Jedini način da se spasi most Rialto u Veneciji jest da se pretvori u oglasni pano. Je li to dobra ili loša vijest?
Modni mogul ulaže u obnovu arhitektonskog spomenika, ali pod svojim uvjetima
Most Rialto, najpoznatiji po izvornom talijanskom nazivu Ponte di Rialto, jedan je od četiri mosta preko Velikog kanala u Veneciji, ujedno i najstariji. Povijest mosta zanimljiva je i bogata. Današnji kameni most, koji je projektirao arhitekt Antonio da Ponte, dovršen je 1591., a izgradnja je de facto trajala još od sredine 16. stoljeća, preciznije od 1551., kada su gradske vlasti krenule u potragu za projektima za obnovu mosta. Naime, na tom je mjestu nekada stajao stari drveni most čija je sudbina bila puna uspona i padova – dvaput se rušio od težine svjetine koja je njime prolazila, 1524. i 1444., a 1310. bio je čak i spaljen u ustanku koji je (tada) mladi plemić Bajamonte Tiepolo poveo protiv ostarjele aristokracije.
Još i prije drvenog mosta, na samim počecima prelazaka preko Velikog kanala, tamo je stajao prastari plutajući most koji je Nicolo Barattieri projektirao 1178., a izgradio 1181. Interesantno, nakon što je dva stoljeća kasnije u buni izgorio drveni most, pobijeđeni Tiepolo prognan je u Istru, a upravo će na najvećem hrvatskom poluotoku vlasti Mletačke Republike potražiti (i pronaći) kamen za izgradnju današnjeg mosta. Njegovo projektiranje teklo je sporo i nesigurno, a mletačke vlasti posao su nudile nekima od najznačajnijih arhitekata visoke talijanske renesanse, poput Jacopa Sansovina, Andree Palladia i Giacoma Barozzija da Vignole. Razmišljalo se čak i o Michelangelu kao projektantu mosta.
Most tone skupa s Venecijom
Dovršeni kameni most ime je dobio po najživljoj središnjoj četvrti u Veneciji, punoj užurbanih tržnica zbog kojih je siguran prelazak preko Velikog kanala i bio prioritet. U doba otvaranja mosta, sumnjičavi arhitekti kao što je bio Vincenzo Scamozzi projektantu Antoniju zamjerali su smjelu konstrukciju koja im se nije činila sposobnom dugo potrajati, ali je naposljetku Most Rialto postao jedna od najvažnijih arhitektonskih znamenitosti Venecije, uz bok Bazilici Sv. Marka, istoimenom trgu, Duždevoj palači, Arsenalu i drugim planetarno poznatim građevinama. Međutim, danas, pet stoljeća poslije, mostu je potrebna radikalna rekonstrukcija za koju u Italiji, također teško pogođenoj krizom, nije posve lako naći novce.
Problem obnove Mosta Rialto postao je alarmantan 2011., kada se samo od sebe srušilo čak 140 stupića u konstrukciji, ali je stručno izvješće, koje je napravljeno 2013., pokazalo je da zasad ne postoji opasnost od kolapsa mosta. No, također se saznalo da je njegovo šire područje – naravno, skupa s mostom – potonulo čak 25 cm otkad je izgrađeno, kao što i cijela Venecija polako, ali kontinuirano tone. Dakako, već akutni urbanistički problem ponovno je aktualiziran uoči održavanja ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala, globalne umjetničke manifestacije koja ionako turistički prenapregnutu Veneciju stavlja pod apsolutna svjetla reflektora. Ipak, nedostatak financijskih sredstava usporavao je proces obnove. Što se dogodilo?
Obnova s figom u džepu
Neočekivano, Renzo Rosso, poznati talijanski modni tajkun, predsjednik OTB grupe i vlasnik brendova Maison Margiela, Marni, Diesela i drugih, odlučio je sponzorirati obnovu Mosta Rialto s pozamašnim vlastitim budžetom od čak pet milijuna eura. Ali, pod uvjetom da most od 1. svibnja i tijekom cijele obnove (i za vrijeme trajanja Venecijanskog bijenala, od 9. svibnja do 22. studenog) bude “zaštićen” transparentima koji će reklamirati brendove i proizvode OTB grupe. Tako će jedan od najpoznatijih europskih arhitektonskih spomenika gotovo na godinu dana postati platforma za oglašavanje privatne tvrtke, u koju će po prirodi stvari biti uprte oči kulturne javnosti cijelog kontinenta, pa i šire.
Ono što je u cijeloj toj priči vrlo problematično je moment kada se u ispunjavanje potrebe od nasušnog javnog interesa, za koju javnog, tj. državnog novca pak nema, uključuje dobro potkoženi privatni poduzetnik, ali ne zbog filantropije ili svijesti o nužnosti njegovanja arhitektonskog (i kulturnog) nasljeđa, već zbog direktne osobne koristi. Čak i to ne bi bilo baš toliko sporno, jer rijetko tko u nešto ulaže velika sredstva, a da ne traži ništa zauzvrat, barem da je zamišljena neka druga vrsta uzvraćanja usluge, a ne pretvaranje spomenika kulture u spomenik pukom marketingu. Jer, tu je riječ i o preobrazbi doživljaja tog prostora na prilično agresivan način, umetanjem elemenata koji mu ni povijesno, ni estetski nisu imanentni.
I u Hrvatskoj primjera takve prakse ima mnogo, jer se praktički svako pročelje u središtu grada koje se obnavlja kiti reklamnim transparentima, poput zagrebačke katedrale ili Glavnog kolodvora. No, trebali bismo se zapitati jesu li baš ta mjesta primjerena za komunikaciju takvog sadržaja i na takav način.