Zbog okolnosti njezina posla, za obiteljsku služavku pravilo nije vrijedilo. To je bila skromna mjera njezine slobode. No kao i drugim sluškinjama, šetnje iz dokolice uglavnom su bile rezervirane za nedjelju popodne, jedini dan kad su imale nešto slobodnog vremena. Šest dana u tjednu podrazumijevalo se da su na raspolaganju i po 16 sati. Ivana i djevojka koja će u njezinom dnevniku ostati neimenovana sluškinja, posve je jasno, živjele su u različitim svjetovima.
Međutim, uvidom u realnost i svakodnevicu tih svjetova, povijest ovog razdoblja, neovisno o društvenom sloju, još jednom izranja kao povijest sustavne opresije. Dva recentna knjiška naslova sagledavaju kako se to odražavalo na živote mladih žena: dok Dubravka Zima u knjizi Djevojka u gradu prati prije svega građanske djevojke iz boljestojećih obitelji 19. stoljeća, drugu stranu priče knjigom Kućna služinčad u Zagrebu donosi nam Katarina Horvat. Različite u pristupu i naglascima, obje su studije esencijalne za razumijevanje duboko problematičnih principa nejednakosti po kojima smo toliko dugo organizirali naša društva.
Prakse i javne politike upravljanja djevojaštvom
Konceptualno složenija, pa i vještije napisana, interdisciplinarna Zimina knjiga impresivan je vodič onovremenim imagemima, to jest, nerijetko stereotipnim reprezentacijama djevojaštva. Objavljena na nešto manje od tristo stranica u izdanju Naklade Ljevak, studija prati imagologiju, normiranje i regulaciju, književnu reprezentaciju i stvarna (napisana) iskustva djevojaštva, pri čemu njezino shvaćanje djevojke podrazumijeva žensku osobu od 14. do 24. godine, kad se stjecala punoljetnost.
“Kao prvi i najpotentniji imagem građanskog djevojaštva izdvojila bih tzv. ‘naravnu odredbu’, ideološku, retoričku i misaonu figuru kojom se u pedagoškim i javnim politikama reguliraju ženski i djevojački životi u 19. stoljeću. ‘Naravna odredba’ pokriva cijeli spektar diskurzivnih praksi, javnih politika i kodova ponašanja pomoću kojih se upravlja djevojaštvom, a odnosi se na brak i osobito majčinstvo kao ključnu, ako ne i jedinu moguću žensku društvenu ulogu”, tumači Zima.
Kontrola djevojačke seksualnosti, o čemu će još biti riječi poslije, također je esencijalni dio dominantne ideološke slagalice, a Zima detektira metaforu pupoljka kao jedan od njezinih najraširenijih diskurzivnih tragova. Ponovno riječima autorice:
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Djevojaštvo je potencijalno obilježeno esencijalnom ‘pupoljkošću’, dakle romantiziranom potencijalnošću zatvorenog pupoljka što je očigledna metafora (i) djevojačke seksualnosti. Pupoljak koji predstavlja potencijal svakako je dvoznačna metafora, što se u priručničkim i književnim diskursima implicitno i artikulira kao stalna, prijeteća opasnost od djevojačkog iskliznuća iz patrijarhalnog poretka ili pak od njegova osporavanja. Djevojaštvo je period latentne opasnosti od razvijanja potencijala pupoljkosti u smjeru aktivne, realizirane, a ne samo implicirane, potencijalne seksualnosti – opasnosti koja je krajnja, strašna i pogubna, a na retoričkom planu u potpunosti tabuizirana i neizgovorljiva.”
‘Ludi sastanci koji ne nalikuju ni malo kršćaninu…’
Ništa manje u tom kompleksu problema nije važna gotovo demonizacija ravnopravnog ženskog obrazovanja, pa i čitanja ili nedajbože, pisanja. I dok Marija Jambrišak – jedna od progresivnijih žena u javnoj sferi i važna akterica pokretanja Ženskog liceja u Zagrebu 1892. – u svojim tekstovima perpetuira metaforu pupoljka, Jagoda Truhelka, njezina nekadašnja učenica, a poslije i kolegica, posve ozbiljno upozorava na opasnosti od nonšalantnog djevojačkog čitanja “rđavih knjiga” (“Zločesti romani kriju u sebi otrov, koji se po malo pretače u dušu, kvari srce, uzburkava maštu i iskrivljuje duh i razum”).
Zanimljivo, njih će dvije biti među prvih pet izvanrednih studentica zagrebačkog Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta, redom učiteljica zaposlenih na Ženskom liceju. Između ostalih, njihova je učenica (poslije kolegica) bila i Milica Bogdanović, prva doktorica znanosti na zagrebačkom sveučilištu, o kojoj smo na Telegramu već pisali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada govorimo o ‘naravnoj odredbi’, posebno su zanimljive prodike djevojkama koje pronalazimo u tada veoma popularnim bontonima i savjetnicima. Josip Gall, autor knjige Uzordjevojka ili kako da djevojka omili Bogu i ljudem, čiji naslov predočava što se od djevojke ponajprije očekivalo, posebno je bio zabrinut zbog “ludih sastanaka koji ne nalikuju ni malo kršćaninu”, to jest, zbog onovremeno najpopularnije zabavne aktivnosti mladih – plesa.
Ženska čednost ili kako postati ‘Zaručnica Isusova’
Kako bi ih odvratio od takvih posrtaja, Gall je djevojkama namijenio zasebno poglavlje o plesu. Ako ipak popuste pred grijehom, važno je da si djevojke osvijeste nekoliko stvari. Glavna je metoda pritom izazivanje osjećaja krivnje i straha od smrti:
“Gledali su te božanski Spasitelj, blažena djevica, angjeli i svetci, gdje si plesala. Žao li jim negdje bijaše, gledajući te, gdje se tako ludo i izprazno zabavljaš! (…) Dok si ti ondje boravila, minulo je uzaludno mnogo vremena, a smrt ti se približila. Nuto, kako te pozivlje na svoj ples, gdjeno ćeš jednom slušati mjesto glasbe ljuto izdisanje nad griesi, te ćeš samo jedanput koraknuti za života u smrt.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srodan diskurs moglo se naći u tada široko raširenim katoličkim molitvenicima i savjetnicima, ponekad i izravno namijenjenim djevojkama. Najstariji i najpopularniji takav naslov je Zaručnica Isusova: poučna i molitvena knjiga namienjena djevojkam, preveden sa slovenskog još 1863. godine.
Zagreb je oko 1900. godine imao tisuće sluškinja
Tu je još utjecajniji priručnik O pristojnom vladanju, već spominjane Marije Jambrišak. Njezin naslov možda delegira Boga na “drugo mjesto”, odnosno umanjuje razmjere konvencionalne kršćanske moralke, primjećuje Zima, ali ni ova knjiga ne približava se bilo kakvoj subverzivnosti ili izazovu patrijarhalnim vrijednostima. Zahtjevi su jasni: djevojka u svemu treba pronaći mjeru, biti uredna i sređena (ali ne previše sređena), u prezentaciji pred gostima istovremeno radišna i angažirana u konverzaciji, te u konačnici najvažnije, poslušna i svjesna „svojeg mjesta“ u društvenom poretku.
Tek će se u manjoj mjeri Jambrišak osvrnuti na radničke djevojke (sluškinje, dadilje ili kućne učiteljice), kojima dakako postavlja zahtjeve odanosti, iskrenosti, čednosti i odgovornosti prema dužnosti, čime bi onda trebale zaslužiti poštovanje obitelji u kojoj je namještena. A njihov broj, pokazuje studija Kućna služinčad u Zagrebu – tiskana u nakladi Srednje Europe – nikako nije bio zanemariv.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Recimo, 1880. svaka četvrta zagrebačka obitelj imala je barem jednog člana posluge, a kad Jambrišak petnaestak godina kasnije objavljuje spominjani priručnik, u Zagrebu – gradu koji je na prethodnom popisu stanovništva (1890) imao manje od 40 tisuća stanovnika – broj služinčadi prelazi 3 tisuće. Otprilike 90 posto činile su žene. Tijekom čitavog razdoblja kojim se bavi Horvat najčešće žensko zanimanje upravo je sluškinja.
Teret sitno-buržoaskih obitelji padao na “djevojku za sve”
Nije Zagreb po tom predstavljao neku europsku iznimku, osobito u usporedbi s visokim brojkama kakve nalazimo u dijelovima sjeverne i zapadne Europe. Posluga (u sve većoj mjeri ženska) predstavlja važan statusni simbol buržoaskog društva koje ipak pragmatično njeguje „korisne“ elemente ancien régimea. Okupirane prije svega osmišljavanjem društvenih aktivnosti, žene iz viših slojeva građanstva nerijetko su raspolagale brojnom poslugom koja je preuzimala sve obaveze u kućanstvu, ali i onima s puno slabijim financijskim zaleđem bilo je iznimno važno imati barem jednog člana posluge. Kako pokazuje slučaj Zagreba, daleko najčešće to i jest bila jedna osoba, tzv. “djevojka za sve”.
Vidjeli smo u uvodu, dok su djevojke iz viših građanskih slojeva s četrnaest godina polako prezentirane potencijalnim budućim muževima, njihove vršnjakinje iz radničkih ili seljačkih obitelji u toj su dobi uglavnom ulazile na tržište rada, ako ne i prije toga. Kako primjećuje Zima, dadilja prvog djeteta Ivane Brlić Mažuranić imala je svega dvanaest godina u trenutku stupanja u službu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Monografija Katarine Horvat donosi nam mnoštvo faktografskih podataka i zanimljivih statistika o posluzi, od pravnih propisa, podjela prema kategorijama zaposlenja, dobnoj i nacionalnoj strukturi ili pak uvjetima na tržištu rada. Koliko god ponekad možda (pre)zasićena podacima, u preciznim indikatorima pojedinih fenomena, u brojkama koje već same po sebi mnogo govore, njezina knjiga i jest najjača, i zbog toga će i postati ishodišna točka za sva daljnja slična istraživanja.
U potrazi za prigušenim glasovima povijesti
Unutarnji životi kućnih pomoćnica – nasuprot unutarnjih života privilegiranih djevojaka, na primjer (kasnijih) spisateljica poput Ivane Brlić Mažuranić i Dragojle Jarnević – zasad nam ostaju teško dokučivi. Manjak njihovih dnevnika lako je pritom tumačiti u kontekstu očitog spolno i klasno uvjetovanog obrazovnog deficita, no nema sumnje da ovdje prije svega dolazimo na teren Virginije Woolf i na problem izostanka vlastite sobe. Katarina Horvat u svom je prikazu svakodnevice zagrebačke služinčadi donekle i mogla posegnuti za drugim izvorima, ali autorica Djevojke u 19. stoljeću nije bila te sreće.
Načelno bez mogućnosti dokumentiranja vlastitog iskustva, sluškinje su za povijest uglavnom ostale nijeme, kao što je povijest najčešće ostajala nijema za njih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednako tako, iako su činile značajan postotak stanovništva, osim u sporednim ulogama kućne su pomoćnice rijetko dobivale značajniju ulogu u imaginariju likova hrvatske književnosti. Jedna od iznimki koje se ovdje spominju, Služavka Janka Matka, skroman je i anakron prilog koji teško da nadomješta postojeću prazninu. Horvat se dijelom koristila i takvim izvorima, no kao povjesničarka i arhivistica svoju je analizu utemeljila uglavnom na službenim dokumentima.
Figura djevojke u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća
S druge strane, Dubravka Zima, inače profesorica književnosti na Fakultetu hrvatskih studija, u književnopovijesnim aspektima svoje knjige opširnije se bavila i slikom djevojke u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. I tu redovito detektira imageme koje smo spominjali i ranije, ali uvodi pritom i niz drugih učestalih književnih predodžbi djevojaštva, pa zaključuje da zbog njihove složenosti bilo kakva jednostavna tipologija i nema previše smisla. Djevojka se javlja kao klišej, ali i kao punokrvan lik – ona je ključna ženska figura hrvatske književnosti 19. stoljeća.
Valja pritom uočiti diskrepanciju između predodžbe djevojaštva u književnosti za djecu i književnosti za odrasle, gdje će u prvospomenutim djevojka ostajati u okvirima patrijarhalnih ideala, dok će pisci za odrasle svoje junakinje i antijunakinje dovoditi u situacije u kojima će ta očekivanja moći biti iznevjerena. Istina je da i tu pronalazimo obrasce po kojima djevojka mora platiti za svoje “grijehe”, odnosno “ideološku matricu po kojoj djevojačka nevrijednost i nepokornost muškarcu ne može (i ne smije) ostati nekažnjenom”, ali autori/ce za djecu književni okvir puno sustavnije koriste za izlaganje vlastitih pedagoških i ideoloških načela.
Doduše, ponekad se pokazuju kao korisno sredstvo za izlaganje progresivnih ideja, na primjer, romani Marije Jambrišak i Jagode Truhelke donose afirmativne poruke o višem ženskom obrazovanju, pa će siročad u njihovim djelima i tako ostvarivati uspon na društvenoj ljestvici. Kad se odmaknemo od sretnih fikcionalnih priča, vrlo brzo možemo ustanoviti da je upravo siročad najčešće bila predodređena za služinčad, navodi Katarina Horvat.
Opresivni karakter upliva na djevojačko tijelo
Koliko god poticajna bila Zimina književnopovijesna analiza, širu će javnost vjerojatno više zaintrigirati tematski kompleks “življenih djevojaštva”, izložen ponajprije na temelju dnevničkih i memoarskih zapisa samih akterica, što je veoma korisno razmatrati paralelno s poglavljima o socijalnoj problematici i radnoj svakodnevici sluškinja o kojima piše Horvat. Pritom se obje naslanjaju na kvalitetan korpus radova o životu (uglavnom zagrebačkog) građanstva, povijesti visokog obrazovanja i generalno povijesti žena na prijelazu stoljeća.
Djevojačko tijelo predmet je interesa kako obrazovne politike (recimo u inzistiranju na ženskoj tjelovježbi zbog straha da će slaba djevojka na svijet donijeti nejake potomke), tako i samih roditelja (uzmimo primjer majki koje u skladu s tadašnjim modnim trendovima svoje kćeri podvrgavaju bolnim korzetima). Opresivni karakter upliva na djevojačko tijelo veoma se jasno ocrtava u idealu ženskog “osinjeg struka”. Imajući u vidu kontekst nekih suvremenih rasprava, to je i jedan od upečatljivijih primjera uistinu nerealnih očekivanja i uistinu nametnutih tjelesnih standarda, što ne znači da ponekad također nisu bili samonametnuti.
Književnica Vilma Vukelić u memoarima je prokomentirala da su nakon nekoliko godina takvog modnog režima “već petnaestogodišnjakinje izgledale kao kegle istokarene iz jednog komada struka, što im je u budućem životu prouzročilo različite tegobe i deformacije”.. S pojedinim iznimkama, zdravije prakse odijevanja građanskih djevojaka stižu uglavnom nakon 1900. godine. Ako ništa drugo, društveno nametnuti imperativ skromnosti oslobodio je služinčad najgorih formi tadašnjih modnih eksperimenata.
Povijest ženskog hodanja kao povijest nasilja
Možda najzanimljivije stranice Zimine knjige za temu imaju djevojku u javnom prostoru, napose djevojku u šetnji, što je u 19. stoljeću sa sobom, ovisno o kontekstu, donosilo čitavu mrežu dodatnih značenja i opasnosti od potencijalnih prekršaja službenih i neslužbenih pravila. U određenoj mjeri, povijest ženskog hodanja 19. stoljeća odražava opću povijest društvenog i institucionalnog, simboličkog i doslovnog nasilja nad ženama. Kad je 1870. devetnaestogodišnja Caroline Wyburgh u engleskom Chathamu tijekom slobodnog popodneva prošetala gradom u pratnji mladog vojnika, prenosi Zima, posljedice su bile strašne.
“Prema Zakonu o prenosivim bolestima bilo koja je žena, viđena na ulici u pratnji muškarca, mogla biti podvrgnuta prisilnom ginekološkom pregledu kako bi se utvrdilo bavi li se prostitucijom. Wyburgh, mlada radnica koja je uzdržavala sebe i majku pranjem stubišta, odbila se podvrgnuti pregledu dobrovoljno, te su je policajci vezali za krevet; nakon četiri dana takve torture ipak je pristala na pregled, izvršen brutalno i bezobzirno, tijekom kojeg nije bila samo bolno deflorirana liječnikovim instrumentom nego i teško ozlijeđena jer se opirala.”
Pitomice zagrebačke Ženske učiteljske škole sestara milosrdnica, koliko znamo, nisu podvrgavane takvim provjerama, ali su za nedopuštene šetnje redovito kažnjavane strogom zatvaranjem koje je moglo trajati i 16 sati. Boravak nasamo s mladićem bio je još gori prekršaj, što je iskusila i mlada Vilma Vukelić kad je na svoj 18. rođendan prosjedila petnaestak minuta nasamo sa svojim budućim suprugom. Otac joj je nakon toga odredio neku vrstu kućnog pritvora, međutim, romansa je očito preživjela ovu prepreku.
Bilo je nedopustivo da sluškinja nosi šešir
Između ostaloga, Djevojka u gradu donosi mali historijat zagrebačkih šetališta i njihova značenja u očima suvremenika. Ponovno je jako važno napraviti distinkciju između privilegiranih i neprivilegiranih djevojaka. To da sluškinje nisu smjele na ulicu sa šeširom na glavi jasan je trag klasno uvjetovane opresije, ali ovdje je još važnije kako su djevojke kažnjavane onda kad su uhvaćene u “prijestupu“ šetnje. Jednako tako, odjevne restrikcije nisu ostale na zabrani šešira. Kako prenosi Horvat, tadašnji pravni propisi za sluškinje su podrazumijevali „odjeću prikladnu staležu“, a poslodavac je imao pravo određivati kako djevojke smiju trošiti svoju zaradu.
Iako strogo nadzirane i kontrolirane, djevojke iz viših slojeva s vremena na vrijeme uspijevale su pronalaziti prostor slobode u potajnim šetnjama, a posljedice kršenja društvenog kodeksa uglavnom su bile posve drugačije naravi i ako bi se javno prošetale s muškarcem, kako je tijekom posjeta Zagrebu učinila Vilma Vukelić, čini se nesvjesna činjenice da će njezinu šetnju s pravaškim političarom i književnikom Antom Tresić-Pavičićem u glavnom gradu shvatiti kao predbračno udvaranje.
Kad je Vilma odbila prosidbu 14 godina starijeg, tada tridesetdvogodišnjeg uglednika, odnos je završen, a on je dio frustracija razvojem situacije kanalizirao podrugljivom pjesmom u kojoj će se predstaviti kao sokola, a mladu djevojku kao patku (zlatokrilu utvu), primjećuje Zima.
Nezaposlene sluškinje nerijetko zatvarane zbog ‘skitnje’
Teško je ovdje ne spomenuti da se svega tri godine kasnije kontroverzni Tresić-Pavičić ponovno našao u ljubavnom skandalu, ovaj put sa znatno ozbiljnijim posljedicama. Kako stvari stoje, financijski je iskorištavao mladu Slavu Srkulj, obećavši joj u nekom trenutku i brak. Kad je iznevjerio danu riječ, djevojka je počinila samoubojstvo. Ovo je imalo snažan odjek i zbog činjenice da je Slava bila sestra povjesničara, tada srednjoškolskog nastavnika, a od 1917. godine zagrebačkog gradonačelnika, Stjepana Srkulja, koji je protiv Tresić-Pavičića podigao tužbu “zbog povrede časti i zavođenja”. Tek na drugostupanjskom sudu prevrtljivi je političar izbjegao zatvorsku kaznu.
Radničke djevojke (bez miraza za potencijalnu udaju) zatečene u šetnji ili druženju s muškarcem nerijetko se dovodilo u vezu s ilegalnom prostitucijom, a ako su pritom trenutačno bile nezaposlene, postajale su velike šanse da će im biti suđeno zbog skitnje. Kako piše Katarina Horvat, nezaposlena je posluga bila pod nadzorom gradskog poglavarstva i veoma je brzo mogla biti okarakterizirana “besposlenim skitnicama”.
Ponekad je to značilo da će već nakon osam dana nezaposlenosti biti protjerane iz Zagreba. Ne čudi da je po tim kriterijima grad na prijelazu stoljeća imao problem: 1897. godine čak 1200 ljudi osuđeno je radi skitnje. Ako tome pridodamo da sluškinje nisu bile zahvaćene obveznim socijalnim osiguranjem, postaju nam nešto jasniji razmjeri prekarnosti njihova rada.
Djevojke su već sa sedamnaest mogle raditi u ‘bludilištima’
Potencijalan izlaz iz financijskih nedaća nesretne su djevojke znale potražiti u prostituciji. Sve do kraja Austro-Ugarske, a onda i u prvim godinama jugoslavenske države, regulirana prostitucija bila je legalna i raširena praksa. Zagreb je u to vrijeme imao niz javnih kuća čiji je rad bio određen tzv. “bludilišnim pravilnicima”. Iako su tek s 24 godine bile punoljetne, djevojke su već od sedamnaeste mogle raditi kao prostitutke.
Legalistički gledano, odnosno iz perspektive redarstvenih organa, problem je postojao tek s ilegalnom ili tajnom prostitucijom koja se odvijala van zagrebačkih “bludilišta”, a na koju se, dakako, nije mogao nametnuti porez. Postojala je tu i druga strana, strah od spolnih bolesti, no to u konačnici neće biti ništa manje problematično ni u javnim kućama. Vrhunac problema stići će tijekom Prvog svjetskog rata, kad je grad bio pun vojnika.
Među evidentiranim ilegalnim “bludnicama” u razdoblju od 1915. do 1920. njih je gotovo pola imalo neku spolnu bolest, a daleko najveći udio evidentiranih (38,35%) činile su sluškinje. Iako navodi nekoliko zanimljivih primjera, šteta je što se Horvat u svojoj analizi prostitucije sluškinja načelno zadržava na razini truizama (što je boljka koju pronalazimo i u drugim dijelovima njezine knjige), a samom fenomenu nerijetko pristupa moralistički, pa će tako navoditi da su sluškinje hapšene zbog “provođenja bludnog života” ili “putenog općenja s vojnicima”, (ne)svjesno preuzimajući tako i onovremenu retoriku.
Dvostruki seksualni moral katoličke buržoazije
Ne čudi da se unatoč raširenom zagovoru i promicanju “katoličkih vrijednosti” u Zagrebu tijekom devetnaestog stoljeća – ništa drugačije nego u brojnim drugim europskim gradovima – rađao izuzetno velik broj izvanbračne djece. Dio valja pripisati drugim faktorima, recimo razmjerno kasnom stupanju u brak, no nezanemariv se dio odnosio na djecu koja se rađaju u ležernim seksualnim odnosima s mladim radnicama, ponovno najčešće sluškinjama. Zanimljivo je pročitati da mediteranske zemlje, posebno Italija, uglavnom imaju znatno manji broj izvanbračne djece.
Kažem zanimljivo, prisjećajući se pritom jedne opaske iz knjige Doba kapitala britanskog povjesničara Erica Hobsbawma, gdje je izuzetno uvjerljivo pisao o dvostrukom seksualnom moralu buržoaskih krugova katoličke Europe. Od djevojaka se očekivala nevinost, od udanih žena vjernost, od mladića tek suzdržavanje od “obeščašćivanja” uglednih djevojaka i žena, dok se oženjenim muškarcima mahom toleriralo preljube.
Kao što svaki Talijan iz srednje klase još uvijek zna, strast je jedno, a majka njegove djece nešto sasvim drugo, duhovito je komentirao Hobsbawm.
Dok stružemo preostale tvrdokorne naslage patrijarhata
Na području Hrvatske u izvanbračnim je trudnoćama ponovno prednjačio Zagreb, a tijekom kasnog 19. stoljeća na sto novorođene djece u prosjeku je više od trećine bilo izvanbračno (ostaje neobjašnjeno kako je ta brojka za godinu 1900. skočila na 48 posto). Tridesetak godina unazad Prvog svjetskog rata većinu te djece rađale su sluškinje: mnoga od njih bit će poslana na “othranjivanje” u okolna zagrebačka sela, gdje će zbog nedovoljno brige često i umirati. Jasno, muškarci iz viših slojeva uglavnom su zataškivali svoje afere: zanimljiv izuzetak slučaj je grofa Đure Jelačića, brata slavnog hrvatskog bana, koji je svoje nezakonito dijete sa sluškinjom odgajao sa svojom ostalom djecom, pri čemu je i djetetova majka ostala u službi.
Dalo bi se ovdje pisati o još nekim zastupljenim temama, ali vjerujem da je potencijalni čitatelj već izgradio sud o relevantnosti ovih studija. Njihove su autorice odvažno iskoračile u slabije istražene teme “dugog devetnaestog stoljeća” i tako dopunile sad već pristojan korpus vrijednih radova o povijesti žena na hrvatskim prostorima. Prošla su vremena kad je to bilo historiografski neutabano područje. Iako još jednom donose poražavajuću sliku ne toliko davnih vremena, dok stružemo preostale tvrdokorne naslage patrijarhata, ovakve knjige treba čitati i kao podsjetnik da nijedan autoritet, nijedan opresivni sustav ne može ostati netaknut.
Izgon iz grada zbog nezaposlenosti, zabrana šetanja i seksualno iskorištavanje: ovako su prije 100 godina ponižavane žene u Hrvatskoj
Dva recentna naslova otkrivaju kako su krajem 19. stoljeća živjele mlade, a posebno siromašne žene u Hrvatskoj
Za nedopuštene šetnje mlade su djevojke redovito kažnjavane strogom zatvaranjem koje je moglo trajati i 16 sati. Boravak nasamo s mladićem bio je još gori prekršaj, što je iskusila i mlada Vilma Vukelić kad je na svoj 18. rođendan prosjedila petnaestak minuta nasamo sa svojim budućim suprugom. Otac joj je nakon toga odredio neku vrstu kućnog pritvora
Privevši kraju naporan radni dan, mlada sluškinja obitelji Mažuranić imala je za napraviti još jednu važnu stvar. Valjalo je otići po petnaestogodišnju Ivanu, buduću autoricu Priča iz davnina, koja se zadržala na zabavi obiteljskih prijatelja. Kao i njezine vršnjakinje iz solidnijih građanskih obitelji, Ivana je već tada bila dijelom tipičnog folklora društvenog života grada. Njezin dnevnik pokazuje da je uživala u druženju, ali kad je došlo vrijeme da ide doma, trebala je žensku pratnju: neudana djevojka nije imala što raditi sama na ulici, pogotovo noću.
Zbog okolnosti njezina posla, za obiteljsku služavku pravilo nije vrijedilo. To je bila skromna mjera njezine slobode. No kao i drugim sluškinjama, šetnje iz dokolice uglavnom su bile rezervirane za nedjelju popodne, jedini dan kad su imale nešto slobodnog vremena. Šest dana u tjednu podrazumijevalo se da su na raspolaganju i po 16 sati. Ivana i djevojka koja će u njezinom dnevniku ostati neimenovana sluškinja, posve je jasno, živjele su u različitim svjetovima.
Međutim, uvidom u realnost i svakodnevicu tih svjetova, povijest ovog razdoblja, neovisno o društvenom sloju, još jednom izranja kao povijest sustavne opresije. Dva recentna knjiška naslova sagledavaju kako se to odražavalo na živote mladih žena: dok Dubravka Zima u knjizi Djevojka u gradu prati prije svega građanske djevojke iz boljestojećih obitelji 19. stoljeća, drugu stranu priče knjigom Kućna služinčad u Zagrebu donosi nam Katarina Horvat. Različite u pristupu i naglascima, obje su studije esencijalne za razumijevanje duboko problematičnih principa nejednakosti po kojima smo toliko dugo organizirali naša društva.
Prakse i javne politike upravljanja djevojaštvom
Konceptualno složenija, pa i vještije napisana, interdisciplinarna Zimina knjiga impresivan je vodič onovremenim imagemima, to jest, nerijetko stereotipnim reprezentacijama djevojaštva. Objavljena na nešto manje od tristo stranica u izdanju Naklade Ljevak, studija prati imagologiju, normiranje i regulaciju, književnu reprezentaciju i stvarna (napisana) iskustva djevojaštva, pri čemu njezino shvaćanje djevojke podrazumijeva žensku osobu od 14. do 24. godine, kad se stjecala punoljetnost.
“Kao prvi i najpotentniji imagem građanskog djevojaštva izdvojila bih tzv. ‘naravnu odredbu’, ideološku, retoričku i misaonu figuru kojom se u pedagoškim i javnim politikama reguliraju ženski i djevojački životi u 19. stoljeću. ‘Naravna odredba’ pokriva cijeli spektar diskurzivnih praksi, javnih politika i kodova ponašanja pomoću kojih se upravlja djevojaštvom, a odnosi se na brak i osobito majčinstvo kao ključnu, ako ne i jedinu moguću žensku društvenu ulogu”, tumači Zima.
Kontrola djevojačke seksualnosti, o čemu će još biti riječi poslije, također je esencijalni dio dominantne ideološke slagalice, a Zima detektira metaforu pupoljka kao jedan od njezinih najraširenijih diskurzivnih tragova. Ponovno riječima autorice:
“Djevojaštvo je potencijalno obilježeno esencijalnom ‘pupoljkošću’, dakle romantiziranom potencijalnošću zatvorenog pupoljka što je očigledna metafora (i) djevojačke seksualnosti. Pupoljak koji predstavlja potencijal svakako je dvoznačna metafora, što se u priručničkim i književnim diskursima implicitno i artikulira kao stalna, prijeteća opasnost od djevojačkog iskliznuća iz patrijarhalnog poretka ili pak od njegova osporavanja. Djevojaštvo je period latentne opasnosti od razvijanja potencijala pupoljkosti u smjeru aktivne, realizirane, a ne samo implicirane, potencijalne seksualnosti – opasnosti koja je krajnja, strašna i pogubna, a na retoričkom planu u potpunosti tabuizirana i neizgovorljiva.”
‘Ludi sastanci koji ne nalikuju ni malo kršćaninu…’
Ništa manje u tom kompleksu problema nije važna gotovo demonizacija ravnopravnog ženskog obrazovanja, pa i čitanja ili nedajbože, pisanja. I dok Marija Jambrišak – jedna od progresivnijih žena u javnoj sferi i važna akterica pokretanja Ženskog liceja u Zagrebu 1892. – u svojim tekstovima perpetuira metaforu pupoljka, Jagoda Truhelka, njezina nekadašnja učenica, a poslije i kolegica, posve ozbiljno upozorava na opasnosti od nonšalantnog djevojačkog čitanja “rđavih knjiga” (“Zločesti romani kriju u sebi otrov, koji se po malo pretače u dušu, kvari srce, uzburkava maštu i iskrivljuje duh i razum”).
Zanimljivo, njih će dvije biti među prvih pet izvanrednih studentica zagrebačkog Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta, redom učiteljica zaposlenih na Ženskom liceju. Između ostalih, njihova je učenica (poslije kolegica) bila i Milica Bogdanović, prva doktorica znanosti na zagrebačkom sveučilištu, o kojoj smo na Telegramu već pisali.
Kada govorimo o ‘naravnoj odredbi’, posebno su zanimljive prodike djevojkama koje pronalazimo u tada veoma popularnim bontonima i savjetnicima. Josip Gall, autor knjige Uzordjevojka ili kako da djevojka omili Bogu i ljudem, čiji naslov predočava što se od djevojke ponajprije očekivalo, posebno je bio zabrinut zbog “ludih sastanaka koji ne nalikuju ni malo kršćaninu”, to jest, zbog onovremeno najpopularnije zabavne aktivnosti mladih – plesa.
Ženska čednost ili kako postati ‘Zaručnica Isusova’
Kako bi ih odvratio od takvih posrtaja, Gall je djevojkama namijenio zasebno poglavlje o plesu. Ako ipak popuste pred grijehom, važno je da si djevojke osvijeste nekoliko stvari. Glavna je metoda pritom izazivanje osjećaja krivnje i straha od smrti:
“Gledali su te božanski Spasitelj, blažena djevica, angjeli i svetci, gdje si plesala. Žao li jim negdje bijaše, gledajući te, gdje se tako ludo i izprazno zabavljaš! (…) Dok si ti ondje boravila, minulo je uzaludno mnogo vremena, a smrt ti se približila. Nuto, kako te pozivlje na svoj ples, gdjeno ćeš jednom slušati mjesto glasbe ljuto izdisanje nad griesi, te ćeš samo jedanput koraknuti za života u smrt.”
Srodan diskurs moglo se naći u tada široko raširenim katoličkim molitvenicima i savjetnicima, ponekad i izravno namijenjenim djevojkama. Najstariji i najpopularniji takav naslov je Zaručnica Isusova: poučna i molitvena knjiga namienjena djevojkam, preveden sa slovenskog još 1863. godine.
Zagreb je oko 1900. godine imao tisuće sluškinja
Tu je još utjecajniji priručnik O pristojnom vladanju, već spominjane Marije Jambrišak. Njezin naslov možda delegira Boga na “drugo mjesto”, odnosno umanjuje razmjere konvencionalne kršćanske moralke, primjećuje Zima, ali ni ova knjiga ne približava se bilo kakvoj subverzivnosti ili izazovu patrijarhalnim vrijednostima. Zahtjevi su jasni: djevojka u svemu treba pronaći mjeru, biti uredna i sređena (ali ne previše sređena), u prezentaciji pred gostima istovremeno radišna i angažirana u konverzaciji, te u konačnici najvažnije, poslušna i svjesna „svojeg mjesta“ u društvenom poretku.
Tek će se u manjoj mjeri Jambrišak osvrnuti na radničke djevojke (sluškinje, dadilje ili kućne učiteljice), kojima dakako postavlja zahtjeve odanosti, iskrenosti, čednosti i odgovornosti prema dužnosti, čime bi onda trebale zaslužiti poštovanje obitelji u kojoj je namještena. A njihov broj, pokazuje studija Kućna služinčad u Zagrebu – tiskana u nakladi Srednje Europe – nikako nije bio zanemariv.
Recimo, 1880. svaka četvrta zagrebačka obitelj imala je barem jednog člana posluge, a kad Jambrišak petnaestak godina kasnije objavljuje spominjani priručnik, u Zagrebu – gradu koji je na prethodnom popisu stanovništva (1890) imao manje od 40 tisuća stanovnika – broj služinčadi prelazi 3 tisuće. Otprilike 90 posto činile su žene. Tijekom čitavog razdoblja kojim se bavi Horvat najčešće žensko zanimanje upravo je sluškinja.
Teret sitno-buržoaskih obitelji padao na “djevojku za sve”
Nije Zagreb po tom predstavljao neku europsku iznimku, osobito u usporedbi s visokim brojkama kakve nalazimo u dijelovima sjeverne i zapadne Europe. Posluga (u sve većoj mjeri ženska) predstavlja važan statusni simbol buržoaskog društva koje ipak pragmatično njeguje „korisne“ elemente ancien régimea. Okupirane prije svega osmišljavanjem društvenih aktivnosti, žene iz viših slojeva građanstva nerijetko su raspolagale brojnom poslugom koja je preuzimala sve obaveze u kućanstvu, ali i onima s puno slabijim financijskim zaleđem bilo je iznimno važno imati barem jednog člana posluge. Kako pokazuje slučaj Zagreba, daleko najčešće to i jest bila jedna osoba, tzv. “djevojka za sve”.
Vidjeli smo u uvodu, dok su djevojke iz viših građanskih slojeva s četrnaest godina polako prezentirane potencijalnim budućim muževima, njihove vršnjakinje iz radničkih ili seljačkih obitelji u toj su dobi uglavnom ulazile na tržište rada, ako ne i prije toga. Kako primjećuje Zima, dadilja prvog djeteta Ivane Brlić Mažuranić imala je svega dvanaest godina u trenutku stupanja u službu.
Monografija Katarine Horvat donosi nam mnoštvo faktografskih podataka i zanimljivih statistika o posluzi, od pravnih propisa, podjela prema kategorijama zaposlenja, dobnoj i nacionalnoj strukturi ili pak uvjetima na tržištu rada. Koliko god ponekad možda (pre)zasićena podacima, u preciznim indikatorima pojedinih fenomena, u brojkama koje već same po sebi mnogo govore, njezina knjiga i jest najjača, i zbog toga će i postati ishodišna točka za sva daljnja slična istraživanja.
U potrazi za prigušenim glasovima povijesti
Unutarnji životi kućnih pomoćnica – nasuprot unutarnjih života privilegiranih djevojaka, na primjer (kasnijih) spisateljica poput Ivane Brlić Mažuranić i Dragojle Jarnević – zasad nam ostaju teško dokučivi. Manjak njihovih dnevnika lako je pritom tumačiti u kontekstu očitog spolno i klasno uvjetovanog obrazovnog deficita, no nema sumnje da ovdje prije svega dolazimo na teren Virginije Woolf i na problem izostanka vlastite sobe. Katarina Horvat u svom je prikazu svakodnevice zagrebačke služinčadi donekle i mogla posegnuti za drugim izvorima, ali autorica Djevojke u 19. stoljeću nije bila te sreće.
Načelno bez mogućnosti dokumentiranja vlastitog iskustva, sluškinje su za povijest uglavnom ostale nijeme, kao što je povijest najčešće ostajala nijema za njih.
Jednako tako, iako su činile značajan postotak stanovništva, osim u sporednim ulogama kućne su pomoćnice rijetko dobivale značajniju ulogu u imaginariju likova hrvatske književnosti. Jedna od iznimki koje se ovdje spominju, Služavka Janka Matka, skroman je i anakron prilog koji teško da nadomješta postojeću prazninu. Horvat se dijelom koristila i takvim izvorima, no kao povjesničarka i arhivistica svoju je analizu utemeljila uglavnom na službenim dokumentima.
Figura djevojke u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća
S druge strane, Dubravka Zima, inače profesorica književnosti na Fakultetu hrvatskih studija, u književnopovijesnim aspektima svoje knjige opširnije se bavila i slikom djevojke u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. I tu redovito detektira imageme koje smo spominjali i ranije, ali uvodi pritom i niz drugih učestalih književnih predodžbi djevojaštva, pa zaključuje da zbog njihove složenosti bilo kakva jednostavna tipologija i nema previše smisla. Djevojka se javlja kao klišej, ali i kao punokrvan lik – ona je ključna ženska figura hrvatske književnosti 19. stoljeća.
Valja pritom uočiti diskrepanciju između predodžbe djevojaštva u književnosti za djecu i književnosti za odrasle, gdje će u prvospomenutim djevojka ostajati u okvirima patrijarhalnih ideala, dok će pisci za odrasle svoje junakinje i antijunakinje dovoditi u situacije u kojima će ta očekivanja moći biti iznevjerena. Istina je da i tu pronalazimo obrasce po kojima djevojka mora platiti za svoje “grijehe”, odnosno “ideološku matricu po kojoj djevojačka nevrijednost i nepokornost muškarcu ne može (i ne smije) ostati nekažnjenom”, ali autori/ce za djecu književni okvir puno sustavnije koriste za izlaganje vlastitih pedagoških i ideoloških načela.
Doduše, ponekad se pokazuju kao korisno sredstvo za izlaganje progresivnih ideja, na primjer, romani Marije Jambrišak i Jagode Truhelke donose afirmativne poruke o višem ženskom obrazovanju, pa će siročad u njihovim djelima i tako ostvarivati uspon na društvenoj ljestvici. Kad se odmaknemo od sretnih fikcionalnih priča, vrlo brzo možemo ustanoviti da je upravo siročad najčešće bila predodređena za služinčad, navodi Katarina Horvat.
Opresivni karakter upliva na djevojačko tijelo
Koliko god poticajna bila Zimina književnopovijesna analiza, širu će javnost vjerojatno više zaintrigirati tematski kompleks “življenih djevojaštva”, izložen ponajprije na temelju dnevničkih i memoarskih zapisa samih akterica, što je veoma korisno razmatrati paralelno s poglavljima o socijalnoj problematici i radnoj svakodnevici sluškinja o kojima piše Horvat. Pritom se obje naslanjaju na kvalitetan korpus radova o životu (uglavnom zagrebačkog) građanstva, povijesti visokog obrazovanja i generalno povijesti žena na prijelazu stoljeća.
Djevojačko tijelo predmet je interesa kako obrazovne politike (recimo u inzistiranju na ženskoj tjelovježbi zbog straha da će slaba djevojka na svijet donijeti nejake potomke), tako i samih roditelja (uzmimo primjer majki koje u skladu s tadašnjim modnim trendovima svoje kćeri podvrgavaju bolnim korzetima). Opresivni karakter upliva na djevojačko tijelo veoma se jasno ocrtava u idealu ženskog “osinjeg struka”. Imajući u vidu kontekst nekih suvremenih rasprava, to je i jedan od upečatljivijih primjera uistinu nerealnih očekivanja i uistinu nametnutih tjelesnih standarda, što ne znači da ponekad također nisu bili samonametnuti.
Književnica Vilma Vukelić u memoarima je prokomentirala da su nakon nekoliko godina takvog modnog režima “već petnaestogodišnjakinje izgledale kao kegle istokarene iz jednog komada struka, što im je u budućem životu prouzročilo različite tegobe i deformacije”.. S pojedinim iznimkama, zdravije prakse odijevanja građanskih djevojaka stižu uglavnom nakon 1900. godine. Ako ništa drugo, društveno nametnuti imperativ skromnosti oslobodio je služinčad najgorih formi tadašnjih modnih eksperimenata.
Povijest ženskog hodanja kao povijest nasilja
Možda najzanimljivije stranice Zimine knjige za temu imaju djevojku u javnom prostoru, napose djevojku u šetnji, što je u 19. stoljeću sa sobom, ovisno o kontekstu, donosilo čitavu mrežu dodatnih značenja i opasnosti od potencijalnih prekršaja službenih i neslužbenih pravila. U određenoj mjeri, povijest ženskog hodanja 19. stoljeća odražava opću povijest društvenog i institucionalnog, simboličkog i doslovnog nasilja nad ženama. Kad je 1870. devetnaestogodišnja Caroline Wyburgh u engleskom Chathamu tijekom slobodnog popodneva prošetala gradom u pratnji mladog vojnika, prenosi Zima, posljedice su bile strašne.
“Prema Zakonu o prenosivim bolestima bilo koja je žena, viđena na ulici u pratnji muškarca, mogla biti podvrgnuta prisilnom ginekološkom pregledu kako bi se utvrdilo bavi li se prostitucijom. Wyburgh, mlada radnica koja je uzdržavala sebe i majku pranjem stubišta, odbila se podvrgnuti pregledu dobrovoljno, te su je policajci vezali za krevet; nakon četiri dana takve torture ipak je pristala na pregled, izvršen brutalno i bezobzirno, tijekom kojeg nije bila samo bolno deflorirana liječnikovim instrumentom nego i teško ozlijeđena jer se opirala.”
Pitomice zagrebačke Ženske učiteljske škole sestara milosrdnica, koliko znamo, nisu podvrgavane takvim provjerama, ali su za nedopuštene šetnje redovito kažnjavane strogom zatvaranjem koje je moglo trajati i 16 sati. Boravak nasamo s mladićem bio je još gori prekršaj, što je iskusila i mlada Vilma Vukelić kad je na svoj 18. rođendan prosjedila petnaestak minuta nasamo sa svojim budućim suprugom. Otac joj je nakon toga odredio neku vrstu kućnog pritvora, međutim, romansa je očito preživjela ovu prepreku.
Bilo je nedopustivo da sluškinja nosi šešir
Između ostaloga, Djevojka u gradu donosi mali historijat zagrebačkih šetališta i njihova značenja u očima suvremenika. Ponovno je jako važno napraviti distinkciju između privilegiranih i neprivilegiranih djevojaka. To da sluškinje nisu smjele na ulicu sa šeširom na glavi jasan je trag klasno uvjetovane opresije, ali ovdje je još važnije kako su djevojke kažnjavane onda kad su uhvaćene u “prijestupu“ šetnje. Jednako tako, odjevne restrikcije nisu ostale na zabrani šešira. Kako prenosi Horvat, tadašnji pravni propisi za sluškinje su podrazumijevali „odjeću prikladnu staležu“, a poslodavac je imao pravo određivati kako djevojke smiju trošiti svoju zaradu.
Iako strogo nadzirane i kontrolirane, djevojke iz viših slojeva s vremena na vrijeme uspijevale su pronalaziti prostor slobode u potajnim šetnjama, a posljedice kršenja društvenog kodeksa uglavnom su bile posve drugačije naravi i ako bi se javno prošetale s muškarcem, kako je tijekom posjeta Zagrebu učinila Vilma Vukelić, čini se nesvjesna činjenice da će njezinu šetnju s pravaškim političarom i književnikom Antom Tresić-Pavičićem u glavnom gradu shvatiti kao predbračno udvaranje.
Kad je Vilma odbila prosidbu 14 godina starijeg, tada tridesetdvogodišnjeg uglednika, odnos je završen, a on je dio frustracija razvojem situacije kanalizirao podrugljivom pjesmom u kojoj će se predstaviti kao sokola, a mladu djevojku kao patku (zlatokrilu utvu), primjećuje Zima.
Nezaposlene sluškinje nerijetko zatvarane zbog ‘skitnje’
Teško je ovdje ne spomenuti da se svega tri godine kasnije kontroverzni Tresić-Pavičić ponovno našao u ljubavnom skandalu, ovaj put sa znatno ozbiljnijim posljedicama. Kako stvari stoje, financijski je iskorištavao mladu Slavu Srkulj, obećavši joj u nekom trenutku i brak. Kad je iznevjerio danu riječ, djevojka je počinila samoubojstvo. Ovo je imalo snažan odjek i zbog činjenice da je Slava bila sestra povjesničara, tada srednjoškolskog nastavnika, a od 1917. godine zagrebačkog gradonačelnika, Stjepana Srkulja, koji je protiv Tresić-Pavičića podigao tužbu “zbog povrede časti i zavođenja”. Tek na drugostupanjskom sudu prevrtljivi je političar izbjegao zatvorsku kaznu.
Radničke djevojke (bez miraza za potencijalnu udaju) zatečene u šetnji ili druženju s muškarcem nerijetko se dovodilo u vezu s ilegalnom prostitucijom, a ako su pritom trenutačno bile nezaposlene, postajale su velike šanse da će im biti suđeno zbog skitnje. Kako piše Katarina Horvat, nezaposlena je posluga bila pod nadzorom gradskog poglavarstva i veoma je brzo mogla biti okarakterizirana “besposlenim skitnicama”.
Ponekad je to značilo da će već nakon osam dana nezaposlenosti biti protjerane iz Zagreba. Ne čudi da je po tim kriterijima grad na prijelazu stoljeća imao problem: 1897. godine čak 1200 ljudi osuđeno je radi skitnje. Ako tome pridodamo da sluškinje nisu bile zahvaćene obveznim socijalnim osiguranjem, postaju nam nešto jasniji razmjeri prekarnosti njihova rada.
Djevojke su već sa sedamnaest mogle raditi u ‘bludilištima’
Potencijalan izlaz iz financijskih nedaća nesretne su djevojke znale potražiti u prostituciji. Sve do kraja Austro-Ugarske, a onda i u prvim godinama jugoslavenske države, regulirana prostitucija bila je legalna i raširena praksa. Zagreb je u to vrijeme imao niz javnih kuća čiji je rad bio određen tzv. “bludilišnim pravilnicima”. Iako su tek s 24 godine bile punoljetne, djevojke su već od sedamnaeste mogle raditi kao prostitutke.
Legalistički gledano, odnosno iz perspektive redarstvenih organa, problem je postojao tek s ilegalnom ili tajnom prostitucijom koja se odvijala van zagrebačkih “bludilišta”, a na koju se, dakako, nije mogao nametnuti porez. Postojala je tu i druga strana, strah od spolnih bolesti, no to u konačnici neće biti ništa manje problematično ni u javnim kućama. Vrhunac problema stići će tijekom Prvog svjetskog rata, kad je grad bio pun vojnika.
Među evidentiranim ilegalnim “bludnicama” u razdoblju od 1915. do 1920. njih je gotovo pola imalo neku spolnu bolest, a daleko najveći udio evidentiranih (38,35%) činile su sluškinje. Iako navodi nekoliko zanimljivih primjera, šteta je što se Horvat u svojoj analizi prostitucije sluškinja načelno zadržava na razini truizama (što je boljka koju pronalazimo i u drugim dijelovima njezine knjige), a samom fenomenu nerijetko pristupa moralistički, pa će tako navoditi da su sluškinje hapšene zbog “provođenja bludnog života” ili “putenog općenja s vojnicima”, (ne)svjesno preuzimajući tako i onovremenu retoriku.
Dvostruki seksualni moral katoličke buržoazije
Ne čudi da se unatoč raširenom zagovoru i promicanju “katoličkih vrijednosti” u Zagrebu tijekom devetnaestog stoljeća – ništa drugačije nego u brojnim drugim europskim gradovima – rađao izuzetno velik broj izvanbračne djece. Dio valja pripisati drugim faktorima, recimo razmjerno kasnom stupanju u brak, no nezanemariv se dio odnosio na djecu koja se rađaju u ležernim seksualnim odnosima s mladim radnicama, ponovno najčešće sluškinjama. Zanimljivo je pročitati da mediteranske zemlje, posebno Italija, uglavnom imaju znatno manji broj izvanbračne djece.
Kažem zanimljivo, prisjećajući se pritom jedne opaske iz knjige Doba kapitala britanskog povjesničara Erica Hobsbawma, gdje je izuzetno uvjerljivo pisao o dvostrukom seksualnom moralu buržoaskih krugova katoličke Europe. Od djevojaka se očekivala nevinost, od udanih žena vjernost, od mladića tek suzdržavanje od “obeščašćivanja” uglednih djevojaka i žena, dok se oženjenim muškarcima mahom toleriralo preljube.
Kao što svaki Talijan iz srednje klase još uvijek zna, strast je jedno, a majka njegove djece nešto sasvim drugo, duhovito je komentirao Hobsbawm.
Dok stružemo preostale tvrdokorne naslage patrijarhata
Na području Hrvatske u izvanbračnim je trudnoćama ponovno prednjačio Zagreb, a tijekom kasnog 19. stoljeća na sto novorođene djece u prosjeku je više od trećine bilo izvanbračno (ostaje neobjašnjeno kako je ta brojka za godinu 1900. skočila na 48 posto). Tridesetak godina unazad Prvog svjetskog rata većinu te djece rađale su sluškinje: mnoga od njih bit će poslana na “othranjivanje” u okolna zagrebačka sela, gdje će zbog nedovoljno brige često i umirati. Jasno, muškarci iz viših slojeva uglavnom su zataškivali svoje afere: zanimljiv izuzetak slučaj je grofa Đure Jelačića, brata slavnog hrvatskog bana, koji je svoje nezakonito dijete sa sluškinjom odgajao sa svojom ostalom djecom, pri čemu je i djetetova majka ostala u službi.
Dalo bi se ovdje pisati o još nekim zastupljenim temama, ali vjerujem da je potencijalni čitatelj već izgradio sud o relevantnosti ovih studija. Njihove su autorice odvažno iskoračile u slabije istražene teme “dugog devetnaestog stoljeća” i tako dopunile sad već pristojan korpus vrijednih radova o povijesti žena na hrvatskim prostorima. Prošla su vremena kad je to bilo historiografski neutabano područje. Iako još jednom donose poražavajuću sliku ne toliko davnih vremena, dok stružemo preostale tvrdokorne naslage patrijarhata, ovakve knjige treba čitati i kao podsjetnik da nijedan autoritet, nijedan opresivni sustav ne može ostati netaknut.