Jedan je novinar sjajno opisao kakav je Bowie bio za vrijeme najluđih godina (a čak je i tad bio sjajan)
Družili su se 70-ih kad se Bowie toliko drogirao da je gotovo umro
Cameron Crowe, poznati američki novinar i redatelj, još je jedan u nizu poznatih ljudi koji su se prisjetili Davida Bowieja. On je u svom blogu opisao svoje susrete s poznatim pjevačom. Crow je, naime, imao privilegiju družiti se s njim tokom šest mjeseci sredinom sedamdesetih, razdoblju u kojem je Bowie često boravio u Los Angelesu.
“Bowie je bio jedan od najvelikodušnijih i najzabavnijih ljudi s kojima sam ikad razgovarao”, napisao je. “Kad se htio s vama naći, bilo bi to rijetko u ležernom ozračju. Doveli bi vas u prostoriju u kojoj bi on sjedio na savršenoj poziciji u kojoj bi mu glava bila tako namještena da hvata savršeno svjetlo”, nastavio je i dodao da se nije radilo o nečemu afektiranom, nego o čovjeku kojem je sceničnost bila urođena.
U tom je tekstu pisao i o tome koliko je Bowie bio topla osoba, a osvrnuo se i na činjenicu da se radi o čovjeku čije su glumačke vještine bile često nepravedno podcjenjivane. Objavio je i autoportret koji mu je Bowie poklonio.
David Bowie: Self Portrait '76 https://t.co/POuTolkBBw pic.twitter.com/QgSwmQWSYT
— Cameron Crowe (@CameronCrowe) January 11, 2016
U nastavku vam donosimo najvažnije iz bloga koji je Crow posvetio Bowieju, a njegov cijeli tekst možete pročitati OVDJE.
Pravovremeni bijeg od sigurne smrti
“U našem posljednjem razgovoru sam mu čitao neke od rečenica koje je izgovorio za vrijeme naših razgovora tih divljih godina u LA-u. On nije bio baš čovjek koji se volio osvrtati, ali me strpljivo slušao. Neke od tih misli bile su doista duboke, ali ih Bowie nije prisvojio.”
“‘One stvarno predstavljau morbidan i krivo usmjeren entuzijazam mladića koji je imao previše vremena i previše grama amfetamina, koke ili njihove kombinacije u svom sustavu.’ Objasnio mi je da je sretan što je iz Los Angelesa otišao u Njemačku i tako si spasio život. ‘Cijeli je taj period jedna velika mrlja natopljena kroničnom anksioznošću… Tad se lako moglo dogoditi da umrem.'”
“Za vrijeme jednog on naših razgovora je nešto usput črčkao na komad papira. Kad je izlazio je papir ostavio na stolu, a ja sam ga zamolio da se na potpiše na njega. ‘To je autoportret’, rekao je i potpisao ga. Kako su godine prolazile tako sam ja bio sve u vjereniji da se radi o kriku u pomoć… kriku na koji si je sam odgovorio kad se preselio u Berlin. i promijenio svoj životni stil.”