekom katarzom, ili je dovoljno napisati nešto i sakriti to u ladicu?

TOMAŠ: Nema puno ljudi na svijetu do čijeg mišljenja ja držim. I meni je važno, ipak, što ti ljudi kažu, a ima ih desetak. Ako uđem u kafanu i ako mi moj stari drug Zaka, s kojim sam prošao svašta, dakle ako mi on kaže – “Markane ti si glas ove mahale, ovog grada, ti si moj glas” – meni je to puno važnije nego što će mi napisati neki književni kritičar. Možda je to pogrešan pristup, možda bih se trebao više baviti biznisom nego književnošću, ali mene to ne zanima.

TELEGRAM: Spomenuli ste književne kritičare. Primijetio sam slabu kritičarsku recepciju vašeg novog romana; otkuda mislite da to dolazi?

TOMAŠ: Mene zanima koliko se knjiga prodalo, a ne je l’ se piše o knjizi. Ako ima više prodanih knjiga nego kritika, ja sam zadovoljan. Postoji tamo negdje neki moj narod koji to čita. Meni je to najvažnije.

TELEGRAM: Rekli ste da je malo ljudi čije mišljenje cijenite. Što moraju imati ljudi da biste cijenili njihova mišljenja?

TOMAŠ: To su redom ljudi kojima bih mogao okrenuti leđa, što znači da im vjerujem. Počevši od moje žene, majke, sestre pa do mojih prijatelja iz mahale. To su ljudi kojima vjerujem i koje volim, i to na način da kad sam s njima – nije me strah ničega.

TELEGRAM: Očito je vaše nepovjerenje prema svijetu, ali i ljudima. Jesu li vas puno iznevjeravali u životu?

TOMAŠ: Jesu, ali tako sam i ja njih. Sve je to dvosmjerna cesta, svaki odnos je uzvratan. Ne može se dogoditi da je samo tebi netko nešto napravio, postoje uzroci i posljedice, ali malo je ljudi koji su spremni prihvatiti vlastitu odgovornost. Ne događaju se raspadi samo zato što je jedan to odlučio, nego zato što si ga i ti uzrokovao.

TELEGRAM: Sviđa mi se kako otvoreno govorite o tome da ste i vi iznevjerili razne ljude, a čini mi se da su osjećaji srama i krivnje oduvijek pogonsko gorivo vašeg književnog rada, što se posebno vidi i u ovome romanu. Slažete li se da izvlačite puno za svoj književni rad iz vlastitog osjećaja krivnje?

TOMAŠ: Ne izvlačim ja ništa, čini mi se kao da se samo ispričavam. A ispričavam se jer bih volio vjerovati da nisam loš čovjek. Ja sam čovjek koji prihvaća vlastite greške pa se ispriča radi njih. Mi nismo rođeni dobri, trebamo se boriti da takvi budemo. Napraviš milijun sranja u životu, ali bitno je da nakon toga staneš, prihvatiš svoje greške i ispričaš se ljudima koje si po putu povrijedio.

TELEGRAM: U ovoj knjizi, kao i u prethodnim vašim radovima, neprestano skačete s te ponizne strane u kojoj se ispričavate, osjećate krivim, na onu drugu stranu, koja drčno kesi zube ljudima i svijetu oko nje. Kako objašnjavate tu dijalektiku? Kao da, zapravo, imamo posla s dva Marka Tomaša koji nam se obraćaju.

TOMAŠ: To je bipolarni poremećaj (smijeh). Ako sam napravio sranje, ja u tom trenutku nisam konto da pravim sranje. A kad to shvatim kasnije, moram se ispričati. Nema tu druge. To su te uzročno-posljedične veze, ali i pitanje odgoja. Po meni, fini odgoj znači da možeš prihvatiti tko si, što si i kakav si. I što si sve uradio. Moja generacija je mislila da se možemo samo zajebavati. Međutim, ne treba se danas sa svakim zajebavati. Ljudi su postali jako ozbiljni. Svi su vrlo judgy, postoje propisi protiv onoga, i ovoga. A ja sam iz Mostara. Mi smo anarhisti. Ne snalazimo se dobro s propisima.

TELEGRAM: Danas živimo u povijesnom trenutku u kojemu, osim propisa koji stižu kroz zakonske forme, imamo i nezabilježene propise o tome kako bi trebalo govoriti, misliti pa i pisati o određenim stvarima. Mislim, naravno, na političku korektnost. Kako je za vas pisati u takvome dobu?

TOMAŠ: Odmah se sjetim Sally Rooney. E vidite, to je psihoterapija. Svatko može naučiti pisati prosto proširene rečenice, ali gdje je tu život? Čini mi se da se književnost danas pretvara u produkt raznih škola za kreativno pisanje. Samo, kakvo je to nekreativno pisanje? Ja još nisam čuo za to. Zato hajde, opusti se, budi malo lud. Daj nam nešto. Književnost danas izgleda kao da se svi previše trude biti ispravni. Nitko nije ništa kriv, nije ništa uradio. Prosto proširene rečenice, a stila nigdje! Daj mi, brate, stila. Književnost treba kvariti jezik, tjerati ga naprijed. Tjerajući jezik naprijed, mi tjeramo vlastiti algoritam, jer smo programirani jezikom. I zato, daj jeziku neki zavijutak, daj mu nešto, bilo što. Da izbrišeš imena autora s korica današnjih knjiga, svaka bi bila ista. Ista tema, ista priča.

TELEGRAM: Na tragu političke korektnosti u literaturi, kako ste doživjeli posljednju veliku književnu polemiku u nas, nastavno na situaciju s promocije romana Dore Šustić i Zorana Ferića na riječkom festivalu Vrisak?

TOMAŠ: Ako je ono bila književna polemika, ja sam mostarski muftija. To je bila obična budalaština, a ne polemika. Ljudi ne mogu shvatiti: ne traži neprijatelje tamo gdje imaš saveznike. A svi su navrli tražiti neprijatelje među kolegama, svak’ svakome smeta, ide na živce. Postoji jedna zamka u sustavu kakav je danas. Naime, ideologija je iz politike prešla u NGO sektor, a onda se i taj sektor polarizirao. I dogodilo se da tamo gdje kontaš da bi trebao imati saveznike, ti odjednom imaš neprijatelje.

TELEGRAM: Zašto tvrdite da to nije bila polemika? Ipak su se ispisali silni tekstovi…

TOMAŠ: Čini mi se da je važno pisati da bi nas netko razumio, a ne da pišemo ono što netko hoće čitati. Imajte, ljudi, razumijevanja jedni za druge. Saslušajte drugu stranu priče, nije svatko živio niti radio kao i vi. A da bi razumio čovjeka, trebaš ga prvo čuti. Kako bilo, meni se u toj, kako kažete, polemici činilo kao da postoje mnogi čvrsti stavovi, ali razumijevanje druge strane, nikako.

TELEGRAM: U svom prvom romanu ste naslutili, a zatim i iznevjerili žanr, dok ovim romanom kao da želite iznevjeriti formu samog romana. Može li se danas, uopće, govoriti o formi romana?

TOMAŠ: Moj roman ima formu takvu kakvu ima. Možda je, na neki način, to više poema nego roman. Ali, to nije važno. Važno je da smo danas prestali razmišljati o tome što je književnost; samo je bitno bavimo li se politički korektnim temama, afirmiramo li ugrožene skupine…

TELEGRAM: Mnogi pisci danas, pa i popularni, čitani i važni pisci predstavljaju se istovremeno aktivistima. Što mislite o toj sintagmi pisac-aktivist?

TOMAŠ: Ja nisam aktivist, ja sam razbojnik. Ja sam dijete s ulice i nek se svak’ nosi s tim kako god zna i umije.

TELEGRAM: U “Knjizi za Maju” pišete i da su vas drugačije počeli gledati kad ste se iz pjesničkih svjetova otisnuli u one romaneskne. Stvarno ste imali problem zaći u te sfere? To mi je nekako čudno, jer osim kao pjesnika znamo vas i kao esejista, kolumnista, dramskog pisca… Otkud ta strepnja pred romanom?

TOMAŠ: S romanom ulaziš u to područje tko će ući u uži izbor za neke nagrade i tko će na koncu dobiti nagradu. Opet dolazimo do toga da nije vama do književnosti, nego do para…

TELEGRAM: Ali, toga ima i u pjesništvu; nagrada, užih izbora…

TOMAŠ: Istina, ima tih izbora, užih, širih… kakvih god. Ali, kao što sam rekao, važnije mi je koliko se knjiga prodalo od svake nagrade i kritike.

TELEGRAM: Moglo bi se pomalo zlobno primijetiti da je to vaša poduzetnička strana.

TOMAŠ: Ne, meni je do čitatelja. Mnogi ljudi danas pišu književnost, a drže da su čitatelji imbecilni. Sačekaj, bolan, kome onda pišeš? Svojoj familiji?

TELEGRAM: U srpskom izdanju Booke do sada je prodano 1500 primjeraka vašeg novog romana. Kako ste doživjeli taj uspjeh?

TOMAŠ: Nisam ga doživio još uvijek, ali mi je drago. Pogotovo mi je drago zato što smo mi malo tržište, mali jezici… Ako se prodalo 1500 knjiga, to znači da je bar 3000 ljudi pročitalo knjigu iz ruke u ruku. To su meni važne stvari.

TELEGRAM: Je l’ vam ponekad žao što pišete na malom jeziku ili mislite da je to prostor emancipacije, slobode?

TOMAŠ: Nisam se ja sam rodio ovdje gdje sam se rodio. To vam je tako. Rodio sam se s jezikom s kojim sam se rodio, s ljudima s kojima sam se rodio i šta ću ja sad…

TELEGRAM: Dobro, nekad vas to možda kopka, nekad možda pomislite…

TOMAŠ: Ne, ne pomislim nikada ni da sam Francuz, ni da sam Englez. Ne bi mi sad pričali da jesam (smijeh).

TELEGRAM: Oduvijek pišete vrlo osobno i bez uvijanja, ali čini mi se da ovim romanom ulazite i dublje u te sfere u kojima se pred čitateljem u potpunosti ogoljavate. Također, čini mi se danas da roman neće uspjeti ako se autor ili autorica u njemu “ne skidaju do gaća”. Što mislite o trendu autofikcije?

TOMAŠ: Ja sam se i u knjizi pozvao na Kunderu i na jedan njegov intervju iz 1985. godine, kada je rekao da su budućnost romana biografije i autobiografije. On je to vidio, znate, nije taj čovjek bio budala. Puno znanja postaje intuicija i onda počnete predviđati stvari.

TELEGRAM: Istina, Kundera je dobro predvidio tu kulturu trača u kojoj autofikcija dodatno dobiva na pozornosti. Ali, zanima me kako vi doživljavate tračeve kojima ste često i sami dotaknuti?

TOMAŠ: Za dobrim konjem prašina se diže.

TELEGRAM: Dobro, ali često znamo čuti pomalo neugodne priče o vama. Kao, jesi vidio Tomaša, bio je ovakav, ili onakav. Na predstavljanju vlastite knjige pojavio se pijan, kod Galeba Nikačevića u podcastu bio je vidno u afteru… Zaista vas nimalo ne diraju takve priče?

TOMAŠ: Što bi me dirale? Jesam li ja nekog drugog osuđivao? Nisam. Ja ne idem okolo i ne sudim ljude, pa bih molio da se i mene pusti da živim svoj život kako želim, dok god sam podnošljiv dragim ljudima koji su oko mene. Kad više ne budem podnošljiv, ni ti ljudi više neće biti tu.

TELEGRAM: Postojalo je, ipak, vrijeme u kojemu se očekivalo od pjesnika da bude boem, dok mi se čini da se danas od pisca i pjesnika prije očekuje da bude aktivist.

TOMAŠ: Svi drogirani i pijani a onda, kao, aktivisti. Samo, jebiga, mene snime. To vam je ključna razlika.

TELEGRAM: Kako vam je bilo odrastati u Mostaru?

TOMAŠ: Bilo mi je dobro. Osjećao sam se zaštićeno, imao sam svoju rijeku, svoju raju… Naopaki smo svi, ali i dan-danas se volimo.

TELEGRAM: Jeste li, kao mladić, puno skakali s mostarskog mosta?

TOMAŠ: Jesam, ali nikada na glavu. Povrijedio sam kao dijete kičmu. Na glavu skaču malo niži ljudi…

TELEGRAM: Kako se Mostarci odnose prema onima koje je strah skočiti s mosta, postoji li tu neki moment inicijacije?

TOMAŠ: Nama koji smo rasli uz rijeku, to je bilo važno. Ja sam sa šest godina skočio s 13 metara. Poslije sam skontao da onima koji žive dalje od rijeke to nije bilo jako bitno. Nama je puno značilo.

TELEGRAM: “Kad bih išao skupljati svoju biografiju morao bih se naputovati”, pišete u knjizi. Znamo da vas je život vodio naokolo; rođeni u Ljubljani, škola u Somboru i Mostaru, zatim su tu i Ljubljana, Split, Sarajevo, Beograd… kao gradovi koji su također odigrali ulogu u vašem životu, a sada i Zagreb. Kako vam je tu? Biste li se usudili nazvati ovaj grad nekom konačnom točkom ili ostavljate mogućnost odlaska?

TOMAŠ: Mirogoj. To će biti moja posljednja točka.

TELEGRAM: Što ako završite u Aleji velikana?

TOMAŠ: Molim da me se iskopa otamo.

TELEGRAM: Pročitao sam na nekoliko mjesta da vas nazivaju najpopularnijim pjesnikom bivše Jugoslavije, a neki idu toliko daleko da vas nazivaju i posljednjim jugoslavenskim pjesnikom. Što mislite o tome?

TOMAŠ: Ja sam hrvatski pjesnik. Državljanin sam RH, a ni od jedne druge republike nisam ništa dobio. Ali isto tako, gdje god me ljudi čitaju i prihvaćaju, ja sam njihov. Samo kako, bolan, zadnji jugoslavenski pjesnik, kad Juge više ne postoji? Onda ne može postojati ni jugoslavenski pjesnik.

TELEGRAM: Na kojem jeziku pišete?

TOMAŠ: Mislim da ja, za razliku od mnogih koji pametuju, pišem i pričam najispravniji hrvatski jezik.

TELEGRAM: Nisam siguran bi li se s vama složilo Ministarstvo kulture, čitao sam u vašoj literaturi razne izraze koji bi mogli predstavljati problem.

TOMAŠ: Ministarstvo kulture neka se dogovori samo sa sobom. Postoje inkluzivni i ekskluzivni nacionalizmi. O tome treba dobro razmisliti.

TELEGRAM: Posebno mjesto u romanu zauzima Lisabon, kao neki nedosanjani trop prema kojemu se ide, i nakon kojega će sve krenuti na bolje. Mislite li da svatko od nas mora imati neki svoj Lisabon?

TOMAŠ: Da, Lisabon u romanu je to posebno mjesto prema kojemu se ide, to zamišljeno putovanje naših života. Tek kad tamo stignemo, naši životi će biti cjeloviti.

TELEGRAM: Ipak, prema istom tom Lisabonu, kao i prema konceptu putovanja, zadržavate u knjizi neku ironijsku distancu iz koje iščitavam i kritiku te ideje da mora postojati neko mjesto prema kojemu treba ići. Opet se tu pokazuje Tomaševa bipolarnost.

TOMAŠ: Vidite, osim što sam Hrvat, ja sam i Turčin. Volim sjediti na jednom mjestu i ne mrdati nigdje. Ja sam vam kao oni hodže iz romana “Na drini ćuprija”. Gdje su svi navrli, boga ti dragoga? Zar nije dovoljno ustati ujutro pa sjesti?

TELEGRAM: Nije to dovoljno, Marko. Danas svi žure nekamo, imaju neki cilj.

TOMAŠ: Ivo Andrić je davno pisao o tome, ali malo tko ga je čitao, bez obzira na to što je u lektiri. Ima ona scena kad su Austrijanci došli u BiH, a hodže ih gledaju i čude se: što ovi šarafe, popravljaju svaki božji dan? Što lijepo ne sjednu, ne zavale se i ne gledaju u rijeku?

TELEGRAM: Ali, danas je sramota ako nemaš neki plan, put koji slijediš, nešto što te gura naprijed. Kako vi to preživljavate?

TOMAŠ: Ali, gdje naprijed?

TELEGRAM: To nitko točno ne zna, ali definitivno je važno, za mnoge danas, kretati se unaprijed.

TOMAŠ: Kad dobijem vaš odgovor na pitanje gdje točno naprijed, reći ću vam i ja svoj odgovor kako preživljavam sve te budalaštine.

TELEGRAM: Moramo se dotaknuti i Maje u knjizi. Tko je, ili što je, zapravo ta Maja?

TOMAŠ: U arapskoj i hebrejskoj mitologiji, Maja znači izvor, odnosno rijeku. A kroz cijeli moj život protječe Neretva. Osim toga, u indijskoj mitologiji Maja stoji za iluziju. Dakle, ljubav kao iluzija. I rijeka. I to vam je to.

TELEGRAM: Evo vas opet na “krivoj strani”. Tako otvoreno govoriti o ljubavi kao iluziji… čini mi se da to baš nitko ne želi čuti.

TOMAŠ: Ljubav je jedini rat na koji treba pristati. Svaki dan se moramo boriti za ljubav. Nema, osim kod pasa, bezuvjetne ljubavi. Ali, ljudi su se prestali boriti za ljubav. Svi se prelako rastaju, razilaze, prestali smo se boriti za to da ostanemo jedni pored drugih.

TELEGRAM: Zašto smo se prestali boriti za to?

TOMAŠ: Zato što smo šupci. Zato što nam je, kad nam je s nekime teško, najlakše reći: odjebi. Ali hajde ostani kad je teško, budi tu. Pa kad pregrmimo preko leđa milijun tih težina, možda se pojavi nešto.

TELEGRAM: Koliko ste optimistični oko današnjeg svijeta i pravca u kojemu ide?

TOMAŠ: Nimalo. Neću da budem, što se kaže u Mostaru, sluto, ali bojim se da ovo ne izgleda dobro. Došlo je do toga da su svi protiv svih. Pritom ne znaš tko je u kojoj boji.

TELEGRAM: Što mogu pisci doprinijeti takvom svijetu?

TOMAŠ: Ništa puno. Mogu napisati knjigu.

TELEGRAM: Čini mi se da su pisci nekoć bili mnogo važniji, pažljivije se slušalo što imaju za reći…

TOMAŠ: Danas svi pišu, a nitko ne čita, pa tako ni ne mogu čuti ono što se piše. Pretpostavka za pisanje je čitanje, to smo nekako zaboravili.

TELEGRAM: Što vi čitate ovih dana?

TOMAŠ: Malo sam upao u komunističku literaturu.

TELEGRAM: Zašto?

TOMAŠ: Da u ovom svijetu kakav jest vidim kako ga je netko drugi zamišljao. Moramo zadržati različite poglede, jer inače upadamo u monologizam. Tako je i u demokraciji danas; nema dijaloga, ni s kim ne možeš razgovarati. Recite mi, molim vas, gdje je dijalog u toj vašoj takozvanoj demokraciji?

TELEGRAM: Dijelom se slažem da danas postoji simulakrum demokracije, slobodnog mišljenja i otvorenog dijaloga o raznim stvarima. Kao, načelno se o svemu može sve reći, ali ispada ponekad da to baš i nije tako.

TOMAŠ: Točno, živimo u simulakrumu demokracije. Sustav je postavljen, ti možeš mijenjat vlast, ali i nova mora održavati taj isti sustav. Znači, ništa ne biva drugačije. Mrtva laž.

TELEGRAM: Shvaćam vašu kritiku demokracije, ali istina je da su i drugačiji zamišljaji završavali loše, pa i u krvavim diktaturama.

TOMAŠ: Postoji privid diktature, i diktatura. Sad živimo u diktaturi.

TELEGRAM: Diktaturi čega?

TOMAŠ: Lažne demokracije. Diktaturi monologa. Svi imaju stavove, a nitko nema razumijevanja.

TELEGRAM: Iz vašeg pisanja je jasno da vam se gadi svijet u kojemu ste se zatekli. Osim što vam pomaže pisanje, kako se još nosite s njim?

TOMAŠ: Ne nosim se ja, nego ljudi oko mene. Imam, bogu hvala, 45 godina, stekao sam u životu neke ljude koji me vole i koji me nose na rukama kad mi je teško.

TELEGRAM: Što biste, za kraj, poručili svom imaginarnom čitatelju ili čitateljici?

TOMAŠ: Ljudi, ne bavite se formom, nego stilom. Formu smo otpisali kao takvu, to su propisi, zaboravimo na to. Hajmo se pozabaviti time kako je napisana knjiga. Dakle, nije važno ono što ja govorim, nego kako govorim. Mislim da je to najvažnija poruka književnosti.