Jedan teoretičar stripa napisao je sjajan esej o tome zašto je Superman puno mračniji lik nego što smo mislili
Svi jedva čekaju zlog Supermana na filmu, ali čini se da je on ovdje cijelo vrijeme
Mislim da ste primijetili da dečki iz Kulture jako vole stripove. Dobro, većina njih. Volimo vjerovati da su stripovi bitni, da su zabavni i da zaslužuju našu i vašu pažnju. Stoga smatramo da bismo se trebali pozabaviti jednim fenomenom koji u posljednje vrijeme postaje sve prisutniji – superheroji odjednom postaju sve mračniji. Superman je posljednji primjer ovog niza fasetiranja fikcionalnih likova dobranom dozom ambivalentnosti.
No unatoč uvaženome mišljenju da je to pojava koju se može pratiti tek kratko vrijeme, Superman je ogledni primjerak junaka kojeg se smatra nekakvim dobrućudnim nasmiješenim izviđačem u plavom, a zapravo je oduvijek (nad)čovjek izrazito mračne prirode. Nedavno je na to upozorio Charles Moss napisavši genijalni esej o njegovoj moralno ambivalentnoj prirodi.
“Ono što mnogi fanovi ne znaju je kako je točno Superman postao upravo onakvim kakvim ga danas znamo. U najranijim razvojnim stadijima ovaj je lik bio mnogo više antijunak nego što ljudi žele vjerovati. Čak i nakon što je postao dežurni zaštitnik dobroga, njegovo poimanje pravde iz moralne je perspektive bilo izrazito sivo – upravo one nijanse koju je Snyder odabrao prikazati. Drugim riječima, najnovija inkarnacija Supermana nije toliko izdala original koliko je možda uputila na njegovu iskonsku stvarnost”, napisao je Moss u svom eseju.
Kako je sve počelo
Mada se ustalilo mišljenje da se Superman prvi put pojavio u svesku “Action Comics #1”, to baš i nije točno. Ovaj je superjunak svoju premijeru doživio u u kratkoj ilustriranoj priči naslovljenoj “Reign of the Superman” 1933. godine. Tada još nije bio ni čovjek od čelika, ali je zato raspolagao sposobnošću da čita misli i ni u jednom trenu nije skrivao da će tu sposobnost koristiti kako bi postao zli vladar svijeta.
Kad se tek pojavio u “Action Comics” serijalu, nije imao nikakav problem s time da puca u ljude ili da ženama prijeti nasilnom smrću. Zapravo, možemo to prevesti u nekakav starozavjetni kontekst u kojem bi on u toj ranoj fazi svojeg postojanja predstavljao moralni princip “Oko za oko, zub za zub”.
I superjunaci odrastaju
Autor originalnog stripa Jerry Siegel zamislio se nad zlom verzijom Supermana kad je njegova oca upucao neki pljačkaš pa Superman odjednom promijenio imidž u neku vrstu suvremenog Robina Hooda koja se bori za dobrobit siromašnih i obespravljenih (shodno paradigmi Velike depresije koja je uništila američko gospodarstvo).
Prestao je postojati kao kriminalni odmetnik koji žudi za svjetskom dominacijom, ali to ne znači i da nije zadržao nešto od svoje inicijalne cinične hard boiled opakosti. Kako u tridesetim godinama strip nije bio osobito popularan medij, razumljivo je da nenadani razvojni skok ovoga omiljenog Kriptonca nije dobio medijskog prostora koji bi dobio danas.
“Supermanova nasilna karakterna crta izgubila se otprilike kad je njegova priča završila u nekoj radijskoj emisiji 1940. godine. U to je vrijeme počeo letjeti, zalagati se za pravdu i uopće postao sve ono po čemu ga mi danas znamo. Ta je radiodrama uvelike utjecala na crtanu verziju priče o Supermanu. Tako je, na primjer, kriptonit stvoren kako bi glumac koji je sudjelovao u toj radiodrami mogao otići na godišnji odmor, a i neki su likovi poput Perryja Whitea ili Jimmyja Olsena svoje premijere doživjeli upravo na radiju, a tek su se poslije pojavili u stripu.”
Superman kao duh vremena
Dakle, dosad je već postalo jasno da se Supermanove promjene može čitati kao paradigmatske. Kad je došao II. svjetski rat, taj je superjunak odjednom postao oličenje patriotizma. Štoviše, postao je sjajan kanal američke propagande. Kako je uredništvo u to vrijeme smatralo krajnje neprimjerenim da se čovjek od čelika bori protiv običnih smrtnika (što je dotad apsolutno bio slučaj), odlučili su da bi prikladnije rješenje bilo propagirati prodaju ratnih obveznica i recikliranja metala u svrhu jeftinije proizvodnje oružja.
Do kraja pedesetih godina Superman je dobio sve one moći koje ima danas. Budući da su američko društvo razdirali društveni nemiri (ozbiljni problemi kao što su Kennedyjevo ubojstvo ili rat u Vijetnamu), junaci poput našega smatrani su izuzetno trivijalnima pa je stoga zanimljivo promatrati kako se Supermanova popularnost kroz dva desetljeća stalno mijenjala – sve do trenutka kad Christopher Reeve nije snimio prvi film i tako zacementirao sliku koju danas imamo o ovom savršenom isusolikom liku.
Savršenstvo kao problem
Proces koji je Supermana pretvorio iz nekog demona u moralno savršenog lika s brdom nadnaravnih moći rezultirao je na kraju i velikim problemima za ljude u DC comicsu – što poduzeti da takav čovjek ostane zanimljiv i relevantan? I tad se pojavio Zack Snyder – čovjek koji je spasio Supermana.
Ovaj je redatelj zagrabio poprilično duboko kako bi natrag iskopao ono ambivalentno u Supermanu, a da bi to mogao, morao se riješiti svega onoga što je posljednjih 50 godina dobrog PR-a nakalemilo na njegovo odijelce.
Osim toga, najnoviji nastavak ove franšize postavlja jedno izrazito zanimljivo pitanje: Da je superman stvarni lik, kako bi ljudi reagirali na njegovu bogoliku pojavu? Bi li on i dalje ostao izvor inspiracije (što je dugo vremena s razlogom bio jer je ionako predstavljao samu neku savršenu projekciju nas samih), ili bismo ipak pokazali stanovitu količinu nepovjerenja prema nekom nadmoćnom neuništivom izvanzemaljcu?
Stoga, kad se idući put zamislite nad time zašto superjunaci odjednom postaju mračni ili kad odlučite Nolana okriviti zbog toga što superjunake stvara mnogo ozbiljnijima nego što ste ih vi zamišljali, slobodno se sjetite da je Superman jednom sa zadovoljstvom gledao čovjeka koji je umirao od trovanja prekriženih ruku jer mu nije stalo gotovo ni do čega doli njega samoga.