Jedan od najvećih suvremenih umjetnika za Telegram govori o tragediji izbjeglica i svom novom filmu

Tijekom jednog od nedavnih projekata postavio je na otoku Alcatrazu, bivšem zatvoru, figure od lego-kockica 175 progonjenih aktivista, od Nelsona Mandele do Edwarda Snowdena. Od prošle godine radi na filmu o aktualnom izbjegličkom valu, za koji je snimao u Iraku, na Lezbosu i na “balkanskoj ruti”.

“Zaklada Ruya me 2015. pozvala da sudjelujem na 56. Venecijanskom bijenalu unutar iračkog paviljona. Kurirao sam izložbu crteža koje su nacrtale iračke izbjeglice. Izbor crteža je bio izložen u Veneciji i kasnije objavljen kao katalog. Ne mnogo kasnije, dok sam još bio u vrsti pritvora u Kini – vlasti mi još nisu vratile pasoš – naš studio poslao je ekipu u Irak.

Otputovali su u izbjeglički logor gdje su intervjuirali četiri stotine izbjeglica. Bio je to veliki logor s više od deset tisuća ljudi. Radili smo portrete i dokumentarac. Bio je to površan uvid u temu, ali to je bio početak. Mnogo kasnije došao sam u Berlin i prisjetio se da su tijekom intervjua u Iraku mnoge izbjeglice na pitanje “Kamo želite ići?” odgovarale: “U Njemačku”. Nedugo nakon što sam ja ovdje stigao Njemačka je najavila da će primiti izbjeglice. Jedna liječnica mi je kazala da se bavi volonterskim radom i otišao sam da osmotrim situaciju. To je bio moj prvi susret s izbjeglicama u Europi, kaže za Telegram.

TELEGRAM: Zašto je pitanje izbjeglica toliko važno za vas?

WEIWEI: Situacija je prilično frustrirajuća kada pogledate statistike, ovo je možda najveća katastrofa današnjice. Za mene je važno da razumijem postavljena pitanja – tko su, odakle dolaze, kako su postali izbjeglice, kamo idu i što je njihova budućnost? Otišao sam na Lezbos. Vozili smo se po plaži, bio je sunčan dan i sve se činilo veoma mirno. Odjednom se ispred našeg automobila našao brod koji se upravo tu zaustavio. Kasnije sam shvatio da je ta slika bila poput crteža iz stripa – slika ponovljena deset tisuća puta – djeca koja plaču, žene pužu napolje, preplašene obitelji nesigurne što budućnost nosi, ali koje ustraju u nadi da su stigle negdje gdje imaju barem trenutak mira.

Bio sam šokiran. Bilo tko tko se susretne s takvom situacijom bio bi šokiran i imao vrlo drukčiju percepciju plaže. Ostatak tjedna proveo sam gledajući kako dolazi brod za brodom. Podigao sam studio tamo i uključio se u situaciju. Jedno jutro pročitao sam da je Danska odlučila da konfiscira vlasništvo izbjeglica. Bio sam vrlo iznenađen i ljutit. Shvatio sam da imam dvije izložbe u Danskoj, odmah sam nazvao i povukao ih iz protesta. Bio sam uključen u situaciju, ali to nije bilo dovoljno.

Intervjuirali smo mnogo ljudi, gradonačelnika, ministre, volontere, nevladine organizacije, izbjeglice, kopače grobova, ronioce-spasioce. Bilo je preplavljujuće. U tom trenutku pomislio sam da bismo trebali napraviti film tako da ovo iskustvo može biti podijeljeno, da ga više ljudi može iskusiti.

TELEGRAM: Fotografija snimljena na Lezbosu na kojoj pozirate kao mrtvi dječak Aylan Kurdi izazvala je kontroverze i dosta kritika. Kakvu ste poruku pokušali poslati?

WEIWEI: Ne znam zašto je to kontroverzno. Svakoga dana prošle godine utopilo se dvoje djece. I sada, dok pričamo, utopit će se još dvoje djece. Kao umjetnik stvarate slike. Što se ove konkretne tiče, novinari lista India Today sugerirali su prizor za naslovnicu njihova časopisa. Mislim da je smiješno što nitko ne obraća toliko pozornosti na svu djecu poginulu u ratu, ali ta je fotografija privukla pozornost. Smatram da je svaka smrt dio svih nas, i s tim činom sam se, kao metaforom za tu situaciju, stavio u istu situaciju i postavio pitanje.

Niti ne vidim pravu kritiku, samo neku vrst moralne osude. Naravno da kritika postoji, ali to ne znači da je ispravna – argumentiraju u stilu “on samo koristi prizore da promovira sebe”. Tu fotografiju ja ni danas nemam, ona je trebala služiti za naslovnicu, ali je procurila online. Ako netko zarađuje na njoj, to nisam ja.

TELEGRAM: Koja je ideja vašeg filma?

WEIWEI: Postoje dva aspekta. Uvijek vjerujem u upuštanje u akciju, u uključivanje i sudjelovanje. Uranjanje metar i pedeset metara duboko su dva potpuno različita osjećaja, morate zaroniti da to osjetite. Nije mi to prvi put; 2008. u kineskoj pokrajini Sečuan dogodio se veliki potres tijekom kojeg je nestalo više od pet tisuća studenata. Našao sam njihova imena, jedno po jedno – država nije objavila niti jedno. Radili smo intervjue, istraživanja, bili smo nekoliko desetaka puta uhapšeni.

Bio sam pretučen, morao sam biti hospitaliziran jer sam pretrpio ozbiljnu povredu mozga. Namjera je bila vrlo jednostavna; da pronađem ime svake individue, da se njihovi životi poštuju i ne zaborave. Naša namjera je bila da tim životima damo osnovno dostojanstvo, ali shvatili smo da je u nekim društvima to teško.

Ako danas pogledamo Europu, kroz izbjegličku krizu se vidi da takozvana humanost i ljudska prava nisu zajamčena i da nemaju čvrsto uporište u Europi, makar Europa vjerovala da su te vrijednosti u osnovi njene političke strukture. To očito nije istina. Vidimo ljude, čak djecu, kako spavaju na hladnom, mokrom tlu, bez da su se mjesecima mogli otuširati, kao prosjaci ili gore, podvrgavani kontrolama u logorima.

Bilo tko da to vidi došao bi do jednostavnog zaključka. Ta ljudska prava i humanost ne postoje, čak niti esencijalna kršćanska vrijednost kao što je suosjećanje, pomogni drugima i podijeli njihov teret, nije prisutna. Druga poanta je da Europa kao ujedinjena cjelina ne postoji. To je jasno ako pogledate sukobe među nacijama i kontradiktorno ponašanje njihovih političara. To je smiješno, izaziva sažaljenje.

TELEGRAM: Dakle, Europska unija ne funkcionira?

WEIWEI: Ne funkcionira. Možda funkcionira u smislu biznisa, ali ne kao zajednica zasnovana na povjerenju.

TELEGRAM: Vidite li sebe više kao umjetnika ili kao aktivista?

WEIWEI: Vidim se kao vrlo naivno ljudsko biće, koje je rođeno u ovom svijetu i pokušava se nositi s establišmentom. Imao sam vrlo dramatičnih problema s kineskim vlastima, sada vidim da se u takozvanom civiliziranom svijetu suočavamo s također vrlo dramatičnim okolnostima, koje su jednako problematične.

TELEGRAM: Vidite li razliku u reakcijama na vaš rad u Kini i na Zapadu?

WEIWEI: U Kini publika ne može reagirati na moj rad zato što je moje ime zabranjeno. Ako biste tražili moje ime na kineskom internetu, bili biste preusmjereni na stranicu na kojoj bi pisalo “upotrijebili ste ilegalne riječi”. Cijeli članak bi nestao. Nedavno je postalo mekše, ali godinama sam na internetu bio nevidljiv.

Većina publike me ne poznaje, osim umjetnika ili studenata umjetnosti ili ljudi koji putuju izvan Kine da bi studirali, što nije mali broj ljudi, možda milijun, koji su slijedili moj nalog na Twitteru ili Instagramu i koji znaju zašto se taj tip bori. Ali većina ljudi ne zna, zato što u Kini jednostavno ne postojim. Komunisti su se potrudili da izbrišu moj glas i utjecaj. Na Zapadu sam postao prilično poznat, mislim zahvaljujući mojoj borbi u Kini.

Shvatio sam to kada sam otišao, jer četiri godine nisam mogao putovati izvan Kine. Situacija je prilično ekstremna. Imao sam 2010. izložbu u londonskoj galeriji Tate Modern, nitko me na ulici nije prepoznao. Ako sada hodam ulicama Londona, Berlina ili bilo gdje, ljudi me pozdravljaju ili snimaju “selfije”. Ne znam što to znači.

TELEGRAM: Mnogi kažu da je kineski sistem najgora kombinacija kapitalističke eksploatacije i diktature. Kakvo je vaše mišljenje o njemu?

WEIWEI: Kina je autoritarno društvo zasnovano na državnom kapitalizmu, ne na slobodnom poduzetništvu. Država posjeduje sve nacionalne resurse i služi se njima u svoju korist kako bi održala stabilnost i kontrolu. Učinit će sve da zadrže status quo. Bilo tko tko ima nezavisno mišljenje ili utjecaj, bit će viđen kao prijetnja državi te njegovi pogledi mogu biti viđeni kao subverzija državne moći.

Gotovo svi moji bliski prijatelji u Kini su u zatvoru. Suđenja nisu prava suđenja, cijeli sistem pripada partiji. Pravosudni sustav nije zasnovan na traženju pravde, nego služenju ciljevima partije. Što možete očekivati? Zato je tako opasno.

TELEGRAM: Ali, također ste se solidarizirali sa zapadnim disidentima kao što su Julian Assange ili Edward Snowden?

WEIWEI: Izrazio sam solidarnost ne zato što su oni zapadni disidenti, nego zato jer su važni pojedinci koji su pokazali jak karakter u zaštiti individualnih prava i prava masa u modernom društvu. Zapadni establišment može biti jednako opasan kao kineski. Iako se društva ovdje nazivaju demokratskim, znamo da su sposobna za uključenje u globalne krize. Zato nam trebaju upozorenja od strane takvih pojedinaca.

Čak su i mediji, koji bi trebali uravnotežiti tzv. demokratsko društvo, gotovo u potpunosti korumpirani. Zato je potrebna individualna savjest i žrtva. Assange i Snowden su žrtvovali važne dijelove svojih života kako bi bili od koristi drugim ljudima. Naravno da se solidariziram s njima.

TELEGRAM: Jedan od vaših sukoba na Zapadu bio je s velikom korporacijom – Legom, koja vam nije dopustila kupnju igračaka za jedan od vaših projekata?

WEIWEI: To je vrlo jednostavan i malen primjer, ali odražava mnogo toga. Tvrtka koja proizvodi dječje igračke, plastične blokove za gradnju, odbila je našu kupnju tvrdeći da je “politička”, što je apsolutno smiješno. Kako definirate što je političko? Primjerice, obrana slobode govora ne treba biti viđena kao politička, nego treba biti smatrana i branjena jednako kao svjež zrak i čista voda, to je esencijalno za zdravo društvo.

TELEGRAM: Međutim, na Zapadu čak i pristup čistoj vodi i svježem zraku sve više postaje političko pitanje.

WEIWEI: Nema tog prostora ili kategorije koji mogu biti zajamčeni. Uvijek je potrebna borba i volja ljudi za borbom, za obranom naših vrijednosti i onoga u što vjerujemo. Jedino kroz tu obranu zaista obznanjujemo što smo i kakvo društvo želimo biti.

TELEGRAM: Rekli ste da su zapadni mediji korumpirani, a sistem može biti jednako opasan kao i kineski. Imate li nekada osjećaj da vas zapadni establišment koristi kako bi preko vas sređivao svoje račune s Kinom?

WEIWEI: Svatko tko bilo što koristi uvijek iza apstraktnih vrijednosti ima neku agendu. Ne mogu jasno odgovoriti da ili ne, svaki slučaj je različit. Općenito su u kapitalističkom društvu mediji korumpirani zato što se moraju identificirati s kapitalizmom. Novine i televizijski programi moraju prodavati oglase, a svi rade kao dijelovi korporacija. Ne kažem da je to loše, ali moramo biti oprezni. To čini borbu pojedinaca kao što su Snowden ili Assange još važnijom.

TELEGRAM: Kažete da mnogi umjetnici koji se bore protiv sistema postaju dio tog sistema. Gdje ste vi u toj relaciji?

WEIWEI: Zato se ne nazivam umjetnikom i zato se angažiram u situacijama u koje se ne uključuje mnogo umjetnika. Morate imati određenu disciplinu kojom se vodite, morate vjerovati svojim instinktima i ne izdati sebe. Najbolji savjet bio bi da ne pripadate niti jednom establišmentu, umjetničkom ili bilo kojem.

TELEGRAM: Smatrate da vi niste dio establišmenta?
WEIWEI: Ne, to jednostavno nije moja priroda.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2016.