Veliki Péter Nádas: 'Pisac je puž koji povremeno izađe iz svoje kućice da bi opipao svijet'
Slavni mađarski autor, redovito spominjan kao potencijalni nobelovac, gostovao je na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti
Trideset godina proveo je Péter Nádas pišući dvije knjige. Prvu među njima, Knjigu sjećanja, po prijevodu na engleski velika američka spisateljica Susan Sontag proglasila je “najvećim romanom našeg doba”, ne misleći pritom na impozantan opseg ovog djela. Tiskana sitnijim slovima u gustom proredu, u Frakturinom izdanju iz 2015. godine knjiga je dosegnula nešto preko 700 stranica, i dok me promatra s obližnje police, moram priznati da nikad ne prestaje djelovati intimidirajuće.
Još više to vrijedi za Paralelne pripovijesti, kronološki novije Nádasevo djelo koje na hrvatskom, također u prijevodu izvrsne Xenije Detoni, izlazi tri godine prije toga. Pisano punih osamnaest godina i ništa manje hvaljeno, ovo papirnato čudovište od 1567 stranica početkom stoljeća pokazalo je da Mađar, uz Lászlóa Krasznahorkaija najveći živući pisac svoje zemlje, itekako još ima dobre tinte u nalivperu.
Polako već u devetom desetljeću života, napisao je Nádas uz ove i niz drugih knjiga, najrecentnije upravo prevedene Strahotne priče (ponovno Fraktura i Xenia Detoni), povodom čega je u nedjelju i gostovao na ovogodišnjem zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti, jednoj od rijetkih manifestacija koja svake godine hrvatsku prijestolnicu nakratko učini kulturno relevantnom na europskoj razini.
U respektabilno ispunjenom Zagrebačkom kazalištu mladih, Nádas je (uz simultani prijevod Lee Kovács ) razgovarao sa Seidom Serdarevićem, pokretačem Festivala svjetske književnosti.
Na rat se nastavile obiteljske tragedije
Već kratke biografske natuknice iz života Pétera Nádasa mogu ocrtati solidnu skicu tužne ratne i poslijeratne povijesti jednog dijela europskog kontinenta. Rođen s krive strane željezne zavjese 1942. godine, Mađar je svjetlo dana ugledao dovoljno rano da se može sjećati svoje goruće kuće u Budimpešti zasutoj bombama. Sovjetsku-rumunjsku opsadu prijestolnice koja je tada bila u fašističko-nacističkim rukama s majkom je preživio u stanu svog strica. Put ih je prije toga nakratko odveo i u Vojvodinu, samo da bi se ponovno vratili doma.
Čemerna stvarnost socijalističke Mađarske duboko zarobljene u Staljinovim raljama za malenog je Pétera postala još mračnija kad mu je ubrzo majka preminula od raka. Svega dvije godine nakon što je 1956. SSSR tenkovima pokazao da se neposluh moskovskoj partiji neće tolerirati, Nádas je sa svojih šesnaest godina ostao i bez oca. Uhvaćen u partijsku mašineriju kao visokorangirani funkcioner, Nádas stariji pod teretom je raznih optužbi nasilno okončao vlastiti život, ostavivši sina na brigu baki i djedu.
Ponajprije zainteresiran za fotografiju – što je područje umjetnosti kojim se uspješno nastavio baviti i kasnije u životu – Peter Nádas napustio je srednju školu i radio kao fotograf. Završio je poslije novinarsku školu, a prve priče objavljuje sredinom šezdesetih. Njegovi objavljeni rani radovi, kratke priče i novele, uglavnom se baziraju na crticama iz vlastite biografije.
Prvi mu je roman pet godina bio blokiran zbog cenzure
Sa svojih trideset godina završava Kraj jednog obiteljskog romana, no trebat će proći pet godina prije nego što cenzura propusti ovu priču o odrastanju dječaka u socijalističkoj Mađarskoj, s nizom opažanja i kritika koje tvorci tamošnjih kulturnih politika još uvijek nisu bili spremni čuti. Dotad je mladi pisac Budimpeštu već zamijenio životom na selu, dok će sedamdesetih onda uspjeti doći do stipendije na temelju koje će neko vrijeme živjeti u Berlinu, za njega izuzetno važnom gradu.
U njemu će i započeti svoju Knjigu sjećanja, objavljenu 1986. godine, nakon što je također neko kraće vrijeme odležala u kakvom bunkeru za nepoćudna djela. Nádas se u međuvremenu afirmirao kao dramatičar, a potom i kao esejist.
Zahvaljujući prijevodima Knjige sjećanja, koja mu globalno donosi usporedbe s Marcelom Proustom, Robert Musilom i Thomasom Mannom, na pragu novog milenija Mađar je svjetski poznati pisac. U izvorniku objavljen 2005. godine, impresivan književni eksperiment pod imenom Paralelne pripovijesti dodatno će rasplamsati njegovu reputaciju i sve ga se češće spominje kao potencijalnog kandidata za Nobelovu nagradu. Ako je ne daju nešto mlađem Krasznahorkaiju, mogao bi je i dočekati.
Roman ‘Strahotne priče’ sazrijevao desetljećima
Za njegove neuobičajene standarde, svježe tiskane Strahotne priče relativno su brzo napisane – trebalo mu je nekih dvije i pol godine, navodi Nádas – no tih četiristotinjak stranica u njemu je sazrijevalo više od pola stoljeća. Za razliku od mahom urbanih preokupacija Knjige sjećanja i Paralelnih pripovijesti, ova je knjiga njegova posveta specifičnom jeziku i svjetonazoru mađarske provincije u kojoj i živi najveći dio vremena još od 1968.
Još početkom 1970-ih imao je mnoštvo bilješki o svemu onom što je primijetio u toj tranziciji iz Budimpešte na selo, no ti su zapisi u međuvremenu pohranjeni u Berlinsku akademiju, navodi pisac. I dobro je da je tako, dodaje, jer da je tada išao pisati knjigu bila bi to sociografska studija, a ne priča. Ovako najnoviji piščev roman sažima Fraktura:
“Čudesni su likovi koji naseljavaju selo na obali Dunava: posrnula žena opscena i pogana jezika Teréz, maloumna djevojka-nadničarka Róza neukrotiva erotskog nagona i pogleda uprta u nebo nad nebom, pekarski pomoćnik opsjednut đavolom, siromašni i usamljeni učitelj Hamza, katolički svećenik i protestantski pastor – obojica autsajderi i promatrači, fascinantna i lijepa studentica Piroska koju istovremeno privlači i odbija kriminalistička psihologija. Tu su i obespravljeni plemići i velike peštanske dame koje dolaze na ljetne odmore. Panoptikum je to junaka koje pokreću ogorčenost i zloba, s iznenadnim proplamsajima dobrote. A tu su i duhovi i demoni koji ih progone, te ono što će neminovno uslijediti – zločin.”
Selo svojim sporim kretanjem prati druge zakone
Nádas na pitanja Seida Serdarevića odgovara dugo, opširno, ponekad i neizravno, ali uglavnom izrazito filozofično; njegove rečenice uvijek iznova meandriraju i otvaraju nove rukavce. Kad je kao dvadesetšestogodišnjak stigao na selo, ključ njegove različitosti najprije se očitovao u jeziku, prisjeća se. Na sugovornikovu opasku o posebno sočnom vokabularu, prepunom lokalnih psovki i vulgarizama, odgovara s tvrdnjom da je to jezično najradikalniji roman koji je napisao.
Fascinacija tim drugačijim načinom izražavanja, najočitijim primjerom nečega što će se pokazati kao jedan posve drugi svijet, izrazito je važna za poetiku i unutarnju logiku Strahotnih priča, objašnjava autor.
Jedan aspekt toga svakako je odnos individualnog i kolektivnog. Nema sumnje da je individualizam velik izum modernog čovjeka, ali kolektivna svijest, ovdje konkretno kolektivna svijest sela, vrijednost je koju čovjek na smije izgubiti, ističe Mađar. Selo svojim sporim kretanjem prati specifične zakone nepoznate gradu, i oni dobrim dijelom sežu iz mitoloških, pomalo magijskih okvira. Kolektivno znanje sela seže stoljećima unatrag, zbog čega neke njegove osobite spoznaje nije uvijek nužno iznova adresirati, navodi pisac. One su plod izuzetnog iskustva.
Primjećuje, međutim, da se seoski jezik posljednjih dvadesetak godina počinje gubiti, a s njim polako nestaje i seoski način života. To je gubitak koji ćemo tek početi oplakivati tek kad postane prekasno, mogli bismo dodati.
Bez romantiziranja o spisateljskom zanatu
Za jedan mađarski list pisac je nešto otvorenije govorio o teškim prvim godinama van Budimpešte. Frustriran komunističkim režimom stigao je u vremenu dok je iz egzistencijalnih razloga još barem dva puta tjedna morao putovati u grad. Doduše, ne znači to da nije bilo gladnih dana. Povremeno je znao krasti iz polja i vinograda, a nerijetko su ga hranile starice koje su mu ostavljale hranu na stolu ispred kuće u kojoj je živio. Ništa ih nije tražio i ništa ga nisu pitale, objašnjava. Selo zna.
Reći će da je i ovo više autobiografski tekst nego njegovi raniji romani; sve to nagomilano životno iskustvo izloženo je u priči o selu koje je zapravo amalgam različitih sela u kojima je živio, u likovima koji mu ne odgovaraju nužno spolom ili drugim karakteristikama, ali nesumnjivo odražavaju barem djelić onoga od čega je tijekom desetljeća satkan.
Pred zagrebačkom publikom progovorio je Nádas bez ikakvog romantiziranja i o spisateljskom zanatu. Tih barem četiri ili pet sati dnevno pokušava se uživjeti u drugog čovjeka, a to je nemoguće bez razvijene empatije, koja je i inače temelj svakog smislenog međuljudskog odnosa.
“Pisac je puž koji povremeno izađe iz svoje kućice da bi opipao svijet”, dočarava Mađar svoj stav.
“Opasno je ono neprepoznato zlo”
Na Serdarevićev poticaj dotaknuo se i pitanja zla kao teme u romanu. “Imam 81 godinu, dosta iskustva, i zlo ponekad već doživljavam monotonim, pa i dosadnim.” Ima ga u svakom čovjeku, no tu je ključan onaj moment autorefleksije, dodaje. “Opasno je ono neprepoznato zlo.”
Osim Nádasa, uz afirmirane domaće pisce među ovogodišnjim gostima u Zagrebu naći će se još nekoliko imena od šireg europskog i svjetskog značaja: od Davida Grossmana, preko Jurija Andruhovyča i Afonsa Cruza pa do Georgija Gospodinova, s kojim u petak 8. rujna i završava jedanaesto izdanje Festivala svjetske književnosti.
Svima onima koje zanima što relevantni ljudi od pera imaju za reći to je vjerojatno više nego dovoljno dobra pozivnica.